Pariška komuna iz 1871. godine predstavlja prvu radničku revoluciju koja je dovela do uspostave radničke vlasti, te je svojim primjerom omogućila daljnje preciziranje i razvoj Marxovih političkih koncepcija o revoluciji i organiziranju proletarijata u vladajuću klasu; do naših dana služeći kao stalna inspiracija svim onim strujama u radničkom pokretu koje su se borile za ukidanje kapitalističkog društva.

Narušeno ekonomskim i političkim teškoćama Francusko Drugo Carstvo Napoleona III. pokušalo je vratiti svoju stabilnost ulaskom u rat protiv Sjevernonjemačkog saveza, odnosno Prusije. Rat sa Prusijom je donio suprotan ishod, te je nakon kapitulacije francuske vojske 2.9.1870. rušenjem vladavine Napoleona III. Francuska oslobođena od monarhističkog uređenja. Tog trenutka, u jeku rata u kojem su se nizali sami porazi, zaoštrena je dotadašnja borba između proletarijata i buržoazije jer je vlast u svojim rukama koncentrirao najreakcionarniji dio buržoazije. Istog dana, po kapitulaciji francuske armije kod Sedana, proglašena je republika, a u privremenu vladu ušli su buržoaski republikanci i monarhisti na čelu sa generalom Trochuom. Vlada je proklamirala nastavak ratovanja, a na zahtjeve pariških sekcija Prve Internacionale i federacije sindikalnih organizacija za demokratskom gradskom samoupravom – komunom odgovorila je odabirući između 20 predsjednika pariških arondismana (više četvrti) reakcionarne elemente koji su između ostalog sudjelovali u gušenju radničkih ustanaka i streljanju boraca. Nezadovoljni time, radnici su u svih 20 arondismana odabrali nadzorne komitete sa zadatkom da kontroliraju rad organa uprave i obrane, a od članova pojedinih komiteta formiran je Centralni komitet.

U međuvremenu je njemačka vojska opkolila sam Pariz, a situacija je naročito pogađala radničke četvrti u kojima je na zahtjev vlade formirano novih 200 bataljuna Nacionalne garde snabdijevano neispravnim oružjem i u nedovoljnoj količini jer se vlada plašila naoružanih narodnih masa. Do nove sramne kapitulacije francuske armije došlo je krajem oktobra 1870., a istog dana narodna masa prodrla je do Vlade i objavila njeno zbacivanje. Donesena je odluka o organiziranju revolucionarne pariške komune pod vodstvom  L. Blanquia. No Trochu je očekivao ustanak, te je preduhitrio ovakve ideje povlačeći vojsku sa fronta i preusmjeravajući ju na narod. Nakon ugušenog ustanka blankista i potpisivanja akta o kapitulaciji Pariza izabrana je nova vlada sastavljena uglavnom od pripadnika desničarskih stranaka, zemljoposjednika i svećenika na čelu sa A. Thiersom. Thiersova vlada donijela je nekoliko protunarodnih mjera primjerice dekrete o ukidanju plaća radnicima, pripadnicima Nacionalne garde – jedinom prihodu nezaposlenih, razoružavanju  radnika Pariza, ukidanju revolucionarnih organizacija… Da bi se odupirali politici Thiersa i Nacionalne skupštine, radnici i sitna buržoazija osnovali su masovnu vojnopolitičku organizaciju – Republikansku federaciju Nacionalne garde departmana Seine i Centralni komitet Nacionalne garde koji je na sebe primio ulogu općeg političkog rukovodstva. 18.3.1871. u radničke četvrti poslana je vojska kako bi oduzela topove Nacionalnoj gardi kupljene radničkim sredstvima, no na njih je nasrnula revoltirana goloruka masa i iako je vojnicima naređeno da pucaju oni su odbili naređenje, te uhitili i streljali svoje komandante. Centralni komitet Nacionalne garde prešao je iz obrane u napad, te uputio bataljune u centar grada istaknuvši crvenu zastavu na kraju dana na vrhu gradskog općinskog doma, ministarstava, policijskih prefektura…Thiersova vlada pobjegla je u Versaille, 18 km jugozapadno od Pariza, a Centralni komitet Nacionalne garde preuzeo je funkciju privremene vlade. Kako nisu očekivali mogućnost oružane intervencije Thiersove vlade Centralni komitet je pomirljivo ostao u vojnom pogledu neaktivan i dozvolio Thiersu da nesmetano izvuče svoju vojsku iz Pariza istovremeno zanemarujući kontrarevolucionarne elemente koji su u gradu nastavljali svoju neprijateljsku aktivnost. Odsustvo jedinstvene revolucionarne partije francuskog proletarijata koja bi rukovodila borbom osjetila se od početka radničkog trijumfa u Parizu, a jednako tako ni pariška federacija Prve Internacionale nije u tim danima odigrala ulogu kakva se od nje očekivala iako su njeni brojni članovi radili aktivno u Komitetu. Osim toga Centralni komitet je izgubio dragocjeno vrijeme oko izbora za komunu iz straha da mu se ne predbacuje kako je nezakonito prigrabio vlast. 26. marta na osnovi općeg prava glasa izabrana je vlada pariških radnika Komuna sa 86 članova, a svečano je proglašena dva dana kasnije.

Od 19. do 27. marta izbijali su ustanci diljem Francuske i komune su osnovane u Lyonu, Marseilleu, Toulouseu, Limogesu, Narbonneu, Le Krezou. Thiersova vlada sukobljavala se s njima oružanim mjerama, te su sve komune bile kratkog vijeka; samo je marsejska potrajala 10 dana. Komuna je čitavo vrijeme svoga postojanja bila u obruču Versajaca i Nijemaca, no provela je niz socijalnih i ekonomskih mjera koje jasno ukazuju kako izgleda put od kapitalizma ka socijalizmu. Princip izbornosti, zamjenjivosti i odgovornosti zahvatio je sve državne službenike i članove Komune, a plaća najviših činovnika bila je jednaka plaćama radnika. Staru plaćenu vojsku i policiju zamijenio je naoružani narod Nacionalne garde. Nakon rušenja birokratskog i policijskog aparata buržoaske države komunari su se sukobili i sa parlamentarizmom; komuna je na sebe preuzela ulogu izvršnog i zakonodavnog organa vlasti. Odluke Komune sprovodili su organi i komisije, ukupno njih 9: vojni, financijski, pravosudni, unutrašnji poslovi i javna sigurnost, vanjski poslovi, rad, javne službe, prosvjeta i snabdijevanje. Najviši organ Komune bila je Izvršna Komisija sa delegatima iz svih 9 ranije navedenih tijela. Provedeni su i prvi koraci eksproprijacije kapitalista; radničkim proizvodnim udruženjima predate su na upravu tvornice, a u nekim krupnim poduzećima uspostavljena je potpuna državna i radnička kontrola nad proizvodnjom. Provedene su i mjere za materijalno osiguravanje nezaposlenih; određen je obavezni minimum plaća, pokrenuto je pitanje osmosatnog radnog vremena, a konfiscirani stanovi bogatih koji su pobjegli u Versaille predani su radničkim obiteljima koji su u bombardiranju izgubili svoje domove. Odvojena je crkva od države, a provedene su i različite mjere koje su otpočele borbu protiv utjecaja katoličkog svećenstva u školama. Uvedeno je obavezno i besplatno osnovno školovanje. Reorganizirani su i različiti umjetnički objekti i predani na upravu samim kolektivima umjetnika bez uplitanja države.

No pored značajnih i efikasnih mjera koje su provedene, komunari su napravili i niz krupnih grešaka koje su ubrzale pad Komune, primjerice nisu nacionalizirali Nacionalnu banku u kojoj je bilo 3 milijarde franaka, nisu se obračunavali sa različitim diverzantima i reakcionarima, te nisu uspostavili značajnije veze proletarijata sa potlačenim seljačkim masama. Thiersova vlada je za to vrijeme uz pomoć Njemačke pripremala snažnu Versajsku armiju koja je i po brojnosti i naoružanju bila snažnija od oružanih snaga Komune kako bi izvršila napade na Pariz. Konačno, nakon teških borbi sa komunarima Versajka armija je prodrla u Pariz, te kroz niz uličnih borbi osvajala četvrt po četvrt. 27. maja 1871. završila je posljednja odlučujuća borba između okruženih komunara i 20 puta nadmoćnijeg neprijatelja. U 14 h ispaljeni su posljednji hici sa barikada u ulici Rampono koju je štitio jedan od neznanih junaka Komune, jedan od onih koji su jurišali na nebo (Marx), uputio je posljednju borbenu salvu pobijeđenoj proleterskoj revoluciji. Nakon pobjede kontrarevolucije započeo je najžešći teror; sistematski su ubijani borci i aktivisti Komune kao i mirno stanovništvo koje je bilo smatrano pristalicama. U kratkom vremenu na smrt je osuđeno 45000 ljudi, a u izgnanstvo protjerano 13000. Smrtne presude donošene su i nakon 1 minute saslušanja i to tako sve do juna 1874.