U izdanju tjednika Globus od 29.10.2010. između ostalih tekstova nalazi se i članak kojega potpisuje Ante Milković. Njegov puni naslov glasi Sindikalni plan za spas brodogradilišta- Dajte škverove nama radnicima(i to uz 25 milijardi kuna). Autor je navedenim člankom pokazao potpuno ekonomsko nepoznavanje činjenica i stanja stvari, te je dokazao kako je (ne)svjesni apologet trenutno vladajuće (iako krizom uzdrmane) škole ekonomske misli. Naravno, očigledno nepoznavanje ekonomske problematike ovoga novinara, kao uostalom ni mnoge druge, ne sprečava da misli kako ovu disciplinu ima u malom prstu. Nadalje, članak jasno pokazuje koji pristup koristi ovaj autor, a koji je omalovažavajući, posprdni i očigledno pristran. Ovakvim člancima koji izlaze u najčitanijim časopisima mediji oblikuju javno mnijenje, pogotovo kod ljudi koji previše ne razmišljaju; nastojeći pritom usmjeriti nezaposlene protiv zaposlenih radnika, radnike protiv umirovljenika i studenata, radnike privatnog sektora protiv radnika državnog sektora…Najpopularnije metode ovih nadri-novinara su ukazivanje na tobožnju neostvarivost zahtjeva, na to kako se uslijed stanja u zemlji svi moramo žrtvovati (osim vladajuće klase), na to što od nas očekuje EU (odnosno krupni kapital koji u svom interesu kontrolira EU) itd.

Autor teksta započinje članak zabavnom konstatacijom kako se “pojavila glasina da vlasnik Facebooka, Mark Zuckerberg, namjerava posjetiti našu obalu… Dolazi ukrasti ideju sindikata o spasu hrvatske brodogradnje… Zato su sindikalisti za Globus odlučili iznijeti svoju ideju, kako poslije ne bi bilo zabune tko se prvi dosjetio”. Dakle, radnici brodogradilišta koji se već godinama bore za svoju egzistenciju, školuju svoju djecu i jedva spajaju kraj sa krajem, te kojima takoreći život ovisi o budućnosti brodogradnje, ovdje su prikazani kao neki likovi iz lošeg romana, točnije rečeno lošeg filma, koji se iz užitka natječu u tome da iznesu svoju ideju o tzv. spašavanju brodogradnje. Jasno, za jednog malograđanina čija je egzistencija osigurana na temelju lagodnog posla prljanja papira vlastitim neinventivnim umotvorinama pitanje života stotina ljudi i njihovih obitelji jedva je nešto više od šaljive anegdote koja eventualno može poslužiti za poneku predvidljivo ironičnu opasku. Nakon toga autor nas uvodi u srž članka, navodeći kako su mu sindikalisti rekli da je njihov razgovor bespredmetan ukoliko ne pročita ‘Sporazum o suradnji na prijedlogu modela restrukturiranja brodogradilišta’. Sporazum su sastavili sami sindikalisti. Nakon čitanja, autor je šokiran jer se “prijedlog sindikata u kojem bi trebao biti sav eliksir, proteže se samo na četiri kartice!” Prosuđivati kvalitetu nekog dokumenta krojačkim metrom i vagom nije naročito ozbiljna metoda i ne govori previše u korist sofisticiranosti onih koji primjenjuju ovakve metode. Bitne, temeljne ideje, naročito kada se radi o političkim zahtjevima, i trebaju biti sažete, jasne i jezgrovite jer daljnji koraci zavise o konkretnim situacijama. Neprekidno viđamo na televiziji vladine činovnike sa kilama, zapravo tonama papira pripremljenima za sjednicu, pa što je pametno Vlada zahvaljujući tome napravila?

Ukratko, u sporazumu je navedeno kako bi država trebala sanirati sva brodogradilišta, tijekom deset godina davati subvencije i jamstva, osnovati novu državnu banku, te provesti model radničkog upravljanja. Nakon deset godina država će radnicima prepustiti većinski paket dionica, ako model bude uspješan. Na ove ideje i prijedloge sindikalista, autor pada u trans i ima pitanja više nego što može podnijeti. “Zar nije država već uložila milijarde i milijarde u škverove?; Pa zar nije uvjet Europske Unije da (država) mora prestati subvencionirati brodogradnju ili je ugasiti ili privatizirati?…” Mogli bismo ovdje odgovoriti na navedena pitanja, no nisu toliko bitna za nastavak ovog teksta . No, ukratko: to što je Vlada najprije upropastila brodogradilišta i uništila industriju o kojima ovise, što je instalirala svoje poslušnike na upravne pozicije s kojih su nesmetano provodili malverzacije i čisti kriminal dodatno uništavajući ovu temeljnu granu, dajući uz to poticaje od kojih su najmanje koristi imali radnici i brodogradnja, a najviše birokrati i kriminalci; te što se sve to provodi uz blagoslov predstavnika europskog kapitala zainteresiranih za likvidiranje konkurencije, teško može biti argument za bilo što. Osim možda za to da brodogradilišta trebaju pripasti radnicima.

Nadalje, autor si postavlja zadatak pronaći nekoga “od struke” tko zna za slučaj (koji su ranije spomenuli sindikalisti) u kojemu “država sve sanira i radnicima da slobodne ruke uz nastavak subvencija”. Kontaktira Fakultet strojarstva i brodogradnje u kojem mu sa čuđenjem kažu da nitko čuo nije za takav slučaj. To je isti onaj fakultet na kojem je prije par godina jedan od uvaženih profesora na pokretanje inicijative Radničke borbe protiv privatizacije brodogradilišta odgovorio kako bi brodogradilišta što prije trebalo ukinuti. Nakon toga autor pokušava  i kod domaćih ekonomista saznati je li moguća “neviđena inovacija koju su naši radnici smislili”. Odgovaraju mu da model po kojem država pokrije milijarde kuna dugova propalog poduzeća i onda daje radnicima da upravljaju njime uz daljnje subvencije, naprosto ne postoji. No ako se vratimo malo u prošlost, onda ćemo doći do iznenadnog prosvjetljenja. Naime, još goru stvar napravila je hrvatska vlada i to uz podršku svojih čelnih ekonomista. Banke su najprije sanirane (primjećujete li sličnost?) zahvaljujući novcu građana, od kojih najviše radnika, a zatim su prodane za manju cijenu strancima. Time je Hrvatska lišena glavnih stubova gospodarstva, uz zajamčenu buduću pljačku istih građana koji su platili za njihovu sanaciju. Ako bi se brodogradilišta dala radnicima na upravljanje to bi bilo jeftinije od te katastrofe sa bankama, a uz to i učinkovitije jer su radnici već jednom upravljali i dokazali da mogu i znaju. Autor postavlja pitanje svih pitanja, “…ali kako biste vi vodili brodogradilišta?” i primjećuje kako je dosadan sam sebi (pa i nama). Ovime on dokazuje kako uopće nije upoznat  s domaćom, a kamoli stranom, literaturom o radničkom upravljanju. Na povijesna kao i ona još uvijek aktualna  iskustva radničkog upravljanja tvornicama (Argentina, Venezuela, Španjolska itd…) najlakše je zažmiriti i praviti se da ne postoje. No, ovakvo očigledno neznanje se teško može prihvatiti kao argument. Nadalje, kada mu jedan od sindikalista kaže da za početak radnici mogu jamčiti kako će biti javni i transparentni, on im odgovara “pa to ne znači da ćete poslovati s uspjehom.” Upravo je takva vrsta transparentnosti (ma koliko je ta riječ na najbestidnije načine konstantno zloupotrebljavana) jedan od temeljnih uvjeta za uspjeh. Koliko su transparentno privatizirane željezare i ostala poduzeća koju su činila čvrstu poveznicu sa brodogradilištima imali smo prilike vidjeti. Nije ni čudo što je više od 60 % proizvedenog broda uvozna komponenta. Ne može ni biti drugačije kada je uništena gotovo sva industrija vezana uz brodogradnju – uz blagoslove onih ekonomista čiju školu autor implicitno zagovara. Najnoviji primjer je vezan uz otkriće kako je zadnjih godina svaki mjesec iz Brodosplita uzimano 2 milijuna eura! Rečeno je da se cifra kreće oko stotinjak milijuna eura. Koliko je taj novac nedostajao Brodosplitu možemo samo zamisliti. U isto vrijeme vlada priča kako je to brodogradilište nekonkurentno i kako ga treba privatizirati. Dakle, vidimo kako je transparentnost vrlo bitna za uspjeh. Uostalom radnici najbolje znaju kako treba voditi svoj posao.

Konačno pri kraju članka autor je upitao što dalje ako i pod radnicima brodogradilišta ne budu bila uspješna. Oni odgovaraju kako će ih vratiti državi, a autor to popraćuje izjavom da su ga radnici tom izjavom “razoružali”. Je li ga možda razoružala činjenica da je polovica velikih banaka koje su ubirale desetke milijardi dolara na kraju preuzeta od države (SAD) kad su bile blizu ili već u bankrotu? Postoji pregršt drugih primjera, ali nema ih smisla sve nabrajati.  Ovdje kao i na mnogim drugim mjestima do izražaja dolazi nestručnost novinara.. Novinar koji nije minimalno proučavao ekonomiju (ne misli se na način da se redovno čita The Economist ili Lider, nego na proučavanje ekonomije kao naučne discipline) ne bi trebao biti u mogućnosti pisati bilo što vezano uz ekonomsku problematiku u nekom utjecajnijem časopisu. Međutim treba primijetiti kako i taj novinar ima svog nadređenog te da i taj nadređeni ima svog naređenog, a oni smatraju da takve tekstove upravo i treba pisati. To je ono što je danas moderno, što opravdava kapital i što ne zahtijeva previše razmišljanja. Stoga je taj novinar poslušan i kratkovidan jer nije svjestan (ili možda je, no veže ga materijalna korist) da je karika u jednom lancu  koji kapital steže oko radnika i njegovih interesa. Naravno, ovdje se ne radi o konkretnom novinaru kao takvom, nego o općenitom načinu na koji stvari u novinarstvu funkcioniraju, a koji i ovdje dolazi do izražaja. Na to se u realnosti svodi medijska sloboda: svako može pisati što želi, no samo onaj tko posjeduje kapital može osigurati da ga ljudi čitaju. Za vlasnika kapitala i njegove novinarčiće radnici su to da nasmiju čitatelja svojim donkihotizmom, a za zbilju će se ova vlada i njeni saveznici pobrinuti tako što će se zadužiti za još nekoliko milijardi eura ili prodati još neku od preostalih tvornica.