1. Radnička borba je politička organizacija koja se zalaže za ukidanje kapitalizma i uspostavu socijalističkog društva te sa svim srodnim ideološkim i organizacijskim strujama solidarno i kritički radi na praktičko-političkom kao i teorijsko-ideološkom profiliranju i razvoju antikapitalističkog pokreta. Radnička borba se zalaže za izgradnju aktivistički orijentirane, revolucionarne masovne partije radničke klase sa snažnim naglaskom na izvanparlamentarnom djelovanju i aktivnom sudjelovanju u svim progresivnim društvenim inicijativama i pokretima, bile one socijalnog, mirovnog, ili bilo kojeg drugog tipa.
2. Naš je dugoročni i temeljni cilj, prema kojemu određujemo sve kratkoročne ciljeve, ukidanje kapitalizma kao ekonomsko-političkog sistema nespojivog s prevladavanjem najakutnijih problema suvremenog svijeta, poput siromaštva, rata i sistematskog uništavanja prirode, te uspostava demokratskog socijalističkog društva. Socijalistička demokracija zasniva se na poštivanju najširih demokratskih prava i demokratskih sloboda, te neposrednoj participaciji širokih slojeva u odlučivanju o ekonomskim, političkim i društvenim procesima (uz pomoć delegata i stručnjaka). Kapitalizam je također nespojiv s konačnim napuštanjem rodne, seksualne, rasne i vjerske diskriminacije, s punim i slobodnim razvojem individualne ljudske osobnosti, te predstavlja korijensku prepreku izlasku iz svijeta otuđenja, izolacije i atomizacije u međuljudskim odnosima.
Radnička borba smatra da se navedeni problemi mogu dugoročno i stabilno prevladati samo pod temeljnom pretpostavkom ukidanja kapitalističkih proizvodno-vlasničkih odnosa, tj. stavljanjem sredstava za proizvodnju pod svjesnu zajedničku kontrolu svih onih koji u proizvodnji materijalnih i duhovnih dobara društva sudjeluju, a na pretpostavci eliminacije svakog oblika eksploatacije i ugnjetavanja, te stvaranja uvjeta za mogućnost ravnopravnog i slobodnog sudjelovanja svih u svim aspektima društvenog života. Radnička borba je čvrsto ukorijenjena u tradiciji revolucionarnog radničkog pokreta, i smatra da je promjena koja vodi ka konačnom napuštanju kapitalizma i uspostavi slobodnog socijalističkog društva po svom kvalitativnom određenju nužno revolucionarna promjena.
3. Proces u kojem se vrši preobrazba kapitalističkog društveno-ekonomskog poretka u socijalizam je revolucionarni proces. Za razliku od uobičajene upotrebe toga termina, ovdje se pod njime ne podrazumijeva jednostavno “preuzimanje vlasti nasilnim metodama”, već univerzalni društveni proces u kojem se ukidaju stari društveni odnosi i stvaraju novi. Prihvaćajući određenost cjelokupnog društvenog života karakterom ekonomskih odnosa negiramo svaku mogućnost oslobođenja čovjeka u okvirima postojećeg društva, zbog toga što se ono zasniva na nužno ugnjetavajućem i autoritarnom kapital–odnosu koji nužno povlači potlačenost i dehumanizaciju radnika. Stoga je osnovni moment revolucije promjena ekonomskih odnosa-oduzimanje sredstava za proizvodnju kapitalistima i njihova predaja na upravljanje radničkim savjetima. No ona se ne svodi samo na to, nego, kao što je ranije rečeno, obuhvaća radikalne promjene cijelog društvenog života – između ostaloga i u načinu razmišljanja, umjetnosti, znanosti, te političkim odnosima, koji uz ekonomske predstavljaju najvažniju sferu revolucije.
4. Da bi organizacija mogla ostvariti taj cilj mora se oštro sukobiti s tendencijama parlamentarnog kretenizma i sektaštva, koje se mogu pojaviti unutar nje same. Treba razumjeti da ulazak u parlament i parlamentarna borba, premda mogu značajno doprinijeti socijalističkom pokretu, nikada ne mogu biti nadomjestak za proces opisan u prošloj točki, te u slučaju napuštanja drugih vidova borbe i veza sa radničkom klasom dovode do oportunizma, uklapanja u postojeći sistem, te napuštanja borbe za socijalizam. Sektaštvo, pak, nastaje uslijed zatvorenosti organizacije unutar sebe same i nemogućnosti prilagodbe postojećim uvjetima rada. Najbolje sredstvo protiv ove dvije pojave je što jača integracija sa radnicima i svim marginaliziranim i savezničkim skupinama, te sudjelovanje u svim njihovim borbama za ostvarivanje trenutnih i kratkoročnih ciljeva. Prije svega u to spada pomaganje i sudjelovanje u svim sindikalnim aktivnostima kao što su štrajkovi, prosvjedi, okupacije tvornica, te naravno učlanjivanje u sindikate i sudjelovanje u njihovim svakodnevnim aktivnostima. Stoga se djelovanje Radničke borbe zasniva na strategiji prijelaznih zahtjeva – borbi za ostvarivanje neposrednih zahtjeva radničke klase kojima se ostvaruje jačanje njezinog položaja, mobiliziraju njezini pripadnici, osvajaju značajne strateške pozicije, te se u praksi ukazuje na nemogućnost potpunog ostvarivanja temeljnih zahtjeva u okvirima kapitalizma. Prijelazni zahtjevi predstavljaju poveznicu između sadašnjih borbi i svjesnosti radničke klase, te dugoročnog cilja socijalističke revolucije.
5. Kapitalizam se temelji na dominaciji kapitala nad radnicima, te njegovom monopolu nad sredstvima za proizvodnju. Njegova je osnovna tendencija povećanje razlika između radnika i kapitalista, odnosno nejednakosti između vlasnika sredstava za proizvodnju i radnika, pri čemu država služi kao represivni aparat čija je funkcija držati radnike i marginalizirane slojeve u pokornosti. Također, kroz parlamentarnu demokraciju (ustvari prividnu ili formalnu demokraciju) stvara i održava podvojenost stanovništva na običnu masu (koja ni na koji način ne može upravljati svojim životom osim svake četiri godine birati između saveznika kapitalista) i političku elitu. Politička elita se nalazi u interesnoj simbiozi sa kapitalističkom klasom, te zahvaljujući tome ima mogućnost upravljanja medijima, financiranja glamuroznih kampanja i sl., te na taj način kontrole svijesti ljudi. Socijalizam kao negacija, prije svega ovakvog ekonomskog i političkog ustrojstva,u osnovi znači socijalizaciju sredstava za proizvodnju, formiranje radničkih vijeća i njihovo preuzimanje upravljanja tvornicama i sredstvima za proizvodnju uz savjetovanje sa stručnjacima, izgradnju autonomne samoupravne strukture,koju čine radnici,te koja proizlazi iz baze te se diže prema vrhu i u konačnici demokratsko-planski preuzima kontrolu nad proizvodnjom. Na političkom polju neposredna radnička (proleterska) demokracija svojstvena socijalizmu može značiti samo proširenje i daljnje razvijanje demokratskih prava koja su teškim borbama izborena u kapitalizmu. Ona, dakle, ne smije ni na koji način ograničiti slobodu tiska, informiranja, govora, okupljanja, osnivanja političkih stranaka i organizacija građana, već je dalje razviti i proširiti -naravno, osim u slučaju oružane opasnosti usmjerene prema restauraciji kapitalizma.
Socijalistička demokracija se temelji na postojanju društvenih savjeta na svim strukturama i razinama, u čijem radu sudjeluju svi zainteresirani, kroz koje rješavaju pitanja koja su za njih od konkretnog interesa, te biraju svoje predstavnike i rukovodstvo, koji su u svako doba smjenjivi, ne primaju plaću veću od prosječne radničke plaće, te su izabrani općim pravom glasa. To se odnosi na sve društvene institucije, a prije svega na upravu, sudstvo i školstvo. Klice ovakvih organizacija, koje su pokazivale tendenciju daljnjeg razvoja, pojavljivale su se u svakoj socijalističkoj revoluciji (iako revolucija može biti socijalistička ona ne mora nužno automatski uspostavljati socijalizam) od Pariške komune, preko ruske revolucije 1905. i ranog perioda Oktobarske revolucije, njemačke revolucije 1918-1919., talijanskog “biennio rosso” 1920.-21., španjolske revolucije 1936.-37., jugoslavenskog eksperimenta, alžirske revolucije 1954.-62., mađarske anti-staljinističke revolucije 1956., čileanskog socijalističkog pokreta 1970.-73., portugalske revolucije 1974.-75., nikaragvanske revolucije 1979.-1990., zapatističke pobune s početkom u 90-ima prošlog stoljeća, antikapitalističkog procesa u Venezueli u 21. stoljeću…
6. Radnička borba podržava i nastoji aktivno sudjelovati u izgradnji svjetskog pokreta protiv neoliberalnog i neokolonijalnog modela globalizacije, te unutar tog pokreta ideološki i djelatno promovirati nužnost ukidanja kapitalizma i stvaranja socijalizma. Kako se dugoročno i stabilno utemeljenje socijalističkog društva smatra mogućim samo na pretpostavci konsolidacije istoga na svjetskoj razini u mjeri koja je dovoljna da otkloni vjerojatnost bilo vojne intervencije bilo ekonomskog davljenja od strane preostalih još nesocijalističkih zemalja, Radnička borba je čvrsto utemeljena u načelima internacionalizma i antiimperijalizma, i stremi aktivnoj suradnji sa političkim organizacijama drugih zemalja sa kojima dijeli iste političke ciljeve. Proleterski internacionalizam, kao ideja koja u sebi nužno uključuje jedinstvo radnika svih zemalja i potrebu njihovog organiziranja i povezivanja, nužnost svjetske revolucije, te nužnost izgrađivanja internacionalnog socijalizma, za nas nikako nije floskula ili fraza već jedno od naših osnovnih i najčvršćih programskih uvjerenja. U današnje vrijeme ideja o izgradnji socijalizma u jednoj zemlji, pa bila ona i ekonomski razvijena, više je nego ikada ranije izrazito neostvariva i reakcionarna ideja – već i samo odvijanje revolucije čak i u nižim fazama zahtjeva internacionalnu organiziranost. Zbog toga smo i organizacijski ustrojeni na takav način – naša grupa teži primanju u svjetsku revolucionarnu organizaciju – 4. Internacionalu. Osim navedenog neophodno svjetskog karaktera, socijalistička revolucija posjeduje još dva veoma značajna svojstva : ona mora biti neprekinuta u svojoj evoluciji i ne može zastati ni u jednoj svojoj fazi ako ne želi biti ugušena – mora se neprekidno razvijati od revolucionarnih mobilizacija masa, preko razbijanja kapitalističke države i uspostave radničke vlasti, do izgradnje socijalizma; također, u nerazvijenim i kolonijalnim područjima kapitalistička klasa, povezana sa voljom imperijalističkih izrabljivača i zaostacima pred-kapitalističkih elemenata, ne može igrati nikakvu revolucionarnu ulogu, već se za puno ostvarivanje zadataka buržoaske revolucije može izboriti jedino radnička klasa zajedno sa seljaštvom – no to znači da će ona ujedno započeti borbu za ostvarivanje vlastitih interesa suprotstavljenih logici kapitalizma : revolucija neprekinuto prelazi iz svoje buržoaske faze u socijalističku fazu. Teorija permanentne revolucije, koja obuhvaća njezina tri ranije prikazana aspekta, predstavlja temelj za razumijevanje dinamike revolucionarnih kretanja.
7. Temeljni princip od kojega Radnička borba polazi u bavljenju nacionalnim pitanjem, te analizi odnosa među narodima je princip prava naroda na samoodređenje. Taj princip u sebi sadrži slijedeće: pravo na odcjepljenje od države u kojoj se trenutno nalazi, pravo na uspostavu nezavisne države na teritoriju kojega nastanjuje, pravo na punu suverenost nad prirodnim i društvenim resursima novonastale države, te pravo na slobodan razvoj, ograničeno jedino istovjetnim pravom svih ostalih naroda, a pod uvjetom da je na tom teritoriju narod uvjerljivo većinski, da je to volja većine stanovništva koje tamo živi i da time ne ugrožava prava drugih naroda na tom teritoriju, na teritoriju države od koje se odcjepljuje, kao i izvan tih teritorija, tj. u susjednim i svim ostalim zemljama, te da ista prava praktično priznaje i primjenjuje ih na sve druge narode.
Nacionalno potlačivanje je jasna, prirodna i nužna posljedica imperijalizma, stoga borba za nacionalno oslobođenje mora nužno uključivati borbu protiv imperijalizma. Imperijalistički odnosi nikako nisu slučajni i sporadični fenomeni, već proizlaze iz same logike razvoja kapitalizma, odnosno iz specifičnosti faze razvoja u kojoj se kapitalizam trenutno nalazi. Imperijalizam je u konačnici samo proizvod težnje za normalnim odvijanjem procesa kapitalističke akumulacije. Stoga je jasno da oslobođenje naroda od imperijalističke vladavine ne može nikako do kraja biti izboreno u kapitalizmu. Ekonomska borba radničke klase i borba za oslobođenje proletarijata od despotizma kapitala s jedne, te borba naroda za nacionalno oslobođenje s druge strane nisu procesi koji teku jedan iza drugoga, već paralelno, neprestano se međusobno nadopunjavajući.
8. Odnos Radničke borbe prema pokušajima stvaranja socijalističkih društava nastalima i nestalima u 20. stoljeću je dvojak: njihovo nastajanje smatra legitimnim i neophodnim povijesnim naporom najprogresivnijih društvenih snaga zemalja u kojima su nastajali k prevladavanju u datoj povijesnoj situaciji neodrživog kapitalističkog, kolonijalnog i polukolonijalnog, ili još polufeudalnog (Rusija 1917.) društvenog stanja. Isto tako, Radnička borba uviđa da su, naročito u slučaju bivšeg jugoslavenskog tzv. samoupravnog socijalizma ta društva ostvarila postignuća koja, pogotovo iz današnje perspektive rastuće socijalne nesigurnosti i dubokog socijalnog raslojavanja društva, imaju veliku vrijednost, poput npr. vrlo visokog stupnja socijalne, zdravstvene i mirovinske sigurnosti i zaštite, besplatnog obrazovanja za sve, itd. Usprkos tome, ta društva nisu (u svom konsolidiranom obliku) počivala na principima ozbiljene i slobodne svjesne samoaktivnosti radničke klase, stvarne radničke (proleterske) demokracije i realnog političkog i privrednog samoupravljanja kao temeljnim pretpostavkama razvoja socijalističkog društva u smjeru konačnog povijesnog prevladavanja klasnih, rasnih, nacionalnih i inih društvenih antagonizama, te odumiranja države kao organiziranog represivnog aparata.
Zbog kriza izazvanih prirodom kapitalističkog razvoja te specifičnosti razvoja svjetskog tržišta koje iz nje proizlaze, do radničke revolucije je došlo u najnerazvijenijim zemljama, koje nisu prošle ni kapitalističku fazu. Osnovna obilježja tih zemalja bila su-nedovoljno razvijena i obrazovana radnička klasa koja je činila manjinu stanovništva, nizak stupanj razvoja tehnologije, te pretežno seljačka privreda. Socijalizam je, međutim, neostvariv u uvjetima međunarodne izolacije i agresivne intervencionističke politike zapadnih zemalja, te je razvoj revolucionarnog procesa u smjeru demokratskog socijalističkog društva bio moguć samo pod temeljnom pretpostavkom pobjede revolucije u tim istim zemljama. Budući da u takvim okolnostima nisu postojali uvjeti za razvoj zdrave radničke demokracije i samoupravljanja, moralo je doći do povećanog utjecaja države u upravljanu ekonomskim i društvenim procesima, te je sa vremenom rastao birokratski državni i partijski aparat, koji je u svojim rukama koncentrirao sve veću moć, te se počeo sve više otuđivati od radničke klase. Povijesno je ovaj proces bio značajno potpomognut djelovanjem subjektivnih reakcionarnih snaga, prije svega Staljina, čija je klika predstavljala politički organiziranog nosioca birokratske reakcije i oštro-krvavo se obračunavši sa istinskim boljševicima, vršeći teoretsku reviziju (u vidu teza o mogućnosti uspostave socijalizma u jednoj zemlji, jačanju klasnih borbi u socijalizmu, te cjelokupne vulgarizacije marksizma itd.) – raskrstila sa revolucionarnom boljševičkom tradicijom. Birokratska privredna i partijska elita je postala apsolutni upravljač nad državom i partijom, te postala dominantna društvena skupina, koja je vladala nasuprot radničkoj klasi. Nastojeći zadržati svoju vlast birokracija je ograničila mnoge demokratske i građanske slobode, održavala jednopartijski sustav, te počinila ogroman broj krvavih zločina. Takav sustav nije imao veze se demokratskom suštinom socijalizma – on je predstavljao staljinizam. Ovdje se pod staljinizmom ne podrazumijeva samo politika Staljina i njegovih sljedbenika, već doktrina i praksa kojoj je svojstvena apsolutna centralizacija sredstava za proizvodnju i moći u rukama države, kojom kao i svim političko-ekonomskim procesima upravlja svemoćna partija, tj. njezino rukovodstvo, odnosno političko-upravna birokracija u simbiozi sa privrednom birokracijom, bez obzira na to koje konkretne forme poprima. Raspad ovakvog društveno-ekonomskog poretka nastupio je zbog nemogućnosti daljnjeg razvoja ekonomije na bazi birokratskog planiranja, sve većeg nezadovoljstva većine stanovništva, ali i težnje dijela birokracije da ukine državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, izvrši kontrarevoluciju, te se transformira u novu kapitalističku klasu.
Istovremeno, uočavamo određene specifičnosti svojstvene Jugoslaviji, a zahvaljujući kojima se razlikovala od ostatka Istočnog bloka. U njoj su postojali elementi naprednih samoupravnih tendencija, koje su, doduše, bile tek u začetku, te ograničene pritiscima tržišta i birokratskim deformacijama.
Staljinizam, uz fašizam i kapitalističku represiju, predstavlja najopasnijeg neprijatelja socijalizma. Naš antistaljinizam nema samo dimenziju odnosa prema prošlosti, nego se u skladu sa njime suprotstavljamo svakom pokušaju rehabilitacije takvih ideja, te njihovom provođenju u praksi. To je važno zbog toga što još uvijek postoje pojedinci i partije koje se u svome djelovanju rukovode staljinističkim principima, te predstavljaju ozbiljnu smetnju demokratskom razvoju socijalističkog pokreta.
9. Temeljni srednjoročni cilj Radničke borbe je stvaranje revolucionarne partije, čiji je dugoročni cilj pridobivanje, organiziranje i mobiliziranje hrvatske radničke klase, kao i svih pripadnika ostalih klasa s kojima dijeli isti cilj ukidanja kapitalizma i stvaranja socijalističkog društva za ostvarenje političkog projekta socijalističke Hrvatske u socijalističkoj Europi i svijetu.
