Državni kapitalizam?

Ljudi pred novim pojavama često traže zaklona u starim riječima. Tako su i sovjetsku zagonetku pokušali prikriti izrazom ‘državni kapitalizam’ koji je zato prikladan što ne znači ništa određeno. Njome su se najprije označavali slučajevi kad buržoaska država preuzme upravljanje nad prometnim sredstvima i nekim industrijskim granama. Nužnost takvih mjera jedan je od simptoma koji upozoravaju na to da kapitalističke proizvodne snage nadrastaju kapitalizam, što znači da taj poredak u praksi djelomično opovrgava sam sebe. Ali unatoč takvim slučajevima on se odražava ostajući i dalje kapitalistički.

U teoriji se može zamisliti situacija u kojoj bi se cjelokupna buržoazija organizirala u jedinstveno dioničarsko društvo s ciljem da s državnim sredstvima upravlja cijelom nacionalnom ekonomijom. Ekonomski mehanizam takva sistema ne bi imao nikakve tajne. Poznato je da kapitalizam ne dobiva kao profit višak vrijednosti što ga ostvaruju njegovi radnici već dio viška vrijednosti čitave zemlje koji je razmjeran njegovu udjelu kapitala. U integralnom ‘državnom kapitalizmu’ zakon o jednakoj raspodjeli profita primijenjivao bi se izravno, jednostavnom knjigovodstvenim operacijom, bez konkurencije kapitala. Takva sistema nije nikad bilo niti će ga ikad biti jer su suprotnosti koje podgrizaju odnose među posjednicima preduboke, a i zato što bi država kao jedini predstavnik kapitalističkog vlasništva bila odveć primamljiv cilj za društvenu revoluciju.

Nakon rata, a osobito nakon iskustva fašističke ekonomije, pod ‘državnim kapitalizmom’, najčešće se razumijeva sistem intervencije i ekonomskog dirigiranja države. Francuzi imaju za to puno prikladniji izraz: etatizam. Državni kapitalizam i etatizam nesumnjivo imaju zajedničkih točaka, ali su kao sistemi prije oprečni nego istovjetni. Državni kapitalizam znači zamjenu privatnog vlasništva državnim, te već samim time ima mnogo radikalniji značaj. Etatizam, pa bilo to u Mussolinijevoj Italiji, Hitlerovoj Njemačkoj ili u Francuskoj Leona Bluma, znači intervenciju države na osnovi privatnog vlasništva sa svrhom da se ono zaštiti i očuva. Bez obzira na vladin program, etatizam se uvijek sastoji u tome da se tereti nesposobna režima s najjačih prebace na najslabije. Sitniji vlasnici bivaju pošteđeni od potpune propasti samo zato što je njihov opstanak nužan za održanje vlasništva krupnog kapitala. Etatizam se u dirigiranju ekonomijom ne ravna potrebom razvijanja proizvodnih snaga nego brigom održanja privatnog vlasništva na štetu proizvodnih snaga koje se dižu protiv njega. Etatizam koči polet tehnike potpomažući nerentabilna poduzeća i pomažući nametničke društvene slojeve. Ukratko – duboko je reakcionaran.

Mussolinijevu izjavu: ‘Tri četvrtine talijanske ekonomije, kako industrijske tako i poljoprivredne, u rukama je države’ (26.svibnja 1934), ne smijemo doslovno shvatiti. Fašistička država nije vlasnik poduzeća nego samo posrednik između kapitalista. A to nije mala razlika! Popolo d’Italia o tome kaže: ‘Korporativna država objedinjuje ekonomiju i dirigira njome, ali ne upravlja njome jer bi to uz monopol na proizvodnju bilo jednako kolektivizmu’ (11.lipnja 1936). ‘Korporativna država – piše ispravno talijanski marksist Ferocci – samo je činovnik monopolističkog kapitala’. Hitler u tome ide Mussolinijevim stopama. Klasna podređenost fašističke države određuje granice nove dirigirane ekonomije, a istodobno i njezin zbiljski sadržaj. Tu nije riječ o tome da se povećava moć čovjeka nad prirodom u interesu društva, nego o eksploataciji društva u interesu stanovite manjine. ‘Kad bih htio uvesti u Italiji – hvalio se Mussolini – državni kapitalizam ili državni socijalizam, o čemu ne može biti ni govora, imao bih već danas sve potrebne uvjete.’ Osim jednog: eksproprijacija kapitalističke klase. A da bi ostvario taj uvjet, fašizam bi morao stati s druge strane barikade, ‘o čemu ne može biti ni govora’, odmah nastavlja Mussolini, i o čemu sigurno neće biti govora jer eksproprijacija kapitalista zahtijeva drukčije snage, drukčije kadrove i drukčije vođe.

Prvu koncentraciju sredstava za proizvodnju u rukama država nisu proveli kapitalisti putem etatiziranih trustova, nego proletarijat putem socijalne revolucije. Ta kratka analiza dostatno pokazuje koliko su besmisleni pokušaji poistovjećivanja kapitalističkog etatizma sa sovjetskim poretkom. Prvi je reakcionaran, a drugi ostvaruje veliki napredak.

Je li birokracija vladajuća klasa?

Klase se određuju mjestom što ga zauzimaju u društvenoj ekonomiji, a u prvom redu odnosima prema sredstvima za proizvodnju. U civiliziranim društvima odnose vlasništva određuje zakon. Nacionalizacija zemlje, sredstava za proizvodnju, transporta i razmjene, a također i monopol na vanjsku trgovinu, tvore temelje sovjetskog društva. Ta tečevina proleterske revolucije definira prema mom mišljenju, SSSR kao proletersku državu.

Po svojoj regulatorskoj i posredničkoj funkciji, po nastojanju da održi društvenu hijerarhiju, po eksploataciji državnog aparata za vlastite ciljeve, sovjetska birokracija slična je svakoj drugoj birokraciji, a napose fašističkoj. Ali ona se istodobno razlikuje po nekim neobično važnim značajkama. Ni u jednom drugom poretku birokracija nije dosegnula toliki stupanj neovisnosti. U buržoaskom društvu birokracija zastupa interese posjedničke i obrazovane klase koja raspolaže mnogobrojnim sredstvima za kontrolu svojih administrativnih službi. Sovjetska birokracija podigla se iznad klase koja tek što je izašla iz bijede i mraka i koja nije imala nikakve tradicije u zapovijedanju i vladanju. Dok se fašisti, kad jednom dođu na vlast, povezuju s buržoazijom zajedničkim interesima, prijateljstvom, brakovima itd., sovjetska birokracija usvaja buržujske navike a da nema uza se nacionalnu buržoaziju. U tom smislu ona je nedvojbeno nešto više od obične birokracije. Ona je u punom smislu riječi jedini povlašteni i vladajući društveni sloj u sovjetskom društvu.

Postoji još jedna važna značajka. Sovjetska birokracija politički je izvlastila proletarijat kako bi vlastitim metodama branila društvene stečevine proletarijata. Ali upravo to što je prisvojila vlast u zemlji gdje najvažnija sredstva za proizvodnju pripadaju državi, stvara između nje i bogatstva nacije potpune nove odnose. Sredstva za proizvodnju pripadaju državi. Država donekle ‘pripada’ birokraciji. Ako se ti još potpuno novi odnosi ustale, ozakone i uđu u praksu bez otpora ili unatoč otporu radnika, to će uzrokovati potpunu likvidaciju stečevina proleterske revolucije. No, takva pretpostavka još je preuranjena. Proletarijat još nije rekao svoju posljednju riječ. Birokracija nije stvorila društveni temelj u obliku posebnih uvjeta vlasništva koji bi omogućili njezinu vladavinu. Ona mora braniti državno vlasništvo kao izvor svoje vlasti i svojih dohodaka. Po tom aspektu svoje djelatnosti ona je još sredstvo diktature proletarijata.

Pokušaji da se sovjetska birokracija prikaže kao neka ‘državnokapitalistička klasa’, ruše se pod prvim udarom kritike. Birokracija ne ni naslova ni dionica. Ona se regrutira, dopunjuje i obnavlja zahvaljajući administrativnoj hijerarhiji i nema nekih posebnih prava u imovinskim odnosima. Funkcionar ne može na svoje nasljednike prenijeti pravo na eksploataciju države. Povlastice birokracije nisu drugo nego zloupotrebe. Ona skriva svoje prihode. Njezino prisvajanje velikog dijela nacionalnog dohotka treba označiti kao pojavu društvenog parazitizma. Sve to čini položaj sovjetskih rukovodilaca krajnje protuslovnim, dvosmislenim i nedostojnim unatoč neograničenosti njihove vlasti i dimnoj zavjesi ulagivanja.

Buržoasko je društvo puno puta tijekom svoje povijesti promijenilo režime i birokratske kaste, ne izmijenivši pri tome društvene temelje. Neprednijim načinom proizvodnje onemogućilo je obnovu feudalnog sistema i staleža. Vlast je mogla samo pomagati ili ometati kapitalistički razvoj jer su proizvodne snage, utemeljene na privatnom vlasništvu i konkurenciji, djelovale neovisno. Naprotiv, odnosi vlasništva koje je uvela socijalistička revolucija neodvojivo su povezani s državom koja je njihov nositelj. Prevlast socijalističkih nad sitnoburžoaskim tendencijama ne omogućava ekonomski automatizam – od tog samo još daleko – nego politička snaga diktature. To znači da značaj ekonomije potpuno ovisi o naravi vlasti.

Pad sovjetskog poretka nužno bi izazvao i propast planske ekonomije a samim time i likvidaciju podržavljenog vlasništva. Veza između trustova i tvornica u okviru trustova tada bi se prekinula. Favorizirana poduzeća ostala bi prepuštena sama sebi. Prešla bi ili na tip dioničarskog društva ili na neki drugi prijelazni oblik, kao što je sudjelovanje radnika u ostvarenoj dobiti. Kolhozi bi se također raspali, vjerojatno još mnogo brže. Pad sadašnje birokratske diktature, ako je ne bi zamijenila druga socijalistička vlast, najavio bio vraćanje na kapitalistički sistem s katastrofalnim opadanjem ekonomije i kulture.

Ako je socijalistička vlast još prijeko potrebna za održanje i razvoj planske ekonomije, onda se pitanje na koga se oslanja današnja sovjetska vlast i koliko se njezina politika prožima socijalističkim duhom još ozbiljnije postavlja.

Na XI.kongresu Partije Lenjin je, aludirajući na rukovodeće krugove, rekao ovo: ‘Povijest poznaje preobražaje svake vrste. U politici je potpuno neozbiljno računati s uvjerenjem, odanošću i ostalim lijepim vrlinama…’ Svijest čovjeka određuju životni uvjeti. Za petnaest godina vlast je dublje izmijenila socijalni sastav rukovodećih krugova nego njihove ideje. Kako je birokracija od svih slojeva sovjetskog društva najbolje riješila svoje socijalno pitanje, ona je u svakom pogledu zadovoljna i više ne daje nikakvo moralno jamstvo za socijalističko usmjeravanje svoje politike. Zbog straha od proletarijata, uporno brani podržavljeno vlasništvo. Tu bojazan još povećava postojanje ilegalne partije boljševika – lenjinista koja se kao najsvjesniji izraz socijalističkih strujanja bori protiv duha buržoaske reakcije koja duboko prožima termidorsku birokraciju. Kao svjesna politička snaga, birokracija je izdala revoluciju. Ali na sreću pobjednička revolucija nije samo program, zastava ili skup političkih ustanova, to je također i, prije svega, sustav društvenih odnosa. Nju nije dovoljno izdati, potrebno ju je srušiti. Birokratski rukovodioci izdali su oktobarsku revoluciju, ali je još nisu srušili. Revolucija ima veliku otpornu snagu koja proizlazi iz novih vlasničkih odnosa, iz nepresušne snage proletarijata, iz svijesti najboljih elemenata, iz bezizlaznog položaja svjetskog kapitalizma, iz nužnosti svjetske revolucije.

Povijest još nije dala konačan sud o socijalnom značaju SSSR-u

Kako bismo bolje razumjeli socijalni značaj današnjeg SSSR-a, pokušat ćemo zamisliti budućnost u obliku dviju hipoteza. Prvo, pretpostavimo da će sovjetsku birokraciju srušiti s vlasti jedna revolucionarna partija koja ima sve kvalitete  starog boljševizma i koja je uz to obogaćena svjetskim iskustvom posljednjih godina. Prvi korak te partija bio bi uspostavljanje demokracije u sindikatima i sovjetima. Ona bi mogla i morala obnoviti slobodu sovjetskih partija. Na čelu masa i zajedno s njima provela bi bespoštedno čišćenje u državnim službama. Ukinula bi činove, odlikovanja i povlastice, a u nagrađivanju rada tolerirala bi nejednakost samo ako bi to tražile potrebe ekonomije i države. Mladeži bi omogućila slobodno misliti, učiti i iznositi kritička mišljenja, ukratko formirati se. Unijela bi korjenite izmjene u raspodjelu nacionalnog dohotka sukladno s voljom radničkih i seljačkih masa. U vlasničkim odnosima ne bi morala primijeniti revolucionarne mjere, nego bi nastavila i produbljivala iskustvo planske ekonomije. Nakon političke revolucije, nakon obaranja birokracije, proletarijatu ne bi bilo potrebno provoditi novu socijalnu revoluciju, ali bi zato morao pristupiti važnim reformama u ekonomiji.

Kad bi naprotiv jedna buržoaska stranka srušila vodeću sovjetsku kastu, našla bi priličan broj slugu među današnjim birokratima, tehničarima, direktorima, partijskim sekretarima, riječju među današnjim rukovodiocima. I tom slučaju bila bi nužna čistka u državnim službama, ali obnovljeni buržoaski poredak sigurno ne bi morao izbaciti onoliko ljudi koliko revolucionarna partija. Glavni cilj nove vlasti sastojao bi se u ponovnom uspostavljanju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Najprije bi se u slabim kolhozima moralo omogućiti stvaranje krupnih farmera, a bogate kolhoze moralo bi se pretvoriti u zadruge buržoaskog tipa ili u dioničarska društva. U industriji bi denacionalizacija obuhvatila najprije laku i prehrambenu industriju. Plan bi se u prvo vrijeme sveo na kompromis između vlasti i ‘korporacija’, odnosno vođa sovjetske industrije, njezinih mogućih vlasnika, bivših izbjeglih vlasnika, te stranih kapitalista. Iako je sovjetska birokracija mnogo učinila za ponovnu uspostavu buržoazije, novi bi poredak, unatoč tome, morao u vlasničkim odnosima i u načinu proizvodnje provesti ne samo reformu, nego pravu revoluciju.

Pretpostavimo međutim da vlast ne preuzme ni revolucionarna ni kontrarevolucionarna partija, nego da birokracija ostane na državnom kormilu. Evolucija društvenih odnosa nastavit će se i dalje. Teško je pretpostaviti da će se birokracija u ime socijalne jednakosti odreći vlasti. Ona je već sada usprkos očiglednoj štetnosti takvog postupka morala ponovno uvesti činove i odlikovanja iz čega slijedi da će kasnije nužno morati tražiti oslonac u vlasničkim odnosima. Netko će morati zamijetiti da za visokog funkcionera nisu važni vlasnički odnosi iz kojih izvlači svoje dohotke. To bi značilo ne poznavati nestalnost prava birokracije i problema njezinih potomaka. Novi kult sovjetske obitelji nije se rodio bez razloga. Povlastice koje se ne mogu prenijeti na djecu, gube polovicu svoje vrijednosti. A pravo nasljedstva neodvojivo je od ostalih imovinskih prava. Nije dostatno biti direktor trusta, treba biti dioničar. Pobjeda birokracije na tom odlučnom sektoru stvorila bi novu posjedničku klasu. Naprotiv, pobjeda proletarijata nad birokracijom označila bi preporod socijalističke revolucije. Tako nas treća pretpostavka opet dovodi do dviju prvih kojima smo zbog veće jasnoće i jednostavnosti započeli ovo izlaganje.

Označiti sovjetski poredak kao privremen i prijelazan znači ne uzimati u obzir dovršene socijalne formacije, kao što su kapitalizam (uključivši i ‘državni kapitalizam’) i socijalizam. Osim toga takva je definicija nepotpuna i može nas navesti na  krivi zaključak da je u današnjem sovjetskom poretku jedini mogući prijelaz onaj koji vodi  u socijalizam. Povrataka na kapitalizam također je moguć. Zato je potrebno formulirati potpuniju definiciju koja će nužno biti dulja i opširnija.

SSSR je prijelazno društvo između kapitalizma i socijalizma koje obilježavaju ove značajke: a) proizvodne snage su još nedovoljne da državnom vlasništvu dadu socijlistički značaj, b) sklonost prvotnoj akumulaciji, koja je nastala iz potrebe, izbija iz svih pora planske ekonomije, c) socijalna diferencijacija provodi se na temelju normi o raspodjeli koje su buržoaskog značaja, d) osim toga što polako poboljšava položaj radnika, privredni razvoj pridonosi brzom stvaranju povlaštenog sloja, e) iskorištavajući socijalne suprotnosti, birokracija je postala nekontrolirana kasta tuđa socijalizmu, f) socijalna revolucija, koju je vlada izdala, živi još u odnosima vlasništva i u svijesti radnika, g) evolucija nagomilanih suprotnosti može dovesti do socijalizma, ali isto tako vratiti društvo u kapitalizam, h) kontrarevolucija za obnovu kapitalizma morat će slomiti otpor radnika, i) radnici će na svom putu u socijalizam morati srušiti birokraciju. Pitanje će se konačno riješiti dviju živih snaga na nacionalnom i internacionalnom terenu.

Doktrinare dakako neće zadovoljiti ovako neodređena definicija. Oni traže kategoričke formule: da ili ne. Sociološki problemi bili bi puno jednostavniji kad bi društvene pojave uvijek oštre obrise. Ali ništa nije tako opasno kao zbog logičke preciznosti zanemariti elemente koji se već danas kose s našim shemama, a sutra će ih opovrgnuti. U svojoj analizi najviše se bojim da ne iskrivim dinamiku jedne društvene tvorbe koja nema ni presedana ni analogije. Politički i znanstveni cilj koji sam sebi postavio ne dopušta mi da o nedovršenom procesu iznesem dovršenu definiciju, već mi naprotiv nalaže da razmotrim sve mijene pojave, istaknem njezine progresivne i reakcionarne tendencije, otkrijem njihovo uzajamno djelovanje, predvidim razne varijante daljnjeg razvoja i u tom predviđanju nađem uporište za akciju.

Trocki, L., Izdana revolucija I, Otokar Keršovani, Rijeka 1973, str.189-196.