Jugoslavenski je socijalizam stekao specifična obilježja, i to ne samo u praksi, nego i u teoriji. U praksi on je jedinstvena kombinacija radničkog samoupravljanja, opsežne uporabe tržišnih mehanizama i čvrstog političkog monopola Komunističke partije Jugoslavije, čije se pozitivne strane (veća radnička inicijativa i veća ideološka sloboda) i negativne strane (povećavajuća društvena nejednakost i povećavajuće odbacivanje centralnog planiranja) mogu jednostavno prepoznati. U teoriji, teže je obuhvatiti te posebnosti jer jugoslavenski vođe oblikuju svoje ideje ishitreno i nejasno što stvara određeni ideološki trend koji je mnogo teže postići (možda je upravo to razlog zbog kojeg se izražavaju na taj način). Stoga je pojava teksta Towards a Theory of Planned Economy[i] Branka Horvata na engleskom dobrodošla. Ovdje konačno imamo pokušaj sveobuhvatnog opisa jugoslavenske ekonomske teorije koja, u najmanju ruku, ima poluslužbeni karakter.[ii]

Branko Horvat započeo je svoju karijeru kao službeni partijski ekonomist u Jugoslaviji tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća. On je također stekao naziv doktora znanosti na području ekonomije na Sveučilištu Manchester, gdje je pohađao postdiplomski studij Instituta za društvene znanosti u Hagu (Nizozemska) i izvršavao dužnost predsjednika Radne grupe Odbora za industrijski razvoj Ujedinjenih naroda. Nije pretjerano reći da je on mnogo više sljedbenik kembričke škole ekonomike blagostanja nego marksist. Dokaz dan u djelu Towards a Theory of Planned Economy jednostavno potvrđuje navedenu dijagnozu.

Tradicionalna marksistička teorija započinje od pretpostavke da je izgradnja socijalističkog društva identična s postepenim nestajanjem robne proizvodnje i tržišnih mehanizama. Istina, većina marksističkih teoretičara oduvijek je znala da je umjetna obustava tržišta odmah nakon rušenja kapitalizama nemoguća. Uvijek su imali na umu da će neki oblici tržišnih mehanizama preživjeti razdoblje tranzicije iz kapitalizma u socijalizam (ili, kako to neki drugi kažu, čak i kroz „prvi period socijalizma“). Oni su također spremni priznati da te tržišne mehanizme planiranje može učiniti korisnima kako bi se postignula veća efikasnost. Ali ono što je unatoč tomu uvijek bilo osnova njihova mišljenja jest pretpostavka da, povijesno gledano, postoji jasna nekompatibilnost između socijalizma – ili, rečeno drugačije, besklasnog društva s visokim stupanjem društvene ravnopravnosti i ekonomske efikasnosti – i robne proizvodnje.

To je uvjerenje utemeljeno na dvjema fundamentalnim osnovama. Robna proizvodnja neizbježno vodi društvenoj nejednakosti (Lenjin je čak otišao korak dalje kada je u nekoliko navrata izjavio da jednostavna robna proizvodnja neizbježno reproducira primitivnu akumulaciju kapitala, odnosno potencijalni kapitalizam). Također, robna proizvodnja neizbježno gubi gomilu ekonomskih resursa, što nije u skladu s ciljem povećanja društvene proizvodnje i dohotka.

Različita mišljenja ili političke tendencije u tradicionalnom socijalističkom pokretu mogu se značajno ne slagati kada je riječ o količini robne proizvodnje i tržišnih mehanizama koje se ne može ignorirati u različitim stupnjevima tijekom perioda tranzicije iz kapitalizma u socijalizam. Nekome se može učiniti utopijom u poljoprivredu uvoditi centralno planiranje i društveno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje dok je ona još uvijek uglavnom bazirana na jednostavnim robnoproizvodnim farmama. Drugi, suprotno, mogu smatrati utopijom postizanje centralno planirane ekonomije sve dok proizvodnja robe i privatno vlasništvo  dominiraju selom. Diskusije vođene oko ovog pitanja dobro su poznate iz povijesti Sovjetske Komunističke partije od sredine 1920-ih do ranih 1930-ih. Međutim, koje god da razlike proizišle iz ovih škola mišljenja i akcija, one su bile povezane konsenzusom o socijalno nepoželjnom karakteru tržišne ekonomije – čak i da je ona nužno zlo tijekom dugog perioda.

Zapadnoeuropska socijaldemokracija raskinula je s ovom koncepcijom nakon Drugog svjetskog rata i započela je osmišljavati tržišnu ekonomiju kao u osnovi ispravnu i poželjnu. Program Godesberg Njemačke socijaldemokracije iznio je formulu: „Natjecanje što je više moguće; planiranje, samo koliko je neizbježno.“ No iz toga se teško može izbjeći zaključak da je Zapadnoeuropska socijaldemokracija revidirala klasični socijalistički stav o tržišnoj ekonomiji samo utoliko što je odbacila klasični stav i o kapitalizmu i o socijalizmu. Zapravo, socijaldemokracija sada otvoreno priznaje svoju integraciju s buržujskim društvom. Njezin je ideal danas glatko provođenje kapitalizma, pročišćenog samo od svojih najuočljivijih društvenih bolesti: država blagostanja. Iz toga slijedi da su klasične antiteze između tržišne ekonomije i besklasnog društva potpuno potvrđene od strane socijaldemokratske opcije u korist tržišne ekonomije, čija je druga strana otvoreno odbijanje koncepta besklasnog društva.

Jugoslavenski komunisti prvi su pokušali obrnuti te antiteze. Za njih tržišna ekonomija nije nužno zlo tijekom perioda tranzicije između kapitalizma i socijalizma; štoviše ona je tu da ostane i nakon kraja izgradnje socijalizma. Neki od njih još uvijek smatraju da će se robna proizvodnja u konačnici ukinuti „pod komunizmom”. Ali oni su, zapravo, nekonzistentni. Neki konzistentniji teoretičari poput Horvata hrabro zamišljaju komunističko društvo s robnom proizvodnjom u punome cvatu.[iii]

Očit je pragmatički i apologetski izvor ovih koncepcija. Ono čime su jugoslavenski teoretičari zaista zaokupljeni objašnjenje je i opravdanje onoga što se događa u njihovoj vlastitoj zemlji. S nekim teoretskim implikacijama „na dulje staze“ vezanima uz navedena opravdanja – oni nisu upoznati ili, grublje rečeno, nije ih briga. To nije jedina zajednička značajka današnjih jugoslavenskih teoretičara i sovjetskih teoretičara Staljinove epohe.

Porijeklo jugoslavenskog pokušaja da spoji tržišnu ekonomiju sa socijalističkim ugledom nije teško otkriti. Nakon Informbiroove ekskomunikacije Jugoslavije 1948. i Staljinove ekonomske blokade protiv te zemlje, jugoslavenski teoretičari bili su prije svega zaokupljeni objašnjavanjem tog krajnje antisocijalnog i neprijateljskog stava vladara SSSR-a prema njihovoj zemlji. To ih je pitanje odvelo ravno u socijalnu kritiku Sovjetske države i ekonomije. Došli su do zaključka da centralizirano administrativno planiranje neizbježno osnažuje birokraciju; da ta birokracija uživa de facto monopol nad viškom socijalnih proizvoda i mora neizbježno dominirati u svim sektorima društvenog života; da takav birokratski monopol moći postaje sve veći teret za progresivnu evoluciju prema socijalističkom društvu (kao i, sporedno, zapreka za maksimizaciju ekonomskog rasta).

Kako bi se izbjegle ovakve zamke, potrebno je sasjeći korijen zla, centralizirano planiranje administrativnim sredstvima; što je bila i što jest jugoslavenska rasprava. S namjerom ukidanja stiska birokracije nad socijalističkim društvom potrebno je svugdje pokrenuti procese samoupravljanja proizvođača i građana. Ali samoupravljanje ekonomskih jedinica može biti realno samo ako se tim jedinicama dozvoli najveći mogući udio socijalnog viška koji proizvode. One to mogu ostvariti samo ako izbjegnu umaksimalnoj mjeri direktnu administrativnu kontrolu planirajućih autoriteta. Stoga, maksimum autonomije i natjecanje među ekonomskim jedinicama te maksimum uporabe „elastičnih“ tržišnih mehanizama od strane planirajućih autoriteta postaje glavna karakteristika idealnog „modela“ socijalističke ekonomije: „S namjerom da izbjegnemo zla birokracije… inicijativa i odgovornosti moraju biti premješteni nadolje i ostati blizu mjestima direktnog rada. Zbog toga će poduzeće, personificirano radnim kolektivom, postati osnovna ekonomska jedinica [ovlaštena donositi odluke] uspješno planirane ekonomije.” (Horvat, str. 225.)

Iz sociološke perspektive osnovna je slabost Horvatove teorije potpuni nedostatak ikakve definicije ili precizna opisa birokracije. Na nekim je mjestima, čini se, usvojio stari staljinistički tip razmišljanja koji jednostavno „birokraciju“ izjednačava s „navikama onih koji su navikli voditi iz uredske stolice“, što je toliko neadekvatno da postaje komično. S druge strane, na nekim mjestima on pak površno govori o „interesima birokracije kao socijalne grupe“ (str. 86), ali taj koncept nikada nije argumentiran niti integriran u generalnu analizu birokracije.

Mi smatramo da, s marksističke točke gledišta, birokracija u društvu koje izranja iz svrgnutog kapitalizma može biti definirana samo kao zbroj svih materijalno povlaštenih elemenata i slojeva koji nisu privatni vlasnici sredstava proizvodnje. Jednom kada prihvatimo ovu definiciju, možemo odmah otkriti fatalnu slabost Horvatove analize. Ono što on nije dokazao i što nije mogao dokazati jest da centralizirano planiranje administrativnim sredstvima jest jedini ili glavni put jačanja birokracije u periodu tranzicije iz kapitalizma u socijalizam.

Njegova jedina teza, koja je očita do točke kada postaje tautologijom, jest da je centralizirano planiranje administrativnim sredstvima glavni izvor centralne birokracije. Međutim, iz toga uopće ne slijedi da rastuća decentralizacija i supstitucija tržišnih mehanizama za planiranje mogu nekako spriječiti rast birokratskih vrsta i slojeva pored dužnosnika odbora centralnog planiranja ili „industrijskih“ ministarstava.

Zapravo, trebali bismo prije očekivati suprotno. Povećana uporaba tržišnih mehanizama mora voditi do povećane nejednakosti – nejednakosti između pogona iste industrije; između različitih industrijskih grana, između radnika različitih regija, između radnika i upraviteljskog osoblja općenito. Te pretpostavke socio–ekonomske teorije potpuno su potvrđene aktualnom evolucijom u jugoslavenskom društvu tijekom posljednjih desetak godina, koja je pokazala rastuću nejednakost dohodaka u različitim republikama, nejednakost zarade radnika i upravitelja te nejednakosti unutar same radničke klase. Stoga dolazimo do zaključka, koji je potkrijepljen i činjenicama, da rastuća uporaba tržišnih mehanizama jača birokraciju na razini pogona i lokalne zajednice, baš kao što je i precentralizirano planiranje administrativnim sredstvima jača na nacionalnom stupnju.

S ekonomskog stajališta Horvatov argument nije ništa točniji nego sa sociološkog stajališta. On je za „puno određivanje cijene“ kao suprotnosti „graničnom određivanju cijene“. On postavlja uobičajeno „načelo vođenja“ – „cijena treba biti postavljena tako da izjednačava potražnje s ponudom“ – (str. 30) i tada skače na poprilično udaljen zaključak: „Ako institucijski program osigurava identitet interesa firme i zajednice, profit postaje uređaj za kontinuirano ispravljanje proizvodnih izbora s ciljem postizanja maksimalne ekonomske učinkovitosti.“ (str. 30) Potrošači „iskorištavaju svoje slobode izbora unutar ograničenja svojeg dohotka i svoje skale povlastica. To je dostatno za određenje sustava cijena… Slijedeći pravilo  maksimizacije profita, industrije potrošačke robe kombiniraju svoj unos na najekonomičniji način i tako prenose potrošačke izbore industriji proizvođačke robe; potonji to dalje prenose među sobom i natrag industriji potrošačke robe. Na taj je način potpuna struktura izlaznih  cijena ekonomije kontinuirano određena.“ (str. 31)

Horvat – prije svega jugoslavenski komunist! – prihvaća samo jedno ograničenje na ovu nevjerojatnu imitaciju iluzornog “savršenog” tržišta buržoaskih liberala – a to je uloga odbora za centralno planiranje kao periodičnog regulatora cijene (da spriječi eksploziju cijena, ako se slijedi regulacija slobodnogtržišta) i kao ispravljač potrošačke “iracionalnosti” (zabrane droga i alkohola; potpora izdavaštvu; obvezno školstvo i besplatno zdravstvo). Ono što proizlazi nalik je buržujskoj državi blagostanja, a ne socijalističkoj ekonomiji.

Horvat pretpostavlja da profit od samoupravnih autonomnih proizvodnih jedinica može postati uređaj kontinuiranog ispravljanja proizvodnih izbora u smjeru postizanja maksimalne ekonomske efikasnosti. Ali ta osnovna pretpostavka je nerealna i neizvediva.

Od trenutka kada dohodak firme (i njezinih radnika) u velikom dijelu ovisi o profitu firme realiziranom kroz natjecanje, nemoguće je osigurati “identitet interesa firme i zajednice”. Tada je očiti interes firme maksimizacija vlastita profita, a to nipošto nije isto kao i maksimizacija nacionalnog dohotka ili socijalne dobrobiti.

U slučajevima u kojima firma uživa monopolistički ili kvazimonopolistički položaj, nastojat će povisiti svoje prodajne cijene, omogućujući tako “izjednačavanje potražnje i ponude” na trošak potrošačkog zadovoljstva tisuće milijuna građana. U slučajevima u kojima postoji jedna ili nekoliko velikih jedinica i nekoliko onih manjih u istoj grani industrije, natjecanje i suradnja (cjenovno vodstvo!) ubrzo će odvesti u situaciju sličnu monopoliziranoj industriji. U slučajevima u kojima postoji mnogo proizvodnih jedinica i gdje su one samo srednje veličine, divlje će natjecanje srezati cijene do točke gdje će mnoge jedinice biti prisiljene povući se s tržišta koje će tada pretrpjeti mnoge gubitke skupih pogona te golemu nezaposlenost. U slučajevima u kojima firmu maksimizacija vlastitog profita dovodi do izvoza svih ili glavnog dijela njezine proizvodnje, rezultat vrlo lako može biti nedostatak sirovina ili opreme za ostale firme, što potonje prisiljava na djelovanje na niskim razinama te podnošenje ogromnih gubitaka društvenom proizvodu i dohotku.

Zapravo, konkretni primjeri svih ovih inačica ponašanja mogu se pronaći u aktualnom funkcioniranju jugoslavenske ekonomije, barem u posljednjih nekoliko godina. Gdje god pogledamo, nailazimo na bilancu goleme količine resursa potraćenih ili neiskorištenih ili iskorištenih na društveno neefikasan način. Netko može pitati je li to traćenje globalno veće ili manje nego što je to u centraliziranoj ekonomiji Staljinovog tipa. Međutim, više je nego očito da obje ekonomije sadrže ogromne gubitke resursā.

Ali to nije sve. Iako Horvat usput spominje da „izjednačavanje potražnje i ponude“ kroz tržište znači da potrošači „iskorištavaju svoje slobode izbora unutar ograničenja svojeg dohotka“, on iz toga ne izvlači nikakve zaključke. Međutim, zaključci su vrlo važni. Ako potrošači imaju različite dohotke, oni troše svoj novac u različitim omjerima na različitu robu i usluge. Posljedica toga bit će da će industrija potrošačke robe jednostavno prenijeti „potrošačke izbore“ industriji proizvođačke robe – drugim riječima, kada je ulaganje u osnovi vođeno efektivnom potražnjom – cijela će se industrijska struktura prilagoditi toj nejednakoj distribuciji dohotka. Tako će luksuzna roba biti proizvedena prije nego što su ispunjene potrebne za osnovnom robom u siromašnijim slojevima društva. Doći će do hiperprodukcije perilica za rublje prije nego što će svako kućanstvo imati par dobrih zimskih cipela. Ulaganje će se koncentrirati na bogatije regije na štetu siromašnijih, na isti način na koji će nastojati zadovoljiti potrebe većih prihoda prije nego potrebe onih nižih. Pa čak i skromni „društveni prioriteti“ koje Horvat još uvijek brani, bit će predmet erozije. Alkohol se ipak susreće s većom  „efektivnom potražnjom“ nego knjige iz sociologije ili filozofije, a da ne govorimo o marksističkim tekstovima; tako će firme smatrati profitabilnim naglo povećati proizvodnju alkohola. Financijska autonomija stambenih jedinica dovest će do „ekonomske rente“, na primjer monopol modernog udobnog stanovanja za birokraciju, s radnicima koji se vraćaju siromašnim četvrtima. Princip besplatnog zdravstva također će se sukobiti s istim principom „financijske autonomije“ i postati sve više i više narušen. Subvencionirane izdavačke kuće same će nastojati proizvoditi sve više i više komičnih stripova i krimića jer „potrošački izbori“ diktiraju takve odluke.[iv]

Horvat pokušava argumentirati da  kamatni mehanizam sam treba upravljati ulaganjima. Jedino ograničenje koje eksplicitno priznaje jest slučaj novih industrija. Argumentira da “ukoliko se fluktuacije cijena mogu izbjeći, utoliko će i slučajna dobit i nezasluženi gubici također biti izbjegnuti… I ukoliko je stabilnost postignuta, profiti i gubici poduzećā ovisit će o proizvodnim doprinosima kolektivā.” (str. 119.)

Ovo je gotovo klasični non sequitur. Ukoliko je stabilnost postignuta, profiti i gubici ovisit će o početnoj relativnoj produktivnosti firma, u kombinaciji s produktivnim doprinosima kolektivā. To znači da su kolektivi koji su nastali nesretnim stvaranjem ili udruživanjem, migracije prouzrokovane ratom ili revolucijom, poremećaji uzrokovani industrijalizacijom i napuštanje sela, obdareni višom produktivnošću te se mogu od početka – i bez ikakvih vlastitih zasluga – nadati višem dohotku nasuprot onim kolektivima koje ovakve nesreće nisu zadesile. To znači da važni nezarađeni prihodi (rezultati prošlih ulaganja) odlaze nekima od kolektiva, dok gubici pripadaju ostalima. Dok viša razina potrošnje normalno stimulira proizvodnju, i kako si bogatiji kolektivi mogu priuštiti više zaposlenika koji troše vrijeme na posebne tečajeve, ti „dobici“ i „gubici“ bogatijih i siromašnijih kolektiva neizbježno postaju zajednički. Ponovno nailazimo na kraju Horvatova modela na tendenciju porasta društvene nejednakosti.

Sada Horvat uvjerljivo argumentira da “[je] najravnopravnija distribucija prihoda u skladu s maksimalnom proizvodnjom… optimalna distribucija.” (str. 124) Već smo vidjeli da taj model ne osigurava najravnopravniju distribuciju prihoda. Osigurava li barem najbolji razmještaj za maksimiziranje proizvoda? Ovdje Horvata opet ne možemo pratiti.

S namjerom da slijedimo njegov optimizam, moramo pretpostaviti da firme koje pružaju ex ante najveće stope povrata na kredite za koje se prijave, nekako automatski također proizvode ex post najveći porast nacionalnog proizvoda i dohotka. U ovoj pretpostavci implicitno pronalazimo naivnu hipotezu da je maksimalni nacionalni proizvod rezultat zbroja svih pojedinih pokušaja firme u maksimizaciji individualnog proizvoda i profita. U stvarnosti, ova je hipoteza pogrešna; i najveća prednost koju društveno planiranje pruža, u usporedbi sa ‘slobodnim poduzećem’, leži u njegovoj sposobnosti da omogući maksimizaciju proizvoda i dohotka,  na nacionalnom nivou, što može vrlo dobro prenijeti namjerne gubitke (subvencije) na razna pojedinačna poduzeća

Nadalje, ideja da će ex ante pretpostavke i ex post rezultati nekako završiti u podudaranju unutar pritiska i napora za maksimizacijom profita, jest također nerealno. Anticipirana stopa povrata rezultirat će zbrojem svih konkretnih uvjeta u kojima firma zahtijeva dodatni kredit; na to će utjecati monopolistička i kvazimonopolistička očekivanja opisana gore; i na to će također često utjecati nepotpune informacije i pogrešne pretpostavke o ponašanju u ostalim firmama, obavezno pod uvjetima kompeticije i autonomije ulaganja.

Stoga smo uvjereni da zbog mogućnosti postizanja maksimizacije društvene jednakosti i zbog maksimizacije proizvoda i prihoda na nacionalnoj skali izjednačavanje potražnje i ponude treba biti postignut na mnogim područjima a priori pomoću centralnog plana i ne a posteriori pomoću tržišta. To se odnosi na svu robu i usluge koje su vezane uz svijest o društvenom prioritetu o brzom postizanju određenog prosjeka potrošnje, kao i uz glavna sredstva za proizvodnju. Stoga vjerujemo da svi projekti vezani uz velike investicije trebaju biti centralno determinirani i da se to odnosi u velikoj mjeri na „upravljane“ cijene opreme. Centralno planiranje treba iskoristiti tržišne mehanizme da prilagodi periodičke cijene određenih potrošačkih roba unutar tih ograničenja, a ne preko njih.

Ukazuje li taj model na rast teške birokratske mašinerije, zajedno sa čistkama, koncentracijskim logorima, ideološkim monolitizmom, društvenim realizmom i nedostatkom bilo kakve slobodne radničke inicijative na razini pogona? Ne uopće!

Prvo, ostavlja dovoljno prostora za slobodnu inicijativu kolektivā s obzirom na optimum iskorištavanja i kombinacije postojeće opreme i radne snage na razini pogona. Stoga smo mi u svakom slučaju suprotstavljeni detaljnim uputama centralnog planiranja upravljanog od strane pojedinačnih tvornica s obzirom na raspon njihovih proizvoda i metoda proizvodnje. Jednom kada su prioriteti postavljeni, radnička vijeća i radnički kolektivi trebaju imati slobodu za povećanjem proizvoda i prihoda i to na načine koji su njima na raspolaganju, uzimajući u obzir potrebe društva, koje mogu biti svjesno formulirane (pomoću regularnih anketa upućenih tvornicama, trgovinama i potrošačima). Dodatni prihod koji mogu postići boljom kombinacijom danih „faktora proizvodnje“ treba u velikoj mjeri ostati njima na raspolaganju, i tako namještajući poticaj konstantnom preispunjenju planova, ali bez dezorganizacije centralnog plana za povećanjem društvene nejednakosti.

Drugo, čini se da su Horvat i mnogi drugi kritičari staljinizma izgubili svijest o jednoj jednostavnoj istini. Postoje dvije forme centralizacije: birokratska centralizacija i demokratska centralizacija. Činjenica da, u povijesti Sovjetskog saveza, prvo slijedi nakon drugog ne podrazumijeva da se to nužno mora dogoditi uvijek i svugdje.

Nije teško zamisliti model ekonomskog menadžmenta i planiranja koji, na primjer radnička vijeća jugoslavenskog tipa kombinira u centralno federalno tijelo koje gospodari najvišim autoritetom i ima pravo preskakanja odredbe donesene od bilo kojeg pojedinačnog radničkog vijeća, bez da na taj način postane birokratizirano. Bit će dostatno uvesti striktne uvjete u sastav tog centralnog tijela, slijedeći osnovna pravila koja je formulirao Marx u svojem razumijevanju Pariške komune ili Lenjin u Državi i revoluciji. Ako razmatranje alternativnih ekonomskih planova ostane slobodno i ako su radnicima osigurane političke i civilne slobode, takav bi model bio uvjerljivo superiorniji i Staljinovoj precentralizaciji i jugoslavenskoj pretjeranoj decentralizaciji.

Naš bi model također imao ogromnu društvenu prednost. Ojačao bi i ujedinio radničku klasu, dok bi i staljinistički i jugoslavenski model težili fragmentaciji te klase ili čak njezinom raspršenju. Očito bi naš model bio etičniji jer bi postigao mnogo veće ujednačavanje prihoda i jer bi sve nužne žrtve bile svjesno prihvaćene žrtve. Također on bi izbjegao i većinu gubitka resursā, što su i birokratski promašeni menadžment i tržišni mehanizmi neizbježno baštinili. Tada će naime doći i do maksimizacije proizvoda i prihoda u punome smislu i mnogo više nego što to raniji modeli dopuštaju.