G.M.  Tamas bio je jedan od vođa disidentskog pokreta u Mađarskoj, te je svoj politički angažman posvetio obaranju staljinističkog režima. Isprva kritičar staljinizma s lijevih pozicija, postepeno kao i svoji kolege postaje pro-tržišni liberal i igra istaknutu ulogu u restauraciji kapitalizma u Mađarskoj, te je kao član liberalne stranke izabran u parlament. Već pri kraju mandata postaje svjestan sve bijede „tranzicije“ i počinje propitivati svoje dotadašnje stavove. Slijedi dug period intenzivnog teorijskog proučavanja koje rezultira time da Tamas u potpunosti odbacuje liberalizam i prema svojim riječima postaje revolucionarni marksist. Tamas,  sada profesor filozofije u Budimpešti, razgovarao je s Chrisom Harmanom o razvoju stvari u Istočnoj Europi nakon pada staljinizma, kao i o svojoj zanimljivoj političkoj evoluciji. (Napomena : iskazani stavovi, naročito oni teorijskog karaktera, ne izražavaju nužno službene stavove i analize Radničke borbe).

Sada je dvadeseta godišnjica kolapsa staljinističkog režima u Mađarskoj i pada Berlinskog zida. To je također godina u kojoj je svjetska ekonomska kriza udarila Istočnu Europu s razornim učinkom.  Vi ste bili jedan od disidenata prije 1989.

Disidentski pokret ovdje u Mađarskoj nije bio velik. Ja sam bio jedna od vodećih osoba u njemu i igrao sam ulogu u pokretu otpora od kraja sedamdesetih. Kada sam se odlučio u potpunosti sukobiti s režimom  i dalje sam bio ljevičar- liberterski socijalist. Ja i moji prijatelji disidenti smo praktički svi došli s ljevice, te zatim postali potpuni liberali. Neki su, uključujući i mene, otišli prilično daleko u tom smjeru, a neki manje daleko. Intelektualni i sociološki korijeni ovih grupa su gotovo svugdje u Istočnoj Europi bili lijevi. Naš prvi sukob nije bio sa socijalizmom kao takvim, već sa staljinističkim režimima. Dva ideološka profila bila su veoma karakteristična :  János Kis i ja. Janos Kis je bio učenik druge generacije György Lukácsa i stvarao je marksističke radove visoke kvalitete (koji nažalost nisu široko prevođeni). Ja sam bio manje marksist, a više liberterski socijalist i to veoma lijevi. Svi smo krenuli u smjeru liberalizma, uključujući i našu poljsku i ostalu braću i sestre po oružju. U trenutku u kojemu smo dosegnuli cilj, a u Mađarskoj je to bila 1988, bili smo prilično posvećeni liberalnom programu ljudskih prava. To se dogodilo gotovo svima.

Miklós Haraszti koji je napisao knjigu “Radnik u radničkoj državi”, koja je imala velik utjecaj na ljevicu u Britaniji, krenuo je u istom smjeru.

Apsolutno. On je na početku bio gevarist, te se smatrao konzistentnim komunistom. Sada je član komisije za slobodu tiska Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi, te sam ga vidio na slici sastanka “vojno-humanitarnog” tipa u Slovačkoj s Georgom Bushom kada je posjetio tu zemlju. Haraszti je borbeni liberal dokle god se radi o slobodi tiska, te borbeni neokonzervativac dokle god se radi o socijalnim i ekonomskim pitanjima. Ja sam krenuo drugim putem, ali do sredine devedesetih nisam bio različit od ostatka moje generacije. Tokom više od 15 godina disidentstva bio sam nezaposlen i živio sam zahvaljujući prevođenju pod tuđim imenima i podučavanju jezika na crno kako bih preživio. Bio sam intelektualac disident, pisao sam teoriju, političke eseje, te se bavio političkim novinarstvom u samizdatu (ruski naziv za necenzurirani disidentski materijal). Držali smo ilegalne seminare o povijesnim, političkim, ekonomskim i sociološkim temama. Tada mi je od 1968 bilo dozvoljeno da podučavam u inozemstvu – u SAD-u, Britaniji i Francuskoj, te sam obavljao neka istraživanja u Oxfordu. Početkom 1988. sudjelovao sam u rastuće organiziranom i formaliziranom pokretu otpora protiv režima. Govorio sam pri demonstracijama i aktivno učestvovao u u prosvjednim akcijama. Događalo se cvjetanje civilnog društva, tisuća novih grupa, foruma za diskusije i klubova. Bilo je to prekrasno vrijeme. Nismo mnogo spavali – nisam mnogo spavao od 1988. do 1992. Govorilo se, govorilo, govorilo, govorilo mnogim, mnogim ljudima. To je bio period socijalne imaginacije iz koje nije proizašlo previše, no bio je to trenutak svjesnosti i nadanja slobodi. Nalazio sam se u središtu svega toga, kasnije sam izabran kao poslanik Slobodnog demokratskog saveza koja je tada bila stranka disidenata, te druga najveća stranka u parlamentu. To je bila liberalna stranka, a ja sam u velikoj mjeri bio na njezinom desnom krilu.

“Liberalna” u europskom, a ne britanskom ili američkom smislu?

Zapravo u oba. Bila je zapravo prilično lijeva po pitanju ljudskih prava, prava manjina, kulturnih sloboda, jednakih prava za gejeve i lezbijke itd. – u tom smislu dosta slična američkom liberalizmu. No, ekonomski je bila neokonzervativna. Ja sam također zagovarao mješavinu tog tipa.

Iznenada smo se neočekivano našli u svađi s konzervativnom desnicom. Naša prva predizborna kampanja  bila je dizajnirana tako da bude usmjerena protiv našeg zajedničkog neprijatelja, post-staljinističke partije. No ta je partija iznenada nestala i neko vrijeme nije igrala nikakvu ulogu. Nekoliko njihovih članova je uspjelo doći do parlamenta, no oni su uglavnom šutjeli. Tako smo se iznenada našli suočeni s konzervativnom desnicom i njihovim pričama o “židovskoj zavjeri”, “neprijateljima našeg roda” itd. Već se dogodio stari sukob između “pro-zapadnih” i “nacionalista”, “kozmopolita” i “patriota”- te veoma zastarjeli izraz mađarske desnice – “onih tuđinskog srca” i onih “ snažno ukorijenjenih u tradiciji”. Tako je bilo 1990., a nastavlja se i danas, bivajući jednako dosadnim i neproduktivnim. Tokom 1988 – 1989 još smo primali neke prijetnje od stare staljinističke garde, u stilu “visjet ćete” i slično. Očekivali smo više toga. Umjesto toga bili smo napadnuti od strane nacionalističke desnice. Svi su moji posteri bili zašarani davidovom zvijezdom i svastikom. No, u to vrijeme takve su sklonosti bile odbačene od većine izbornog tijela.

Desnica je dobila izbore, no njezino je umjereno krilo predstavljalo većinsko mišljenje, tako da se taj problem za neko vrijeme smanjio. Do kraja 1994., kada sam u potpunoj zbunjenosti napustio profesionalnu politiku, izbore su osvajale kombinacije socijaldemokrata i liberala; raspoloženje je bilo sasvim drugačije i činilo se da je desna nacionalistička opasnost nestala.

Ono što mi se naknadno čini bitnim jest činjenica da je 2 milijuna radnih mjesta izgubljeno  u prve dvije godine koje sam proveo u najvišem tijelu svoje zemlje kao zakonodavac – i mislim da to nisam primijetio. To je jedna od najvećih sramota mojeg života. Mislim da to u to doba nije kružilo političkim debatama. Postojale su važne debate u vezi ustavnih prava i republikanskih nasuprot monarhističkih simbola, borbe za kontrolu državnog radija i televizije. Ne želim reći da politički sukobi nisu bili bitni, no oni su u usporedbi s ekonomskom katastrofom bili od manjeg značaja, a mi nismo uočili njihovu međuovisnost. Zašto je vladajuća klasa trebala centralizaciju medijske moći? Zato što je gubila većinsku potporu populacije koja je postajala siromašnija. Bili smo potpuno naivni i naš je diskurs u to vrijeme bio onaj klasičnog liberalizma i bio je prilično neučinkovit. Ova će liberalna partija sada vjerojatno, prilično zasluženo, nestati iz parlamenta. Počeo sam shvaćati što se događalo oko mene u vrijeme kada mi je mandat dolazio kraju, te sam odlučio da se ne kandidiram za parlament. To nije bio samo mađarski problem. Od Sibira do Praga, od Alma–Ate do Istočnog Berlina – svugdje se nalazio isti problem. Ono što se dogodilo nije bila transformacija ekonomije, već destrukcija ekonomije. Nismo izumili neki novi kapitalizam, već crnu rupu. To je bila jedna od velikih demonstracija destruktivne snage kapitalizma.

Metode su bile iste kao i one kojima možemo svjedočiti u drugim dijelovima svijeta: otpuštanje i nadmašivanje konkurencije, privatizacija i zapošljavanje jeftinije radne snage. Strani kapital je stigao u potrazi za tržištima roba, zatvarao industrijske pogone koje je kupio za sitniš. No, razlika je bila u razmjerima. Svugdje se zbivao velik gubitak radne snage, posebno u industrijskoj proizvodnji, no ovdje je izgubljen cijeli način života. Prilično uspješna kooperativna poljoprivreda je nestala, a nove se obiteljske farme nisu dokazale tržišno isplativima. Nezaposlenost je na selu endemična. Dobro se sjećam kako su tokom rudarskog štrajka u Britaniji ljudi iznenada shvatili da neće nestati samo rudarska industrija, već i kultura stotina rudarskih sela, te da Wales više nikada neće moći biti isti. No, ovdje smo imali kvalitativnu promjenu; situaciju u kojoj je cijela kultura nestala. Od 1920. staljinistički je sistem, ma koliko bio čudovišan, tiranski i državno-kapitalistički, stvorio kroz urbanizaciju i industrijalizaciju zanimanja i životne oblike za stotine milijuna ljudi. Mogli su biti razočarani i nezadovoljni s načinom života, no barem je to bio njihov način života. Nitko ih nije pripremio na ono što će ga zamijeniti. To nije bilo nešto bolje, niti nešto što bismo mogli nazvati „promjenom“, već umjesto toga kraj ekonomije kao takve. Na velikim dijelovima istočnoeuropskog i euroazijskog teritorija nastupio je kraj onoga što smo poznavali kao civilizaciju, koja je u velikoj mjeri bila ovisna o državi. Država je već počela funkcionirati u Putinovoj Rusiji i to na jedan veoma neugodan način, no ona počinje raditi regularno, bilježi registracije, prikuplja porez, plaća namještenike, odgovara na pisma, prima građane s prigovorima. No, početkom devedesetih čak ni to nije bilo dostupno, bila je to potpuna katastrofa. U međuvremenu, mi smo na vrhu svega toga slavili trijumf slobode i otvorenosti i pluralizma i fantazije i užitka i svega toga. To je bilo neumjesno glupo i duboko sam posramljen.

Nekako sam znao da postoje problemi. To se odražavalo u mojem pisanju. No, analize koje sam nudio bile su umjetne političke prirode. Na primjer, postojali su znakovi – američka politika na Balkanu, Zaljevski rat, opće nezadovoljstvo time što se stvari ne razvijaju dobro. No, to se smatralo prijelaznim pojavama: prijelaz je težak, no na kraju će sve biti dobro – isti pristup koji su „pravovjerni komunisti“ imali u odnosu na Staljina. Užasne žrtve sada, a blještava budućnost kasnije, “les lendemains qui chantent”.(„sutrašnjica koja pjeva“, slogan Komunističke partije Francuske iz Drugog svjetskog rata).

No sve nije u redu i neće biti u redu. Kao netko tko se profesionalno bavio teorijskim istraživanjima, osjećao sam da to moram shvatiti. Tako sam počeo čitati i nanovo čitati teoriju i ekonomske znanosti, empirijsku sociologiju i povijest, te sam pokušavao shvatiti što se događa, pokušavao sam shvatiti što je pogrešno u temeljima naše misli, te pronaći neki izlaz. Čak sam prošao i kroz literaturu konzervativne kritike liberalizma, a odatle skočio na marksizam (dosta je zabavno što je konzervativna kritika liberalnih svetinja, kao što je ona Michaela Oakeshotta i  Lea Straussa, olakšala moj put prema marksizmu.) Tako sam proveo mnogo godina u učenju, a ne ponavljanju, budući da nikad prije nisam bio stvarno upućen marksistički čitatelj. Vratio sam se natrag u školu. Veoma sam polagano i detaljno pokušavao razumjeti karakter prijašnjeg režima, zašto se prijelaz na tržište dogodio tako kako se dogodio, te zašto tržišne reforme nisu bile rješenje bilo za opće ili lokalne endemične  probleme istočnoeuropskog državnog kapitalizma. To je uzelo dosta vremena, a još je više vremena trebalo za javno formuliranje navedenoga i njegovo artikuliranje, te promjenu mog diskursa, jezika i vokabulara. To je bilo slično dugoj bolesti i dugom oporavku. No, mislim da sam konačno na početku novoga života.

Za mene je ovo nevjerojatno bitno, ne samo za Vas kao za osobu, već i zato što su u bivšem Istočnom bloku deseci tisuća ljudi vjerovali u liberalno demokratsku promjenu i vjerovali su da se takva promjena može dogoditi kroz tržište. Posjetili smo Poljsku tijekom tamošnjih štrajkova 1988. i razgovarali smo s ljudima koji su generalno bili lijevi. Razgovarao sam s ljudima u Poznanu i za njih je tranzicija trebala biti usmjerena prema Skandinaviji. Nije postojalo razumijevanje da isto tako može biti usmjerena bilo gdje drugdje u svijetu koji je kapitalistički. Tada sam rane 1989. otišao u Lenjingrad, kako se tada zvao, te razgovarao s hrabrim ljudima koji su radili letke za izbore pojedinačno napisane rukom. Nisu shvaćali što zapadni oblik kapitalizma znači. Oni su pretpostavili da znači slobodu, prosperitet itd.

Mi smo bili bolje informirani. Došli smo s ljevice. Znali smo za zločine modernog kapitalizma. Vođe mađarske opozicije su svi otišli na Zapad tokom osamdesetih i mogli su sami vidjeti što on znači. Vidjeli smo što znači Ronald Reagan. Znali smo što se dogodilo 1973. u Čileu i nismo si mogli laskati idejom da smo neznalice. Nismo to bili. Mnogi od nas bili su entuzijastični čitaoci časopisa Spectator (čak sam i pisao za njega), Weekly Standard i Commentary. Prihvatili smo kapitalizam sa svim nesavršenostima i naš cilj nije bila Skandinavija, već SAD. U to je vrijeme država blagostanja nestajala već dugi period. Otvorili smo to poglavlje širom otvorenih očiju. Naravno, ljudi u Poljskoj i SSSR-u bili su puno više izolirani od Zapada nego što smo to bili mi i Jugoslaveni. Ne možemo rabiti tu ispriku.

Postojala su i sekundarna razmišljanja. Mogli smo vidjeti kako je posljednji radnički pokret koji je učinio ljude entuzijastičnima, pokret Solidarnost u Poljskoj, bio odbačen od njemačke socijaldemokracije. Vođe njemačkog SPD-a Herbert Werner i Helmut Schmidt, kao i Bruno Kreisky, austrijski socijaldemokratski vođa, postavljali su si pitanje : “zašto Rusi ne interveniraju?”. Bojali su se da bi se to moglo proširiti i na Istočnu Njemačku, te da bi se radničko nezadovoljstvo moglo širiti. Tu su bili i ljudi koji su kao članovi mirovnog pokreta bili uključeni u hladni rat na strani SSSR-a i nama se činilo da nekomunistička ljevica nije bila zainteresirana za oslobođenje Istočne Europe od staljinističkog sustava. Zauvijek sam zadržao poštovanje prema anti-staljinističkim lijevim tradicijama, a mislim da su i ostali. I dalje osjećam poštovanje prema tradicijama lijevog komunizma i komunizma savjeta. Odrastao sam na djelima  Borisa Souvarinea i Victora Sergea, a jedna od prvih knjiga na francuskom koju sam pročitao bila je Izdana revolucija (autor Izdane revolucije je Lav Trocki, nap.prev.) Tako da nikada nismo govorili: “sve je to isto, svaki je marksist gulagovac, svaki je komunist tvrdokorni staljinist “. Nismo bili toliko glupi. No, činilo se da su pokušaji mijenjanja sistema u stilu SSSR-a s ljevice bili neuspješni, te da moramo platiti cijenu kapitalizma kako bi okončali diktaturu. Na početku smo govorili kako je to cijena koju treba platiti, a kasnije se razvila ljubav prema tome.

No, to nije trajalo. Moj vlastiti slučaj u Mađarskoj je cause célèbre, budući da sam bio poznat kao vodeći disident, a bio sam i šef liberalne partije neko vrijeme. Bio sam poznat kao netko tko je pisao i još uvijek piše za visokotiražne novine i pojavljuje se na televiziji. To ne znači da je moj slučaj bio bitan, no bio je vidljiv.

Mislim da nije bilo moguće da se vratim onom tipu zbunjenog liberterskog ljevičarenja u kojega sam vjerovao tokom osamdesetih. Također, i dalje ne mislim da  djelomično uspješan socijaldemokratski model “države blagostanja”  može biti ponovno uspostavljen. Također ne smatram da su različiti modeli navedenoga poželjni. Nisam sklon zaboraviti 1968., posljednji revolucionarni trenutak u Zapadnoj Europi, koji se razvio iz protesta prema “državi blagostanja”. Skloni smo zaboravljati probleme “države blagostanja” i oni bi, čak da smo je i u stanju ponovno izgraditi, i dalje postojali – statičnost, konformizam, te autoritarni hijerarhijski model bavljenja politikom. Neokonzervativci su dvolični kada kritiziraju “državu blagostanja” tim pojmovima, no to ne znači da je verzija kapitalizma u vidu “države blagostanja” toliko atraktivna, iako je ona na mnogo načina superiornija današnjoj verziji – bila je egalitarnija i dopuštala je malu dozu protuteže i protuhegemonije. To je bio, na kraju krajeva, sistem kompromisa, dok je ovo sistem potpune dominacije kapitala. Ne mislim da postoji još toliko mnogo verzija kapitalizma koje sustav može izmisliti kako bi čak i prevaru pružio kao ispunjeno obećanje ljudima koji nisu vlasnici kapitala, te koji nisu zaštićeni od strane imperijalističke države. Stoga, ako sada raskineš s kapitalizmom, imat ćeš manje iluzija nego ikada ranije. Sada smo vidjeli sve kompromise. Stari socijaldemokratski kompromis 1914., staljinističko konstruiranje tiranskog državnog kapitalizma, diktature na ljevici i desnici, New Deal, nacionalsocijalizam, militarističke sustave, nacionalističke sustave, katolički korporatizam à la Seipel/Dollfuss i à la Salazar, neokonzervativizam. Sve zamislive verzije su isprobane, a problemi su izranjali ponovno i ponovno.

U trenutku u kojemu sam raskinuo s buržoaskim mainstreamom nije ostalo drugih mogućnosti, pa sam morao postati revolucionarni marksist. Nisam vidio drugih inteligentnih i poštenih rješenja. Morate pogledati činjenicama u lice. To nije komotan izbor, niti izbor kojega je odabrala većina, no to nije ni bitno. Mislim da su sve mogućnosti iscrpljene.

To je vidljivo u trenutnoj krizi. Kada gospodari svemira eksperimentiraju s različitim mješavinama starih rješenja, te su još manje inteligentni i manje radikalni nego što su bili tokom 1930. ili 1950., tko može vjerovati da mogu spasiti kapitalizam na humanistički način od njegovih najgorih aspekata. To se jednostavno ne čini mogućim. Da sam ranije raskinuo s liberalizmom mogao sam postati socijaldemokrat. No gdje je socijaldemokracija? Ona je mrtva. To je tradicija, no to nije živa politička opcija. Ljudi i dalje glasuju za laburiste i socijaldemokrate zato što im se tradicionalno čini da su oni metaforički dom za radničku klasu i ljude iz niže srednje klase, te da se bore za veću jednakost. No, to je navika, a ne ideja i tu je razlika.

Još nekoliko pitanja o Mađarskoj. Tokom ranih osamdesetih Mađarska je predstavljana kao model “tržišnog socijalizma”, temeljenog na masovnim vanjskim zajmovima i to je došlo na naplatu tokom 1988. i 1989. Tada ste vi disidenti preuzeli vladu.

Mi nismo. Mi smo ostali u opoziciji.

Preuzele su je nekomunističke snage. No, središnje strukture države su ostale iste – policijski šefovi, oni koju su upravljali vojskom, te poduzećima?

Da. No, najvažnija institucija države je bila partija, a nje više nije bilo. Tako da su promjene bile ogromne, čak i u državnom aparatu. Partija je bila uporište državnih struktura, kako teritorijalno, tako i u svim ekonomskim granama (i horizontalno i vertikalno), tako da je tvorila cjelinu u državi upravljajući životom u svim pogledima. U klasičnim kapitalističkim zemljama državna birokracija se nalazi izvan tvornice. Međutim, partija je bila jednaka i u vladi i u rukovodstvu poduzeća – ona je bila instrument za održavanje reda kao i instrument za modernizaciju. Bila je to struktura koja je nudila disciplinu, kulturu i dokolicu; koja je odredila život ogromnom broju ljudi;  pružala sredstva napretka, indoktrinaciju, osjećaj orijentacije, osjećaj pripadnosti, te činilo se i stabilan projekt za budućnost. Tako da se ne može reći da je sve ostalo isto. Ne smijemo podcjenjivati promjene iako je politika vodstva komunističke partije u sedamdesetima i osamdesetima bila dogmatski protržišna.

U isto vrijeme bitni elementi kontinuiteta ne smiju biti zanemareni. Državni kapitalizam tipa onoga u SSSR-u bio je robno-proizvodni, utemeljen u najamnom radu, neegalitaran, hijerarhijski, predstavljao je represivnu novčanu ekonomiju, te klasno društvo neusporedivo sa svim klasnim društvima, iznimno učinkovito u u svojoj uspješnosti u gušenju proleterskog otpora. Pobune protiv tog režima uvijek su bile socijalističke revolucije – radnička vijeća 1956. u Mađarskoj, “humanistički socijalizam” 1968. u Čehoslovačkoj. Solidarnost zapravo nije bio sindikat, već mreža teritorijalno organiziranih radničkih vijeća koja su na početku htjela samoupravljačku proletersku republiku samoorganiziranog naroda; sve dok ga represija nije pretvorila u gorko konzervativni, pesimistički i katolički pokret koji se dezintegrirao u trenutku političke “pobjede”. Srednjoeuropski stil “prosvijećenog apsolutizma” koji se temeljio na reformama usmjerenim odozgo prema dolje, osmišljenim od strane znanstveno i filozofski izučenih elitističkih donosioca planova, nije se promijenio od 18. stoljeća. “Komunistički” ekonomski donosioci planova su bezbolno preobraženi u neokonzervativne monetarističke donosioce planova. Za njih je, u karakterističnoj pozitivističkoj maniri, “socijalizam” predstavljao pogrešku u ekonomskom računu. Marginalna korisnost činila se modernijom od radne teorije vrijednosti, a birokrati se radije povode za popularnom modom nego dizajneri.

Ljudi iz Komunističke partije su zadržali svoju moć?

Da, posebno u provinciji – u lokalnim vijećima, policiji, ekonomskom životu, gospodarskim komorama, te buržoaskim strankama. Jedna je od teškoća moje bivše liberalne stranke da pošto je potjecala od disidenata nije privlačila bivše članove Komunističke partije. Zbog toga je ostala bez takvih korijena u u lokalnoj administraciji, među lokalnim šefovima, te lokalnim klikama.

Što se tiče ekonomije, Mađarska je u osamdesetima ne samo ovisila o vanjskim dugovima, već i sudjelovala u dobro zaštićenom tržišnom mehanizmu Comecona (ruski vođeno vijeće za uzajamnu ekonomsku pomoć). Tako da su se čak i dosta nazadne tehnologije i roba s niskim troškovima proizvodnje mogli izvoziti u Sovjetski savez s njegovim ogromnim unutrašnjim tržištem. To je zadržavalo staru prerađivačku industriju, te u isto vrijeme privlačilo ulaganja putem zapadnih zajmova. Tako da je tržište u Sovjetskom savezu zajedno sa stranim investicijama stvaralo prednosti. Tržište je postojalo za ostale “staljinističke zemlje”, no bez zajmova.

Jedan od razloga zbog kojega se režim svugdje raspao bio je taj što Komunistička partija nije mogla preživjeti bez svoje ideologije i svojeg osjećaja identiteta. Ma koliko god da je ona bila instrument moći i kontrole, svejedno je bila ovisna o dobrovoljnoj predanosti članova, a partija je nastojala članove ideološki kastrirati. Marksizam je za njih bio neugodan, jer ako se pusti da se marksizam razvija on stvara pobune. Zbog toga su neutralizirali marksistička istraživanja i razmišljanja na različite načine – u Mađarskoj putem weberovskih “modernizirajućih teorija” i nekontroliranog esteticizma, a u Poljskoj i Rumunjskoj putem nacionalizma. Do osamdesetih godina marksizam je kao pogled na svijet sigurno bio u manjini, ograničen na stare drugove koji nisu imali nikakvu ulogu u socijalizaciji mlađih partijskih kadrova. Članovi onih  socijalističkih partija u Istočnoj Europi koje su nastale iz starih državnih partija (ovdje možemo uključiti i hrvatski SDP, nap.prev.) koji se nalaze u svojim četrdesetim ili pedesetim godinama nisu u svojemu životu nikada pročitali marksističku knjigu. Svugdje u Istočnoj Europi, uključujući naravno i Sovjetski Savez, partija je izgubila svoju ideološku jezgru.

Bez nje je funkcionirala neko vrijeme, u potpunosti prazna, zasnivajući se na svojemu vlastitom opravdavanju; no pala je na prvom ozbiljnom izazovu, i to jednome prilično banalnome koji je potjecao od liberala boraca za ljudska prava i “demokratskih nacionalista”. Tada nisu imali što reći. Njihov je stav bio: “ mi želimo isto što i vi (a to je liberalni kapitalizam), no nešto sporije”.

Oni su izrazito nasilno prekinuli demonstracije koje su se održale 16. Juna 1988. na godišnjicu smrti Imra Nagya (i pretukli te pred TV kamerama), no samo dvanaest mjeseci kasnije su se urušili kada je velik broj istočnih Nijemaca prolazio kroz Mađarsku kako bi putem austrijske granice prešli na Zapad.

Zaustaviti istočne Nijemce značilo bi masovnu upotrebu sile, a to nisu mogli učiniti. U cjelini gledano, promjene u Istočnoj Europi su protekle bez prolijevanja krvi, uz neke iznimke kao što je Rumunjska. Nitko nije želio pucati i nije bilo nikoga iz “starih komunističkih partija” tko bi žrtvovao svoj život. Nitko nije pomaknuo ni malim prstom u obranu sistema na kraju krajeva stvorenog Oktobarskom revolucijom. Nije postojalo prave motivacije za otpor promjeni. Što je mogao biti raison d’être za vladajuće “komunističke” partije? Razlika između monetariziranog i potržištenog i običnog kapitalizma je infinitezimalna. Mogli su izabrati Kineski put (divljački kapitalizam plus jednopartijski sistem) no za to im je nedostajala ekonomska autarkija i istinski revolucionarni korijeni kineske komunističke partije. Temeljna pokretna sila u Istočnoj Europi je bila, prilično jednostavno, Zapad. Lideri “komunističkih” partija jednostavno nisu imali ništa za reći i nonšalantno su se pretvorili u “socijalno-liberalne” parlamentarce koji su sami sebi bitni. Od drugih se stranaka razlikuju samo po prošlosti svojih članova, a ne po njihovoj sadašnjosti. Politički programi i manifesti tih bivših “komunističkih” partija ne razlikuje se od onih koje imaju ostale.

Sjećam se da sam 1989. bio izabran u stari parlament putem  izvanrednih izbora kao prvi i jedini pripadnik opozicije i imao sam  govor u kojem sam «komunističkog» premijera u lice nazvao lažljivcem i to je bilo uživo emitirano na televiziji. To je bilo prvi puta da je netko javno izrekao neku sličnu stvar u proteklih 40 godina i to je izazvalo ogroman niz snažnih emocija. No, tada je generalni sekretar partije došetao do mene u hodniku, predstavio se (prije toga se, naravno, nismo sreli), te mi na moje veliko iznanađenje rekao da sam apsolutno u pravu. Ova je pukotina postala vidljiva.

Čak je i fasada počela podrhtavati. Broj 1 je optuživao Broj 2 kao neprijatelja naroda…

Recite mi nešto o Mađarskoj danas

Dok su se industrija i poljoprivreda urušavale vladajuće političke snage su konstatirale kako će pretvoriti Mađarsku u svjetski centar financijskih usluga. To je bila glupost. Nakon potpunog kolapsa u ranim devedesetima dogodila su se neka vanjska ulaganja i uslijed široko dostupne jeftine radne snage tu i tamo je dolazilo do neke izgradnje. No, kupnje su se uglavnom događale zbog likvidacije konkurencije i čišćenja robnog tržišta za multinacionalne korporacije. Međutim, kako su radnici gubili poslove ova su se robna tržišta prirodno našla na tankom ledu. Do sada se već multinacionalne korporacije pakiraju i spremaju na odlazak. U cjelini gledano država se i dalje pokušavala nekako pobrinuti za rastući broj ljudi koji je ostao bez ikakvih resursa. Imamo puno više penzionera nego zaposlenih s punim radnim vremenom u privatnom sektoru. Životni standard je potonuo, radni sati su postali duži za one koji su još zaposleni, a nezaposlenost je svugdje, s olakšicama za nezaposlene za samo šest mjeseci. Mnogi ljudi postaju gladni, a na to nisu navikli. Tokom sedamdesetih i osamdesetih Mađarska je bila prosperitetna u odnosu na ostatak regije, posebno tokom sedamdesetih kada je životni standard rastao. Sve je ovo u kolapsu. Ono što ovdje određuje političke konflikte je očajnička borba za državne resurse koji se smanjuju. To je borba između srednje klase i ostalih. To je baza ekstremne desnice. Nema dovoljno za sve. Postoji očajnički grabež za socijalnom pomoći, potpori dohotka, olakšicama za stanove socijalnih slučajeva, europskim fondovima itd. U isto vrijeme politika «socijalističke» vlade koja se sastoji u rezovima, još više rezova, te još nešto rezova, suprotstavlja srednju klasu «modernizatorima» koje predstavlja multinacionalni kapital, te stoga «strance». Opozicija neoliberalnoj globalizaciji uglavnom poprima nacionalističke forme. U manje ili više demokratskoj zemlji potrebno je objasniti ljudima kako i zašto se usuđuju uskratiti te resurse onima koji ih trebaju. Odgovor se sastoji u kriminaliziranju i rasiziranju konflikta – govorenjem kako su svi ljudi koji trebaju socijalnu pomoć rasno drugačiji od nas, rasno inferiorni u slučaju Roma ili neodgovorni i lijeni paraziti ovisni o pomoći u slučaju bijelaca niskog socijalnog statusa. Odgovor je tada izgraditi više zatvora, prikupiti više policije i držati proletarijat, prekarijat, i niže radničke klase na svom mjestu kao inferiorne. Prilično je izvanredno koliko je opći odgovor na krizu, galopirajuću asocijalnost, te šireće siromaštvo, antiplebejski. Otvorena mržnja spram starih umirovljenika, nezaposlenih, te primaoca socijalne pomoći kao parazita uravnotežena je s mržnjom prema vladajućem poretku kapitala kao «stranom».  Zapadno – liberalna kritika istočno – europskog rasizma, ksenofobije i neofašizma shvaćena je kao strateški napad kojemu je cilj poraziti «nacionalni» otpor bezočnom kozmopolitskom financijskom kapitali i «političkoj korektnosti» koja uništava život. Jačanje desnice ne znači samo odvratne kvazi-fašističke tradicije koje ponovno oživljavaju, već je također i rezultat socijalnog kolapsa i dezintegracije. Desnica obećava red, socijalnu koheziju, te preživljavanje srednje klase, posebno za mlade, bijele, kršćanske obitelji nacionalnih korijena.

Sve se ovo događa u vrijeme u kojemu je radnička klasa bez ikakvog političkog predstavnika, čak i bez manjinskog ili avangardnog tipa reprezentacije koji stvara razliku u slučaju konflikta. Ne postoji čak ni simbolično predstavništvo poput Laburističke partije ili manjinskog radikalnog predstavništva poput vas u  Socialist Workers Party. Ovdje je radnička klasa tiha. Ona je uspavani div. To je jedina klasa u Istočnoj Europi koja čeka, koja ne radi išta, koja politički ne postoji. Oni se ne pridružuju ekstremnoj desnici u njezinoj srčanoj borbi protiv nižih slojeva, a ne pridružuju se ni socijalističkoj ili socijaldemokratskoj opoziciji budući da ne postoji. Sindikati su do srži uplašeni mogućnošću gubitka njihovih privilegija i njihovih uobičajenih dogovorenih pozicija. Ne znam koliko će dugo stvari ostati ovakve. U ovome trenutku jedina vidljiva borba je ona srednje klase protiv nižih slojeva i protiv krize, koja se smatra stranom zavjerom- nešto što nam je nametnuto od strane Zapada, od strane plutokratskog, kozmopolitskog, protumađarskog, protupoljskog poretka. S jedne strane u ovom trenutku na vlasti imamo neokonzervativne stranke – koje predstavljaju globalno kapitalističko krilo dominantnih snaga, a s druge strane “nacionalno konzervativnu” desnicu koja simbolično predstavlja interese srednje klase, no ne deklarirajući se takvom. Tenzija je ogromna, no prava politička određenja nisu predstavljena javnom mnijenju. To je ono za što se nekolicina nas bori, no to je teška borba koja u ovom trenutku znači samo pitanje propagande i edukacije. Na kraju bi mogli doći do cilja, no već bi moglo biti prekasno.

Oko sebe imate malenu grupu ljudi i uključeni ste u izborni proces.

Postoji neformalna grupa intelektualaca na ljevici koja nastoji pomoći sindikatima u njihovom poslu – radeći besplatno u službi za odnose s javnošću i čineći ih prihvatljivijima za društveni mainstream gdje su stigmatizirani. Oni se smatraju ljudima koji organiziraju proslave za Prvi maj s balonima, kobasicama i pivom. Prema njima se odnose s prezirom. Ljudi u ovom društvu ne drže tajnom svoj potpuni prezir prema onima koji obavljaju fizički rad; čak i publikacije takozvanog lijevog centra otvoreno ismijavaju ljude koji imaju prljave ruke. Stanje je slično kao tokom dvadesetih godina prošlog stoljeća: protudemokratsko i proturadničko, te žestoko protukomunističko, u odsutstvu bilo kakve organizirane socijalističke ljevice. Tako da ne kažemo da ne volimo nejednakost samo u principu. Odlazimo do željezničkih radnika i metalskih radnika i pokušavamo pomoći, razgovarati s njima i učiti. Ja nisam formirao ovu novu izbornu grupaciju. Od strane vodstva jedne malene ortodoksne grupe sljednice Komunističke partije zajedno sa zelenima i feministima upitan sam da li bih želio biti na čelu njihove liste kandidata u Europskim izborima. Dugo sam oklijevao. Za mene kao beskompromisnog borca protiv bivšeg režima bilo je teško pridružiti se njegovim nasljednicima, ma kako oni pošteni i nevini bili. Oni nisu imali vlast – šef ove stranke je mladi inženjer koji je imao dvadeset godina kada/em se sistem urušio. Na kraju sam pristao. U međuvremenu su nam se pridružile ostale grupe – Mađarski Attac, ljevičarske grupe “civilnog društva”, a imamo i neku malenu, tihu podršku sindikata. Pokrenuli smo skromnu kampanju bez ikakvih očekivanja; međutim, privlačimo određenu pozornost.  Možemo natjerati ljude da sjednu i slušaju, a tada možda i da uzmu našu literaturu i pokrenu nešto.

Dakle, nalazimo se na samom početku bilo kakvog lijevog, socijalističkog, marksističkog organiziranja, no barem smo počeli. To je polagana i teška borba, no više nego ikada sam uvjeren da je apsolutno nužna. Postoji oštra kaotična klasna borba.  Tu su buržoazija i srednja klasa, multinacionalni kapital i domaća srednja klasa; s različitim ali djelomično podudarajućim interesima, napadajući proletarijat i niže slojeve. Ne postoji odgovor – no trebalo bi biti odgovora. Također bi bilo u interesu nekih pripadnika srednje klase stvoriti savezništvo s novim proleterskim snagama kao u stara vremena, ako ne želi neki oblik autoritarne nacionalističke polu – diktature. Ljudi će ovo shvatiti, no bojim se da bi tada moglo biti prekasno. Jer, sada nam prijeti savez između konzervativaca i ekstremne desnice, u kojem će diktat globalnog kapitala biti prihvaćen uz prekrivanje nacionalističkim sloganima uz rasiziranje i kriminaliziranje proleterskog otpora. Može se vidjeti kako ovaj buržoaski establišment pokušava izgurati sve za koje se čini da se ne uklapaju. Gej i lezbijski klubovi i ženske grupe su napadnuti – spaljeni – jednako kao i oni romski. Postoje usko i čvrsto organizirane neo-nacističke terorističke organizacije koje su već ubile nekoliko Roma, te pokušale ubiti nekoliko socijalističkih i liberalnih političara. “Nacionalno konzervativni” političari u cjelini nisu voljni da osude takve događaje. Mađarska ima jedine nacionalsocijalističke dnevne novine i nacionalsocijalističku TV postaju u Europi, možda i na svijetu. Na stotine otvoreno antisemitskih komentara se dnevno posta na web-stranicama mainstream novina lijevog centra, da ne govorimo o ostalim izvorima. Autoritarna reforma obrazovanja provodi se uz korištenje tjelesnog kažnjavanja djece – što je bilo zabranjeno nakon 1945. Postoje zahtjevi za ponovnom uspostavom zloglasne žandarmerije čiji su žar i okrutnost prilikom deportiranja Židova 1944. iznenadili čak i Eichmanna. Plašljivim anti-segregacijskim mjerama u školama se bučno suprotstavljalo i odbilo ih se od strane lokalne vlasti. Djeca “tamne boje kože” imaju svoje vlastite bijedne “obrazovne” institucije. Moderna umjetnost se ismijava na način koji se nije dogodio još od tridesetih godina prošlog stoljeća. Kultura i modernističko nasljeđe ponovno se predstavljaju kao degenerirani i đavolski. Na sve se ove stvari gleda kao da imaju potencijal pobune. Na površinu izlaze svi reakcionarni klišeji. Reakcija uči stanovnike Istočne Europe kako su ove borbe povezane. Svoje lekcije učimo na težak način. Ne treba nam govoriti kako socijalisti, feministi, gej i lezbijski aktivisti, borci za prava manjina i sindikalisti trebaju stajati zajedno, budući da smo svi neprestano napadnuti od istog neprijatelja.

Izvor: International Socialism Journal

Prijevod i prilagodba : Radnička borba