Donosimo predgovor prijevodu  Tranzicijskog programa na naš jezik. Ovaj dokument od epohalnog značenja za radnički i revolucionarni pokret, preveden od strane Radničke borbe, uskoro izlazi iz tiska u vidu posebne brošure, a bit će dostupan za čitanje i na našim stranicama. “Tranzicijski program nastoji na elastičan i dinamičan način organski povezati neposredne borbe potlačenih s borbom za preuzimanje vlasti od strane radnika i socijalističku transformaciju društva. Upravo se u tome nalaze njegova iznimna snaga, važnost i aktualnost u ovome trenutku.”

Ovaj prijevod Tranzicijskog programa na hrvatski jezik namijenjen je u prvom redu antikapitalističkim aktivistima, te naročito aktivistima organizacije Radnička borba kojima temeljni principi ovoga dokumenta, ugrađeni i u Programske osnove Radničke borbe, služe kao rukovodstvo u svakodnevnoj političkoj praksi. Tekst je posebno prikladan kao štivo za izučavanje teorijskih fundamenata nužnih za oblikovanje političke prakse utemeljene u načelima revolucionarnog socijalizma. Osim toga, Tranzicijski program namijenjen je svima onima koji se žele bolje upoznati s političkom tradicijom i stavovima Četvrte internacionale. Zbog zaista velikog eksplicitnog i implicitnog utjecaja ove političke tradicije, popularno nazivane trockizmom (koja je, ilustracije radi, u Francuskoj i Britaniji u antikapitalističkim snagama dominantna) na svjetski i zapadnoeuropski antikapitalistički pokret u ideološkom i organizacijskom smislu, pobliže proučavanje ovoga dokumenta trebalo bi biti u interesu šireg kruga antikapitalističkih pojedinaca i političkih teoretičara, pa makar polazili i od sasvim suprotnih načela.

Kao i sva vrijedna djela revolucionarne političke misli Tranzicijski program na sebi nosi snažan otisak historijskog trenutka u kojemu je nastao. On ne predstavlja tek apstraktno teorijsko razmatranje, niti popis univerzalnih revolucionarnih recepata. Baš naprotiv, Tranzicijski program zamišljen je i izrađen kao rukovodstvo za konkretno političko djelovanje u tmurnom socijalnom i političkom krajoliku 1938., na kojemu su se izdizali zločini kapitalističkog poretka, približavanje svjetskog rata, fašizam i staljinizam; u kojemu su organizacije radničke klase – socijaldemokrati i zvanične „komunističke“ partije – pokazale svoju punu nesposobnost ostvarivanja zadataka koji su se pred njima nalazili, te potpunu izgubljenost za ciljeve radikalne društvene promjene. Duboko izdajnički i oportunistički karakter tih organizacija možda nije bio toliko jasan velikom broju ljudi u ono vrijeme, no on je danas – kada  socijaldemokratske partije provode neoliberalne reforme, a „komunističke“ zauzimaju reformistički prostor koji je nekada pripadao socijaldemokratima – i više nego očit.  Upravo u tom smislu možda i više nego ikada ranije vrijedi dijagnoza postavljena u Tranzicijskom programu : historijska kriza čovječanstva reducirana je na krizu revolucionarnog vodstva. No ako tu problematiku ostavimo po strani, čini se kao da  sve do sada rečeno dodatno sugerira pitanje koje se javlja prirodno: “u kojem nam političkom smislu Tranzicijski program može biti uopće zanimljiv osim eventualno kao povijesni dokument”? To pitanje usko je povezano i s pitanjem o smislenosti napora usmjerenih na njegovo prevođenje i distribuiranje u ovome trenutku. Radi li se o nekakvoj političkoj bibliji lišenoj dodira sa stvarnošću koja služi za legitimaciju opskurnih “revolucionarnih” sekti?

Postoji nekoliko bitnih razina odgovora na postavljeno pitanje. Prije svega, za revolucionarnu političku liniju odnos prema prošlosti nipošto ne može predstavljati poluzainteresirani posjet muzeju prašnjavih starina ili pak ulazak u hram svetinja i idola. Povijest radničkog pokreta je povijest neprekidnih borbi, pobjeda i poraza, ofenziva i protu-ofenziva, ali prije svega mnoštva neprestano iskrsavajućih pitanja. Povijesna tradicija predstavlja skupo i krvavo plaćeno iskustvo ispunjeno poukama za buduće borbe. Zanemarivanje povijesti radničkog pokreta povlači sa sobom odsustvo ozbiljnog odnosa prema sadašnjosti i budućnosti, te znači ponavljanje starih i izvođenje novih katastrofalnih pogrešaka. Prisjetimo se samo nekih prijelomnih događaja bogatih poukama – pristajanje socijaldemokracije uz imperijalistički 1.svjetski rat, krvavo gušenje revolucije u Njemačkoj, Oktobarska revolucija, poraz revolucije u Kini uslijed politike Kominterne, izrođivanje Oktobarske revolucije u birokratski totalitaristički poredak, likvidacija revolucije u Španjolskoj, restauracija kapitalizma početkom devedesetih i uloga “komunističkih” partija u njoj…Biti slijep za ove događaje i ne ugrađivati iskustva koja oni nose u političku praksu može značiti samo put prema novim nekonzistentnim ideološkim i praktičnim vrludanjima, te novim porazima. Svaka ozbiljna struja ili organizacija dužna je ugraditi temelje ovih pouka u svoj politički program.

Tranzicijski program ne predstavlja nešto što je odjednom “palo s neba”, on predstavlja sintezu do tada najvažnijih iskustava radničkog pokreta, u sebi sadržavajući najvažnije političke zaključke i strategiju Lenjina i Trockog, boljševičke partije, te prvih četiriju kongresa Komunističke internacionale. Dakle, čak i da se radi samo o “povijesnom dokumentu” imali bi sve razloge da mu posvetimo posebnu pozornost, te priredimo njegov prijevod. No mi smatramo da Tranzicijski program i dalje predstavlja rukovodstvo za konkretno političko djelovanje, uz naravno nužno kritičko čitanje i njegovo stavljanje u jasan historijski kontekst. Činjenica kako se politički krajolik u potpunosti promijenio ne bi nas smjela spriječiti da uočimo društveno – ekonomske odnose koji se nalaze ispod vidljivog krajolika, a koji su ostali netaknuti. Tu se u prvom redu radi o temeljnom odnosu koji karakterizira postojeće uređenje – odnos između kapitalističke i radničke klase. Eksploatacija radničke klase i princip akumulacije kapitala i dalje netaknuto stoje u srcu kapitalističkog sistema. Tradicionalne radničke partije – socijaldemokrati i “komunističke partije” – danas se  više nego ikada nalaze u stanju političkog i moralnog bankrota, a birokratizacija sindikata još više dolazi do izražaja – istovremeno, upravo bi sindikati trebali biti prvi na fronti sukoba s neoliberalnom kapitalističkom agresijom. U skladu s rečenim, za očekivati je određene sličnosti u dinamici razvoja radničkog pokreta, kao i istovjetnost temeljnih pitanja: na koji način povezati neposredne borbe koje radnici svakodnevno vode na svojim radnim mjestima s ciljem ukidanja kapitalističkog poretka? Kako formirati istinsku radničku opoziciju i revolucionarnu organizaciju? Kakav stav zauzeti prema sindikatima? Kojim neposrednim mjerama učvrstiti pozicije radničkog pokreta? Kako iskoristiti principe neposredne demokracije u klasnoj borbi? Tranzicijski program daje odgovore na ova i mnoga druga bitna pitanja. Pri tome su, ugrubo rečeno, za nas manje bitne konkretne parole koje su u njemu istaknute, a više sama metoda koju nam pruža. Ona se u osnovi sastoji u strategiji prijelaznih zahtjeva: “Nužno je pomoći masama da u procesu svakodnevne borbe pronađu most između trenutnih zahtjeva i programa socijalističke revolucije. Ovaj most treba uključivati sustav prijelaznih zahtjeva koji se razvijaju iz postojećih uvjeta i postojeće svjesnosti širokih slojeva radničke klase, postojano vodeći prema konačnom rješenju: preuzimanju vlasti od strane radničke klase.” Dakle, funkcija prijelaznih zahtjeva ima nekoliko razina: ostvariti najhitnije zahtjeve potlačenih, mobilizirati mase, osigurati osvajanje značajnih strateških pozicija za radničku klasu, ukazati na nemogućnost permanentnog ispunjavanja osnovnih zahtjeva u okvirima kapitalizma, te pripremiti revolucionarno preuzimanje vlasti. Prema svojoj definiciji prijelazni zahtjevi su nešto što se stalno mijenja prostorno i vremenski, oviseći o konkretnim ekonomskim, socijalnim i političkim prilikama, razvoju klasne borbe, stupnju klasne svijesti itd. Stoga su od konkretnih mjera u Tranzicijskom programu razrađene samo one najopćenitijeg značaja. Prilikom proučavanja konkretnog sadržaja tih prijelaznih zahtjeva svaki je potrebno  staviti u kontekst političkog trenutka u kojemu je djelo pisano, posebno uzimajući u obzir stupanj razvoja radničkog pokreta. Samo se tako može dati kritička ocjena o tome koliko je koji od njih primjenjiv kao prijelazni zahtjev u ovome trenutku.  Da bi se taj posao ispravno izvršio potrebno je stalno ispitivanje situacije na terenu, kao i što čvršće veze s radnicima. Zahvaljujući tome, za razliku od nekih sektaških grupa, nećemo dolaziti u iskušenje da pred radnike izlazimo sa zahtjevima koji u ovome trenutku imaju malo smisla u vidu mobilizacije masa, kao što je npr. zahtjev za formiranjem radničke milicije (time ne dovodimo u pitanje da će se taj zahtjev u drugom trenutku i okolnostima pokazati kao nužan). Svaka ozbiljna organizacija obavezna je, u skladu s prilikama u zemlji u kojoj djeluje kao i specifičnostima danog trenutka, radnicima predstaviti trenutnoj situaciji primjeren program konkretnih prijelaznih zahtjeva.

Čitajući  konkretne zahtjeve navedene u ovome tekstu možemo uvidjeti kako je upotrebljivost velikog broja njih u ovome trenutku ipak iznenađujuće velika. To, osim iz razloga koje smo već naveli, proizlazi i iz specifičnosti ovoga trenutka obilježenog svjetskom ekonomskom i financijskom krizom koja na dnevni red postavlja pitanja organiziranja radničkog otpora i hitnih mjera koje bi trebala poduzeti svaka pro-radnička vlada. U tom smislu zahtjevi usmjereni prema skraćivanju radnog vremena i povećanju plaća u skladu s životnim troškovima, osnivanju tvorničkih odbora, radničkoj kontroli industrije, eksproprijaciji pojedinih grupa kapitalista i privatnih banaka, savezništvu radnika i seljaka, borbi protiv imperijalizma i rata, kao i mnogi drugi, zadržavaju svoju punu važnost i aktualnost i danas.

Tranzicijski program predstavljao je najvažniji programatski doprinos Osnivačkom kongresu Četvrte internacionale. U svojoj je osnovi zamišljen i napisan od strane Lava Trockog, no o njemu je također vođena i opširna diskusija među aktivistima u svim nacionalnim sekcijama, odakle su potekli i daljnji doprinosi sadržaju teksta. Prema riječima Trockog, Tranzicijski program nipošto ne predstavlja potpuni program revolucionarne partije, već njegov dio predviđen za prijelazni period koji počinje u ovome trenutku, a završava samim početkom revolucije. Njemu stoga po Trockom nedostaju dva osnovna dijela: teorijski dio o specifičnostima imperijalističke faze kapitalističkog razvoja, te završni dio koji bi obuhvaćao problematiku “socijalne revolucije, preuzimanja vlasti putem pobune, pretvaranje kapitalističkog društva u diktaturu proletarijata, te potonju u socijalističko društvo”. Oba se dijela mogu pronaći u Lenjinovim djelima, te ostalim radovima Trockog, kao i dokumentima Četvrte internacionale. Dijalektička struktura Tranzicijskog programa u potpunosti je suprotstavljena logici socijaldemokratskih i staljinističkih programa koji su razdvojeni na dva nepovezana dijela između kojih zjapi očigledna logička i praktična praznina: minimalnih i maksimalnih zahtjeva, od kojih se prvi bave promjenama u okviru kapitalističkog sistema, a drugi uspostavom socijalizma u neodređenoj dalekoj budućnosti. Tranzicijski program pak nastoji na elastičan i dinamičan način organski povezati neposredne borbe potlačenih s borbom za preuzimanje vlasti od strane radnika i socijalističku transformaciju društva. Upravo se u tome nalaze njegova iznimna snaga, važnost i aktualnost u ovome trenutku.

Radnička borba