Oktobarski ustanak i sovjetska „legalnost“

U septembru Lenjin piše kako je nužno da se „prema ustanku odnosimo marksistički“, a to znači kao prema „umijeću“. Drugim riječima, treba u potpunosti pripremiti teren za uspjeh ustanka: organizirati štab ustaničkih odreda, rasporediti snage, prebaciti odane pukove na najvažnije točke, uhapsiti generalni štab i vladu itd. Dakle, Lenjin dva mjeseca ranije opisuje upravo ono što će se i stvarno dogoditi. Lenjinova je intervencija podrazumijevala pripremu i provođenje ustanka i to partijskim putem i u ime partije što će onda blagosloviti nadolazeći kongres sovjeta. No Centralni komitet nije prihvatio taj prijedlog. Ustanak se počeo vezivati baš za Drugi kongres sovjeta i ovu je pojavu Lenjin smatrao izuzetnim gubljenjem vremena: „Kod nas u CK-u i u partijskim vrhovima – piše Lenjin 29. [septembra] – postoji struja, odnosno mišljenje koje je za čekanje Kongresa sovjeta, a protiv neodgodiva preuzimanja vlasti, protiv ustanka. Tu struju, odnosno mišljenje, treba suzbiti“ (Ibid.:42).

Iz ovih Lenjinovih upozorenja slijedi kako je on bio itekako svjestan vremenskog faktora u velikim društvenim potresima. Trocki je to objasnio riječima: „ako je općenito vrijeme važan faktor politike, onda je njegovo značenje u ratu i revoluciji stostruko veće“. Kad se odvijaju takve promjene koje dovode do društvenih prevrata, kad se sve ključne proturječnosti u društvu sažmu u kratki period, tada vrijeme zaista postaje odlučujući faktor. Podići ustanak danas ili za nekoliko tjedana, pa čak i za nekoliko dana, postaje pitanje života ili smrti. Pravovremena odluka znači sve.

Ipak, kako Trocki konstatira, pripremanje ustanka i njegovo provođenje pod plaštem priprema za Drugi kongres sovjeta, usprkos Lenjinovim strahovima i uzbunama, imalo je i svoje prednosti. Drugim riječima, pripreme za Drugi kongres sovjeta dale su boljševicima dovoljno prostora da obmanu svoje neprijatelje i neprijatelje ustanka, a da u isto vrijeme ne obmanjuju narodne mase, da im ne lažu i, što je možda najvažnije, da ne paraliziraju njihovu aktivnost. Ključni se događaj prije samog ustanka zbio kad je Kerenski tražio da se dvije trećine petrogradskog garnizona pošalju na frontu, a ovaj to odbio na poziv Petrogradskog sovjeta (na čijem je čelu bio Trocki). Kerenski je želio oslabiti položaj boljševika u Petrogradu tako što je mislio boljševički naklonjen garnizon premjestiti na frontu. Da je ova zamisao kojim slučajem uspjela, u neusporedivo bi težoj situaciji bili boljševici. Snažan položaj Petrogradskog sovjeta u neku ruku bio je očit budući da je nekoliko dana ranije formiran već spomenuti Vojno-revolucionarni komitet, a njime su boljševici opravdali postavljanje svojih komesara u sve vojne jedinice i ustanove te tako potpuno izolirali ne samo štab petrogradskog vojnog okruga, već i vladu. Trocki smatra da se već ovdje odvijao najveći dio ustanka. Sam čin ustanka samo je potvrdio i ‘blagoslovio’ ove radnje.

Ustanak Trocki naziva „legalnim“ jer je izrastao iz ‘normalnih’ uvjeta dvovlašća. Naime, nakon što su boljševici došli na vlast u Petrogradskom sovjetu, samo su nastavili i produbili metode dvovlašća. „… formalno usklađujući u agitaciji pitanje vlasti s trenutkom održavanja Drugog kongresa sovjeta, razvijali smo i produbljivali tradicije dvovlašća, koje su već postojale, pripremajući okvire sovjetske legalnosti za boljševički ustanak u sverusijskim razmjerima“ (Ibid.:44). Kako su ovi potezi boljševika uspijevali i zašto im je bilo moguće obmanuti neprijatelja, Trocki pokazuje na primjeru već spomenutog garnizona: „Privremena vlada se htjela riješiti garnizona. Vojnici nisu htjeli ići na frontu. Mi smo toj prirodnoj nevoljkosti dali politički izraz, revolucionarni cilj i ‘legalno’ pokriće. Tako smo osigurali posvemašnju jednodušnost unutar garnizona i čvrsto ga povezali s petrogradskim radnicima“(Ibid.:45). Njihovi su protivnici uzeli „sovjetsko pokriće“ za bit i na taj način i sami dopustili da ih boljševici obmanu. To se najviše pokazalo na primjeru sporazumaša kojih je bilo podosta i koji su priznavali sovjet, ali tako da s vremenom i razvojem njegovu vlast svedu na „ništicu“. Dakle, nadolazeći kongres im je stvarao teškoće jer se s jedne strane oni nisu mogli protiviti njegovu sazivanju, a s druge strane, morali su uvidjeti da taj Kongres neće biti nimalo povoljan po njih jer se sastav partija unutar sovjeta izmijenio u boljševičku korist. Boljševici su stoga forsirali legalnost, podršku i čuvanje Kongresa sovjeta od „neminovnih atentata kontrarevolucije“. Evo nekoliko izjava Trockog: „Ali legalno pokriće za taj posao bilo je stalno ono isto pozivanje na budući kongres koji mora riješiti pitanje vlasti. Provodeći ofenzivu na čitavoj liniji, čuvali smo privid obrane… Jedno je organizirati oružani ustanak pod pukom parolom osvajanja vlasti od strane partije, a posve je nešto drugo pripremati i zatim ostvariti ustanak pod parolom obrane prava Kongresa sovjeta“ (Ibid.:46)[i].

Trocki, međutim, ostaje strogi realist te upozorava da boljševički put do vlasti nipošto ne treba gledati kao neku zakonitost. Glavni uvjet zbog kojeg je taj „široki kamuflatorski manevar“ postao pobjedonosan leži u postojanju razbijene i nezadovoljne mnogomilijunske seljačke armije koja se više nije htjela boriti. Nepostojanje određene zakonitosti ne znači, međutim, da se specifičnosti boljševičkog manevriranja ne trebaju proučavati. Dapače, brižljivo proučavanje proširit će „vidokrug svakog revolucionara, otkrivši mu raznovrsne metode i sredstva koja se mogu primijeniti uz uvjet da postoji jasno postavljen cilj, ispravna ocjena situacije i odlučnost da se borba privede kraju“ (Ibid.:48). Ipak, jedno treba dobro zapamtiti, a u tome je i bila golema prednost boljševika, „okolnost da smo pripremali obaranje režima koji se još nije dospio konstituirati“ (Ibid.:49).

Poglavlje možemo zaključiti općim pravilom koje je Trocki postavio, koje naravno također treba uzeti uvjetno, ali koje ne gubi na svojoj važnosti. Naime, snaga otpora buržoazije bit će daleko veća u kapitalistički razvijenim zemljama nego u kapitalistički nerazvijenim zemljama, poput Rusije pred Oktobar. Drugim riječima, osvajanje vlasti od proletarijata bit će kudikamo teže na Zapadu. No nakon što zapadnoeuropski ili američki proletarijat osvoji vlast, bit će mu utoliko lakše učvrstiti svoj položaj na vlasti. Ne treba zaboraviti da je pravi građanski rat koji je još više razorio sovjetsku privredu započeo onog trenutka kad je proletarijat došao na vlast. Također, proletarijat iz kapitalistički razvijenih zemalja imat će puno slobodnije ruke u provođenju socijalističkih mjera jer će tamo biti daleko manje zaostalih pretkapitalističkih odnosa koji su preživjeli u nerazvijenim zemljama, ali koji su više-manje nestali u zemljama koje su svoje buržoaske revolucije imale prije više od stotinu godina. Iz svega toga proizlazi da će se buduće istinski socijalističke revolucije suočiti s daleko otpornijim i sposobnijim klasnim neprijateljem. Taj neprijatelj sigurno uči na pogreškama vlastite klase, stoga i proletarijat itekako mora učiti iz iskustva ruske proleterske revolucije i svih budućih revolucija sve do potpunog ukidanja kapitalizma.

Još jednom o sovjetima i partiji u proleterskoj revoluciji

Iako su sovjeti za vrijeme ruskih revolucija 1905. i 1917. izrasli iz samog pokreta kao prirodni organizacijski oblici, na određenom stupnju borbe, to ne znači da će se isto dogoditi i u drugim zemljama. Drugim riječima, ne treba fetišizirati sovjete kao isključivi faktor revolucije. Usprkos velikoj prednosti sovjeta kao organizacije borbe za vlast, piše Trocki, mogući su i drugi oblici poput „tvorničkih komiteta, strukovnih saveza“, a sovjeti se mogu pojaviti tek u samom procesu ustanka ili čak nakon njegove pobjede, ali onda ne kao organizacija borbe za vlast, nego kao organi tek osvojene vlasti. Kakvi će oblici organizacije izrasti iz klasne borbe ovisi o specifičnostima te klasne borbe i specifičnostima zemlje u kojoj se ona odvija.

U vezi politike prema organizacijskim oblicima Trocki navodi jedan poučan primjer. Nakon julskih, dana, „eserovsko-menjševički sovjeti“ postale su organizacije koje „otvoreno tjeraju vojnike u ofenzivu i suzbijaju boljševike“ pa je revolucionarni pokret morao za sebe tražiti druge puteve i kanale. Stoga je Lenjin predlagao „tvorničke komitete kao organizacije borbe za vlast“ i da nije bilo kornilovskog istupanja sa svojim poznatim posljedicama, pokret bi vjerojatno pošao baš tom linijom, piše Trocki.

Pitanje organizacijskog oblika pokazalo je svoje značenje i na primjeru Njemačke 1923. kad su se nakon nekoliko neuspješnih pokušaja uspostavljanja sovjeta proleterske i poluproleterske mase počele okupljati baš oko tvorničkih komiteta za koje Trocki kaže da su „uglavnom izvršavali sve ono funkcije koje su kod nas pale na sovjete“ u razdoblju prije Oktobra (Ibid.:51). No onda su neki njemački drugovi predložili da se pristupi stvaranju sovjeta i njihov je prijedlog odbačen. Je li odluka da se taj prijedlog odbaci bila pravilna? Ova je odluka bila posve pravilna iz sljedećih razloga: u trenutku kad se revolucionarna masa okuplja oko tvorničkih komiteta, sovjeti bi se samo pretvorili u paralelni oblik bez sadržaja. Stvaranje sovjeta bez opravdanog razloga odnosno prije ustanka i „izvan neposrednih zadataka ustanka“, označavalo bi direktan napad na vladu, a za koji uvjeti nisu sazreli. Na ovaj čin Vlada bi bila prisiljena reagirati onako kako dosad nije reagirala na tvorničke komitete, tj. išla bi na obračun sa sovjetima. U tom bi trenutku onda komunisti morali istupiti u obranu i razvila bi se odlučna borba koja, međutim, ne bi bila vođena zbog materijalnih pozicija neposredno vezanih uz ustanak ili obranu strateški važnih pozicija, nego samo zbog sovjeta kao čisto organizacijskog oblika. Ipak, treba imati na umu da Trocki ovdje ne negira značaj i nužnost sovjeta, nego pojašnjava kako maksimalno iskoristiti nametnute okolnosti. Naravno da se na stanovitom stupnju sovjeti moraju pojaviti.

U proleterskim revolucijama Zapada, doduše, uspostavljanje sovjeta doći će na poziv komunista, a neće biti nasljedstvo iz prijašnjih, demokratskih, revolucija. Može biti i slučajeva u kojima će sovjeti zaista biti „otvoreni organi za pripremanje ustanka“ (Ibid.:52), zbog truljenja buržoaskog državnog aparata, ali teško da će to biti opće pravilo. Također, samim tim što oni vrlo vjerojatno neće biti nasljedstvo prošlih revolucija, sovjeti će se moći formirati tek posljednjih dana samog ustanka. To naravno uopće ne isključuje mogućnost predanog i napornog rada partije među masama unutar već prirodno izraslih organizacijskih oblika. Ovdje Trocki upozorava kako sve nabrojane, i više od toga, varijante treba itekako imati na umu kako se ne bi upalo u „organizacijski fetišizam i kako se sovjeti od onog što trebaju biti – elastičan, životan oblik borbe – ne bi pretvorili u organizacijsko ‘načelo’, koje se izvana ubacuje u pokret i krši njegov pravilan razvoj“ (Ibid.:53; naš kurziv).

Uloga partije u proleterskoj revoluciji neprocjenjiva je i ishod revolucije u najvećoj mjeri ovisi upravo o partiji. Trocki je još eksplicitniji: „Ako do pobjedonosne revolucije nije došlo na isteku rata, onda je to baš zbog toga što je nedostajala partija… Bez partije, mimo partije, zaobilazeći partiju, putem surogata partije – proleterska revolucija ne može pobijediti“ (Ibid.). To se moglo vidjeti na primjerima njemačke, finske i mađarske revolucije i to se može vidjeti na svim neuspješnim revolucijama; nedostatak sposobnog partijskog rukovodstva revoluciju vodi u provaliju. U tome i je bit boljševizma – fokus na partijsko rukovodstvo (na partiju prije svega) kao uvjet sine qua non uspješne proleterske revolucije!

Drugim riječima: „Boljševizam nije samo doktrina, nego sustav revolucionarnog odgajanja za proleterski preokret.“ A što onda znači „boljševizacija komunističkih partija“? Pa ništa drugo do njihovo ‘odrastanje’, odgajanje, učenje i, konačno, takav izbor rukovodećih kadrova koji neće ustuknuti u trenutku „svog Oktobra“!

Ipak, na temelju ruskog i njemačkog iskustva, a kojeg je posljednjih godina bilo, Trocki je uočio pojavu „dvojakog tipa vođa“ sklonih vući partiju natrag baš u onim ključnim trenucima kad joj je potreban najveći zaokret, onaj od pripremnog rada k osvajanju vlasti. Prvi je tip vođa „cjepidlačarski raspoložen revolucionar“ koji svugdje vidi teškoće, zapreke te svaku okolnost analiziraju i ocjenjuju s unaprijed stvorenom, ma da ne uvijek i svjesnom, namjerom da izbjegnu akciju. Marksizam kod njih nije vodič za revolucionarnu akciju, nego prije „metoda obrazlaganja nemogućnosti revolucionarne akcije“. Zato on u potencijalnom osvajanju vlasti vidi samo nagomilavanje svih onih poteškoća koje je i navikao vidjeti. Drugi je tip, „površni optimist“, naprotiv,  površno-agitatorski. Za njega poteškoće i prepreke uopće ne postoje, sve dok u njih „ne udare glavom u punom zamahu“. A ako se neke poteškoće revolucionarne akcije i jave, ovaj tip vođa definira ih kao iznenadne. I jedan i drugi tip vođa u pripremnom se razdoblju razlikuju, tako da se jedan pokazuje kao skeptik, na kojeg u revolucionarnom smislu ne treba suviše ozbiljno računati, a drugi, pak, izgleda kao „mahniti revolucionar“ (Ibid.:57). Međutim, u odlučnom trenutku ovi tipovi poprimaju zajedničku osobinu; ustaju protiv ustanka.

Zaključak

Napisani tekst ima za cilj popularizirati zaboravljeno djelo Trockog na što vjerodostojniji način te prikazati, s obzirom na karakter teksta, ključni dio istine o Oktobarskoj revoluciji.

Pouke Oktobra jest posljedica situacije u Rusiji sedam godina nakon revolucije u kojoj nema ni jednog rada koji bi davao njenu ozbiljnu, analitičku i nadasve objektivnu sliku. Takvo zanemarivanje proučavanja Oktobra težak je propust jer međunarodni radnički pokret lišava dragocjenog iskustva najvećeg društvenog prevrata u dotadašnjoj povijesti. Nečija taština ili ponos nikako ne smiju biti razlozi da se takvom proučavanju ne pristupi. Tijekom objektivne analize nužno je razotkriti razne pogreške koje su se događale, ali ne tako da se ona pretvori u oružje protiv onih koji su griješili, nego da se izvuku ključne pouke i da se te pogreške više ne ponavljaju.

Jedino na taj način, odnosno jedino proučavanjem svih važnih iskustava proletarijata nastalih klasnom borbom, njihovom kritičkom analizom, izvlačenjem konkretnih zaključaka te njihovom primjenom na specifične uvjete dotične zemlje u kojoj partija djeluje, partijsko rukovodstvo može voditi partiju i proletarijat u pravom smjeru. Pravi smjer označava podređivanje taktike strategiji, tj. podređivanje umijeća vođenja pojedinih operacija umijeću pobjeđivanja.

Pitanje taktike i strategije bilo je postavljeno u skladu s tadašnjim stavovima menjševika, esera i dijela boljševika. Naime, ovi su se stavovi bazirali na fetišizaciji Marxove teze kako svaka industrijski razvijena zemlja pokazuje manje razvijenoj sliku njezine budućnosti. Prema tome, Rusija je zrela isključivo za buržoasku revoluciju i tijekom Februarske revolucije moraju se poduzimati mjere koje znače privođenje njenom sretnom završetku odnosno stabilizaciji buržoasko-demokratskog režima.

S druge strane, Lenjin i uži krug istomišljenika smatrali su kako na Februarsku revoluciju treba gledati kao na razdoblje pripremanja proleterske revolucije. Bilo je pitanje vremena kad će se postaviti glavno pitanje: boriti se za vlast ili ne, uzeti je ili ne? Pitanje je rezultat potpuno različite strategije i taktike, promišljanja marksizma i u skladu s tim, analize konkretne situacije.

U partiji je prevagnula reformistička struja jer je Lenjinov utjecaj bio umanjen njegovim izbivanjem izvan Rusije. U Pravdi je čvrsto zauzet demokratsko-obranaški stav odnosno perspektiva mira je postavljena kao zadatak buržoaske vlade. S druge strane, proletersko-revolucionarni stav, kakav je zaista trebao biti te kakav je zastupao i Lenjin, svodio se na perspektivu mira kao samostalnog zadatka radničke klase i to nakon njenog osvajanja političke vlasti.

Povratkom Lenjina u Petrograd stvari su se počele mijenjati, iako je to bio vrlo složen proces. Odmah je odbacio ono stajalište dijela boljševika o dovršenju buržoaske revolucije, što se vidjelo nakon aprilske demonstracije na kojoj je bila proglašena parola koja je ukazivala na nužnost preuzimanja vlasti od proletarijata. Uporna agitacija Lenjina i njegova neumorna borba rezultirali su, na aprilskoj konferenciji, zauzimanjem ispravne orijentacije partije – pripremanje za preuzimanje vlasti. Ipak postojeće nesuglasice, trenutno stavljene u stranu, poprimit će neviđenu žestinu uoči samog ustanka.

Trenutak ustanka se približavao, a kvalitativan pomak dogodio se kad je Vlada naredila odvođenje proboljševičkih dijelova garnizona na frontu kako bi se oslabila snaga boljševika u samom sovjetu. Ovaj su potez, u dogovoru s Petrogradskim sovjetom kojim su sada predsjedavali boljševici, vojnici odbili. Tim je potezom praktički ostvarena pobjeda u Petrogradu koju je ustanak trebao samo potvrditi.

Ipak u tim ključnim danima onaj reformistički dio boljševika opet je zauzeo pogrešan stav, protiv ustanka, ali ovog puta puno energičnije.

Najveća pogreška koja se jednoj revolucionarnoj partiji može dogoditi jest da propusti trenutak. Na sreću, struja koja je očito zastupala da se propusti ovaj historijski trenutak, suzbijena je.

Pripremanje ustanka i njegovo provođenje planirano je pod plaštom priprema za Drugi kongres sovjeta, što je onda dalo boljševicima dovoljno prostora da zavaraju svoje neprijatelje i neprijatelje ustanka, a da u isto vrijeme ne obmanjuju narodne mase.

Važne pouke proizašle iz Oktobra, a spomenute u djelu Trockog, tiču se sovjeta i partije. Sovjete ne treba fetišizirati kao isključivi faktor revolucije. Oni se mogu pojaviti tek u samom procesu ustanka ili čak nakon njegove pobjede odnosno tek kao organi netom osvojene vlasti. Umjesto njih mogu se pojaviti i drugi oblici poput tvorničkih komiteta, strukovnih saveza itd. Na Zapadu će uspostavljanje sovjeta doći na poziv komunista ili će biti slučajeva u kojima će sovjeti odigrati sličnu ulogu kao i u Oktobru – ulogu otvorenih organa za pripremanje ustanka. Uvijek treba imati na umu sve moguće varijante ovisno o specifičnostima klasne borbe i specifičnostima zemlje u kojoj se ona odvija.

Uloga partije u proleterskoj revoluciji od neprocjenjive je važnosti. Bez partije i pravilne partijske politike ne može biti pobjedonosne socijalističke revolucije.

D.B.

Literatura

1. Procacci, G., ur.:Permanentna revolucija i socijalizam u jednoj zemlji; (tekstovi: Trocki, Buharin, Zinovjev, Staljin) – Globus, Zagreb, 1979

2. Deutscher, I.: Naoružani prorok, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1975

3. Deutscher, I.: Razoružani prorok, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1976