Donosimo tekst Trocki – „Pouke Oktobra“ koji je pisan na temelju istoimenog djela Trockog. Tekst će zbog lakšeg i preglednijeg čitanja biti podijeljen u tri dijela koji će se potom objavljivati na stranici. U prvom dijelu Trocki pojašnjava zbog čega je nužno proučavati iskustva kako i same Oktobarske revolucije tako i onih događaja koji su joj prethodili. Također, analizira kakav je utjecaj na daljnju partijsku politiku imao povratak Lenjina u Petrograd. Prikazujući odnos glavnih članova partije prema marksizmu, Trocki navodi kako je njegova formula „demokratska diktatura proletarijata i seljaštva“ bila pogrešno shvaćena. Određeni je dio boljševika stajao na pozicijama koje su prijetile upropastiti socijalističku revoluciju.

U drugom se dijelu teksta analiziraju naredni događaji u kojima su se iskristalizirali pogrešni stavovi dobrog dijela boljševičkog rukovodstva. Ovi događaji odvijali su se u ljetnim mjesecima te revolucionarne godine. Trocki precizno prikazuje odnos boljševika (i ogromnu ulogu Lenjina) prema daljnjem zaoštravanju klasne borbe kao i njihovu politiku u Petrogradskom sovjetu.

Posljednji dio teksta opisuje neposredne događaje prije samog ustanka. Neumorna borba Lenjina da pridobije partijski vrh za svoju stvar, odnosno da se ustanak nipošto ne smije odgoditi, uloga Trockog u Vojno-revolucionarnom komitetu kao legalnom organu ustanka, važnost partije i njene avangarde za stvar proletarijata i revolucije – sve je ovo jezgrovito navedeno u posljednjim poglavljima.

Dvije – tri riječi o tekstu

U povijesti međunarodnog radničkog pokreta ne postoji osoba o kojoj su napisane (i još se pišu) tolike laži, izmišljotine i besmislice kao što je to slučaj s Lavom Davidovičem Trockim. Uz Lenjina, Trocki je bio ključno lice, a u organizacijskom smislu i prvo lice, socijalističke revolucije 1917. Možemo slobodno reći da je bio jedan od najboljih revolucionara i da su njegovi doprinosi kako marksizmu kao jedinoj ispravnoj teoriji naučnog socijalizma, tako i lenjinizmu kao metodi pripreme proletarijata za preuzimanje vlasti od neprocjenjive važnosti. Nažalost, njegova ukupna, pa čak ni sva najvažnija djela nisu prevedena na naš jezik. Imati prevedenih svega pet-šest djela od ključnog čovjeka oktobarskog prevrata, porazna je činjenica.

Uz pomoć trijumviratâ i kasnije Staljinove škole krivotvorenja, čitava revolucionarna djelatnost Trockog potisnuta je u zaborav kako nove generacije komunista za nju nikada ne bi saznale, odnosno kako bi o njemu ‘znale’ ono što im je servirala tadašnja vlast – da je bio izdajica, suradnik nacizma, tvrdokorni menjševik, revizionist Lenjinovog učenja itd. Njegova historijska uloga u zemljama u kojima je restauriran kapitalizam (dakle, u zemljama staljinizma) napola je izmišljena, a njegova je uloga prikazana radi legitimacije tadašnjih političkih kasti. S druge strane, u zemljama Zapada njegova se uloga ocjenjuje ne previše različito od Staljinove (u smislu da ne bi bilo prevelike razlike da je Trocki došao na čelo države, time demonstrirajući da uopće nisu razumjeli situaciju u SSSR-u). Određeni historičari priznaju mu neke bitne činjenice, ali se vode time da je on ipak komunist i samim time krvoločni manijak. Oni pak koji Trockom žele odati puno priznanje pišući o njemu istinito pa makar to značilo i detaljnu kritiku njegovih pogrešaka, dakle oni koji slijede liniju izvornog boljševizma-lenjinizma, nemaju toliki utjecaj da bi se izmijenila trenutačna predodžba o Trockom.

Imajući sve navedeno na umu, ovaj tekst ima dvostruki cilj: prvo, zaboravljena (točnije zaključana u arhivima gradskih knjižnica, daleko od javnosti) djela Trockoga popularizirati na način da ih se približi čitatelju koji bi tako iz prve ruke mogao ocijeniti koliko je laži, a koliko istine napisano o Trockome te koji se upoznati s jedinom mogućom marksističkom kritikom staljinizma – s boljševizmom-lenjinizmom. Drugo, prikazati, koliko je to moguće s obzirom na karakter teksta, ključni dio istine o Oktobarskoj[i] revoluciji. Poznavanje istine o tako kolosalnom društvenom prevratu bitno je iz razloga što se u današnje vrijeme izmišljaju neki novi recepti za rješavanje pitanja oslobođenja radničke klase i to ne na temelju kritičke analize i prevladavanja boljševizma (a ne staljinizma), nego na ignoriranju i nepoznavanju prave istine istog. Na taj je način moderna ljevica bliža socijalizmu-utopizmu nego marksizmu, a kamoli lenjinizmu. A stvar je tako jednostavna: bez revolucionarne partije u potpunosti spremne za preuzimanje odgovornosti vlasti ne može biti ni revolucije pa ni preuzimanja vlasti od proletarijata[ii]. Neuspjeh revolucije, na temelju već viđenih situacija, prije je nedostatak subjektivnih faktora i to u vidu sposobnog rukovodstva nego objektivnih okolnosti. U tu je svrhu vrlo poučno djelo kojim se i ovaj tekst bavi – Pouke Oktobra.

Djelo Pouke Oktobra ima dodatnu težinu zbog historijskog perioda u kojem je nastalo. Sedme godine nakon revolucije, pozicija Trockog unutar vrha partije bivala je sve nesigurnija da bi se njegov položaj uzdrmao nakon Lenjinove smrti kad su se njegovi protivnici dodatno ohrabrili. Optužbe su ponajviše dolazile od Zinovjeva, a potom i od ostalih (Buharina, Kamenjeva i Staljina koji je konstantno kalkulirao s optužbama) da se Trocki sve više udaljava od lenjinizma i priklanja menjševizmu jer, pitali su se: „Nije li stav onih koji neprestano ističu zaostalost seljačke Rusije također manifestacija menjševizma, alibi nepovjerenja u revolucionarne mogućnosti ruskog i svjetskog proletarijata?“ (Trocki, 1979:5). Trocki je, naime, naglašavao nužnost industrijalizacije zemlje i nemogućnost dugotrajnog postojanja izolirane radničke države. Zapravo, za te ljude Trocki nikad ni nije pripadao boljševicima budući da se njima priključio u predvečerje revolucije, a u mladosti je pripadao menjševicima i s tih pozicija podosta uvredljivo pisao i o Lenjinu i o boljševicima. Protiv Trockog su, unatoč prethodnim upozorenjima Lenjina, upotrebljavana njegova djela koja je pisao prije Prvog svjetskog rata. Osim toga, većina je njegovih prijedloga bila odbijena te mu nije bilo dopušteno da raspravlja o bitnim i aktualnim problemima politike.

Tada mu se pružila prilika da se očituje o glavnim problemima i uzvrati udarac. Državni nakladnici, provodeći u djelo jednu prijašnju odluku Centralnog komiteta po kojoj je trebalo tiskati Trockijeva Djela u nekoliko svezaka, pripremili su za tisak knjigu koja je sadržavala njegove govore i članke iz 1917. Napisao je dug predgovor pod naslovom Pouke Oktobra. Knjiga se pojavila u jesen 1924. Upravo su ti govori i članci predstavljali oštar odgovor klevetama jer su dokazivali kako on nije imao veze s menjševizmom u to doba i kakva je zapravo bila njegova uloga u Oktobru. Prema tome, ovi su članci najozbiljnije uzdrmali uvjerenje koje su zastupali trijumviri te su pokazali kako se čitava „antitrockistička kampanja temelji na lažima“ (Deutscher, 1976:99).

Trijumviri nisu sjedili prekriženih ruku, već su pozvali „legije propagandista i povjesničara, pa čak i stranih komunističkih pisaca u protunapad“. Tvrdili su da je Trocki većinu toga izmislio kako bi diskreditirao ne samo staru gardu već cjelokupnu lenjinističku tradiciju. Da dokažu te tvrdnje, morali su, zajedno sa svojim povjesničarima, izmisliti vlastite verzije zbivanja 1917. kako bi umanjili ulogu Trockog. Tako je Staljin izjavio da Vojno-revolucionarni komitet Petrogradskog sovjeta, kojemu je na čelu bio Trocki, uopće nije bio glavni štab oktobarskog ustanka, kao što su do tada navodili povijesni prikazi. „On je ustvrdio kako je ustankom upravljao neki manje ili više fiktivan centar, kojega Trocki čak nije ni bio član, ali u kojemu je sjedio Staljin“ (Ibid.:101). Upravo su ovdje korijeni detaljnog i golemog krivotvorenja povijesti koje će svoj zamah uzeti u nadolazećim godinama i desetljećima. A započelo je kao pokušaj da se potkrijepi reputacija Zinovjeva i Kamenjeva.

Treba proučavati Oktobar

Djelo započinje opaskom o tome kako dotad, 1924., u Rusiji nema „ni jednog rada koji bi davao opću sliku oktobarskog preokreta ističući njegove najvažnije političke i organizacijske momente.“ Ova je opaska početna točka analize Trockog utoliko što je on uvidio bitnu pojavu među tadašnjim komunistima. Naime, ignoriranje realnog proučavanja Oktobra, ali takvog proučavanja koje bi uopćilo revolucionarnu praksu kako bi poslužilo budućim generacijama u njihovim revolucijama kao izuzetno dragocjeno iskustvo međunarodnog radničkog pokreta. Nije dovoljno proučavati samo razdoblje koje je vodilo Oktobru kao što nije ni dovoljno ni proučavati samo razdoblje koje je uslijedilo nakon Oktobra. Istina, postoji pregršt materijala i dokumenata koji svjedoče o samom prevratu, ali jedna oštroumna analiza koji bi uhvatila najvažnije momente osvajanja političke vlasti od proletarijata, neposrednu borbu za očuvanje te svježe osvojene vlasti kao i prve korake mlade radničke države, takve analize još nema. „Izvršivši preokret kao da smo odlučili da ga ionako nećemo morati ponoviti“, piše Trocki i pritom misli da je potpuno pogrešno što se Oktobar, ako ništa onda nesvjesno, prikazuje kao nacionalni uspjeh. Drugim riječima, iako je sigurno da buduće proleterske revolucije neće biti provedene na isti način kao Ruska revolucija, ipak postoje određena iskustva koja će međunarodnom proletarijatu u njegovoj borbi za političku vlast dobro doći. Vrlo je bitno uočiti ključne zakonitosti i metode proleterske revolucije koje, istina, bivaju modificirane vrlo specifičnim okolnostima koje vladaju u pojedinoj zemlji, ali su u suštini iste. I ako partijsko rukovodstvo, kao najsvjesniji i najnapredniji dio proletarijata, nije u stanju uočiti ove zakone i metode,  onda je bilo kakav uspjeh revolucije doveden u pitanje.

Osim nesvjesnog zanemarivanja pitanja Oktobra, Trocki implicira na postojanje i svjesnog zanemarivanja od određene struje u Partiji kojoj to ide u prilog. Tako: „Moglo bi se, doduše, primijetiti da se ne može proučavati Oktobar, pa čak ni izdavati oktobarska građa, a da se pri tome ne začeprka po starim nesuglasicama. Ali takav pristup problemu bio bi i odviše ništavan“ (Trocki, 1979:6). Naravno ništavan jer je važnost Oktobra za međunarodnu proletersku revoluciju enormna i svako zamagljivanje istine, svako prikrivanje stvarnog stanja, svako precjenjivanje ili pak podcjenjivanje tadašnjih procesa značilo bi osakatiti teoriju međunarodnog radničkog pokreta. Ako je i bilo nesuglasica onda je najveća pogreška prešutjeti ih zbog nečije taštine ili ponosa. Razotkriti istinu nije važno zbog nečije satisfakcije i bilo bi „mizerno pokušavati“ da se ona pretvori „u oružje protiv onih koji su tada griješili“, nego se jedino tako taj veliki  historijski događaj i može analizirati.

Bugarski događaji primjer su pogrešnog proučavanja i primjene iskustva Oktobra. U samo jednoj godini (1923.) bugarska komunistička partija doživjela je dva poraza. Najprije je iz „doktrinarno-fatalističkog karaktera“ propustila vrlo povoljan trenutak za revolucionarnu akciju nakon ustanka seljaka, a potom nije uspjela u rujanskom ustanku protiv režima koji je iznjedrio raniji ustanak seljaka. Nisu uspjeli jer nisu za njega pripremili „ni političke, ni organizacijske pretpostavke“ (Ibid.:7). Bugarska revolucija trebala je biti dobar uvod u njemačku revoluciju, a zapravo je postala samo loš uvod za još gori razvoj u Njemačkoj[iii].

Za ove je neuspjehe Trocki najviše krivio nespremna ili gotovo potpuno nekompetentna partijska rukovodstva. Izgleda da su boljševici vjerovali da će, nakon Oktobra, revolucionarni događaji u Europi sami voditi ka svome cilju i da uopće neće biti potrebne kvalitetne analize. Ispostavilo se da je to bila potpuno pogrešna pretpostavka. Odnosno „pokazalo se da je preokret nemoguć ako nema partije koja je kadra rukovoditi proleterskim preokretom. Spontanim ustankom proletarijat ne može uzeti vlast.“

A jedna je od najvažnijih obveza partijskog rukovodstva upravo proučavanje svih bitnih iskustava proletarijata nastalih klasnom borbom, njihova kritička analiza, izvlačenje konkretnih zaključaka te njihova primjena na specifične uvjete dotične zemlje u kojoj partija djeluje. I Trocki se ovdje osvrće na proučavanja ranijih revolucija. Bez „velike francuske revolucije“, „revolucije 1848.“, „Pariške komune“ nikada ne bi ni bilo oktobarskog prevrata, „pa čak ni s iskustvom iz 1905.“(Ibid.:8). Uostalom, čitavih dvanaest godina kontrarevolucije rukovodstvo je proučavalo iskustva revolucije iz 1905., izvlačilo zaključke pripremajući se za nadolazeću revoluciju.

Jasno je kao dan da revoluciju neće provesti partija koja čitavo vrijeme proučava spise i knjige, bez ikakvog kontakta s masama. Drugim riječima, sȃmo proučavanje Oktobra nije dovoljno za pobjedu u drugim zemljama, ali se upravo ovdje vidi značaj pravilnih metoda i politike partijskog rukovodstva. Poznavanje prijašnjih iskustava partijskom rukovodstvu daje dalekovidnost, odlučnost, snalažljivost odnosno sposobnost promptnog reagiranja u naizgled bezizlaznim situacijama. No ono ne može zamijeniti politiku partijskog rukovodstva koja je vođena do samog trenutka revolucionarnog vrenja. Partiji koja nije u stalnom i dubokom kontaktu s radničkim masama, kojoj radnička klasa ne vjeruje, koja nema čvrsto i socijalističkim principima odano rukovodstvo, ni cjeloživotno proučavanje literature neće biti dovoljno. I obrnuto, partija koja ima snažan legitimitet među radnicima, koja je iskreno odana socijalizmu, ali koja nema čvrsto i odlučno rukovodstvo, a koje se upravo čeliči na kritičkoj analizi tuđih, ali i svojih iskustava, isto tako ne može provesti revoluciju. Stoga je krucijalno u pravom omjeru (u omjeru kakav zahtijeva konkretna situacija) kombinirati teoriju i praksu.

Iako je partija „osnovni instrument proleterskog preokreta“, Trocki upozorava, opet na temelju iskustva, na „neminovnost partijske krize prilikom prijelaza s pripremnog revolucionarnog rada na neposrednu borbu za vlast.“ Uzrok tome jest što svaka partija tijekom svog razvoja stvara specifične osobine i „zahtijeva određene navike i metode rada“ (Ibid.:9). Ove bivaju, više ili manje, razbijene kao posljedica zaokreta u društvenoj zbilji. Ovdje se javljaju različite anticipacije ili pak promjene društvene zbilje utječu na stvaranje novih metoda rada i spoznaja nove stvarnosti. No različitost ne označava nužno i progres. Naime, ponekad su procesi u stvarnosti toliko kompleksni (možda bolje reći isprepleteni) i toliko rapidni da su anticipacije istih, i na temelju tih anticipacija metode rada, potpuno pogrešne.

Konkretnije, ako je zaokret u povijesti „preoštar ili odviše iznenadan, a prethodno je razdoblje nagomilalo u rukovodećim organima partije odviše elemenata inercije i konzervativizma, onda partija nije kadra ostvariti svoje rukovođenje u najodgovornijem trenutku za koji se pripremala godinama ili desetljećima.“ Stoga neprestano treba ponavljati kako partija, i njeno rukovodstvo naravno, moraju ići u korak s „povijesnim zadacima svoje klase“. To je jedini način provođenja uspješne proleterske revolucije.

Partija, primjećuje Trocki, na zaokrete društvene zbilje reagira dvostruko, taktikom i strategijom. Ono što vrijedi za „taktički zaokret“, vrijedi još više za „strategijski zaokret“. Pitanje taktike i strategije u epohi Druge internacionale nije se postavljalo i to sve do revolucije 1905. Time što je u toj revoluciji iskrsnulo pitanje strategije proleterske borbe, ruskoj socijaldemokratskoj partiji (boljševicima) osigurana je velika prednost u odnosu na druge socijaldemokratske partije tadašnjeg vremena. No što se podrazumijeva pod strategijom, a što pod taktikom? Trocki ocjenjuje da je „strategija – umijeće pobjeđivanja, tj. ovlađivanja vlašću. S druge strane, taktika je „umijeće vođenja pojedinih operacija“ (Ibid.:10). Nikad ne treba smetnuti s uma da je taktika itekako uključena u strategiju odnosno da strategija ne likvidira taktiku. Kvalitativna razlika, u odnosu na politiku partija Druge internacionale, jest podređivanje taktike strategiji. Drugim riječima, borba za vlast mora biti glavni cilj kojem su podređene sve druge metode poput participiranja u sindikalnom pokretu te njegovog ciljanog usmjeravanja, djelovanja u parlamentu i sl. U svakoj zemlji vladaju drugačije (specifične) prilike unutar kojih djeluje partija, ali ono što, dakle, mora povezivati sve partije upravo je osvajanje političke vlasti. Sve što partiju udaljava od tog cilja treba preispitati i napustiti, a sve što je približava tom cilju, do kraja iskoristiti.

A nju udaljavaju, između ostaloga, i unutarnja neslaganja i trvenja, posebno za vrijeme najoštrijeg zaokreta. Naime, onog zaokreta „kad partija proletarijata od pripreme, od propagande, od organizacije i agitacije prelazi na neposrednu borbu za vlast, na oružani ustanak protiv buržoazije“ (Ibid.:11). Ovdje se manifestira pojava da svi „kapitulantski“, „menjševički“, „oportunistički“ elementi koji se u partiji naziru, sada dolaze u punom smislu do izražaja. Ovakve struje unutar partije tada pokušavaju i teorijski opravdati svoja neslaganja pri čemu se pozivaju na nedovoljnu revolucionarnost situacije, nespremnost radničke klase na ustanak, jake snage buržoazije, slabu organiziranost ustanika itd., itd. I baš u ovom grmu leži zec jer je pojava unutarnjih neslaganja pri strategijskom zaokretu, koja se 1917. dogodila i samoj boljševičkoj partiji, a o kojoj ova knjiga više – manje i govori, u naše vrijeme toliko raširena i simptomatična za komunističke partije da je Trocki tisuću puta bio u pravu kad je upravo o njoj odlučio progovoriti.

U nastavku ćemo vidjeti koji su se procesi odvijali, kako su ih glavne struje unutar partije analizirale i kako su konačno, u skladu sa zaključcima, postupile. Vidjet ćemo i kakvu je težinu imao dolazak Lenjina za čitavu stvar proleterske revolucije.

„Demokratska diktatura proletarijata i seljaštva“. Februar i Oktobar

Ruska revolucija u oktobru 1917. pokazala je, suprotno uvjerenju tadašnjih marksističkih krugova, kako je borba proletarijata za vlast itekako realna stvar. Naime, tadašnja ruska, a i svjetska, socijaldemokracija držala se Marxove teze kako svaka industrijski razvijena zemlja pokazuje manje razvijenoj sliku njezine budućnosti. Fetišizacija ove Marxove teze vodila je uvjerenju ruske socijaldemokracije da „ne može biti ni govora o borbi ruskog proletarijata za vlast sve dok ekonomski razvijenije zemlje ne stvore za to ‘presedan’“. Drugim riječima, najviše što se u Rusiji može očekivati jest buržoasko-demokratska revolucija kojom bi buržoazija došla na vlast. Tek nakon dugog perioda razvoja kapitalizma, moglo bi se razmišljati o proleterskoj (socijalističkoj) revoluciji. Međutim da stvari ne stoje tako dogmatski pokazala je, što ističe Trocki, revolucija 1905. Lenjin je tada svojevrsnost situacije sveo na formulu „demokratske diktature proletarijata i seljaštva“. Ono što je bitno, smatra Trocki, jest da je ova formula mogla imati smisla jedino „kao etapa prema socijalističkoj diktaturi proletarijata koji se oslanjao na seljaštvo“. Uopće nije bit u pojmu „demokratska“, već u pojmu „diktatura“, ali su „neki krugovi naše partije“ ipak suprotstavili buržoasku revoluciju socijalističkoj (Ibid.:12). Dakle, što se Rusije tiče, ona može proći samo demokratsku revoluciju, a takvo se postavljanje pitanja svodilo na menjševizam. Određeni krugovi u partiji došli su na ‘svoje’ za vrijeme revolucije 1917. kad su „zadaci revolucije postavljeni ne kao pitanje prognoze, nego kao pitanje akcije.“ Sad je povijest trebala potvrditi točnost njihove teze da Rusija nije spremna za proletersku, već samo za demokratsku revoluciju.

Demokratska ili buržoaska revolucija u februaru označavala je prevrat svoje vrste. Jednoj liniji partijskog rukovodstva stvar je bila prilično jasna: revoluciju treba razviti te je tako privesti sretnom završetku odnosno stabilizaciji buržoasko-demokratskog režima. No stvar se mogla gledati i kao „razdoblje pripremanja proleterske revolucije“. Dakle, februarsku revoluciju karakteriziralo je dvovlašće te se ona morala ili „pretvoriti u neposredan uvod u proletersku revoluciju“ ili „pod ovim ili onim buržoasko-oligarhijskim režimom, prepustiti Rusiju polukolonijalnom životarenju“. Protiv proleterske revolucije, osim dijela boljševičkog rukovodstva, bili su i eseri te menjševici. Dio rukovodstva stvar je zamislio kao pritisak na „vladajuću buržoaziju“ ali unutar postojećeg okvira buržoasko-demokratskog režima. Ovakav način djelovanja Trocki je ocijenio vrlo opasnim, čak katastrofalnim, jer julski ustanak ne bi vodila partija, koju bi daljnji razvoj revolucije naprosto zaobišao. A to bi onda imalo za posljedicu „razbijanje partije“ (Ibid.:13). Kad se čitava situacija gleda iz sadašnjosti, ona se možda ne doima ključnom. No u samom odlučujućem trenutku (gledajući burne i ključne događaje tih godina, možemo ustvrditi da je to zaista bio „trenutak“) spoznati čitavu ozbiljnost situacije, pravilno se orijentirati (a pravilnost se u konkretnom smislu pokazala u narednom periodu) i poduzeti niz odlučnih koraka, to je itekako bilo od ključnog značenja.

Općenito, Lenjinova je formulacija donekle odražavala specifičnosti ruske situacije sve do razmaha Prvog svjetskog rata u kojem su sitnoburžoaske stranke pridobile veliku podršku seljaštva (koje je činilo većinu ruske armije), a zatim i proletarijata. „Stavivši se na čelo gotove organizacije, armije, sitnoburžoaske stranke imponirale su proletarijatu, navlačeći i njega na obranaštvo.“ U takvoj situaciji Lenjin istupa protiv poznate formulacije jer je glavni zadatak „vidio u tome da proletersku avangardu“, koja je zbog dogmatskog držanja skrenula s glavnog puta, „izvede iz obranaške močvare na čisto mjesto“ (Ibid.:15).

Trocki u nastavku ipak dopušta da su u prvoj fazi buržoaske revolucije sovjeti ostvarivali demokratsku diktaturu proletarijata i seljaštva. Ali, pojašnjava on dalje, to je „točno utoliko ukoliko su ti sovjeti uopće ostvarivali vlast“. Naime, sovjeti su ostvarivali tek poluvlast jer su podupirali vlast buržoazije „vršeći na nju poluopozicijski pritisak“. Ovaj neodređeni položaj uvjetovao je nepostojanost sovjeta utoliko što su ili morali nestati ili pak uzeti stvarnu vlast u svoje ruke. A uzeti stvarnu vlast nisu mogli tek kao neka vrsta koalicije sa seljaštvom, već isključivo kao diktatura proletarijata, kojim rukovodi jedinstvena i odlučna partija i koji za sobom vodi seljaštvo i ostale poluproleterske elemente. Prema tome, daljnji razvoj situacije samo je iskristalizirao stanje stvari i potvrdio tadašnje prognoze Trockog, naime da se pitanja seljaštva i potlačenih masa uopće mogu riješiti jedino diktaturom proletarijata.

Razvojem situacije na dnevni je red došlo glavno pitanje: „boriti se za vlast ili ne, uzeti je ili ne uzeti?“ (Ibid.:16). Iza ove dileme ne kriju se trenutačne nesuglasice koje su tek iskrsnule u danom trenutku. Ne, one su rezultat potpuno drugačije strategije i taktike, poimanja marksizma i u skladu s tim, analize konkretne situacije jednog dijela boljševičkog rukovodstva. One su rezultat dviju tendencija izuzetnog načelnog značenja. Prva je tendencija boljševička, a druga „demokratska“, odnosno sitnoburžoaska. Trocki ovdje definira boljševizam (i takvim ga zaista treba shvatiti, a ne izjednačavati sa staljinizmom i praviti slične literarne perverzije koje znaju činiti mnogi koji se bave temom Ruske revolucije) kao „takav odgoj, takvu prekaljenost, takvu organizaciju proleterske avangarde pri kojoj ona postaje kadra oružanom rukom prigrabiti vlast“. Drugu tendenciju treba shvatiti „kao reformističko-opozicijsku djelatnost u okvirima buržoaskog društva“ (Ibid.:17). Zaista, pitanje uzimanja vlasti upravo je pitanje koje u najvećoj mjeri određuje jednu komunističku partiju. Po tom se pitanju vidi njen karakter. Naravno, nije dovoljno stremiti k vlasti, nego treba poduzimati sve da bi se plan ostvario. A plan se počeo ostvarivati dolaskom Lenjina u Petrograd 3. aprila. Vidjet ćemo u nastavku kako je Lenjin postavio pitanje preuzimanja vlasti i na koji se način odvijao čitav proces.

Ovdje ćemo navesti i glavne kronološke putokaze koji su odredili i daljnji smjer ove knjige: „stav partije i partijskog tiska u prvom razdoblju nakon obaranja carizma, prije Lenjinovog dolaska; borba oko Lenjinovih teza; travanjska konferencija; posljedice julskih dana; kornilovština; Demokratsko savjetovanje i Pretparlament; pitanje oružanog ustanka i osvajanje vlasti (septembar-novembar); pitanje „istorodne“ socijalističke vlade“.          (drugi dio teksta se nalazi ovdje)

D.B.