Sama činjenica da Monty Johnstone debatira sa mnom o problemu trockizma danas[i], trebala bi se shvatiti kao dokaz što trockizam nije. Nije mi namjera vrijeđati inteligenciju svih ovdje prisutnih  govoreći da trockizam nije kontrarevolucionarna agencija ili agentura fašizma ili agentura imperijalizma ili bilo kakve slične gluposti. Naime, da je tako ne samo da se ova debata ne bi realizirala nego bi se većina stvari koje su se događale u svijetu zadnjih nekoliko godina činila neshvatljivima.

Trockizam nije poražena struja u međunarodnom radničkom pokretu. On nije menjševička revizija marksizma koja je definitivno slomljena, kako je rečeno u Sovjetskom Savezu, na petnaestom partijskom kongresu 1927.; kako je ponovio nesretni Nikita Sergejevič Hruščov na dvadesetom partijskom kongresu KP SSSR 1956.; kako je bilo ponavljano iznova u beskonačnim publikacijama pod kontrolom staljinističke birokracije. Da je trockizam zaista slomljena, poražena, nepostojeća, eliminirana menjševička struja, zbog čega bi onda bilo tko želio diskutirati o njemu? Zašto je sovjetska birokracija, nakon što je uništila, slomila, eliminirala i izbrisala ovu struju četrdeset, trideset, dvadeset i deset godina ranije, kao i glasnogovornici ovih birokrata, danas prisiljena pisati knjige, pamflete i članke, te se iznova vraćati na taj problem? Zašto su u SSSR-u bile objavljene tri ili četiri nove knjige o trockizmu u posljednjih dvanaest mjeseci ako je on definitivno poražena struja?

Stoga mislim da prva točka koju smo dužni učiniti večeras mora biti povratak historijske pravde prema utemeljitelju Crvene armije i vođi ustanka Oktobarske revolucije, koja je inicirala prvu pobjedničku revoluciju radničke klase u jednoj zemlji. Na ovu devedesetu godišnjicu rođenja Lava Trockog, koja koincidira s godišnjicom Oktobarske revolucije, politički pokret koji je utemeljio, ideje iza kojih je stajao, program koji je branio, žive danas u svijetu jače nego ikad.

Danas postoji vibrirajući omladinski pokret. Tisuće mladih ljudi prilaze trockizmu sa svih strana svijeta.  To je jedini razlog zašto se Monty Johnstone iz KP osjeća dužnim raspravljati s nama o trockizmu, to jedini razlog zašto sovjetska birokracija mora uznemiriti postojani tok stvari govorima, pamfletima, knjigama i člancima s temom Trockoga.

Trockizam je danas uglavnom omladinski pokret, pokret mladih koji je građen i koji se širi na pet kontinenata. Baš zbog tog razloga neću se niti najmanje zadržavati  na pitanjima o kojima će Monty Johnstone govoriti podosta: Što je Trocki pisao ili nije pisao 1905., 1912., 1917. ili 1918. Naime, želim reći od početka da je ovo prilično irelevantno u odnosu na aktualnosti trenutne revolucionarne borbe. Zar doista netko misli da 250 000 ljudi glasa za trockističkog predsjedničkog kandidata u Francuskoj, zar doista netko misli da danas u Cejlonu trockistički vođa među sindikatima vodi desetke tisuća radnika u velikim štrajkovima, zar doista netko misli da deseci tisuća ljudi koje javno mnijenje u Japanu danas zove trockistima demonstrira pod barjacima zbog onog što je Trocki napisao 1907. ili 1912.?

Velika većina ovih ljudi nije pročitala što je on napisao i nije zainteresirana za čitanje svega toga – ovo je pogreška s njihove strane jer bi svatko trebao biti zainteresiran za historiju revolucionarnog pokreta – ali to s pravom smatraju kao nevažno u odnosu na glavni problem koji mi moramo shvatiti i objasniti: Koje je porijeklo, koji je korijen snage trockizma danas, zašto se tisuće i tisuće ljudi skuplja pod barjacima diljem svijeta i zašto sovjetski birokrati i Monty Johnstone, njihov britanski glasnogovornik, moraju opet otvoriti raspravu za koju se nadali da je završena mecima iz strojnica trideset ili trideset i pet godina ranije, u periodu neslavnih moskovskih suđenja.

Prikazat ću četiri glavna razloga zbog kojih je trockistički pokret jači nego ikad prije; zašto je tisuće ljudi za njega; zašto ima veći numerički, geografski i politički domašaj nego ikad prije, čak i nego u dvadesetima, dok je još bio frakcija unutar KP-a i Kominterne.

Prvi razlog ima veze s temeljnim problemom kolonijalnih revolucija i smjerom razvoja za nerazvijene, polukolonijalne zemlje. Staljinizam i staljinističke partije, partije koje sebe zovu komunističkim, i dalje slijede menjševičku ili polumenjševičku politiku. To jest, vjeruju, kao što su i ruski menjševici vjerovali, da pošto su zemlje nazadne, pošto  industrijska buržoazija još nije došla na vlast,  primarni strateški zadatak radničke klase i siromašnog seljaštva predstavlja nekako uspostaviti savez s nacionalnom buržoazijom protiv imperijalizma i protiv feudalnih i polufeudalnih snaga. Cilj ovakvog saveza jest stvaranje koalicije –’koalicije četiriju klasa’ kako se zvala u Kini od 1925.-27.g. – vlada ‘nacionalnog fronta’ ili režim ‘ nacionalne demokracije”, kako se zvao u službenom programu sovjetske KP.

Iskustvo je potvrdilo ono što je teorija permanentne revolucije Trockog proklamirala još 1906., da ne postoji izlaz niti za jednu nerazvijenu ili polukolonijalnu zemlju tim putem; da će bilo koja borba koja sebe ograničava na sukob s feudalnim ili polufeudalnim zemljoposjednicima ili stranim imperijalizmom, održavajući u isto vrijeme nacionalnu buržoaziju na vlasti, čuvajući kapitalističke vlasničke odnose netaknutim, suzdržavajući se od uspostave diktature proletarijata u savezu sa siromašnim seljaštvom, neizbježno ostaviti te nerazvijene zemlje nazadne, stagnirajuće, eksploatirane i supereksploatirane od inozemnog i nacionalnog kapitala.

Takva politika neće moći izvući milijune ljudi tih zemalja iz bijede u kojoj se nalaze. Iskustvo nas je naučilo jezivu lekciju. Tisuće i tisuće komunista u Brazilu 1964., u Iraku 1958. i pet stotina tisuća komunista u Indoneziji 1965. moralo je platiti svojim životima za opsjenu kako je moguće, poželjno ili potrebno uspostaviti održive odnose koaliranja i kolaboracije s političkim snagama buržoazije i poluburžoazije. Takvo podčinjavanje i žrtva nezavisne masovne borbe može jedino voditi teškom porazu radničke klase i siromašnog seljaštva.

Trockizam živi i raste s novim članovima, privlači nove struje i gradi nove partije u nerazvijenom svijetu jer zastupa sljedeće temeljno pravilo revolucije. Ne postoji izlazak za kolonijalne i polukolonijalne zemlje osim putem teorije permanentne revolucije. Ne postoji mogućnost postizanja stvarne nacionalne slobode, stvarne nezavisnosti od imperijalizma bez svrgavanja buržoaske klase zajedno s agentima stranog imperijalizma i bez svrgavanja feudalnih i polufeudalnih zemljoposjednika. Ne postoji mogućnost oslobađanja naroda, seljaka i radnika bez uspostavljanja diktature proletarijata u savezu sa siromašnim seljaštvom, bez stvaranja radničke države. Jedino u zemljama u kojima se ovo dogodilo – Kina, Kuba, Sjeverni Vijetnam, a događa se sada i u Južnom Vijetnamu – postoji put prema socijalnom i ekonomskom progresu. Gdje god je, uz odgovornost komunističkih partija koje slijede moskovsku liniju, koja je staljinistički menjševizam, ovo bilo spriječeno tu je bilo poraza, bijede, prolivenih suza i krvi radnog naroda tih zemalja.

Ova privremena stvarnost, a ne citati iz 1907., 1917. ili 1921., jest ono s čim se mora suočiti svatko tko želi razumjeti što se događa u ovom sektoru svjetske revolucije. Za trockistički pokret, za revolucionarne marksiste diljem svijeta, bio je trenutak snažnog opravdanja kada su vodeću ideju permanentne revolucije – da je jedini put ka pobjedi u nazadnoj zemlji onaj socijalističke revolucije – preuzeli kubanski revolucionari i objavili u drugoj deklaraciji Havane, nakon prve pobjedonosne revolucije na zapadnoj hemisferi. Ovaj čin je pružio dokaz da su Lav Trocki i Četvrta internacionala bili sto posto u pravu u svojoj strateškoj liniji za nerazvijene zemlje.

Drugi razlog za rast trockizma u svijetu je taj da smo mi, potpuno i bezuvjetno, za revolucionarni put u socijalizam u industrijaliziranim imperijalističkim zemljama, nasuprot reformističkom putu preko izbora koji brane komunističke partije Zapadne Europe, Japana, Sjeverne Amerike, Australije i Novog Zelanda. Kad kažemo da smo za revolucionarni put, to ne znači da smo pristaše pučizma i avanturizma, da smatramo da nekoliko stotina ljudi ovdje i nekoliko stotine ljudi tamo može u naprednim kapitalističkim zemljama preuzeti vlast bez ikakvih iznenađenja. Tamo buržoazija predstavlja ogromnu silu. Ima političko iskustvo; ima pogodnosti političke tradicije i političkog kontinuiteta. Njena vladavina u naprednim zemljama ne ovisi jednostavno i samo o njezinim instrumentima represije –policiji i vojsci – već prije o ideološkom i političkom utjecaju koji i dalje ima nad većim dijelom sitne buržoazije pa čak i među dijelovima radničke klase.

Naše čisto i beskompromisno zastupanje revolucionarno puta u socijalizam u suštini počiva na tri stupa:

Prvo, objektivne situacije neovisne o volji i kontroli bilo koje grupe ili partije stvaraju predrevolucionarne situacije u industrijski naprednim zemljama. U tim momentima ustanka  ove objektivne situacije neizbježno vode revolucionarne mase do akcija u velikim razmjerima kao što su generalni štrajkovi i okupacije tvornica, a koji očito idu izvan granica borbe za neposredne plaće ili radne uvjete. Dužnost revolucionarnih partija i grupa koje predstavljaju revolucionarnu avangardu jest da pripreme sebe i najbolje radničke aktiviste za intervenciju tih sati, dana i tjedana jer se jedino kroz ove periodičke ustanke masovnog pokreta prezentira mogućnost svrgavanja kapitalističke vlasti.

Ne možete svrgnuti kapitalizam postupno, ne možete ukinuti buržoaski vojni bataljun po bataljun, ne možete uništiti moć buržoazije dio po dio. Jedino možete postići ove ciljeve kroz revolucionarnu mobilizaciju masa, a revolucionarna akcija ove vrste nije moguća svaki dan kad ‘biznis kao i obično’ prevlada. Revolucionarna akcija je moguća jedino tijekom tih predrevolucionarnih situacija kad je napetost klasnih odnosa na svojem maksimumu i kad je klasni sukob najoštriji. Partija, avangarda i klasa moraju biti spremne da interveniraju u tom času na odlučan način s ciljem da naprave proboj prema osvajanju vlasti i pobjedonosnoj socijalističkoj revoluciji.

Drugo, ako želite razviti situaciju u kojoj radnička klasa želi znati što učiniti sljedeće, u kojoj su uvjeti za revoluciju mogući, tada se najprije morate angažirati u propagandi, agitaciji i akciji za prijelazne zahtjeve, posebno za ključne zahtjeve za radničku kontrolu nad proizvodnjom, koja je vrhunac svih ostalih zahtjeva radničke klase u borbi za vlast u industrijaliziranim zemljama. Misliti da radnička klasa koja je bila poučavana iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu ničem drugom doli direktnim zahtjevima sindikata i politici parlamentarnih izbora,  na neki čudesan način odjednom postati revolucionarno svjesna i sposobna za akciju u revolucionarnoj situaciji, znači vjerovati u magiju i čuda.

Lenjin je rekao kako je abeceda revolucionarne politike i dužnost revolucionarne partije voditi revolucionarnu propagandu i u periodima koji još nisu revolucionarni. Rekao je da upravo ovo čini razliku između revolucionarne partije i reformističke ili centrističke partije. Kad revolucija izbije, mnogi odjednom otkriju da su revolucionari u duši. No, revolucionarna partija ima konstantnu dužnost propagirati revoluciju čak i onda kad situacija nije na točki vrhunca sukoba između klasa. Na ovaj način rad partije i može biti utjecajni faktor u ubrzanju revolucionarne svijesti.

Treće, mi vjerujemo da borba za prijelazne zahtjeve, za one zahtjeve koji se ne mogu inkorporirati ili asimilirati u normalno funkcioniranje buržoaskog društva, ne treba biti vođena samo sredstvima propagande. Svaka prilika treba biti iskorištena da se radničku klasu smjesti unutar dinamike tih zahtjeva. Treba biti upoznata s neprekinutom dnevnom borbom klasa koja se odvija na svim ulicama. Ako ne postignu iskustvo boreći se za ove zahtjeve u parcijalnim borbama, radnici neće moći sagledati stvari s visine revolucionarnog intenziteta. Inače će im se zahtjevi činiti kao nešto što pada s neba, nešto što je nametnuto izvana ili što zastupa mala grupica ljudi.

Želio bih upitati Monty Johnstonea kako on usklađuje sljedeći citat Lenjina, u vezi s obavezama avangardne partije, s kursom koji je slijedila francuska KP u svibnju 1968. Lenjin je rekao:

„Hoće li ova situacija trajati dugo; koliko će još akutnija postati? Hoće li voditi revoluciji? To su pitanja na koja mi ne znamo odgovore, niti itko može znati. Odgovor može biti osiguran jedino iskustvom dobivenim tijekom razvoja revolucionarnog sentimenta i prijelazom na revolucionarnu akciju od napredne klase, proletarijata. Ne može biti govora u ovom kontekstu o ‘iluzijama’ ili njihovom odbacivanju, pošto nijedan socijalist nije nikada garantirao da će ovaj rat (niti sljedeći), te današnja revolucionarna situacija (niti ona sutrašnja), proizvesti revoluciju. Ono o čemu mi diskutiramo jest besprijekorna i temeljna dužnost svih socijalista – dužnost da se masama otkrije postojanje revolucionarne situacije, objašnjavajući njen opseg i dubinu, dužnost poticanja proleterske revolucionarne svijesti i revolucionarne determinacije, pomažući da stvar prijeđe na revolucionarnu akciju i formirajući za tu svrhu organizacije prikladne revolucionarnoj situaciji.“

Samo usporedite ovaj citat koji odiše duhom izvornog boljševizma, s ponašanjem komunističkih partija Francuske, Italije, Grčke, Belgije i ostalih kapitalističkih zemalja u zadnjih dvadeset i pet godina (da i ne idemo ranije u predratni period), a posebno s ponašanjem francuske KP u svibnju 1968., pa ćete razumjeti i temeljni reformistički karakter tih partija i zašto se tisuće mladih pobunjenika pridružuju trockizmu u tim zemljama. Treći razlog za rast trockizma danas ima veze s krucijalnim pitanjem radničke demokracije. Glavni historijski cilj koji se treba ostvariti u onim zemljama koje se već ukinule kapitalizam jest institucija demokratiziranog centraliziranog radničkog samoupravljanja nasuprot materijalnim privilegijama i monopolu političke i ekonomske moći birokracije. Birokratski vođe su objekt mržnje tisuće mladih, intelektualaca koji kritički promišljaju te naprednih radnika u tim postkapitalističkim zemljama. Ovo je bilo i dokazano tijekom onih nekoliko mjeseci u Čehoslovačkoj 1968., kad su nabrojani elementi naroda imali priliku progovoriti, bar djelomice, o svojim istinitim osjećajima i razmišljanjima.

Birokratski režimi tih zemalja su jedan od glavnih razloga diskreditiranja stvari socijalizma na industrijaliziranom Zapadu koji odvraćaju puno veći broj studenata, intelektualaca i radnika od istinitog zagovaranja u prilog socijalističke revolucije i komunizma.

Ono na što aludiram nije potpuno razvijeno socijalističko društvo, tj., društvo bez ikakve društvene diferencijacije, gdje su robna proizvodnja i novčani odnosi odumrli. Takvi uvjeti ne mogu postojati ni u jednoj od istočnoeuropskih zemalja danas i to nije tema naše diskusije u vezi s političkom situacijom i problemima tih zemalja.

Međutim, moguća je i za postojeću situaciju prijeko potrebna politička revolucija; promjene u nadgradnji sistema koje će inicirati ili popuniti elementarne zahtjeve marksističkog i lenjinističkog programa o prirodi diktature proletarijata, vodeći k izgradnji socijalističkog društva. Ni u jednom radu Marxa ili Engelsa nećete naći jednu jedinu rečenicu koja na primjer tvrdi da diktatura proletarijata znači monopol moći od strane jedne partije.

Niti ćete naći najmanju potporu odvratnoj opasci da diktatura proletarijata podrazumijeva upotrebu represivne cenzure, ne protiv nepostojećih predstavnika kapitalizma i zemljoposjedništva, već protiv radničke klase. Ove prakse su predstavljene i uvedene od strane staljinizma.

Invazija na Čehoslovačku od kremaljske birokracije nije samo povrijedila načelo suvereniteta i nezavisnosti male nacije kao i bratske i savezničke radničke države. Bila je jednako kriminalna i u drugom pogledu. Ona je izjednačila gušenje demokratskih prava poput slobode izražavanja radnika, studenata i intelektualaca, s imenom komunizma oduzimajući čehoslovačkim radnicima prava koja su stekli između siječnja i kolovoza 1968. da nezavisno glasaju o rezolucijama, da ih tiskaju u svojim sindikalnim novinama, da kritiziraju vladu ako se ne slažu s njenom politikom i da kritiziraju direktore svojih tvornica.

To nisu bila previše proširena prava. te su bila daleko od u potpunosti razvijene socijalističke demokracije na koju su imali pravo i ka kojoj su težili. Lenjin u Državi i revoluciji kaže da pod diktaturom proletarijata radnici trebaju imati tisuću puta veće slobode samoizražavanja i samoorganiziranja nego što imaju pod buržoaskom demokracijom.

Unatoč tome, čak i ovo elementarno pravo je bilo oduzeto, te su stotine tisuća vojnika poslani u čehoslovačku socijalističku republiku s tom namjerom. Bila je to velika sramota. Upravo su zato trockisti bili prvi koji su opet uspostavili ono što za što se marksizam i lenjinizam zalažu, zbog toga što su zločini staljinizma poremetili istiniti sadržaj u glavama mnogih radnika.

Socijalistička demokracija uključuje daleko više od očiglednog prava radnika na samoizražavanje bez državne cenzure ili kazni. Socijalistička demokracija znači samoupravljanje radničke klase na demokratsko centraliziranoj bazi. Znači da bi radnici trebali upravljati ne samo tvornicama kao individualnim i odvojenim jedinicama, već i cijelom privredom. Ovo zahtijeva podređivanje autoriteta nacionalnog planiranja kongresu radničkih vijeća. To znači da masa radničke klase zaista primjenjuje moć i određuje kroz svoje rasprave i odluke kako će se godišnji dohodak podijeliti između fondova potrošnje i akumulacije, tj. između onog što je potrošeno i korišteno za direktne potrebe i onog što je ostavljeno po strani i investirano za budući rast.

Bez posjedovanja i primjene takvih prava radnička klasa zapravo ne vlada, bez obzira kakve komplimente službena propaganda može ponuditi kako bi sačuvala svoju moć. Upravo zbog toga što trockistički program najkonzistentnije brani takvu demokratsku vlast radnika, on je siguran u osvajanje još više snaga u Sovjetskom savezu i Istočnoj Europi, gdje su pozadinski trendovi razvoja sve više usmjereni prema političkoj revoluciji masa protiv svojevolje birokratske autokracije.

Konačno, trockizam je danas najviše poznat po svojem beskompromisnom internacionalizmu. Nakon kolovoza 1914. i još više nakon listopada 1917., Lenjin i boljševici krenuli su u oživljavanje principa i instrumenata internacionalizma koji su bili pogaženi od predratnih i proimperijalističkih socijaldemokratskih vođa. Jedan od najvećih udaraca antimarksističke teorije socijalizma u jednoj zemlji, koju je Staljin osmislio i nametnuo svjetskom komunizmu od 1924. na ovamo, bio je kršenje i izdaja internacionalne solidarnosti borbe radničke klase. Ovo plutanje internacionalizma kulminiralo je staljinovim bušenjem dna broda zvanog Komunistička internacionala kao usluga Churchillu i Roosveltu.

Sada sljedbenici i vođe internacionalnog staljinizma počinju osjećati ovaj udarac, čiji je rezultat podređivanje dobra radničkog pokreta uskim i sebičnim diktatima kremaljske birokracije. Oni vide grozan prizor sukoba dviju najvećih radničkih država na svijetu, čak i nagovještaje mogućeg neprijateljstva među njima.  Situacija je nastala ne zato jer su mase Sovjetskog saveza ili Kine željne toga, već zato što je to logična posljedica odvratnih sitnoburžoaskih nacionalističkih tendencija i pogleda koji vode birokratski sloj na čelu tih zemalja danas.

Sovjetski vođe išli su toliko daleko da ohrabruju  i dopuštaju  tzv. komunističke novinare da pričaju o ‘žutoj opasnosti’ i da slikovito prikazuju kineski narod kao zavaran od ‘novih Džengis Kanova’ i kao ‘prijetnju civilizaciji’. Činjenica da takvo krajnje reakcionarno i rasističko izražavanje može doći od vlade i partije koji sebe i dalje zovu komunistima pokazuje stupanj degeneracije kojem su ove organizacije podlegle.

Na vrhuncu svoje moći, staljinizam se hvalisao značajkom monolitnog svjetskog komunističkog pokreta koji je bio vezan ideološkim terorom i nametnutim konformizmom. Sada je sve to prošlo. Posljednja moskovska konferencija ‘Svjetskih komunističkih partija’ demonstrirala je koliko je dezintegracija napredovala. Postoje jedva dvije komunističke partije koje imaju nekakav stupanj autonomije, a da misle slično i da imaju zajedničku liniju.

One ne mogu istupiti jedna protiv druge i skloniti sve vrste divergentnih struja i frakcija. Može se nabrojati i do petnaest različitih ‘komunističkih’ struja u svijetu. Staljinisti su se rugali trockističkom pokretu u prošlosti jer je bio nošen neprekidnim frakcionaštvom i razlazima. Danas oni šute – i to zbog dobrog razloga! Nijedan od razlaza među trockistima nije usporediv s gigantskim pukotinama koje su se otvorile unutar internacionalnog komunističkog pokreta i koje se nastavljaju širiti iz godine u godinu.

Suočeni sa strahovitom centraliziranom moći imperijalističke kontrarevolucije na svjetskoj areni, mladi i revolucionari na svim kontinentima silno osjećaju potrebu za jednakom centralizacijom njihovih snaga. Ne mogu vjerovati da je policentrizam i decentralizacija koji karakteriziraju svjetski staljinizam – gdje su revolucionarni pokret i radnička klasa svake zemlje ostavljeni sa svojim sredstvima i gdje nitko nije zabrinut s internacionalnim interesima i ciljevima borbe za socijalizam – da je to ideal. Ne mogu vjerovati to jer je protivno najnužnijim potrebama borbe radničkih masa kao i tradiciji marksizma i lenjinizma.

Bili su potaknuti da odgovore tako snažno na Che Guevarin slavni apel za ‘dva, tri, mnogo Vijetnama’ jer je to korespondiralo s njihovim najdubljim porivom za internacionalnom koordinacijom njihovih antikolonijalnih, antiimperijalnih i antikapitalističkih napora. Posljednja poruka Chea bila je, u biti, poziv za neko centralno rukovodstvo za svjetsku revoluciju.

Ovo objašnjava zašto ideja Četvrte internacionale kao nove revolucionarne organizacija radničke klase, temeljena na najboljim tradicijama marksizma, koju su mnogi otpisali kao nestvarnu ili utopijsku, zarobljava umove i potiče imaginaciju tisuće mladih ljudi diljem svijeta. Socijalistička revolucija ne može napredovati i sigurno ne može pobijediti na svjetskoj razini bez ponovnog oživljavanja potrebe za novom revolucionarnom internacionalom, udarajući tako svoj pečat  na svijest ozbiljnih boraca za novi svijet. Internacionala koju mi želimo graditi i koju gradimo će biti centralizirana, ali neće biti birokratski centralizirana. Birokratski centralizam staljinističkog tipa je bio taj koji je krivotvorio centralizam i koji nije imao ništa zajedničko s Lenjinovim koncepcijama ili organiziranjem  avangarde radničke klase i koji je okotio dezintegrirane i reakcionarne tendencije na djelu u svjetskom komunističkom pokretu danas. Povijest će dokazati da demokratski centralizam, sa svojom slobodom diskusije, nije prepreka već prijeko potrebno sredstvo za elaboriranje programa i implementiranje ujedinjene akcije protiv klasnog neprijatelja.

Ovo su, dakle četiri stupa na kojima stoji trockizam danas: teorija i praksa permanentne revolucije, revolucionarni put prema socijalizmu kroz masovnu akciju radničke klase u naprednim kapitalističkim zemljama, politička revolucija za socijalističku demokraciju u sovjetskom bloku i Kini te proleterski internacionalizam. Četvrta internacionala je rastuća snaga na svim kontinentima jer njene fundamentalne ideje izražavaju objektivne zahtjeve svjetskog revolucionarnog procesa i nastavljaju ideje lenjinizma, socijalizma i komunizma u našoj epohi.

 

Izvor: Lysaght D. R. O’Connor, ur. (2010) October readings, The development of the concept of Permanent revolution.  Amsterdam: IIRE, str. 99-108.

---