Prenosimo izjavu arapskih organizacija o intervenciji u Siriji.
***
Više je od 150 tisuća bilo ubijeno, stotine tisuća ranjeno i onesposobljeno, milijuni osoba prognani unutar i izvan Sirije. Gradovi, sela i gradske četvrti potpuno su ili djelomično uništeni uporabom svih vrsta oružja, uključujući vojne zrakoplove, projektile Scud, bombe i tenkove – sve plaćeno znojem i krvlju sirijskog naroda. To je učinjeno pod izgovornom obrane domovine i uspostavljanja vojne ravnoteže s Izraelom (čiju okupaciju sirijske zemlje, zapravo, brani sirijski režim, koji nije odgovorio na nijednu od njegovih neprestanih agresija).
No unatoč enormnim, prije spomenutim, gubicima, koji utječu na sve Sirijce, i nesreći koja im je nanesena, ni jedna međunarodna organizacija i veća – ili manja – zemlja nije osjetila potrebu pružiti praktičnu solidarnost ili potporu Sirijcima u njihovoj borbi za najosnovnija prava, ljudsko dostojanstvo i društvenu pravdu.
Jedina su iznimka bile neke zaljevske zemlje, točnije Katar i Saudijska Arabija. Ipak, njihov je cilj bio kontrolirati prirodu sukoba i usmjeriti ga u sektaškom smjeru, izobličavajući Sirijsku revoluciju i nastojeći je zatrti, a predstavlja odraz najdubljeg straha da bi revolucionarni plamen mogao dosegnuti njihove obale. Stoga su podupirali mračnjačke takfirske skupine, koje su većinom došle sa svih strana svijeta radi nametanja groteskne vizije vlasti temeljene na islamskom šerijatu. Ove su skupine opetovano sudjelovale u strahovitim masakrima protiv sirijskih građana koji su se protivili njihovim represivnim mjerama i agresijama na područjima pod njihovom kontrolom ili napadom, poput nedavnog primjera selâ u ruralnom područje Latakiji.
Velik blok neprijateljskih snaga iz cijelog svijeta kuje urotu protiv Sirijske narodne revolucije, koja je izbila zajedno s ustancima koji su se širili velikim dijelom arapske regije i Magreba tijekom posljednjih triju godina. Narodni su ustanci namjeravali okončati povijest brutalnosti, nepravde i eksploatacije te zadobiti pravo na slobodu, dostojanstvo i društvenu pravdu.
To, međutim, nije izazivalo samo lokalne brutalne diktature nego i većinu imperijalističkih sila, koje nastoje ovjekovječiti pljačku bogatstva našeg naroda, kao i razne reakcionarne klase i snage diljem tih područja i u okolnim zemljama.
Što se Sirije tiče, savez koji se bori protiv narodne revolucije čini niz reakcionarnih sektaških snaga, predvođenih Iranom i vjerskim milicijama Iraka, te, nažalost, hezbalahove udarne snage, koje se utapaju u kaljuži obrane do srži korumpiranog i kriminalnog diktatorskog režima.
Ova je nesretna situacija pogodila i velik dio tradicionalne arapske ljevice sa staljinističkim korijenima, bilo u samoj Siriji bilo u Libanonu, Egiptu i ostatku arapske regije – i širom svijeta – koja je jasno naklonjena bijednom savezu koji podupire Asadov režim. Opravdanje je da ga neki vide kao „otporan” režim ili čak režim „otpora”, unatoč njegovoj dugoj povijesti – tijekom cijele njegove vladavine – zaštite cionističke okupacije Golanske visoravni, neprestanih krvavih represija raznih skupina koje se opiru Izraelu, bile one palestinske ili libanonske (ili sirijske) i tome što je ostao neaktivan i servilan, od rata iz listopada 1973., u pogledu izraelskih agresija na sirijske teritorije. Ova će pozicija imati ozbiljne posljedice na odnos običnih Sirijaca prema ljevici općenito.
Ujedinjeni narodi, a posebno Vijeće sigurnosti, nisu bili sposobni osuditi zločine režima, koji je sirijski narod ustrajno i miroljubivo odbacivao više od sedam mjeseci, dok su meci snajperista i šabihe ubijali prosvjednike, jednog za drugim i dan za danom, i dok su najutjecajniji aktivisti pritvarani i podvrgavani najgorim vrstama mučenja i uklanjanju u zatvorima i pritvorima. Za to je vrijeme svijet ostao potpuno tiho i u stanju potpune negativnosti.
Situacija se nije mnogo promijenila nakon što se narod u revoluciji odlučio latiti oružja i pojavljivanja onoga što je postalo poznato kao Slobodna sirijska vojska – čiji su zapovjednici i vojnici, u velikoj mjeri, došli iz redovne vojske. Ovo je dovelo do strahovite eskalacije zločina režima.
Ruski imperijalizam, najvažniji saveznik basističkog režima u Damasku, koji opskrbljuje svim vrstama potpore, pazi blokirati bilo kakav pokušaj osuđivanja tih zločina u Vijeću sigurnosti. Sjedinjenje Države, s druge strane, nemaju stvaran problem u održavanju postojećeg stanja, sa svim očitim posljedicama i uništenjem zemlje. I to unatoč prijetnjama i zastrašivanju koje predsjednik SAD-a upotrebljava svaki put kada tkogod iz opozicije postavi pitanje uporabe kemijskog oružja od režima, sve do posljednje eskalacije, koja je bila shvaćena kao prelaženje „crvene linije”.
Jasno je da bi Obama, koji odaje dojam da će provesti svoje prijetnje, bio osjetio veliku sramotu da to nije učinio, budući da to ne bi negativno utjecalo samo na predsjednika nego i na sliku moćne i arogantne države koju predvodi u očima sluganskih arapskih zemalja i cijelog svijeta.
Predstojeći napad protiv sirijskih oružanih snaga u biti predvodi SAD. No odvija se uz pristanak i suradnju savezničkih imperijalističkih zemalja, čak bez racionalizacije putem uobičajene farse, poznate kao međunarodna legitimnost (to jest odluke UN-a, koji je bio i jest predstavnik interesa velikih sila, u sukobu ili savezu, ovisno o okolnostima, razlikama i odnosu snaga među njima). Drugim riječima, napad neće čekati Vijeće sigurnosti zbog očekivanog rusko-kineskog veta.
Nažalost, mnogi se u sirijskoj opoziciji kockaju s ovim napadom i pozicijom SAD-a općenito. Vjeruju da će im to pružiti priliku da dođu na vlast, preskačući pokret masâ i njihovu samostalnu odluku. Stoga nije iznenađujuće da su predstavnici opozicije i Slobodne sirijske vojske SAD-u bezrezervno dali informacije o predloženim ciljevima napada.
U svakom slučaju, slažemo se o sljedećem:
- Zapadni će imperijalistički savez napasti razne položaje i vitalne dijelove civilne i vojne infrastrukture u Siriji (s brojnim žrtvama, kao i obično). No, kako je revno najavio, napadi neće biti usmjereni na rušenje režima. Namjena im je samo kazniti, Obaminim riječima, sadašnje sirijsko vodstvo i spasiti obraz SAD-a nakon svih prijetnji u vezi s uporabom kemijskog oružja.
- Namjere američkog predsjednika da kazni sirijsko vodstvo nipošto ne proizlaze iz solidarnosti Washingtona s patnjom djece koja su pala u masakru u Guti, nego iz predanosti onome što Obama zove vitalnim interesima SAD-a i njegove domovinske sigurnosti, kao i iz interesâ i sigurnosti Izraela.
- Sirijska vojska i njeni regionalni saveznici, predvođeni iranskim režimom, najvjerojatnije neće imati dovoljno hrabrosti ostvariti ono što djeluje kao prijetnje njihovih viših dužnosnika da će bilo kakav zapadni napad na Siriju zapaliti cijelu regiju. No ova opcija ostaje na stolu, kao posljednja opcija katastrofalnih posljedica.
- Predstojeći napad zapadnih imperijalista nije namijenjen pomaganju Sirijskoj revoluciji ni na koji način. Njegov će cilj biti natjerati Damask za pregovarački stol i dopustiti Bašaru Asadu da se povuče iz prvog plana, ali održavajući režim i pritom uvelike poboljšavajući uvjete jačanja pozicija američkog imperijalizma u budućoj Siriji nasuprot ruskom imperijalizmu.
- Što bolje oni koji sudjeluju u stalnoj narodnoj mobilizaciji – koji su svjesniji, principijelniji i odaniji budućnosti Sirije i njenog naroda – shvaćaju ove činjenice, njihove posljedice, rezultate i djeluju u skladu s tim, to će ovo više pridonijeti pomaganju sirijskom narodu da uspješno izabere stvarno revolucionarno vodstvo. U procesu predane borbe temeljene na sadašnjim i budućim interesima njihova naroda, ovo će proizvesti radikalan program u skladu s ovim interesima, koji bi mogao biti zagovaran i proveden u djelo na putu prema pobjedi.
Ne svim oblicima imperijalističke intervencije, bilo SAD-a bilo Rusije.
Ne svim oblicima reakcionarne sektaške intervencije, bilo Irana bilo zaljevskih zemalja.
Ne hezbalahovoj intervenciji, koja zaslužuje najveću osudu.
Dolje sa svim iluzijama o predstojećem vojnom napadu SAD-a.
Otvoriti skladišta oružja sirijskom narodu radi borbe za slobodu, dostojanstvo i društvenu pravdu.
Pobjeda slobodnoj demokratskoj Siriji i dolje s Asadovom diktaturom i svim diktaturama zauvijek.
Živjela Sirijska narodna revolucija!
Revolucionarni socijalisti (Egipat)
Revolucionarna lijeva struja (Sirija)
Komunistička unija (Irak)
Lijeva radničko-komunistička partija Iraka
Al-Mounadil-a (Maroko)
Socijalistički Forum (Libanon)
Liga radničke ljevice (Tunis)
31. kolovoza 2013.
Podržavamo Sirijsku narodnu revoluciju – Ne stranoj intervenciji!,
17 rujna, 2013 at 16:02
“…uspostavljanja vojne ravnoteže s Izraelom (čiju okupaciju sirijske zemlje, zapravo, brani sirijski režim, koji nije odgovorio na nijednu od njegovih neprestanih agresija).”
Zar već ova rečenica nije dovoljna da do kraja raskrinka autore ovog pamfleta? Plaćenici feudalnih zaljevskih režima imaju obraza optuživati režim koji je stvarno ratovao protiv Izraela, zato što nije počinio samoubojstvo ratujući s režimom naoružanim nuklearnim bombama i naoružanim od cijelog zapadnog “bloka”?
To je danas boljka ljevice. Dogmatsko shvaćanje politike, shvaćanje da je dovoljno da netko izvikuje glasne parole o socijalizmu, pa da to automatski izbriše sumnje u njegove skrivene nepoštene (čak i sektaške) namjere. Tužno je to vidjeti na ovom sajtu, skoro da baca u depresiju nakon toliko izvrsnih članaka i analiza.
Ali, da malo razvedrim duh i izbalansiram crninu ovog članka, bar koliko je to moguće u jednom komentaru – pjesma svakako može pomoći: http://www.youtube.com/watch?v=cXmv2pskP_c
19 listopada, 2013 at 12:39
Znam da samo prenosite izjavu “arapskih organizacija”, ali to znači da se barem donekle slažete sa stavovima navedenih organizacija – od anti-lenjinističke “Radničko-Komunističke” Partije do Cliffovaca u “Revolucionarnim Socijalistima”, koji direktno podupiru Muslimansko Bratstvo. Ali glavna pretpostavka ovog teksta – da postoji nekakva “Sirijska revolucija” – je potpuno nebulozna. Očito, u Siriji je došlo do oružanog sukoba, ali očito ne možemo svaki oružani sukob proglasiti revolucijom, inače bi talibanski ustanak protiv afganistanske deformirane radničke države bio revolucija.
Kakav je, uostalom, karakter te navodne “revolucije”? Buržujsko-demokratski? Ali, prvo, to je poprilično neplauzibilno budući da “revoluciju” vode razni religijski opskurantisti, i drugo, takva analiza bi očito bila stažistička i anti-trockistička. Ili je možda “revolucija” socijalistička? Kako? Očekujete li da islamisti uvedu socijalizam, ili ćete se pozvati na nekakve “lokalne komitete”, o čijem sastavu nitko izvan Sirije nema pojma? Uostalom, sve i da su ti “komiteti” puni “socijalista” i “komunista”, njihov utjecaj na oružani sukob je minimalan, i sirijski “socijalisti” su se pokazali kao izdajničke snage – kao svojedobno Tudeh – čim su se priključili ili islamistima ili (kao “službena” komunistička partija) Assadu.
20 listopada, 2013 at 20:04
Po mom osobnom mišljenju izjava ima niz ozbiljnih nedostataka, no predstavlja jedinu izjavu arapskih socijalističkih organizacija, od koje je i jedna iz Sirije, koje nisu otvoreno kapitulirale pridržavajući skute buržoaske diktature Assada.
U Sirijskom pokretu protiv Assada očito se radi o političkom ustanku protiv Assadove diktature, dakle pokretu koji se nalazi unutar buržoaskih okvira. Kolokvijalno se dakle može govoriti o političkoj revoluciji unutar buržoaskih okvira. On zasigurno nije, kako nastoje vulgarno predstaviti neki zagovornici subjektivističkog pristupa (posebno tipa advance.hr i slične djetinjarije), proizvod neke zavjere ili djelovanja jedne skupine, već rezultat društvenih proturječnosti. U njemu su stoga sudjelovali predstavnici najrazličitijih sukobljenih klasa i političkih grupa – od ljevice, preko liberala, pa do religijskih fundamentalista, koji se svi u njemu bore za vodstvo i dominaciju. O svemu se tome može naći više ranijih tekstova na ovoj stranici. Tko će odnijeti pobjedu nipošto nije unaprijed određeno nego je proizvod žive borbe sukobljenih snaga. Stoga prikaz kako su pobunu pokrenuli i vode islamisti naprosto nema smisla, odnosno na razini je propagande nekih opskurnih staljinističkih grupa i nema veze niti sa stvarnošću, a niti s historijsko- materijalističkim pristupom (ne kažem da Bazarev zastupa takav stav, budući da se to ne može utvrditi na temelju ranije poruke). No pitanja koja se tu postavljaju, a o kojima rezolucija šuti, svakako imaju smisla.
Tu dolazimo do krupnih nedostataka rezolucije – ona u opće ne problematizira ova pitanja, ne dovodi u pitanje buržoaski kontekst revolucije i ne zahtijeva njegovo prevladavanje, ne objašnjava izdajnički karakter sirijskog pobunjeničkog vodstva kao posljedicu njegovog buržoaskog karaktera nego kao da ga svodi na subjektivne nedostatke, ne definira jasno svoju političku liniju i principe po kojima se razlikuje od buržoasko-liberalnih i islamističkih itd. itd.
30 listopada, 2013 at 16:17
Ispričavam se na kasnom odgovoru. “Kolokvijalno” se može reći svašta i ostati živ. Ono što je bitno je klasni karakter sirijskog ustanka. Naravno, u ustanku sudjeluje i određena sekcija sirijskog proletarijata, ali čiji klasni interesi dominiraju? Očito interesi buržoazije, budući da nema ni govora o socijalizaciji sredstava proizvodnje itd. itd. Sirijska “revolucija”, u najboljem slučaju, stremi prema buržujskoj demokratskoj republici. “Arapske organizacije” (i moram pitati, zašto je kapitulacija liberalima i islamistima “bolja” od kapitulacije Assadu?) to pokušavaju kamuflirati govoreći o “narodnoj” revoluciji, kao što su svojevremeno staljinisti govorili o “narodnoj fronti” da bi prikrili kapitulaciju prema jednoj sekciji imperijalističke buržoazije.
Naravno, trockizam počiva na tezi da buržoazija neokolonijalne države više ne može provesti niti buržujsko-demokratsku revoluciju. Cliffovci, naravno, “deflektiraju” permanentnu revoluciju do te mjere da od nje ništa ne ostane, ali drugi trockisti bi trebali razmisliti prije nego što podrže “narodnu revoluciju” koju vodi buržoazija. Ustanak je donekle povezan s prijašnjim nemirima protiv neoliberalnih mjera Ba’ath režima, ali to je nevažno u ovom trenutku. Čileanski puč je počeo s protestima radnika.
Intervencija Katara i Saudijskog režima dodatno komplicira situaciju, kao i značajan aspekt etničkog sukoba.
Zahtijevati da proletarijat “prevlada” buržujski karakter postojećeg sukoba je, čini mi se, analogno nekadašnjim pozivima da “militantni” članovi Solidarnošć pseudosindikata “prevladaju” konzervativizam svojih vođa. Izgleda dobro na papiru, ali prekriva kapitulaciju.
11 studenoga, 2013 at 14:43
Čitav odgovor se zasniva na poistovječivanju zapravo veoma različitih pojmova. Činjenica je da je podržavanje buržoazije ravno kapitulaciji i ne mnogo bolje od kapitulacije pred Asadom, te da je ozbiljno korištenje termina “narodna revolucija” u najblažem slučaju nemoguće i neozbiljno, a u manje blažem opasno i ekvivalentno staljinističkom korištenju pojma narodne fronte.
No to niti najmanje ne mijenja činjenicu potrebe uključivanja i podrške revoluciji, uz istovremenu osudu trenutnog vodstva i borbe za preuzimanje većine u njoj, te na taj način borbe za njezino usmjeravanje u socijalističkom pravcu. Ako se ostane van pokreta i nesmetano pusti buržoaziju da vodi, ili se uđe u pokret i opet ne ugrožava pozicije buržoazije, naravno da stvar neće završiti dalje od buržoaske republike (koja opet komparativno može osigurati bolje pozicije za borbu radničkog pokreta). Postoji samo jedan način da revolucija prevaziđe svoju buržoasku fazu, a to je upravo onaj gore prikazani, koji proizlazi iz teorije permanentne revolucije.
Imao sam sreću upoznati neke članove sindikata Solidarnost koji su bili aktivni na njegovom samome početku, dok je sindikat bio progresivan, te ne samo da je bilo realno očekivati da se od njega razvije snažan socijalistički anti-staljinistički sindikat, nego je dominacija konzervativnog vodstva upravo uspostavljena kroz borbu sukobljenih snaga u sindikatu, a nije postojala a priori. Toj katastrofi svakako su uvjerljivo pomogli oni koji su s ultra-lijevih pozicija ostali stajati po strani, umjesto da pomognu pobjedu nad konzervativnom frakcijom. Upravo se u tom lažno ultra-kritičnom stavu upućenom s neokaljanih moralnih visina nalazila kapitulacija i izgovor za to da se ne radi ništa.
15 studenoga, 2013 at 16:29
Zašto odvajate “Assada” i buržoaziju kao takvu? Baathistički režim predstavlja jednu frakciju sirijske bružoazije, kao i liberali i islamisti, i čisti je impresionizam tvrditi da je baathistička Sirija nekako gora od Sirije kojom bi vladali islamisti i liberali. Dapače, ako ćemo se igrati “lesser-evilism”, Ba’ath je barem nominalno sekularna formacija koja donekle štiti nacionalne manjine u Siriji. Ali bilo bi apsurdno zato podržavati Ba’ath – buržoazija je buržoazija, i širiti iluzije u “naprednost” buržujskih grupacija je ništa manje od zločina protiv klase.
I uz dužno poštovanje, čak i da je vaš prikaz permanentne revolucije točan (dalo bi se o tome razglabati…), s kakvim snagama bi socijalisti trebali preuzeti vodstvo “revolucije”? Mislim, i sami ste priznali da su sirijski socijalisti, (1) u debeloj manjini, i (2) blago rečeno zbunjeni (ovo drugo je bitna stavka, prvo je prepreka ali se da svladati).
Nadalje, vaš odgovor potpuno ignorira sektašku prirodu sukoba. Prva dužnost svakog socijalista je da raskrsti sa “svojim” nacionalizmom. Kako je to moguće ako se slijedi sunitske šoviniste (ili, s druge strane, nacionalne socijal-demokrate u Ba’athu, nasseristima itd. itd.)?
Mislim da bi drugovi ultraljevičari, koji su većinom kritički podržavali Solidarnošć, bili uvrijeđeni usporedbom! Što se tiče same Solidarnošć organizacije, ako ćete je proglasiti bona fide sindikatom, onda je i Thatcherovski UDM (Union of Democratic Miners, inače žešći navijači za kontrarevolucionarnu Solidarnošć) bio sindikat. Opet, ono što nedostaje je klasna analiza. Sindikat, čak i u iznimno degeneriranom obliku, je proleterska organizacija za klasnu borbu. Protiv koga se Solidarnošć borila? Protiv kapitalista? Ali istih, sigurno ćete se složiti, u Poljskoj nije bilo. Protiv birokratske kaste s proleterske pozicije? Ali onda bi se borila za produbljenje centralizirane, planske ekonomije, a ne za uništenje iste.
I uostalom, većina socijalističkih i “socijalističkih” organizacija je bila na strani Solidarnošći od osnutka do kontrarevolucije koja je uništila deformiranu radničku državu u Poljskoj, i dalje, od hoxhaista do healyita. “Službeni” komunisti, koji su bili i ostali vic, Marcyevci i iSt/IKL i IBT su jedini bili na strani poljske radničke države – očito ne iz istih razloga. Ne znam koliko je to još podrške Solidarnošć trebala.
16 studenoga, 2013 at 00:29
Čitavo vrijeme se upravo govori o tome da buržoaziju treba pobjediti, te da joj se treba suprotstaviti, kao što se, do zapadanje u dosadna ponavljanja, govorilo da je se ne smije podržavati i da je u odnosu na nju potrebno imati nezavisnu politiku, no čini se da neće biti loše to ponoviti još jednom. Pod buržoazijom se u ranijem postu govorilo kolokvijalno o liberalnoj, tj. oporbenoj buržaziji, nema sumnje da Baath predstavlja drugu frakciju buržazije. Jedini način na koji se liberalna buržazija (i islamisti) može realno pobjediti jest da joj se preuzme vodstvo i kontrola nad ustankom protiv postojećeg režima, u koju su uključeni široki slojevi sirijskog naroda, u skladu s borbom za prerastanjem ustanka u socijalistički. Biti protiv Assada i protiv ustanka može se samo u apstraktnom raju ultra-lijevih sanjarenja ali zasigurno ne i u sirijskoj stvarnosti (ako izuzmemo opciju da se ne radi ništa, zatvori u kuću i pođe na spavanje dok sve ne prođe).
1) – uglavnom je svjesna revolucionarna manjina na početku društveno-ekonomskih promjena uvijek u debeloj manjini, koja se u turbolentnom slijedu događaja uslijed izraženih političkih i klasnih proturječja, uz dobru organiziranost i utemeljenost programa i pripadne strategije, može “bez problema” pretvoriti u većinu.
2) – zbunjenost revolucionarne ljevice u Siriji je upravo posljedica nerazumijevanja principa o kojima se ovdje raspravlja. U svakom slučaju, u ishodu u kojemu ljevica ne bi uspjela osigurati prevladavanje čisto buržoaskog karaktera pobune mogla bi višestruko ojačati svoj utjecaj i dramatično poboljšati političke, klasne i ekonomske pozicije radničke klase, pripremajući je za nove borbe.
Na treće pitanje je odgovor već dan više puta, uostalom i u prvom odgovoru gore, tako da nema smisla ponavljati.
O Solidarnosti na ovaj način ne možemo raspravljati, budući da vidim da tvrdnje nastaju uslijed potpunog izostanka podataka i nepoznavanja razvoja ovoga sindikata, koji vodi do besmislenih usporedbi. Upravo tako, Solidarnost se borila protiv birokracije za produbljenje planske ekonomije na principima radničke demokracije – u smislu da je takva politička linija u jednome trenutku bila dominantna, a da je u drugom bila poražena. No najgora je historijska i logička pogreška uzimati kao ekvivalentne stvari dijemetralno suprotne faze ovoga sindikata, te ga identificirati s onime kada je njime dominirala apsolutno suprotna frakcija s Walesom. Potrebno je barem pročitati (od čega je drugi tekst djelo jednoga od tvoraca programa i regionalnog predstavnika)
http://www.naomiklein.org/files/resources/pdfs/Wielgosz.pdf
http://www.internationalviewpoint.org/spip.php?article863
Između ostaloga (jer neće svi koji čitaju otvoriti linkove) :
“Therefore, Solidarity was not a pro-capitalist force. It declared itself as behind socialism not only due to the fact that all its’ documents acknowledge the inviolability of the socialisation of the economy and other socialist accomplishments of the PRL (The Peoples Republic of Poland) butabove all, because it politicised the sphere which the ruling classes in a capitalist
world strive at all cost to de-politicise. Polish workers wanted democratic self-
determination in the workplace, precisely the domain where the Bourgeoisie wants to see the determination of pure economics. Point six of the famous Gdansk Agreements states that ‘Reform of the domestic economy should rest upon the principle of greater independence for the enterprises and a genuine inclusion of workers self-management within their administration’.
Another demand accepted into the program of the Autonomous Republic during the
first Solidarity Congress in August 1981 was that the domestic economy should rely on the public sector “which is managed by a collective represented by a workers council, operated by a director, who is appointed by way of competition through the council and responsible to it in the interests of society and his/her own collective’”
“…The same congress specified that the union “in the struggle for workers’ self-management and socialised enterprises will continue to act in accord with the wishes of the workers” and called for the “creation of genuine workers’ councils according to the principles and in accord with the position of the union” and not with the above-mentioned laws. After the vote, which the majority of delegates had applauded, Jacek Merkel, one of the principal Walesaites in the Presidium of the National Council (later to be one of the liberal leaders of Gdansk) said to me: “You’ve won, so what? After the congress we’ll bury the referendum in any case.” Which was done, in defence of the compromise.
In spite of the vote by the congress, it was necessary to pursue the internal struggle on this question. If it had not been for the state of siege, there was that a strong probability that we would have won the day, because in Solidarnosç it was not easy to go against the workers of the big enterprises. Those who had their support could easily win, including against Walesa.”
16 studenoga, 2013 at 00:53
Uputno je na ovome mjestu citirati Tranzicijski program, ne kako bi se dokazivala njegova genijalnost ili pozivalo na “sveto pismo”, već kako bi se istaknulo kako su problemi sektaških pozicija uočeni već tamo i kako se u odnosu na njih u novim varijantama pojavljuje malo toga u suštini novoga i originalnoga, te se zato nema smisla niti previše iscrpljivati u novim kritikama :
“Oni predlažu okretanje svojih leđa “starim” sindikatima, odnosno desecima
milijuna organiziranih radnika – kao da bi mase nekako mogle živjeti izvan uvjeta
stvarne klasne borbe! Ostaju indiferentni na borbu unutar reformističkih organizacija – kao da je moguće pridobiti mase bez upliva u njihov
e svakodnevne borbe! Odbijaju povući razliku između buržoaske demokracije i fašiz
ma – kao da bi mase mogle a da ne osjećaju razliku na svim stranama! Sektaši mogu razlikovati samo dvije boje : crvenu i crnu. Zbog toga pojednostavljuju stvarnost, kako se ne bi dovodili u iskušenje. Odbijaju povući razliku između sukobljenih strana u Španjolskoj iz razloga što obje strane imaju buržoaski karakter. Iz istog razloga smatraju nužnim sačuvati “neutralnost” u ratu
između Japana i Kine…”
17 studenoga, 2013 at 12:40
Uopće nije potrebno da revolucionarna manjina postane većina (boljševici su bili manjina u Rusiji). Ali govoriti o revolucionarnoj manjini bez kvalifikacija znači izjednačiti recimo boljševike – koji su bili organizirana revolucionarna partija – i grupe pet ljudi kao što su “Revolucionarni Socijalisti”, “Radnički Komunisti” itd. Takve grupe trebaju rasti intervencijom u radničke borbe (heh), principijelnim raskolima i spajanjima, itd., ali očekivati da vode socijalističku revoluciju je čisti idealizam – jednostavno nemaju kadra za to.
Nadalje, iako priznajete da su socijalisti u Siriji zbunjeni (blago rečeno), svejedno očekujete da vode socijalističku revoluciju. To znači da ste raskrstili s trockističkim inzistiranjem na revolucionarnom vodstvu, odnosno čini se da po vama krize vodstva nisu bitne.
Ideja da bi u slučaju pobjede buržujskih snaga ljevica mogla “višestruko ojačati svoj utjecaj” je, blago rečeno naivna, i nakon povijesnog iskustva događaja u Iranu (recimo), smiješna.
Jednostavno ne postoji plauzibilan način da sadašnji liberalno-islamistički ustanak (ili borba protiv istog, ili kurdski ustanak) preraste u socijalističku revoluciju. U takvim uvjetima, da, za ljevicu je najbolje da ne sudjeluje u borbi buržujskih frakcija, pogotovo jer je već dovoljno kompromitirana suradnjom s islamistima i liberalima u regiji. Ako je to ultraljevičarenje onda su i Trocki i Lenjin bili ultraljevičari jer nisu podržavali Kadete protiv Progresista ili kako god. Revolucionarno strpljenje je itekako potrebno, kao i određena doza zdravorazumskog skepticizma prema “masovnim pokretima” bez programa ili s desničarskim programom (skepticizma koji, recimo, nedostaje britanskoj WP ili neponovljivim Cliffovcima što se tiče “antiglobalizma” itd.)
Japanska invazija Kine i španjolski građanski rat su posebne situacije, i nemaju nikakve veze sa situacijom u Siriji. U prvom slučaju se radilo o imperijalističkoj invaziji nerazvijenog područja. Sirijska vlada očito nije izvršila invaziju na vlastiti teritorij. Jedinu mogućnost za imperijalističku intervenciju su otvorili upravo islamisti i liberali. A fašizam zahtjeva posebnu taktiku jer se radi o buržujskom bonapartističkom pokretu koji se temelji na masovnoj političkoj mobilizaciji nižih slojeva društva. Očito tako nešto ne postoji u Siriji.
Uostalom, mada je revolucionarna Četvrta Internacionala podržavala borbu protiv fašizma, da li su trockističke organizacije sudjelovale u narodnim, demokratskim, anti-fašističkim itd. frontama, da li su podržavale takve fronte? Ne. Takva politika je politička ostavština birokratske klike oko Pabla, i njeni rezultati su, pa, jasni svima koji su upoznati s povijesti trockizma.
Što se tiče Solidarnošći – pogledajmo prvo članak Kowalewskog. Cijeli članak se sastoji od nedokazanih tvrdnji o navodnim internim borbama unutar Solidarnošć organizacije. Ali kada treba prikazati pozitivni, navodno socijalistički program “revolucionarne Solidarnošći” Kowalewski navodi samo – radničko samoupravljanje. Odnosno, kako bi pogotovo trebalo biti jasno nekome iz bivše Jugoslavije, tržišni mehanizmi! I to je navodno program socijalističke revolucije! Tržišni mehanizmi, a ne produbljenje centralnog planiranja, ne radnički sovjeti, ne isključenje birokrata iz državnog aparata.
Članak Wielgosza je puno zanimljiviji – što se i dalo očekivati. Wielgosz je urednik liberalnog LMD, koji očito objavljuje tekstove na stranici liberalne Klein, pa je jasno da čovjek, jadan, ne zna koje stvari treba prešutiti. Uzmimo jedan paragraf s početka:
“The Establishment’s propaganda campaign endeavours to associate the Solidarity uprising with the anti-communist motifs of the teachings of Pope John Paul II, with the West’s victory in the Cold War, and even with Wiktor Juszczenkos pseudo-revolution in Ukraine. A measure of the scale of manipulation effected through this
occasion can be seen in the pronounced oversight committed by the officials of the Institute of National Memory (Instytut Pamięci Narodowej – IPN). The IPN added a disk with the contents of all the issues and supplements of the ‘Solidarity Weekly’ from 1981 to the special anniversary bulletin. Only the supplement to issue 29
containing the Solidarity program agreed at the first Congress of Delegates was omitted. This was the most important document of the Union! ”
Pustimo sada liberalne tlapnje o “establishmentu” i “elitama” – nismo ni mogli očekivati klasnu analizu od ovog navodnog radničkog revolucionara koji uređuje liberalne novine. Wielgosz želi pokazati da su desničari u IPN falsificirali povijest Solidarnošći. Ali dokazuje nešto potpuno drugačije! Ako je desničare u IPN, od svih brojeva i dodataka časopisu smetao samo taj nesretni program, onda je jasno da ostali članci u časopisu nisu imali puno veze s programom. Dapače, ti članci su očito korisni desničarima. A što to govori u organizaciji koja je tiskala te članke?
Glavna teza članka je bizarna:
“In the summer of 1980, a workers revolution began in Poland. Solidarity was an expression of workers struggle for political and economic emancipation. Despite its’ lack of revolutionary phraseology, symbolism and organisation at the level of concrete activity, it can be described as a revolutionary process. ”
Unatoč tome (!) što nije bilo “revolucionarne frazeologije [i] simbolizma” (pod tim se valjda misli na revolucionarnu agitaciju i propagandu) i organizacije, Solidarnošć je bila revolucija. To je kao da netko kaže da je život u Hrvatskoj predivan unatoč tome što su svi aspekti života loši. Ova čudna revolucija bez organizacije i bez revolucionarne propagande je objašnjena u daljnjem tekstu:
“It had a worker-oriented character not only due to the arithmetical preponderance – i.e. the sheer numbers – of workers active in the structures of Solidarity, but above all, because of the content of Solidarity’s political project. ”
Broj radnika u nekom pokretu ne znači ništa. Staljinistički pokreti su puni radnika. Što se tiče “političkog projekta”, to se valjda odnosi na famozni program koji očito nije ni spomenut u ostalim izdanjima centralnog organa Solidarnošći. Evo dio tog programa:
“Point six of the famous Gdansk Agreements states that ‘Reform of the domestic economy should rest upon the principle of greater independence for the enterprises and a genuine inclusion of workers self-management within their administration’.
Another demand accepted into the program of the Autonomous Republic during the first Solidarity Congress in August 1981 was that the domestic economy should rely on the public sector “which is managed by a collective represented by a workers’ council, operated by a director, who is appointed by way of competition through the council and responsible to it in the interests of society and his/her own collective’. ”
“Veća autonomija poduzeća i radničko samoupravljanje” – znači, titoitski tržišni “socijalizam”. I to je navodno program socijalističke revolucije! Usporedite to s programom originalne lijeve opozicije, programom industrijalizacije, kolektivizcije, centralnog planiranja i radničke kontrole (ne “samoupravljanja”) na mjestu proizvodnje.
Uostalom (drugovi iz Srbije će mi morati oprostiti na primjeru; hrvatsko radništvo je isto tako bilo inficirano šovinizmom ali bijedni Tuđmanov režim nije mogao izazvati oduševljenje niti najpatriotskijeg sindikalista), po ovim kriterijima je “anti-birokratska revolucija” bila radnička revolucija – “aritmetička većina” radnika (i to radnika u sindikatima) i program koji je imao neke socijalističke prizvuke (i protivljenje birokratskoj kasti je bliže trockizmu nego nekakvo titoističko “samoupravljanje”).