UVOD F. ENGELSA

Ovaj je rad izlazio kao niz uvodnih članaka u ”Novim rajnskim novinama” počevši od 4. travnja 1849. Izrađen je na osnovi predavanja koja je Marx držao 1847. godine u njemačkom radničkom društvu u Bruxellesu. Nije izašao do kraja; u broju 269 ispod članka napisane riječi: “nastavit će se” ostale su neispunjene uslijed burnih događaja koji su tada nastali: upada Rusa u Mađarsku, pobuna u Dresdenu, Iserlohnu, Elberfeldu i Badenu, zbog kojih su i novine ugušene (19. svibnja 1849.). Produženje ovoga rada u rukopisu nije se našlo u Marxovoj zaostavštini.

”Najamni rad i kapital” tiskan je zasebno u više izdanja u obliku brošure, a posljednji put 1884., u izdanju Švicarske zadružne tiskare Hottingen-Zürich. Dosadašnja su izdanja vjerno sačuvala tekst originala. Ali budući da će ovo novo izdanje radi propagande biti raspačano u ne manje od 10.000 primjeraka, u meni se rodilo pitanje: bi li i sam Marx u ovom slučaju ostavio novo izdanje neizmijenjeno.

Četrdesetih godina Marx još nije bio dovršio svoju kritiku političke ekonomije. S njom je bio gotov tek krajem pedesetih godina. Zato njegovi spisi koji su izašli prije prve knjige ”Priloga kritici političke ekonomije” (1859.) odstupaju u nekim točkama od spisa sastavljenih poslije 1859., sadrže izraze i čitave rečenice koje, s gledišta kasnijih spisa, izgledaju nezgodne i čak netočne. I naravno u običnim izdanjima, namijenjenim čitalačkoj publici uopće, ima mjesta i ovo gledište koje je pisac u svome duhovnom razvitku imao ranije, pisac kao i publika imaju nesporno pravo na neizmijenjeno tiskanje ovih starijih spisa. I u tom slučaju meni ne bi ni u snu na um palo da izmijenim jednu jedinu riječ.

Druga je stvar kad je novo izdanje, možemo reći, isključivo namijenjeno propagandi među radnicima. I sam bi Marx nesumnjivo doveo staro, 1849. godine datirano izlaganje u sklad sa svojim novim gledištem. I ja sam uvjeren da ću učiniti ono što bi i on učinio, ako u ovome izdanju izvršim omanje izmjene i dopune koje su potrebne da se taj sklad postigne u svim bitnim točkama. Zato unaprijed kažem čitatelju: ova brošura nije onakva kako ju je Marx napisao 1849., nego, približno, onakva kako bi je napisao 1891. Pored toga, pravi tekst ove brošure nalazi se u mnogobrojnim primjercima starih izdanja, i to je dovoljno dokle ne uspijem kasnije u cjelokupnom izdanju tiskati je bez izmjena.

Sve se moje izmjene vrte oko jedne točke. Po originalu radnik prodaje kapitalistu za najamninu svoj rad; po ovom tekstu svoju radnu snagu. I za tu izmjenu dužan sam dati objašnjenja. Objašnjenje radnicima da vide da nije ovdje u pitanju obično probiranje riječi, nego jedna od najvažnijih točaka cjelokupne političke ekonomije. Objašnjenje buržoaziji da se uvjeri kako su neobrazovani radnici, kojima se i najteža ekonomska pitanja lako mogu objasniti, daleko odmakli napuhanoj ”inteligenciji”, kojoj takva zamršena pitanja ostaju nerazriješena cijelog života.

Klasična politička ekonomija primila je iz industrijske prakse rasprostranjenu tvorničarevu predstavu da on kupuje i plaća rad svojih radnika. Ova predstava je tvorničaru dobro poslužila za vođenje posla, knjigovodstva i izračunavanje cijena. Ali kad je po naivnosti prenijeta u političku ekonomiju, izazvala je u njoj čudnovate zablude i zabune.

Ekonomija je imala pred sobom činjenicu da se cijene svih roba, među njima i cijena one robe koju je ona zvala ”radom”, neprekidno mijenjaju; da one, uslijed raznolikih okolnosti koje često ne stoje ni u kakvoj vezi s proizvodnjom robe, skaču i padaju kao da ovise o golom slučaju. Ali čim se javila ekonomija kao znanost, među svojim prvim zadacima imala je pronaći onaj zakon koji se krije iza ove slučajnosti koja prividno upravlja robnim cijenama, a koji u stvari upravlja samom ovom slučajnošću. U granicama neprekidnog kretanja cijena koje su čas skakale, čas padale, ona je tražila utvrđenu centralnu točku oko koje se cijene kolebaju i kreću. Riječju: ona je pošla od cijena robe, da bi zakon za reguliranje cijena našla u vrijednosti robe, kojom se objašnjavaju sva kolebanja cijena i na koju se sve one na kraju krajeva imaju svesti.

I sad je klasična ekonomija našla da se vrijednost neke robe određuje u njoj sadržanim, za njenu proizvodnju potrebnim radom. Ona se ovim objašnjenjem zadovoljila. A za sada možemo i mi ostati pri ovome. Jedino, da ne bi bilo nesporazuma, napomenut ću da je danas ovo objašnjenje postalo sasvim nedovoljno. Marx je najprije temeljito ispitao svojstvo rada da stvara vrijednost i našao da svaki rad koji je prividno ili stvarno potreban za proizvodnju neke robe ne povećava uvijek vrijednost te robe razmjerno količini utrošenog rada. Prema tome, ako mi danas s ekonomistima kao što je Ricardo jednostavno kažemo: vrijednost robe određuje se radom potrebnim za njezinu proizvodnju, mi pri tom nikada ne gubimo iz vida Marxovu ispravku. Za ovdje je toliko dovoljno; više se nalazi kod Marxa u ”Prilogu kritici političke ekonomije”, 1859., i u prvoj knjizi ”Kapitala”.

Ali čim su ekonomisti ovo određivanje vrijednosti radom primijenili na robu ‘rad’, padali su iz proturječnosti u proturječnost. Kako se određuje vrijednost ”rada”? U njemu sadržanim potrebnim radom. A koliko je rada sadržano u radu jednog radnika za jedan dan, tjedan, mjesec, godinu? Rad jednog dana, tjedna, mjeseca, godine. Ako je rad mjera svih vrijednosti, i ”vrijednost rada” možemo izraziti samo u radu. Ali mi ne znamo apsolutno ništa o vrijednosti jednog sata rada, ako znamo samo to da je ona jednaka jednom satu rada. Tako se dakle nismo primaknuli svome cilju ni za dlaku; vrtimo se stalno u krugu.

Klasična ekonomija je pokušala to pitanje riješiti na jedan drugi način; ona je rekla: vrijednost neke robe je jednaka troškovima proizvodnje te robe. Ali što su troškovi proizvodnje rada? Da bi na ovo pitanje odgovorili, ekonomisti su morali malo silovati logiku. Umjesto da istražuju troškove proizvodnje samog rada, koji se na žalost ne mogu iznaći, oni su ispitivali troškove proizvodnje radnika. A oni se mogu iznaći. Oni se prema vremenu i prilikama mijenjaju, ali za jedno određeno društveno stanje, za određeno mjesto, za određenu granu proizvodnje oni su također određeni, barem u prilično uskim granicama. Mi živimo danas pod vladavinom kapitalističke proizvodnje, u kojoj velika, sve veća klasa stanovništva može živjeti jedino radeći za najamninu za vlasnike sredstava za proizvodnju – alata, strojeva, sirovina i sredstava za život. Na osnovi ovog načina proizvodnje troškovi proizvodnje radnika jesu suma sredstava za život – ili njihova novčana cijena – koja su prosječno potrebna da radnika učine sposobnim za rad i održe sposobnim za rad i da ga nakon njegovog odlaska iz stroja uslijed starosti, bolesti ili smrti, zamijene novim radnikom, dakle da omoguće potrebno množenje radničke klase. Uzmimo da je novčana cijena ovih sredstava za život prosječno tri marke dnevno.

Naš radnik dobiva dakle od kapitalista koji ga upošljava najamninu od tri marke dnevno. Za to on radi kapitalisti, recimo, dvanaest sati dnevno. I ovaj kapitalist računa otprilike ovako:

Neka naš radnik – strojobravar – izradi jedan dio stroja za jedan dan. Sirovina – željezo i mesing u prerađenom stanju – košta 20 maraka. Potrošak ugljena za parni stroj, uporabu samog tog stroja, struga i ostalog alata kojim naš radnik radi, predstavlja, za jedan dan i na jednog radnika, vrijednost od 1 marke. Najamnina je po našoj pretpostavci 3 marke. To čini za dotičan dio stroja 24 marke. Ali kapitalist izračuna da dobiva za njega od svoje mušterije prosječnu cijenu 27 maraka, a to su 3 marke preko svih njegovih troškova.

Otkuda ove 3 marke koje kapitalist dobiva? Po tvrđenju klasične ekonomije robe se prodaju prosječno po svojim vrijednostima, tj. po cijenama koje odgovaraju potrebnoj količini rada što se u njima nalazi. Prosječna cijena našeg dijela stroja – 27 maraka – bila bi dakle jednaka njegovoj vrijednosti, količini u njemu sadržanog rada. Ali od ovih 27 maraka, 21 marka bila je gotova vrijednost prije nego što je naš strojobravar počeo raditi. Dvadeset maraka se nalaze u sirovini, 1 marka u ugljenu sagorjelom tijekom rada i u strojevima i alatima koji su upotrijebljeni i u odgovarajućem iznosu izgubili od svoje vrijednosti. Ostaje 6 maraka koje su dodate vrijednosti sirovine. Ali izvor ovih šest maraka, po pretpostavci naših ekonomista, jedino je u radu koji je naš radnik dodao sirovini. Njegov dvanaestosatni rad stvorio je prema tome novu vrijednost od šest maraka. Otuda bi vrijednost njegovog dvanaestosatnog rada bila šest maraka. Tako bismo naposljetku pronašli što je ”vrijednost rada”.

“Stoj!” uzvikuje naš strojobravar. “Šest maraka? Ali ja sam dobio samo tri marke! Moj kapitalist zaklinje se svime na svijetu da je vrijednost moga dvanaestosatnog rada samo tri marke, i, ako ga zatražim šest, smije mi se. Kako se to slaže?”

Ako smo gore ušli s našom vrijednošću rada u krug bez izlaza, sada smo tek zapali u nerazrješivu proturječnost. Tražili smo vrijednost rada, a našli smo više nego što nam je trebalo. Za radnika je vrijednost dvanaestosatnog rada tri marke, za kapitalistu šest maraka, od kojih on tri daje radniku kao najamninu, a tri stavlja u svoj džep. Prema tome, kao da rad nema jednu vrijednost, već dvije, i to vrlo različite!

Proturječnost biva još apsurdnija čim svedemo vrijednosti izražene u novcu na radno vrijeme. Za dvanaest sati rada stvorena je nova vrijednost od šest maraka. Prema tome, za šest sati tri marke – tj. suma novca koju radnik dobiva za dvanaest sati rada. Za dvanaestosatni rad radnik dobiva kao ekvivalent proizvod od šest sati rada. Prema tome, ili rad ima dvije vrijednosti, od kojih je jedna dva puta koliko druga, ili je dvanaest ravno šest! U oba slučaja čista besmislica.

Možemo se vrtjeti i okretati koliko hoćemo, iz ove proturječnosti nemamo kud, dokle govorimo o kupovini i prodaji rada i o vrijednosti rada. To se ekonomistima i dogodilo. Posljednji predstavnik klasične ekonomije, Ricardova škola, najviše je propala zbog nerješivosti ove proturječnosti. Klasična ekonomija zapala je u ćorsokak. Čovjek koji je našao izlaz iz ovog ćorsokaka, bio je Karl Marx.

Što su ekonomisti smatrali kao troškove proizvodnje ”rada”, to su bili troškovi proizvodnje ne rada, nego samog živog radnika. I što je ovaj radnik prodavao kapitalistu, to nije njegov rad. “Čim njegov rad stvarno otpočne”, veli Marx, “prestao mu je pripadati, pa ga dakle ne može više ni prodavati”. On bi mogao prodati jedino svoj budući rad, tj. primiti na sebe obavezu da uradi određeni posao za određeno vrijeme. Ali time on ne prodaje rad (koji se ima tek izvršiti), već za određeno vrijeme (na najamninu) ili za određeni posao (na dijelove) stavlja kapitalisti na raspolaganje za izvjesnu nagradu svoju radnu snagu: radnik daje u najam, odnosno prodaje svoju radnu snagu. Ali ova radna snaga je srasla s njegovom ličnošću i nerazdvojna je od nje. Troškovi proizvodnje radne snage poklapaju se prema tome s troškovima proizvodnje radnika; što su ekonomisti zvali troškovima proizvodnje rada, to su troškovi proizvodnje radnika a s tim i radne snage. I tako se možemo od troškova proizvodnje radne snage vratiti na vrijednost radne snage i odrediti količinu društveno potrebnog rada koji je potreban da se proizvede radna snaga određenog kvaliteta, kao što je to Marx uradio u odjeljku o kupovini i prodaji radne snage (”Kapital”, knjiga I, glava IV, 3 odjeljak).

Što bude nakon što radnik proda svoju radnu snagu kapitalistu, tj. nakon što mu je za ugovorenu nagradu – od vremena ili od komada – stavi na raspolaganje? Kapitalist vodi radnika u svoju radionicu ili tvornicu, gdje se već nalaze svi predmeti potrebni za rad: sirovine, pomoćni materijal (ugljen, boje, itd.), alat, strojevi. Tu radnik počinje nadničariti. Neka je njegova najamnina 3 marke kao gore – bilo da ih zarađuje na najamninu ili na dijelove. I ovdje ćemo uzeti kao i gore da radnik za dvanaest sati poveća svojim radom vrijednost utrošenih sirovina za šest maraka, i tu novu vrijednost kapitalist realizira pri prodaji gotovog artikla. Od toga plati radniku 3 marke, a 3 marke zadržava za sebe. Ako radnik za dvanaest sati stvori vrijednost od šest maraka, onda za šest sati stvori vrijednost od 3 marke. Za šest sati rada on je proizveo kapitalistu onoliku vrijednost koju dobiva u vidu najamnine od tri marke. Poslije šest sati rada obojica su kvit, jedan drugom ne duguje ni lipe.

“Stoj!” uzvikuje sada kapitalist. “Ja sam unajmio radnika za cijeli dan, za dvanaest sati. Šest sati su samo pola dana. Zato na posao, dok ne prođe i drugih šest sati – tek smo tada kvit!” I radnik se u stvari mora povinovati ”slobodnom” ugovoru, po kojemu se obavezao da za proizvod rada koji košta šest radnih sati radi punih dvanaest.

Isto je tako i s radom na dijelove. Uzmimo da naš radnik izradi za 12 sati 12 komada robe. Svaki komad košta sirovine i upotrebe 2 marke, a prodaje se za 2 i pol marke. Kapitalist će, pri istim ostalim uvjetima kao gore, platiti radniku 25 pfenniga po komadu, prema tome radnik će za dvanaest sati izraditi 12 komada i zaraditi 3 marke. Kapitalist dobiva za 12 komada 30 maraka; kad se odbiju 24 marke za sirovinu i upotrebu, ostaje 6 maraka, od kojih 3 daje kao najamninu radniku, a tri zadržava za sebe. Sve kao i gore. I ovdje radnik radi šest sati za sebe, tj. da odradi svoju najamninu (u dvanaest sati po pola na sat), a šest sati za kapitalistu.

Teškoća na koju su nasjeli najbolji ekonomisti dokle god su polazili od vrijednosti ”rada” – gubi se čim umjesto toga pođemo od vrijednosti ”radne snage”. Radna snaga je roba u našem današnjem kapitalističkom društvu, roba kao svaka druga, ali ipak osobita roba. Naime, ona ima naročito svojstvo, snagu da stvara vrijednost, da bude izvor vrijednosti, i to, pri umješnoj upotrebi, izvor veće vrijednosti no što je sama ima. Pri sadašnjem stanju proizvodnje čovječja radna snaga proizvodi ne samo za jedan dan veću vrijednost nego što sama ima i košta; sa svakim novim znanstvenim otkrićem, sa svakim novim tehničkim pronalaskom raste višak dnevnog proizvoda radne snage preko njezinih dnevnih troškova, prema tome skraćuje se onaj dio radnog dana za koji radnik svoju najamninu odradi, a produžava se onaj dio za koji on mora darovati svoj rad kapitalisti, za koji mu radi besplatno.

I to je ekonomsko uređenje cijelog našeg današnjeg društva: samo radnička klasa je ta koja proizvodi sve vrijednosti. Jer vrijednost je samo drugi izraz za rad, onaj isti izraz kojim se u našem današnjem kapitalističkom društvu označava ona količina u nekoj robi sadržanog, društveno potrebnog rada. Ali ove vrijednosti što ih radnici proizvode – ne pripadaju radnicima. One pripadaju vlasnicima sirovina, strojeva i alata i predujmljenih sredstava koji omogućuju ovim vlasnicima da kupuju radnu snagu radničke klase. Prema tome, od sve količine artikala koju je proizvela, radnička klasa dobiva samo jedan dio. I, kao što smo gore naveli, onaj drugi dio koji kapitalistička klasa za sebe zadržava ili možda još dijeli s klasom vlasnika zemlje – sa svakim novim pronalaskom i otkrićem raste, dokle onaj dio koji radničkoj klasi pripada (računajući po broju glava) ili raste vrlo lagano i neznatno ili nikako, a pod izvjesnim okolnostima može i opadati.

Ali ovi pronalasci i otkrića koja sve brže jedno drugo potiskuju, ova produktivnost ljudskog rada koja u dosada nečuvenoj mjeri iz dana u dan raste, stvara najposlije jedan sukob, zbog kojega današnja kapitalistička privreda mora propasti. Na jednoj strani neizmjerna bogatstva i suvišak proizvoda kojim prisvajači nisu u stanju rukovati. Na drugoj strani veliki dio društva proletariziran, pretvoren u najamnike i na taj način onesposobljen da onaj suvišak proizvoda nabavi. Zbog pocijepanosti društva na jednu malu, prebogatu i jednu veliku klasu najamnih radnika bez igdje ičega, ovo se društvo na jednoj strani davi u svome vlastitom izobilju, dokle na drugoj strani velika većina njegovih članova ili je jedva malo ili nije nikako zaštićena od najveće neimaštine. Ovo stanje postaje svakim danom sve besmislenije i – nepotrebnije. Ono se mora odstraniti, ono se može odstraniti. Ostvarljivo je novo društveno uređenje, u kojemu će nestati današnjih klasnih razlika i u kojemu će – možda poslije izvjesnog kratkog, nešto oskudnog, ali u svakom slučaju moralno vrlo korisnog prijelaznog vremena – putem planskog iskorištavanja i razvijanja već postojećih ogromnih produktivnih snaga svih društvenih članova, uz podjednaku obavezu rada, stajati na raspolaganju podjednako i sve više sredstava za život i uživanje, za razvijanje i primjenu svih tjelesnih i duhovnih sposobnosti. A da su radnici sve više riješeni izboriti ovo novo društveno uređenje, posvjedočit će, na objema stranama Oceana, sutrašnji prvi svibnja, i nedjelja, treći svibnja.

London, 30. travnja 1891.

Friedrich Engels

 

I

S raznih nam je strana prigovoreno što nismo izložili ekonomske odnose, koji su materijalna osnova sadašnjim klasnim i nacionalnim borbama. Mi smo se ovih odnosa namjerno doticali samo tamo gdje se oni u političkim sukobima neposredno nameću.

Trebalo je prije svega pratiti klasnu borbu u njenom svakodnevnom toku i, na osnovi historijskog gradiva koje se zateklo ili se iznova iz dana u dan stvara, empirijski pokazati da su s podjarmljivanjem radničke klase, koja je dala Februar i Mart, u isto vrijeme bili pobijeđeni i njeni protivnici – buržoaski republikanci u Francuskoj, a građanske i seljačke klase, protivnici feudalnog apsolutizma, na cijelom europskom kontinentu; da pobjeda “čestite republike” u Francuskoj bila u isto vrijeme poraz svih nacija koje su na februarsku revoluciju bile odgovorile herojskim ratovima za nezavisnost; da je naposljetku s porazom revolucionarnih radnika Europu ponovno dopalo staro dvostruko ropstvo – englesko-rusko ropstvo. Lipanjska borba u Parizu, pad Beča, tragikomedija berlinskog studenog 1848., očajnički napori Poljske, Italije i Mađarske, izgladnjelost Irske – to su bili glavni momenti europske klasne borbe između buržoazije i radničke klase na kojima smo pokazali da svaki revolucionarni ustanak, ma koliko njegov cilj izgledao udaljen od klasne borbe, mora propadati sve dotle dok ne pobjedi revolucionarna radnička klasa, da svaka socijalna reforma ostaje utopija sve dotle dok se proleterska revolucija i feudalistička kontrarevolucija oružjem ne ogledaju u jednom svjetskom ratu. U našem izlaganju, kao i u stvarnosti, Belgija i Švicarska su bile tragikomične karikaturne žanr-slike u velikom historijskom prikazu: jedna – uzor-država buržoaske monarhije, druga – uzor-država buržoaske republike; obje – države koje uobražavaju da su isto tako neovisne od klasne borbe, kao i od europske revolucije.

Sada, nakon što su naši čitatelji vidjeli kako se klasna borba 1848. godine razvijala u kolosalnim političkim oblicima, vrijeme je da se izbliza upoznamo sa samim ekonomskim odnosima na kojima se zasniva kako egzistencija buržoazije i njena klasna vladavina tako i ropstvo radnika.

Mi ćemo u tri velika odjeljka izložiti:

1. odnos najamnog rada prema kapitalu, radnikovo ropstvo, kapitalistovu vladavinu;

2. neizbježnu propast srednjih građanskih klasa i takozvanog seljačkog staleža u današnjem sustavu;

3. trgovinsko podjarmljivanje i eksploatiranje buržoaskih klasa raznih europskih nacija koje nad njima vrši Engleska, despot svjetskog tržišta.

Nastojat ćemo izlagati što jednostavnije i popularnije, ne pretpostavljajući poznavanje ni najelementarnijih pojmova iz političke ekonomije. Želimo biti razumljivi radnicima. A uostalom u Njemačkoj vlada najzaprepašćujuće neznanje i pometenost pojmova o najjednostavnijim ekonomskim odnosima kod svih, počevši od patentiranih branitelja postojećeg stanja pa sve do socijalističkih mađioničara i nepriznatih političkih genija, kojima je razdrobljena Njemačka još bogatija nego vladarima.

Najprije prvo pitanje: Što je najamnina? Kako se ona određuje?

Ako zapitamo radnike: “Kolika vam je najamnina?”, oni će odgovoriti: “Ja od svoga buržuja dobivam 1 marku za radni dan”, ili: “ja dobivam 2 marke” itd. Oni će, prema različitim granama rada kojima pripadaju, navesti različite sume novca koje za određenu količinu rada, na primjer, da se istka jedan aršin platna ili da se složi štampani tabak, dobivaju od svoga buržuja. Njihovi će odgovori biti različiti u pitanju veličine nadnice, ali ipak u jednoj točki svi će biti suglasni: nadnica je ona količina novca koju kapitalist plaća za određeno radno vrijeme ili za izvršenje određenog rada.

Kapitalist, izgleda, kupuje njihov rad za novac. Oni mu svoj rad prodaju za novac. Ali to je samo privid. Što oni kapitalisti u stvari prodaju za novac – to je njihova radna snaga. Tu radnu snagu kapitalist kupuje za jedan dan, jedan tjedan, jedan mjesec itd. A nakon što ju je kupio, on je upotrebljava na taj način što mu radnici za ugovoreno vrijeme rade. Za istu sumu novca, na primjer 2 marke, za koju je kapitalist kupio njihovu radnu snagu, on je mogao kupiti 2 kilograma šećera ili izvjesnu količinu neke druge robe. Tako 2 marke za koje je kupio 2 kilograma šećera jesu cijena 2 kilograma šećera. A 2 marke za koje je kupio radnu snagu da je dvanaest sati upotrijebi – je cijena dvanaestosatnog rada. Prema tome, radna snaga je roba onako isto kao i šećer. Ona se mjeri satima, a šećer na vagi.

Svoju robu, radnu snagu, radnici razmjenjuju za kapitalistovu robu, novac, i ova razmjena se zbiva u jednom određenom odnosu. Toliko novca za toliku upotrebu radne snage. Za dvanaest sati tkanja – 2 marke. A zar te 2 marke ne predstavljaju sve druge robe koje ja mogu kupiti za 2 marke? Prema tome, radnik je svoju robu, radnu snagu, stvarno razmijenio za sve vrste roba, i to u jednom određenom odnosu. Dajući radniku 2 marke, kapitalist mu je dao toliko mesa, toliko odijela, toliko drva, osvjetljenja itd. u razmjenu za njegov radni dan. Prema tome, 2 marke izražavaju onaj odnos u kome se radna snaga razmjenjuje za druge robe, one izražavaju prometnu vrijednost radne snage.

Prometna vrijednost jedne robe, izražena u novcu zove se njena cijena. Najamnina je dakle samo naročiti naziv za cijenu radne snage, koja se obično naziva cijena rada, za cijenu ove osobite robe koju održava isključivo meso i krv ljudska.

Uzmimo bilo kojeg radnika, na primjer, tkalca. Kapitalist mu daje razboj i pređu. Tkalac otpočne rad i od pređe napravi platno. Kapitalist uzme platno i proda ga, na primjer, za 20 maraka. Je li sad tkalčeva najamnina jedan udio u platnu, udio u 20 maraka, u proizvodu njegovog rada? Nipošto. Mnogo prije nego što je platno prodano, možda mnogo prije no što je ono istkano, tkalac je svoju najamninu primio. Kapitalist ne plaća, dakle, ovu nadnicu novcem koji dobiva za platno, već novcem kojim već raspolaže. Kao što razboj i pređa nisu proizvod tkalčeva rada, kome ih je buržuj dao, tako nisu to ni robe koje on dobiva razmjenom za svoju robu, radnu snagu. Može se dogoditi da buržuj ne nađe kupca za svoje platno. Može se dogoditi da on prodajom platna ne istjera ni najamninu. Moguće je da on platno u usporedbi s tkalčevom nagradom vrlo skupo proda. Sve se to tkalca ništa ne tiče. Kapitalist kupuje za jedan dio svoje gotovine, svoga kapitala, tkalčevu radnu snagu isto tako kao što je za drugi dio svoga kapitala nabavio sirovinu – pređu – i oruđe za rad – razboj. Nakon što je obavio te kupovine, a tu spada i kupovina radne snage potrebne za proizvodnju platna, on sada proizvodi samo svojim sirovinama i sredstvima za rad. U sredstva za rad ulazi sada i naš dobri tkalac, koji u proizvodu ili njegovoj cijeni isto tako nema nikakvog udjela kao ni razboj.

Prema tome, najamnina nije radnikov udio u robi koju je on proizveo. Najamnina je dio već postojeće robe za koji kapitalist kupuje određenu količinu proizvodne radne snage.

Radna snaga je, dakle, roba koju njen vlasnik, najamni radnik, prodaje kapitalu. Zašto je prodaje? Da bi živio.

Ali upotreba radne snage, rad, to je životna radnikova aktivnost, očitovanje njegova života. I ovu životnu aktivnost radnik prodaje drugom da bi pribavio sebi potrebna životna sredstva. Prema tome njegova životna aktivnost je za nj samo sredstvo za održavanje života. On radi da živi. On i ne uračunava rad u svoj život, štoviše, rad je žrtvovanje njegova života. On je roba koju je radnik prodao drugom. Proizvod njegove djelatnosti nije prema tome cilj njegove djelatnosti. Što radnik za sebe proizvodi, nije svila koju tka, nije zlato koje vadi iz rudnika, nije palača koju zida; što on za sebe proizvodi, to je najamnina, a svila, zlato, palača pretvaraju se za njega u određenu količinu životnih sredstva, možda u pamučnu bluzu, bakarni novac i stan u podrumu. A radnik koji dvanaest sati tka, prede, buši, struže, zida, kopa, tuca kamen i nosi itd. – može li on to dvanaestosatno tkanje, predenje, bušenje, struganje, zidanje, kopanje, tucanje kamena smatrati kao očitovanje svoga života, kao život? Obrnuto. Život za njega počinje kad ta djelatnost prestane – za ručkom, u krčmi, u postelji. Dvanaestosatni rad nema za njega nikakvog smisla kao tkanje, predenje, bušenje itd., već kao zarađivanje pomoću kojega dolazi do ručka, krčme, postelje. Kad bi svilena buba prela zato da održi svoj život kao gusjenica, bila bi pravi najamni radnik.

Radna snaga nije uvijek bila roba. Rad nije uvijek bio najamni rad, to jest slobodan rad. Rob svoju radnu snagu nije prodavao gospodaru, isto tako kao što ni vol ne prodaje svoj rad seljaku. Rob je zajedno sa svojom radnom snagom prodan jednom zauvijek svome gospodaru. On je roba koja može prelaziti iz ruku jednog gospodara u ruke drugoga. On sam je roba, ali radna snaga nije njegova roba. Kmet prodaje samo dio svoje radne snage. On ne dobiva nagradu od vlasnika zemlje, već, naprotiv, vlasnik zemlje dobiva od njega izvjestan danak. Kmet pripada zemlji i donosi plod gospodaru zemlje. Slobodan radnik, međutim, prodaje sebe, i to na dijelove. On ustupa 8, 10, 12, 15 sati svoga života, dan za danom, onom tko da više: vlasniku sirovina, oruđa za rad i sredstava za život, tj. kapitalisti. Radnik ne pripada ni vlasniku ni zemlji, ali 8, 10, 12, 15 sati dnevno njegovog života pripadaju onome tko ih kupi. Radnik napušta kapitalistu koji ga unajmljuje kad god hoće. Njega kapitalist otpušta kad god nađe za dobro, čim ne može od njega izvući nikakvu korist ili bar ne onu koju želi. Ali radnik, kome je jedini izvor dohotka prodaja radne snage, ne može napustiti cijelu klasu kupaca, tj. kapitalističku klasu, a da se ne odrekne svojega života. On ne pripada ovom ili onom kapitalisti, ali pripada kapitalističkoj klasi; i sada je njegova stvar da nađe mušteriju, to jest da nađe sebi kupca u toj kapitalističkoj klasi.

Prije nego što se izbliza upoznamo s odnosom između kapitala i najamnog rada, izložit ćemo ukratko najopćenitije odnose o kojima ovisi veličina najamnine.

Najamnina je, kao što smo vidjeli, cijena jedne određene robe, radne snage. Prema tome, najamninu određuju isti zakoni koji određuju cijenu svake druge robe. Pitanje je sada: kako se određuje cijena neke robe?

 

II

Čime se određuje cijena neke robe?

Određuje se konkurencijom između kupaca i prodavača, odnosom potražnje prema ponudi. Konkurencija koja određuje cijenu neke robe ima tri vida.

Jednu istu robu nude razni prodavači. Tko robu iste kvalitete najjeftinije prodaje, sigurno potiskuje ostale prodavače i osigurava za sebe najveću prodaju. Prodavači se dakle bore uzajamno oko prođe, oko tržišta. Svaki bi htio prodati, po mogućnosti mnogo, a ako je moguće, prodati sam, isključujući ostale prodavače. Prema tome, jedan prodaje jeftinije od drugoga. Javlja se konkurencija među prodavačima koja obara cijenu robâ koje oni nude.

Ali javlja se i konkurencija među kupcima, koja podiže cijenu ponuđenih roba.

Naposljetku, javlja se konkurencija među kupcima i prodavačima; jedni žele što jeftinije kupiti, drugi žele što skuplje prodati. Rezultat ove konkurencije između kupaca i prodavača ovisi o odnosu dviju ranije spomenutih strana konkurencije, tj. od toga je li jača konkurencija u taboru kupaca ili u taboru prodavača. Industrija izvodi na bojno polje dvije vojske, jednu protiv druge, od kojih svaka bije bitku u svojim redovima, među svojim trupama. Pobjeda je na strani one vojske u čijim je redovima borba slabija.

Uzmimo da ima na tržištu 100 bala pamuka, a u isto vrijeme kupaca za 1.000 bala. U ovom slučaju potražnja je deset puta veća od ponude. Konkurencija među kupcima bit će zbog toga veoma jaka, svaki hoće prigrabiti sebi jednu, a ako se može i svih 100 bala. Ovaj primjer nije proizvoljno uzet. U povijesti trgovine doživjeli smo razdoblja loših pamučnih žetava, kada je nekoliko udruženih kapitalista pokušavalo kupiti ne 100 bala, već sav pamuk u cijelom svijetu. U ovom slučaju kupci će nastojati potisnuti jedan drugoga, nudeći relativno veću cijenu za pamučne bale. A prodavači pamuka, koji vide da se trupe neprijateljske vojske međusobno krve, i da su potpuno sigurni za prodaju svih 100 bala, čuvat će se svake međusobne svađe, da ne obore cijenu pamuka u trenutku kada se njihovi protivnici međusobno natječu da je podignu. Najedanput nastaje mir u vojsci prodavača. Oni stoje kao jedan čovjek prema kupcima, filozofski skrstivši ruke i njihovim zahtjevima ne bi bilo kraja, kad ne bi bilo točno određenih granica u ponudama i najnasrtljivijih kupaca.

Ako je dakle ponuda jedne robe slabija od potražnje te robe, među prodavačima je konkurencija slaba ili je nikako i nema. U istoj mjeri kako ova konkurencija opada, raste konkurencija među kupcima. Rezultat: veće ili manje skakanje robnih cijena.

Poznato je da se obrnuti slučaj s obrnutim rezultatom češće javlja. Znatan suvišak ponude nad potražnjom: očajna konkurencija među prodavačima: oskudica u kupcima: roba ide u bescjenje.

Ali što znači skakanje i padanje cijene, što znači visoka i niska cijena? Zrno pijeska, promatrano kroz mikroskop, veliko je, a toranj je malen u usporedbi s brijegom. A kad se cijena određuje odnosom potražnje i ponude, čime se određuje taj odnos potražnje i ponude?

Obratimo se bilo kojem buržuju. On se neće ni časa predomišljati i, kao drugi Aleksandar Veliki, presjeći će ovaj metafizički čvor tablicom množenja. Ako proizvodnja robe koju prodajem mene stoji 100 maraka, reći će nam on, i ja dobijem prodajom ove robe 110 maraka, naravno na kraju godine, – to je onda građanska, poštena, umjerena dobit. Ali ako dobijem pri razmjeni 120-130 maraka, onda je to visoka dobit; ako dobijem čak 200 maraka, to bi bila izvanredna, neobična dobit. Što je dakle za buržuja mjera dobiti? Troškovi proizvodnje njegove robe. Ako u razmjenu za svoju robu dobije izvjesnu količinu druge robe čija je proizvodnja manje stajala, on je izgubio. Dobije li u razmjenu za svoju robu izvjesnu količinu druge robe čija je proizvodnja više stajala, on je dobio. A padanje i skakanje dobiti on ocjenjuje po tome za koliko stupnjeva prometna vrijednost njegove robe stoji ispod ili iznad nule, ispod ili iznad troškova proizvodnje.

Vidjeli smo, dakle, kako promjenjivi odnos potražnje prema ponudi daje čas skakanje čas padanje cijena, čas visoke čas niske cijene. Ako cijena neke robe uslijed oskudne ponude ili nerazmjerno povećane potražnje znatno skoči, onda je cijena ma koje druge robe morala u istom razmjeru pasti; jer cijena neke robe jeste samo u novcu izražen odnos u kome se druge robe sa njom razmjenjuju. Na primjer, ako cijena jednog rifa svilene materije skoči od 5 maraka na 6, onda je cijena srebra prema svilenoj materiji pala, a isto tako relativno prema svilenoj materiji pala je cijena sviju drugih roba koje su zadržale stare cijene. Morala bi se dati veća količina tih roba u razmjenu za istu količinu svilene materije.

Što će biti posljedica skakanja cijene jedne robe? Masa kapitala će pritjecati industrijskoj grani koja je u cvjetanju, i to pritjecanje kapitala unosnijoj industrijskoj grani trajat će dotle dok dobit ne spadne na običnu mjeru ili, točnije, dok cijena proizvodima te industrijske grane, uslijed prekomjerne proizvodnje, ne spadne ispod troškova proizvodnje.

Uzmimo obrnut slučaj. Ako cijena neke robe padne ispod njenih troškova proizvodnje, kapitali će se povlačiti iz proizvodnje te robe. Osim slučaja da jedna industrijska grana nije više suvremena, pa prema tome mora propasti, ovaj će bijeg kapitala smanjivati proizvodnju takve robe, tj. njenu ponudu, dok ne bude odgovarala potražnji, dok se cijena robe opet ne digne na visinu troškova proizvodnje, ili, točnije, dok ponuda ne padne ispod potražnje, tj. dok se njena cijena opet ne digne iznad troškova proizvodnje, jer tekuća cijena neke robe stoji uvijek iznad ili ispod troškova proizvodnje te robe.

Mi vidimo da se kapitali sele neprestano iz oblasti jedne industrije u oblast druge. Visoka cijena izaziva i suviše jak priljev, a niska cijena i suviše jak odljev kapitala.

Promatrajući s drugog gledišta, mogli bismo pokazati da troškovi proizvodnje određuju ne samo ponudu već i potražnju. Ali to bi nas i suviše udaljilo od našeg predmeta.

Upravo smo vidjeli kako kolebanja ponude i potražnje svode cijenu robe uvijek na troškove proizvodnje. Doduše, prava cijena neke robe stoji uvijek iznad ili ispod troškova proizvodnje; ali skakanje i padanje uzajamno se dopunjuju, tako da se u izvjesnom vremenskom razdoblju, zbrojivši industrijsku oseku i plimu, robe razmjenjuju sukladno svojim troškovima proizvodnje, njihovu cijenu određuju, dakle, njihovi troškovi proizvodnje.

Ovo određivanje cijene troškovima proizvodnje ne treba razumjeti u smislu ekonomista. Oni vele da je prosječna cijena robe ravna troškovima proizvodnje; to je zakon. Anarhično kretanje pri kome se penjanje izravnava padanjem, a padanje penjanjem, oni smatraju za slučajnost. S istim pravom moglo bi se, kao što su to drugi ekonomisti već učinili, kolebanje cijena smatrati kao zakon, a određivanje cijena troškovima proizvodnje za slučajnost. Međutim, samo ova kolebanja koja, izbliza promatrana, nose sa sobom najstrašnija pustošenja i kao zemljotresi potresaju osnove buržoaskog društva, samo ova kolebanja određuju u svome toku cijenu robe troškovima proizvodnje. Kretanje ovog nereda u cjelini jeste njegov red. U toku ove industrijske anarhije, u ovom kružnom kretanju, konkurencija tako reći izravnava jednu krajnost s drugom.

Prema tome, mi vidimo ovo: cijena robe određena je njenim troškovima proizvodnje, tako da se vremena kada se cijena ove robe penje iznad troškova proizvodnje, izravnavaju vremenima kada ona pada ispod troškova proizvodnje, i obrnuto. Naravno, to ne vrijedi za svaki industrijski proizvod posebice, nego samo za cijelu industrijsku granu. To ne vrijedi, dakle, ni za svakog industrijalca posebice, nego samo za cijelu klasu industrijalaca.

Određivanje cijene troškovima proizvodnje isto je što i određivanje cijene radnim vremenom koje je potrebno za proizvodnju neke robe, jer u troškove proizvodnje ulaze: 1) sirovine i trošenje oruđa za rad, a to znači: industrijski proizvodi koji su proizvedeni za izvjestan broj radnih dana, koji dakle predstavljaju izvjesnu količinu radnog vremena i 2) neposredan rad koji se također mjeri vremenom.

Ali isti opći zakoni koji reguliraju cijenu robe uopće, reguliraju naravno i najamninu, cijenu rada.

Najamnina će čas skakati, čas padati, prema odnosu potražnje i ponude, prema stanju konkurencije među kupcima radne snage, kapitalistima, i prodavačima radne snage, radnicima. Kolebanjima robnih cijena uopće odgovaraju kolebanja najamnine. Ali u granicama ovih kolebanja najamninu će određivati troškovi proizvodnje, radno vrijeme koje je potrebno da se ova roba, radna snaga, proizvede.

A koji su troškovi proizvodnje radne snage?

To su troškovi koji su potrebni da se radnik održi kao radnik i da se spremi za radnika.

Prema tome, ukoliko je za neki rad potrebno kraće vrijeme učenja, ukoliko su manji troškovi proizvodnje radnika, utoliko je niža cijena njegova rada, njegova najamnina. U industrijskim granama gdje nije potrebno gotovo nikakvo spremanje i gdje je dovoljan goli fizički život radnikov, troškovi proizvodnje takvoga radnika ograničavaju se gotovo samo na one robe koje su potrebne da mu održe život i sposobnost za rad. Cijena njegovog rada određuje se, prema tome, cijenom sredstava potrebnih za život.

Ali ne treba gubiti iz vida još nešto. Tvorničar koji izračunava svoje troškove proizvodnje, da po njima odredi cijenu proizvodima, uzima u račun i trošenje oruđa za rad. Ako jedan stroj njega košta, na primjer, 1.000 maraka, a istroši se za 10 godina, on dodaje 100 maraka godišnje cijeni robe, kako bi poslije deset godina istrošen stroj zamijenio novim. Isto tako, u troškove proizvodnje proste radne snage moraju se uračunati troškovi oko množenja radnika, kako bi radnička klasa bila u stanju množiti se i istrošene radnike zamijeniti novima. Trošenje radnika uzima se, dakle, u račun na isti način kao i trošenje stroja.

Prema tome, troškovi proizvodnje proste radne snage iznose koliko i troškovi za održanje života radnika i troškovi za njegovo množenje. Cijena ovih troškova života i množenja čini nadnicu. Ova ovako određena najamnina zove se minimum najamnine. Ovaj minimum najamnine važi, kao i uopće određivanje cijene roba troškovima proizvodnje, ne za pojedinu individuu, nego za cijelu vrstu. Pojedini radnici, milijuni radnika ne zarađuju koliko je potrebno da bi živjeli i da bi se množili; ali nadnica cijele radničke klase izjednačuje se u granicama svojih kolebanja s ovim minimumom.

Pošto smo se upoznali o najopćenitijim zakonima koji reguliraju najamninu, kao i cijenu svake druge robe, sada možemo ući u pojedinosti našeg predmeta.

 

III

Kapital sačinjavaju sirovine, oruđa za rad i sredstva za život svih vrsta, čijom se upotrebom proizvode nove sirovine, nova oruđa za rad i nova sredstva za život. Svi ovi sastavni dijelovi kapitala tvorevine su rada, proizvodi rada, nagomilani rad. Kapital je nagomilani rad, koji služi kao sredstvo za novu proizvodnju.

Tako vele ekonomisti.

Što je crnac rob? Čovjek crne rase. Koliko vrijedi jedno objašnjenje toliko i drugo.

Crnac je crnac. Tek u određenim odnosima on postaje rob. Stroj za predenje pamuka je stroj za predenje pamuka. Tek u određenim odnosima on postaje kapital. Istrgnut iz ovih odnosa on nije kapital, kao što zlato kao takvo nije novac ili kao što šećer nije što i cijena šećera.

U proizvodnji ljudi ne utječu samo na prirodu, nego i jedan na drugoga. Oni proizvode samo radeći zajedno na određen način i razmjenjujući svoje radove među sobom. Da bi proizvodili, oni stupaju u određene međusobne veze i odnose i samo u granicama ovih društvenih veza i odnosa oni utječu na prirodu, proizvode.

Prema različitom karakteru sredstava za proizvodnju bit će, naravno, različiti i ovi društveni odnosi u koje proizvođači međusobno stupaju i uvjeti pod kojima svoje radove razmjenjuju i u cjelokupnom aktu proizvodnje sudjeluju. S pronalaskom novog ratnog oružja, puške, morala se izmijeniti cijela unutrašnja organizacija vojske, promijenili su se odnosi u kojima pojedinci čine vojsku i mogu djelovati kao vojska, izmijenio se i međusobni odnos vojski.

Društveni odnosi u kojima individue proizvode, društveni odnosi proizvodnje, mijenjaju se, dakle, i preobražavaju s promjenama i razvitkom materijalnih sredstava za proizvodnju, proizvodnih snaga. Odnosi proizvodnje u svojoj cjelini jesu ono što se zove društveni odnosi, društvo, i to društvo na određenom, povijesnom stupnju razvitka, društvo osobitog, različitog karaktera. Antičko društvo, feudalno društvo, buržoasko društvo su takve cjelokupnosti odnosa proizvodnje, od kojih svaka za sebe obilježava ujedno zaseban stupanj razvitka u povijesti čovječanstva.

I kapital je društveni odnos proizvodnje. On je buržoaski odnos proizvodnje, odnos proizvodnje buržoaskog društva. Sredstva za život, sredstva za rad, sirovine, kao sastavni dijelovi kapitala, nisu li oni proizvedeni i nagomilani pod određenim društvenim uvjetima, u određenim društvenim odnosima? Ne upotrebljavaju li se oni pod određenim društvenim uvjetima, u određenim društvenim odnosima za novu proizvodnju? I zar upravo ovaj određeni društveni karakter ne čini proizvode koji služe za novu proizvodnju kapitalom?

Kapital se ne sastoji samo iz sredstava za život, sredstava za rad i sirovina, ne sastoji se samo iz materijalnih proizvoda; on se sastoji tako isto iz prometnih vrijednosti. Svi proizvodi koji sačinjavaju kapital jesu robe. Prema tome, kapital nije samo zbir materijalnih proizvoda, on je zbir robâ, prometnih vrijednosti, društvenih veličina.

Kapital ostaje isti, stavili mi umjesto vune pamuk, umjesto žita rižu, umjesto željeznica parobrode, ako samo pamuk, riža, parobrodi – tijelo kapitala – imaju jednaku prometnu vrijednost, jednaku cijenu s vunom, žitom i željeznicama u kojima se on ranije otjelovljavao. Tijelo kapitala može se stalno mijenjati, a da kapital ne pretrpi ni najmanju promjenu.

Ali ako je svaki kapital izvjestan zbroj robâ, tj. prometnih vrijednosti, to još ne znači da je svaki zbir robâ, prometnih vrijednosti, kapital.

Svaki zbir prometnih vrijednosti je prometna vrijednost. Svaka pojedina prometna vrijednost je zbir prometnih vrijednosti. Na primjer, kuća koja vrijedi 1.000 maraka je prometna vrijednost od 1.000 maraka. Komad papira koji vrijedi 1 pfennig je zbir prometnih vrijednosti 100100  pfenniga. Proizvodi koji se mogu za druge razmijeniti jesu robe. Određeni odnos u kome se one razmjenjuju čini njihovu prometnu vrijednost ili, ako je izražen u novcu, njihovu cijenu. Količina ovih proizvoda ne može mijenjati ništa na njihovom svojstvu da budu roba ili da predstavljaju prometnu vrijednost ili da imaju određenu cijenu. Bilo neko drvo veliko ili malo, ono ostaje drvo. Bilo da razmjenjujemo željezo u lotama ili centama za druge proizvode, to ne mijenja njegov karakter da bude roba, prometna vrijednost. U odnosu na količinu ono je roba veće ili manje vrijednosti – više ili niže cijene.

Na koji način izvjesna količina roba, prometnih vrijednosti, postaje kapital?

Na taj način što se ona kao samostalna društvena sila, tj. kao sila jednog dijela društva održava i uvećava razmjenom za neposrednu, živu radnu snagu. Postojanje klase koja nema ničega osim sposobnosti za rad – nužna je pretpostavka kapitala.

Tek vladavina nagomilanog, prošlog, opredmećenog rada nad neposrednim, živim radom pravi od nagomilanog rada kapital.

Kapital nije u tome što nagomilani rad služi živom radu kao sredstvo za novu proizvodnju. On je u tome što živi rad služi nagomilanome kao sredstvo da održi i poveća svoju prometnu vrijednost.

Što biva pri razmjeni između kapitalista i najamnog radnika?

U razmjenu za svoju radnu snagu radnik dobiva sredstva za život, a u razmjenu za svoja sredstva za život kapitalist dobiva rad, radnikovu proizvodnu djelatnost, stvaralačku snagu kojom radnik ne samo nadoknađuje što potroši već daje nagomilanom radu veću vrijednost nego što je dotle imao. Radnik dobiva od kapitaliste jedan dio postojećih sredstava za život. Čemu mu služe ova sredstva za život? Služe mu za neposrednu potrošnju. Ali čim ja potrošim sredstva za život, ona su za mene nepovratno izgubljena, osim ako vrijeme za koje su ta sredstva održavala moj život upotrijebim za to da proizvedem nova sredstva za život, da za vrijeme trošenja stvorim svojim radom nove vrijednosti umjesto onih koje su nestale u potrošnji. Ali baš tu blagorodnu reproduktivnu snagu radnik ustupa kapitalu u razmjenu za primljena sredstva za život. Prema tome, ona je za radnika izgubljena.

Uzmimo jedan primjer. Neki zakupac plaća svome nadničaru 5 groša dnevno. Za tih 5 groša ovaj radi na zakupčevoj njivi cijeli dan i osigurava mu tako prihod od 10 groša. Zakupac je ne samo povratio vrijednosti koje je dao nadničaru; on ih je udvostručio. Tako je on onih 5 groša koje je dao nadničaru upotrijebio, potrošio na plodan, produktivan način. On je za 5 groša kupio rad i snagu nadničarevu koja proizvodi poljoprivredne proizvode od dva puta veće vrijednosti i od 5 groša pravi 10. A nadničar, naprotiv, umjesto svoje proizvodne snage čije je djelovanje ustupio zakupcu, dobiva 5 groša koje razmjenjuje za sredstva za život, da ih brže ili sporije potroši. Prema tome, potrošnja ovih 5 groša bila je dvojaka: reproduktivna za kapital, jer je za njih kupljena radna snaga koja je proizvela 10 groša, a neproduktivna za radnika, jer su razmijenjeni za sredstva za život koja su zauvijek iščezla i čiju vrijednost on može ponovo dobiti jedino ako ponovi istu razmjenu sa zakupcem. Na taj način kapital pretpostavlja najamni rad, a najamni rad pretpostavlja kapital. Oni se uzajamno uvjetuju; oni se uzajamno stvaraju.

Proizvodi li radnik u tvornici pamuka samo pamučne tkanine? Ne, on proizvodi kapital. On proizvodi vrijednosti koje iznova služe tome da njegovim radom komandiraju i pomoću njega stvaraju nove vrijednosti.

Kapital se može umnožavati jedino razmjenom za radnu snagu, oživotvorenjem najamnog rada. Radna snaga najamnog radnika može se razmijeniti samo za kapital uvećavajući ga, povećavajući vlast kojoj robuje. Prema tome, uvećavanje kapitala je uvećavanje proletarijata, tj. radničke klase.

Interesi kapitalista i radnika su prema tome jednaki, tvrde buržoazija i njeni ekonomisti. I zaista! Radnik propada, ako mu kapital ne da posla. Kapital propada, ako ne eksploatira radnu snagu, a da bi je eksploatirao, mora je kupiti. Ukoliko se brže množi kapital određen za proizvodnju, produktivni kapital, ukoliko industrija bujnije cvjeta, ukoliko se više buržoazija bogati, ukoliko posao bolje ide, utoliko više radnika treba kapitalist, utoliko se radnik skuplje prodaje.

Neophodan uvjet za radnikovo snošljivo stanje jeste što brži rast proizvodnog kapitala.

Ali što je to rast proizvodnog kapitala? Rast vlasti nagomilanog rada nad živim radom. Rast vladavine buržoazije nad radničkom klasom. Ako najamni rad proizvodi tuđe bogatstvo što nad njim vlada, neprijateljsku snagu, kapital, to on od kapitala dobiva sredstva za rad, tj. sredstva za život, pod tim uvjetom da on ponovo postane dio kapitala, poluga koja će ponovo baciti kapital u sve brži rast.

Tvrditi da su interesi kapitala i interesi radnika isti, znači samo to da su kapital i najamni rad dvije strane jednog te istog odnosa. Jedna uvjetuje drugu, kao što se lihvar i raspikuća uzajamno uvjetuju.

Dokle god je najamni radnik najamni radnik, njegova sudbina ovisi o kapitalu. To je ta mnogo hvaljena zajednica interesa radnika i kapitalista.

 

IV

Ako kapital raste, raste i masa najamnog rada, raste broj najamnih radnika, jednom riječi: vladavina kapitala rasprostire se nad većom masom individua. Zamislimo najpovoljniji slučaj: ako proizvodni kapital raste, raste i potražnja rada. Dakle, skače cijena rada, najamnina.

Jedna kuća, bila ona velika ili mala, zadovoljava sve društvene zahtjeve u pogledu stana dokle god su i okolne kuće male. Ali kad se pored male kuće podigne palača, mala kuća postaje koliba. Mala kuća potvrđuje sada da njezin vlasnik može imati samo male ili nikakve zahtjeve; može se ona tijekom civilizacije podizati uvis koliko hoće, ako susjedna palača bude podizana u istoj ili većoj mjeri, stanovnik relativno male kuće osjećat će se sve neugodnije, nezadovoljnije, sve više pritiješnjen među svoja četiri zida.

Znatnije uvećanje najamnine pretpostavlja brz rast proizvodnog kapitala. Brz rast proizvodnog kapitala izaziva tako isto brz rast bogatstva, luksuza, društvenih potreba i društvenih uživanja. Prema tome, iako su radnikova uživanja porasla, društveno podmirivanje tih uživanja palo je u usporedbi s povećanim kapitalistovim uživanjima koja su radniku nedostižna, i uopće u usporedbi sa stupnjem razvitka društva. Našim potrebama i uživanjima izvor je u društvu; mi ih zato i mjerimo prema društvu; mi ih ne mjerimo prema predmetima kojim se podmiruju. A kako su potrebe i uživanja društvene prirode, oni su relativni.

Najamnina se uglavnom ne određuje samo količinom robâ koje se za nju mogu kupiti. Ona obuhvaća različite odnose.

Za svoju radnu snagu radnici dobivaju, prije svega, izvjesnu sumu novca. Je li najamnina određena samo ovom novčanom cijenom?

U XVI stoljeću, uslijed otkrića bogatijih i za eksploataciju pogodnijih rudnika u Americi, u Europi je porasla količina srebra i zlata u opticaju. Vrijednost zlata i srebra je stoga pala u odnosu prema ostalim robama. Radnici su dobivali i poslije toga kao i prije istu količinu srebrnog novca za svoju radnu snagu. Novčana cijena njihovog rada ostala je ista, a ipak je njihova najamnina pala, jer su za istu količinu srebra dobivali u razmjeni manju količinu drugih roba. To je bila jedna od okolnosti koje su ubrzale rast kapitala, nastajanje buržoazije u XVI stoljeću.

Uzmimo drugi slučaj. U zimu 1847. godine, uslijed loše žetve, znatno je porasla cijena najnužnijim životnim namirnicama, žitu, mesu, maslu, siru itd. Pretpostavimo da su radnici dobivali poslije toga kao i prije istu sumu novca za svoju radnu snagu. Je li njihova najamnina pala? Svakako. Za isti novac dobivali su sada manje kruha, mesa, itd. Njihova je najamnina pala ne zbog toga što je vrijednost srebra opala, nego što je porasla vrijednost sredstava za život.

Naposljetku uzmimo da je novčana cijena rada ista, ali da cijena svih poljoprivrednih i manufakturnih roba padne uslijed primjene novih strojeva, povoljnije godine itd. Za isti novac radnici mogu kupiti sada više raznih robâ. Njihova je najamnina, prema tome, porasla baš zbog toga što se njena novčana vrijednost nije izmijenila.

Novčana cijena rada, nominalna najamnina, ne poklapa se dakle s realnom najamninom, tj. s količinom robâ koja se razmjenom za najamninu stvarno može dobiti. Prema tome, kad se govori o skakanju ili padanju najamnine, ne treba misliti samo na novčanu cijenu rada, nominalnu najamninu.

Ali ni nominalna najamnina, tj. suma novca za koju se radnik kapitalistu prodaje, ni realna najamnina, tj. količina roba koju on za taj novac može kupiti, ne iscrpljuje sve odnose što ih najamnina obuhvaća.

Najamnina se, prije svega, određuje i odnosom prema dobiti, prema profitu kapitalistovu, i to je – razmjerna, relativna najamnina.

Realna najamnina izražava cijenu rada u razmjeru prema cijeni ostalih roba, dok relativna najamnina izražava onaj dio nove proizvedene vrijednosti koja pripada neposrednom radu u usporedbi s onim dijelom koji pripada nagomilanom radu, kapitalu.

Gore smo rekli: “Najamnina nije radnikov udio u robi koju je on proizveo. Najamnina je dio već postojeće robe, za koju kapitalist kupuje određenu količinu proizvodne radne snage.” Ali ovu najamninu kapitalist mora nadoknaditi iz cijene po koju proda radnikov proizvod; on je mora tako nadoknaditi da mu pri tom, po pravilu, preostane neki suvišak preko učinjenih troškova proizvodnje, neki profit. Prodajna cijena robe koju je radnik proizveo dijeli se za kapitalista u tri dijela: prvo, u naknadu cijene za predujmljene sirovine zajedno s naknadom trošenja alata, strojeva i drugih sredstava za rad koje on također predujmljuje; drugo, u naknadu predujmljene najamnine i, treće, u suvišak, profit kapitalistov. Dok prvi dio nadoknađuje samo vrijednosti koje su ranije postojale, dotle se i naknada najamnine i profit kapitalistov uopće uzimaju iz nove vrijednosti koju je stvorio radnikov rad i dodao sirovini. I u ovom smislu možemo kako najamninu tako i profit, da bismo ih mogli usporediti, shvatiti kao udijele u radnikovu proizvodu.

Realna najamnina može ostati ista, može čak rasti, pa relativna najamnina ipak pada. Uzmimo, na primjer, da su cijene svih životnih namirnica za 2/3  pale, a najamnina samo za 1/3 , na primjer, od 3 marke na 2. Iako radnik s ove 2 marke raspolaže većom količinom roba nego ranije s 3, njegova je najamnina ipak pala u usporedbi s kapitalistovim profitom. Kapitalistov profit (na primjer tvorničarev) uvećao se za 1 marku, to znači da radnik mora za manju količinu prometnih vrijednosti, koju mu kapitalist plaća, proizvesti veću količinu prometnih vrijednosti nego ranije. Udio kapitala u usporedbi s udjelom rada popeo se. Raspodjela društvenog bogatstva između kapitala i rada postala je još nejednakja. S istim kapitalom kapitalist zapovijeda većom količinom rada. Moć kapitalističke klase nad radničkom klasom je porasla, društveni položaj radnikov pogoršao se, pao je još jedan stupanj niže ispod društvenog položaja kapitalistova.

Pa koji je to opći zakon koji određuje padanje i skakanje najamnine i profita u njihovom uzajamnom odnosu?

Najamnina i profit stoje u obrnutom razmjeru. Udio kapitala, profit, raste u istom razmjeru u kojem udio rada, najamnina, pada i obrnuto. Profit se povećava u istoj mjeri u kojoj najamnina pada, a pada u istoj mjeri u kojoj najamnina raste.

Možda će netko primijetiti da kapitalist može dobiti sretnom razmjenom svojih proizvoda s drugim kapitalistima, povećanom potražnjom njegove robe bilo uslijed otvaranja novih tržišta, bilo uslijed trenutno povećanih potreba na starim tržištima itd.; da profit kapitalistov može, dakle, porasti zakidanjem dobiti drugog kapitalista nezavisno od povećanja i padanja najamnine, prometne vrijednosti radne snage; ili da profit kapitalistov može rasti uslijed poboljšanja sredstava za rad, nove primjene prirodnih snaga itd.

Prije svega mora se priznati da rezultat ostaje isti, mada je postignut obrnutim redom. Istina, profit nije porastao zbog toga što je najamnina pala, ali najamnina je pala zbog toga što je profit porastao. Kapitalist je istom količinom tuđeg rada kupio veću količinu prometnih vrijednosti, a da nije morao rad skuplje platiti; a to znači da je rad, u usporedbi s čistim prinosom koji odbacuje kapitalistu, manje plaćen.

Podsjećamo još i na to da se, i pored kolebanja robnih cijena, prosječna cijena svake robe, odnos u kome se ona razmjenjuje za drugu robu, određuje troškovima njene proizvodnje. Dobit jednog kapitalista na račun drugoga, ta međusobna zakidanja u okviru kapitalističke klase nužno se izravnavaju. Usavršavanje strojeva, nova primjena prirodnih sila u službi proizvodnje omogućuju da se za izvjesno radno vrijeme, s istom količinom rada i kapitala, stvori veća masa proizvoda, ali nipošto veća masa prometnih vrijednosti. Ako primjenom strojeva za predenje mogu izraditi za jedan sat dva puta toliko pređe koliko prije no što je bila pronađena, na primjer sto funti umjesto pedeset, razmjenom ovih sto funti ja ne dobivam, prosječno uzevši, više robâ nego ranije za pedeset, jer su troškovi proizvodnje upola manji, ili jer ja sada dajem s istim troškovima dva puta veću količinu proizvoda.

Naposljetku, ma u kom odnosu kapitalistička klasa, buržoazija, bilo jedne zemlje bilo cijelog svjetskog tržišta, dijelila čist prinos proizvodnje među sobom, cjelokupna suma toga čistog prinosa će uvijek biti samo ona sumu za koju se nagomilani rad uopće povećao pomoću neposrednog rada. Ta cjelokupna suma raste, dakle, u istom razmjeru u kojem se kapital radom uvećava, tj. u razmjeru u kojem profit prema najamnini raste.

Dakle, vidimo da su interesi kapitala i interesi najamnog rada, čak i kad ostajemo u granicama odnosa između kapitala i najamnog rada, dijametralno suprotni.

Brz rast kapitala odgovara brzom rastu profita. Profit može rasti brzo samo ako cijena rada, ako relativna najamnina isto tako brzo pada. Relativna najamnina može padati, iako realna najamnina istovremeno s nominalnom najamninom, s novčanom vrijednošću rada, raste, ali ne raste u istom razmjeru s profitom. Na primjer, ako u vrijeme dobrih poslova najamnina poraste za 5, a profit za 30 posto, razmjerna, relativna najamnina nije porasla, već pala.

Prema tome, ako se dohodak radnikov povećava uslijed brzog rasta kapitala, u isto vrijeme povećava se društvena provalija koja dijeli radnika od kapitalista, u isto vrijeme povećava se i vlast kapitala nad radom, ovisnost rada o kapitalu.

Tvrditi da radnik ima interesa da kapital brzo raste, znači samo ovo: ukoliko radnik brže umnožava tuđe bogatstvo, utoliko će dio koji na nj otpada biti veći, utoliko će više radnika moći dobiti posao i biti oživotvoreno, utoliko će brže rasti masa roblja ovisnog o kapitalu.

Vidjeli smo, dakle:

Čak ni najpovoljnija situacija za radničku klasu, što brži rast kapitala, ma koliko popravljala materijalni život radnikov, ne ukida suprotnost između njegovih interesa i interesa buržuja, interesa kapitalista. Profit i najamnina ostaju i dalje u obrnutom razmjeru.

Ako kapital raste brzo, najamnina može rasti; ali nerazmjerno brže raste profit kapitala. Materijalni položaj radnikov popravio se, ali na račun njegovog društvenog položaja. Društvena provalija koja ga dijeli od kapitalista, proširila se.

Napokon:

Tvrditi da je sve brži rast proizvodnog kapitala najpovoljniji uvjet za najamni rad znači samo ovo: ukoliko radnička klasa brže umnožava i uvećava neprijateljsku silu, tuđe bogatstvo koje joj gospodari, utoliko će biti povoljniji uvjeti pod kojima će joj biti dozvoljeno da iznova radi na uvećavanju buržoaskog bogatstva, na snaženju vlasti kapitala, imajući to zadovoljstvo da sama sebi kuje zlatne lance kojima je buržoazija priteže.

 

V

Je li rast proizvodnog kapitala doista tako nerazdvojno spojen s penjanjem najamnine, kao što tvrde buržoaski ekonomisti? Ne smijemo im na riječ vjerovati. Ne smijemo im vjerovati ni da je rob kapitalov utoliko sitiji, ukoliko je kapital ugojeniji. Buržoazija je i odviše prosvijećena, ona i odviše dobro računa da bi dijelila predrasude feudalca koji se razmetao sjajem svoje posluge. Sami uvjeti života gone buržoaziju da računa.

Zato ćemo morati izbliže ispitati:

Kako utječe rast proizvodnog kapitala na najamninu?

Ako proizvodni kapital buržoaskog društva uopće uzevši raste, javlja se svestranije nagomilavanje rada. Kapitali se uvećavaju i po broju i po obimu. Uvećavanje kapitala povećava konkurenciju među kapitalistima. Rastući obim kapitalâ omogućava da se na industrijsko bojište izvedu silnije armije radnika s ogromnijim ratnim oruđem.

Jedan kapitalist može drugog potući i njegov kapital osvojiti samo jeftinijom prodajom. Da bi jeftinije mogao prodavati, a da sebe ne upropasti, mora jeftinije proizvoditi, tj. mora proizvodnu snagu rada što više povećavati. Ali proizvodna snaga rada povećava se na prvom mjestu većom podjelom rada, svestranijim uvođenjem i stalnim usavršavanjem mašinerije. Ukoliko je veća armija radnika među koju je rad podijeljen, ukoliko su ogromniji razmjeri primjenjivanja strojeva, utoliko se relativno više smanjuju troškovi proizvodnje, utoliko plodniji postaje rad. Otuda se javlja među kapitalistima svestrana utakmica da podjelu rada i mašineriju uvećaju i da ih eksploatiraju u što je moguće većim razmjerima.

I kada neki kapitalist većom podjelom rada, primjenom i usavršavanjem novih strojeva, uspješnijom i većom eksploatacijom prirodnih snaga uspije istom količinom rada ili nagomilanog rada proizvoditi veću količinu proizvoda, robe, nego njegovi konkurenti, kad, na primjer, proizvede cijeli aršin platna za isto radno vrijeme za koje njegovi konkurenti otkaju samo pola aršina – što će taj kapitalist raditi?

On bi mogao i dalje prodavati pola aršina po dotadašnjoj tržišnoj cijeni, ali na taj način ne bi mogao potisnuti svoje protivnike i uvećati prođu svoje robe. Ali ukoliko se njegova proizvodnja proširila, utoliko se povećala za nj potreba za prođom. Moćnija i skuplja sredstva za proizvodnju što ih je uveo osposobljavaju ga, istina, da svoju robu prodaje jeftinije, ali ga u isto vrijeme primoravaju da prodaje veću količinu robe, da za svoju robu osvoji nerazmjerno veće tržište; zato će naš kapitalist prodavati pola aršina platna jeftinije od svojih konkurenata.

No kapitalist neće prodavati cijeli aršin po istoj cijeni po kojoj njegovi konkurenti prodaju pola aršina, iako njega proizvodnja cijelog aršina ne stoji više nego što druge stoji pola aršina. Inače ne bi dobio nikakav ekstraprofit, već bi razmjenom samo izvukao troškove proizvodnje. Ako bi njegov prihod eventualno bio veći, to bi bilo otuda što je upotrijebio veći kapital, a ne otuda što se njegov kapital bolje oplodio nego drugi kapital. Osim toga, on postiže željeni cilj na taj način što zacijeni svoju robu samo nekoliko postotaka manje nego njegovi konkurenti. On ih potiskuje s tržišta, otima im bar jedan dio njihove prođe prodajući jeftinije. Opomenimo se još da je tekuća cijena uvijek iznad ili ispod troškova proizvodnje, prema tome vrši li se prodaja robe u povoljnijoj ili nepovoljnijoj industrijskoj sezoni. Prema tome je li tržišna cijena jednog aršina platna ispod ili iznad njegovih dotada običnih troškova, mijenjat će se i postoci uz koje kapitalist koji je primijenio nova, plodnija sredstva za proizvodnju prodaje iznad svojih stvarnih troškova proizvodnje.

Ali privilegij našeg kapitalista nije duga vijeka; ostali kapitalisti koji se s njime nadmeću uvode iste strojeve, istu podjelu rada, uvode ih u istim ili još većim razmjerima, i ovo uvođenje postaje tako opće da cijena platna pada ne samo ispod starih već i ispod novih troškova proizvodnje.

Kapitalisti se opet nalaze u istom međusobnom odnosu u kome su bili prije uvođenja novih sredstava za proizvodnju, i ako s ovim sredstvima mogu dati po istoj cijeni dva puta više proizvoda, oni su sada primorani dati dva puta više proizvoda ispod stare cijene. Na razini ovih novih troškova proizvodnje počinje opet ista igra. Opet veća podjela rada, više mašinerije, veći razmjeri iskorištavanja te podjele rada i mašinerije. A konkurencija otpočinje iznova na isti način djelovati protiv ovog rezultata.

Mi vidimo kako se način proizvodnje i sredstva za proizvodnju stalno mijenjaju, revolucioniraju, kako podjela rada neminovno povlači za sobom veću podjelu rada, primjena mašinerija veću primjenu mašinerije, proizvodnja u velikim razmjerima proizvodnju u još većim razmjerima.

To je zakon koji jednako izbacuje buržoasku proizvodnju iz njezinog starog kolosijeka i koji goni kapital da napregne proizvodne snage rada nakon što ih je jednom već napregnuo, zakon koji kapitalu ne da mira i neprestano mu došaptava: naprijed! naprijed!

To je onaj isti zakon koji cijenu robe, u granicama periodičnih kolebanja trgovine, neminovno izjednačuje s troškovima proizvodnje.

Može kapitalist upotrijebiti ma koliko ogromna sredstva za proizvodnju, konkurencija će se pobrinuti da ta sredstva uđu u opću upotrebu, a od onoga trenutka kada ona budu postala opća, jedini uspjeh veće plodnosti njegovog kapitala bit će u tome što će sada za istu cijenu morati davati 10, 20, 100 puta više proizvoda nego ranije. Ali budući da će on možda morati prodati 1.000 puta više da bi većom masom prodane robe izravnao nižu cijenu, budući da je prodaja u većoj masi potrebna sada ne samo radi većeg profita nego i da se naknade troškovi proizvodnje – a vidjeli smo i da samo oruđe za proizvodnju postaje sve skuplje – i budući da je ova masovna prodaja postala životno pitanje ne samo za njega nego i njegove takmace, to stara borba postaje utoliko oštrija, ukoliko su plodnija već pronađena sredstva za proizvodnju. Podjela rada i primjena mašinerije izvodit će se sada u nerazmjerno većim razmjerima.

Ma kakva bila moć primijenjenih sredstava za proizvodnju, konkurencija se brine da kapital liši zlatnih plodova ove moći time što cijenu robe svodi na troškove proizvodnje, dakle time što u istoj onoj mjeri u kojoj se pojavljuje mogućnost da se proizvodi jeftinije – tj. da se pomoću iste količine rada proizvodi više – čini imperativnim zakonom pojeftinjenje proizvodnje, lifranje sve većih masa proizvoda za istu sumu cijena. Kao rezultat svojih napora kapitalist ne dobiva ništa više osim obaveze da za isto radno vrijeme proizvede više, jednom riječi: teže uvjete za oplođivanje svoga kapitala. I dokle ga konkurencija bez prestanka obavija svojim zakonom troškova proizvodnje i svako oružje koje on skuje za svoje protivnike okreće protiv njega samog, dotle kapitalist jednako gleda preduhitriti konkurenciju uvodeći neumorno nove, doduše skuplje, ali zato plodnije strojeve i novu podjelu rada na mjesto stare prije no što konkurencija bude nove pregazila.

Zamislimo sada da je ovo grozničavo uzbuđenje istovremeno obuhvatilo cijelo svjetsko tržište, pa će nam biti jasno kako rast, akumulacija i koncentracija kapitala izaziva neprekidnu i sve racionalniju podjelu rada, koja se izvodi u sve ogromnijim razmjerima, primjenu novih i usavršavanje starih strojeva.

No, kako utječu ove okolnosti, koje su od rasta proizvodnog kapitala nerazdvojne, na određivanje najamnine?

Veća podjela rada osposobljava jednog radnika da radi za 5, 10, 20 njih; ona, dakle, povećava konkurenciju među radnicima, 5, 10, 20 puta. Radnici konkuriraju sebi ne samo kad se jedan od drugoga jeftinije prodaju; oni konkuriraju sebi i kad jedan radi za 5, 10, 20 njih, a podjela rada koju kapital zavodi i neprestano uvećava, primorava radnike na ovu vrstu konkurencije.

Dalje. Ukoliko podjela rada raste, utoliko rad postaje prostiji. Naročita umješnost radnikova gubi vrijednost. Radnik se pretvara u prostu, monotonu proizvodnu snagu od koje se ne traže naročiti ni tjelesni ni duhovni napori. Njegov rad može sada raditi svatko. Zato sada sa svih strana nagrću konkurenti, a rekli smo već: ukoliko je neki rad prostiji i lakše se izuči, ukoliko je manje troškova proizvodnje potrebno da se za nj osposobi, utoliko najamnina niže pada, jer se ona, kao i cijena svake druge robe, određuje troškovima proizvodnje.

Prema tome, ukoliko rad stvara manje zadovoljstva, ukoliko je odvratniji, utoliko se konkurencija povećava, a najamnina smanjuje. Radnik se brine održati opći iznos svoje najamnine radeći više, bilo da radi više sati, bilo da daje više rada u istom satu. Gonjen bijedom on pooštrava ubitačne posljedice podjele rada. Rezultat je toga: što više radi, tim manju najamninu dobiva, iz jednostavnog razloga što pravi utoliko veću konkurenciju svojim drugovima i, prema tome stvara sebi od svojih drugova isto toliko konkurenata koji se nude pod isto tako lošim uvjetima kao i on, – što  u krajnjoj liniji konkurira samom sebi, samom sebi kao članu radničke klase.

Mašinerija izaziva iste posljedice, samo u još mnogo većem razmjeru, zamjenjujući izučene radnike neizučenim, muškarce ženama, odrasle djecom; tamo gdje se prvi put uvodi, ona izbacuje na ulicu masu ručnih radnika, a tamo gdje se poboljšava i usavršava, zamjenjuje plodnijim strojevima, ostavlja bez rada manje grupe radnika. Mi smo gore u krupnim potezima ocrtali industrijski rat koji kapitalisti među sobom vode; karakteristika je toga rata da se bitke dobivaju manje pojačavanjem, a više otpuštanjem radničke armije. Vojskovođe, kapitalisti, nadmeću se tko će moći otpustiti najviše vojnika industrije.

Ekonomisti nam, naravno, pričaju da radnici koje je stroj učinio suvišnim nalaze rada u novim industrijskim granama.

Oni se ne usuđuju neposredno tvrditi da oni isti radnici koji su otpušteni stupaju u nove grane rada. Činjenice govore i suviše jasno protiv ove laži. Oni zapravo tvrde da se za druge sastavne dijelove radničke klase, na primjer za onaj dio mlade radničke generacije koji je bio spreman za stupanje u propalu industrijsku granu, otvaraju nova mogućnosti zaposlenja. To je, naravno, velika satisfakcija za propale radnike. Gospodi kapitalistima neće nedostajati svježeg mesa i krvi za eksploataciju, mrtvi će ukopati svoje mrtvace. Ta je utjeha više radi same buržoazije nego radi radnika. Kad bi cijela klasa najamnih radnika bila mašinerijom uništena, kako bi to bilo strašno za kapital, koji bez najamnog rada prestaje biti kapital!

Ali uzmimo da radnici koje je stroj neposredno od rada otrgao i onaj dio novih generacija koji je na taj rad čekao, nađu novo zanimanje. Vjerujete li da će novi rad biti plaćen toliko koliko i izgubljeni? To bi se protivilo svima zakonima ekonomije. Mi smo vidjeli kako moderna industrija donosi sa sobom to da  prostiji, niži posao zauzima mjesto složenijeg, višeg.

Pa kako će oni radnici koje je mašinerija izbacila iz neke industrijske grane naći pribježišta u drugoj grani osim po nižu, goru nagradu?

Kao na izuzetak ukazivalo se na one radnike koji rade u proizvodnji samih strojeva. Čim industrija traži i troši više strojeva, strojevi se neminovno moraju umnožavati, prema tome i proizvodnja strojeva, prema tome i broj radnika zaposlenih u proizvodnji strojeva, a radnici u ovoj industrijskoj grani dolaze u red kvalificiranih, čak obrazovanih radnika.

Poslije 1840. ovo dotle poluistinito tvrđenje izgubilo je posljednji trag istine, jer se strojevi za proizvodnju strojeva primjenjuju sve svestranije kao god i strojevi za proizvodnju pamučne pređe, a radnici zaposleni u tvornicama strojeva, u usporedbi s veoma savršenim strojevima, mogu popunjavati samo mjesto veoma nesavršenih.

Ali na mjesto muškarca kojega je stroj otjerao tvornica je možda primila troje djece i jednu ženu! A zar najamnina muškarca nije morala biti dovoljna za izdržavanje troje djece i žene? Zar minimum najamnine nije morao biti dovoljan za održanje i množenje rase? Što, dakle, dokazuje ova omiljena buržoaska fraza? Ništa više no da je sada potrebno da se za izdržavanje jedne radničke obitelji troši četiri puta toliko radničkih života koliko ranije.

Rezimirajmo: ukoliko proizvodni kapital više raste, utoliko se više proširuje podjela rada i primjena mašinerije. Ukoliko se više proširuje podjela rada i primjena mašinerije, utoliko se više razvija konkurencija među radnicima, utoliko se najamnina više smanjuje.

Pored toga, radnička klasa regrutira se još iz viših slojeva društva; u nju se survava masa sitnih industrijalaca i sitnih rentijera, kojima je sada prva briga da podignu svoju ruku pored ruku radničkih. Tako šuma dignutih ruku koje traže rada postaje sve gušća, a ruke su mršavije.

Po sebi se razumije da sitni industrijalac ne može izdržati borbu u kojoj se na prvom mjestu traži da se proizvodi u sve većem razmjeru, to znači da se bude veliki, a ne mali industrijalac.

Isto tako nije potrebno objašnjavati da kamata od kapitala pada s masom i umnožavanjem kapitala, da prema tome mali rentijer ne može više živjeti od svoje rente pa se zbog toga mora okrenuti industriji, ući u redove sitnih industrijalaca i time povećati broj kandidata za proletarijat.

Naposljetku, ukoliko izloženo kretanje prisiljava kapitaliste da u sve većem razmjeru eksploatiraju džinovska sredstva za proizvodnju koja već postoje i da u toj namjeri pokrenu sve opruge kredita, utoliko se više množe industrijski zemljotresi, u kojima se poslovni svijet održava jedino tako što podzemnim božanstvima žrtvuje jedan dio bogatstva, proizvoda i čak proizvodnih snaga – jednom riječi, krize se umnožavaju. One bivaju sve češće i sve oštrije, pored ostalog i zbog toga što ukoliko više raste količina proizvoda, dakle potreba za većim tržištima, utoliko se svjetsko tržište postaje sve više sužava, novih tržišta za eksploataciju ostaje sve manje, jer je svaka ranija kriza svjetskoj trgovini otvarala vrata dotle neosvojenih ili tek površno eksploatiranih tržišta.

Ali kapital ne samo da živi od rada. Kao kakav otmjeni i barbarski gospodar, on u isto vrijeme nosi sa sobom u grobnicu leševe svojih robova, čitave katakombe radnika, koji u krizama propadaju.

Vidimo dakle: ako kapital raste brzo, nerazmjerno brže raste konkurencija među radnicima, tj. utoliko brže se relativno smanjuju sredstva za zapošljavanje, sredstva za život radničke klase, pa ipak je brz rast kapitala najpovoljniji uvjet za najamni rad.