Craipeau zaboravlja osnovna učenja marksizma[i]

Drug Craipeau nas još jednom želi uvjeriti da je sovjetska birokracija, kao takva, klasa. Međutim, za njega to nije problem čiste ”sociologije”. Ne, sve što želi je, kao što ćemo vidjeti, označiti jednom i zauvijek slobodan i ravan put prema svom tipu internacionalizma u koji uopće nije siguran. Ako birokracija nije klasa, ako Sovjetski Savez još uvijek može biti prepoznat kao radnička država, nužno je podržavati ga tijekom rata. Kako se onda može ostati u nepomirljivoj opoziciji protiv vlastite vlade, ako je ova u savezu sa Sovjetima? Ovdje postoji strašno iskušenje padanja u socijal-patriotizam! Ne, bolje je napraviti radikalnu promjenu pozicije – staljinistička birokracija je eksploatatorska klasa i, u slučaju rata, jedva moramo praviti razliku među Sovjetima i Japanom.

Nažalost, ovaj terminološki radikalizam ne unaprjeđuje stvari mnogo. Dopustimo na trenutak da je birokracija zaista klasa u smislu marksističke sociologije. U tom slučaju imamo novi oblik društvene klase, koja nije identična niti feudalnom niti kapitalističkom društvu i koju marksistički teoretičari nikada nisu predvidjeli. Takvo otkriće zaslužuje pozornu analizu.

Zašto se kapitalističko društvo nalazi u slijepoj ulici? Zato što više nije sposobno razvijati proizvodne snage, ni u naprednim, ni u zaostalim zemljama. Svjetski imperijalistički lanac pukao je na svojoj najslabijoj karici, Rusiji. Sada doznajemo da je umjesto buržoaskog društva uspostavljena novo klasno društvo. Craipeau mu još nije dao nikakvo ime niti je analizirao njegove unutrašnje zakone. Ali to nam ne onemogućava da vidimo da je novo društvo progresivno u usporedbi s kapitalizmom jer je, na temelju nacionaliziranog vlasništva, nova vladajuća ”klasa” osigurala razvoj proizvodnih snaga nikada viđen u svjetskoj povijesti. Marksizam nas uči da su proizvodne snage temeljni čimbenik historijskog napretka. Društvo koje nije sposobno osigurati rast ekonomske snage, još je manje sposobno osigurati blagostanje radničkih masa, kakav god bio način raspodjele. Antagonizam između feudalizma i kapitalizma te propast prvoga je bila određena upravo činjenicom da je posljednji  otvorio nove i veličanstvene mogućnosti za stagnirajuće proizvodne snage. Isto vrijedi za Sovjetski Savez. Kakvi god njegovi oblici eksploatacije bili, ovo novo društvo je, samim svojim karakterom, superiorno kapitalističkom. To je stvarna polazna točka marksističke analize!

Ovaj temeljni čimbenik, proizvodne snage, isto se tako odražava u ideološkoj oblasti. Dok nas ekonomski život kapitalističkih zemalja ne uči ničemu osim različitim oblicima stagnacije i propadanja, nacionalizirana i planska ekonomija Sovjetskog Saveza najveća je škola za cijelo čovječanstvo koje teži boljoj budućnosti. Treba biti slijep da se ne vidi razlika!

U ratu između Japana i Njemačke s jedne strane i Sovjetskog Saveza s druge, u pitanje bi bio doveden ne problem jednake raspodjele ili proleterske demokracije ili pravde Višinskog, [ii] već sudbina nacionaliziranog vlasništva i planske ekonomije. Pobjeda imperijalističkih država značila bi pad ne samo nove ”eksploatatorske klase” u Sovjetskom Savezu nego i novih oblika proizvodnje, reduciranje cijele sovjetske ekonomije na razinu zaostalog i polukolonijalnog kapitalizma. Sada pitam Craipeaua: Kada smo suočeni s borbom između dvije države koje su – dopustimo – obje klasne države, ali jedna od njih predstavlja imperijalističku stagnaciju, a druga izniman ekonomski napredak, nismo li dužni podržati progresivnu državu protiv reakcionarne? Da ili ne?

U cijelom svom radu, Craipeau  govori o najrazličitijim stvarima, i stvarima veoma udaljenim od teme, ali niti jedan jedini puta ne spominje presudni čimbenik marksističke sociologije, razvoj proizvodnih snaga. Upravo zbog toga cijela njegova konstrukcija ostaje visjeti u zraku. Zavarava terminološkim sjenkama (”klasa”, ”nije klasa”) umjesto shvaćanja istine. Vjeruje da je dovoljno birokraciji pripisati izraz ”klasa” da bi se izbjegla potreba analiziranja koje mjesto u povijesnom razvoju čovječanstva zauzima novo društvo. Želeći nas prisiliti da ne razlikujemo između društva koje je potpuno reakcionarno, koje koči razvoj proizvodnih snaga i gotovo ih uništava, i društva koje je relativno progresivno, utoliko što je osiguralo veliki ekonomski uzlet, Craipeau nam želi nametnuti politiku reakcionarne ”neutralnosti”. Da, druže Craipeau, reakcionarne!

No je li birokracija klasa?

Iz prethodnog se vidi da bismo veoma lako mogli odustati od ponovnog analiziranja problema koji brine Craipeaua, a koji je, sam po sebi, daleko od toga da bi bio presudan u vrijeme rata. Ali, problem društvenog karaktera birokracije je, unatoč svemu, veoma važan s općenitijeg stajališta i ne vidimo nikakvog razloga za činjenje i najmanjeg ustupka Craipeauu na ovoj razini. Naš kritičar mijenja argumente bez i najmanje neugodnosti. Ovaj put izvodi svoj iznimni dokaz iz jednog navoda iz Izdane revolucije u smislu da ”sva sredstva za proizvodnju pripadaju državi, a država do određene mjere birokraciji” (kurziv je moj). Craipeau je oduševljen. Ako sredstva za proizvodnju pripadaju državi, a država birokraciji, ova postaje kolektivni vlasnik sredstava za proizvodnju i, samim time, posjednička i eksploatatorska klasa. Ostatak Craipeauova argumenta je gotovo čisto literaran. Još jednom nam govori, u atmosferi polemiziranja protiv mene, da je termidorska birokracija zla, grabežljiva, reakcionarna, krvožedna i tako dalje.[iii] Istinsko otkrivenje! Međutim, nikada nismo rekli da je staljinistička birokracija kreposna! Samo smo joj negirali osobinu klase u marksističkom smislu, odnosno u pogledu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Ali, tu me Craipeau prisiljava da se odreknem samoga sebe jer sam priznao da birokracija postupa s državom kao sa svojim vlasništvom. ”I to je rješenje enigme.”

Međutim, ovim prepojednostavljenim argumentom Craipeau pokazuje žalosni nedostatak dijalektičkog smisla. Nikada nisam rekao da je sovjetska birokracija bila jednaka onoj apsolutne monarhije ili liberalnog kapitalizma. Nacionalizirana ekonomija stvara potpuno novu situaciju za birokraciju i otvara nove mogućnosti, kako napretka, tako i degeneracije.

Ovo smo, više ili manje, znali još i prije revolucije. Analogija između sovjetske i birokracije fašističke države je mnogo veća, nadasve sa stajališta koje nas zanima. Fašistička birokracija također postupa s državom kao sa svojim vlasništvom. Nameće stroga ograničenja privatnom kapitalu i često izaziva nemire u njemu. Možemo, pomoću logičkog argumenta, reći: da je fašistička birokracija uspjela u sve većem i većem nametanju svoje discipline i ograničenja kapitalistima, bez učinkovitog otpora s njihove strane, ta birokracija bi se postepeno mogla pretvoriti u novu vladajuću ”klasu” potpuno analognu sovjetskoj birokraciji. Ali, fašistička država pripada birokraciji samo ”do određene mjere” (vidjeti prethodni citat).

To su tri riječi koje Craipeau namjerno zanemaruje. Ali imaju svoj značaj. Čak su presudne. Čine dio dijalektičkog zakona o prijelazu kvantitete u kvalitetu. Ako Hitler[iv] pokuša prisvojiti državu i pomoću toga prisvojiti privatno vlasništvo u potpunosti, a ne samo ”do određene mjere”, naići će na žestoki otpor kapitalista; ovo bi otvorilo velike revolucionarne mogućnosti za radnike. Međutim, postoje ultraljevičari koji na fašističku birokraciju primjenjuju isto rasuđivanje kao i Craipeau na sovjetsku, te stavljaju znak jednakosti između fašističkog i staljinističkog režima (neki njemački spartakovci, urbahnisti, anarhisti i tako dalje).[v] O njima smo rekli ono što govorimo o Craipeauu; njihova je greška što vjeruju da se temelji društva mogu promijeniti bez revolucije i kontrarevolucije, odmotavajući unatrag film reformizma.

Ali, upravo ovdje Craipeau, još uvijek oduševljen, citira još jednu tvrdnju iz Izdane revolucije u vezi sovjetske birokracije: ”Ako ovi odnosi budu učvršćeni, ozakonjeni i postanu pravilo, bez ikakvog otpora ili protiv otpora radnika, završili bi potpunom likvidacijom osvajanja proleterske revolucije.” I zaključuje Craipeau: ”Tako drug Trocki razmatra mogućnost (u budućnosti) prijelaza, bez vojne intervencije (?), radničke države u kapitalističku. 1933. to se obično zvalo odmotavanjem unatrag filma reformizma.” Jednako se zove i 1937. Ono što je za mene čisto logički argument, to Craipeau smatra povijesnom prognozom. Bez pobjedničkog građanskog rata, birokracija ne može stvoriti novu vladajuću klasu. To je bilo i dalje nastavlja biti moje mišljenje. Osim toga, ono što se sada događa u Sovjetskom Savezu je samo preventivni građanski rat koji je počela birokracija. I, ipak, još uvijek nije dirnula u ekonomske temelje države stvorene revolucijom koji, unatoč svoj svojoj deformaciji i distorziji, osiguravaju razvoj proizvodnih snaga bez presedana.

Nitko nije negirao mogućnost – pogotovo u slučaju dugotrajnog svjetskog propadanja – restauracije nove posjedničke klase koja bi proizašla iz birokracije. Sadašnji društveni položaj birokracije, koja posredstvom države u svojim rukama ”do određene mjere” ima proizvodne snage, iznimno je važna polazna točka za ovaj proces transformacije. Međutim, to je pitanje povijesne mogućnosti, a ne već ostvarena činjenica.

Je li klasa proizvod ekonomskih ili političkih uzroka?

U Izdanoj revoluciji nastojao sam dati definiciju trenutačnog sovjetskog režima. Ta definicija obuhvaća devet odlomaka. Priznati ću da ovaj niz opisnih i opreznih formula nije veoma elegantan. Ali nastoji biti pošten u odnosu prema stvarnosti, što je uvijek prednost. Craipeau uopće ne spominje ovu definiciju. Ne suprotstavlja joj drugu. Ne govori je li novo eksploatatorsko društvo superiorno ili inferiorno prošlom i ne pita se je li ovo novo društvo neizbježna etapa između kapitalizma i socijalizma ili samo povijesna ”slučajnost”. Ipak, sa stajališta naše opće historijske perspektive, jednako kao i one formulirane u Komunističkom manifestu od Marxa i Engelsa, sociološka definicija birokracije poprima presudnu važnost.

Buržoazija je došla na svijet kao element rođen iz novog oblika proizvodnje; opstala je kao povijena nužnost dok je novi oblik proizvodnje iscrpljivao svoje mogućnosti. Isto se može tvrditi u vezi svih prethodnih društvenih klasa – robovlasnika, feudalnih gospodara, srednjovjekovnih zanatlija-majstora. Svojevremeno su svi oni bili rukovoditelji i predstavnici sustava proizvodnje, koji je imao svoje mjesto u napretku čovječanstva. Kako, onda, Craipeau ocjenjuje povijesno mjesto ”birokratske klase”? Ne govori ništa o ovom presudnom pitanju. Međutim, ponovili smo mnogo puta, uz pomoć samoga Craipeaua, da je degeneracija sovjetske države proizvod usporavanja svjetske revolucije, odnosno posljedica političkih i ”situacijskih” uzroka, recimo to tako. Može li se govoriti o novoj … ”situacijskoj” klasi? Zaista sumnjam. Da Craipeau pristane na provjeru ove prilično brzoplete koncepcije sa stajališta povijesnog slijeda društvenih režima, sigurno bi i sam prepoznao da nazivanje birokracije vladajućom klasom nije samo zlouporaba terminologije, već, s druge strane, i velika politička opasnost koja može dovesti do potpunog iskakanja iz tračnica naše historijske perspektive. Vidi li Craipeau dovoljne razloge za reviziju marksističke perspektive o ovoj presudnoj točki? Što se mene tiče, ne vidim nikakve. To je razlog zašto odbijam slijediti Craipeaua.

Ipak, možemo i trebamo reći da sovjetska birokracija ima sve poroke vladajuće klase, a da nema niti jednu od njenih ”vrlina” (organsku stabilnost, određene moralne norme i tako dalje). Iskustvo nas je naučilo da je radnička država još uvijek država, odnosno proizvod barbarske prošlosti; da je dvostruko barbarskija u izoliranoj i zaostaloj zemlji; da se pod nepovoljnim uvjetima može degenerirati do neprepoznatljivosti; da može zahtijevati dodatnu revoluciju da je regenerira. Ali radnička država, ipak, ostaje neizbježna etapa na našemu putu. Ova etapa može biti nadiđena samo permanentnom revolucijom internacionalnog proletarijata.

A gdje je dijalektika?

Ne mogu slijediti cijelu argumentaciju druga Craipeaua točku po točku jer je za to zaista potrebno ponoviti cijelu marksističku koncepciju. Problem je što Craipeau ne analizira činjenice kakvima jesu, već radije prikuplja logičke argumente u korist unaprijed izrađene teze. Ova metoda je u suštini antidijalektička i time antimarksistička. Dati ću neke primjere toga.

a) ”Ruski proletarijat izgubio je svu nadu u političku vlast pred mnogo godina (…)” Craipeau pazi da ne kaže točno kada. Samo želi stvoriti dojam da je naša struja podupirala iluzije masa ”mnogo godina”. Zaboravlja reći da je 1923. birokracija bila veoma potresena te da su samo njemački poraz i obeshrabrivanje ruskog proletarijata koje mu je slijedilo ponovo uspostavili njen položaj.[vi] Tijekom kineske revolucije (1925.-1927.), kriza se ponovila na sličan način. Prvi petogodišnji plan i veliki nemiri u Njemačkoj koji su prethodili usponu Hitlera (1931.-1933.) još jednom su prijetili vlasti birokracije.[vii] Napokon, možemo li za trenutak posumnjati da bi, u slučaju da je Španjolska revolucija pobijedila i da su francuski radnici bili sposobni provesti ofenzivu iz svibnja i lipnja 1936. do kraja,[viii] ruski proletarijat bio povratio svoju hrabrost i borbenost te srušio termidorce uz minimalni napor? Tek je slijed deprimirajućih i užasnih poraza u cijelome svijetu stabilizirao Staljinov režim. Craipeau se protivi ishodu, što je dovoljno kontradiktorno samo po sebi, procesu koji ga je proizveo i našoj politici koja je bila odraz ovoga procesa.

b) Radi pobijanja argumenta da birokracija upravlja prirodnim resursima isključivo kao cehovska korporacija – koja je iznimno nestabilna – i da pojedinačni birokrati nemaju pravo na slobodno raspolaganje državnim vlasništvom, Craipeau odgovara: ”Buržuji su morali dugo čekati prije nego što su mogli na svoje potomke prenijeti vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Na začetku cehova, šef je bio izabran od svojih kolega (…)” i tako dalje. Međutim, Craipeau ostavlja po strani sitnicu da ”upravo na začetku cehova”, ovi se još nisu podijelili na klase i da šef nije bio ”buržuj” u sadašnjem smislu riječi. Prijelaz kvantitete u kvalitetu ne postoji za Craipeaua.

c) ”Privatno vlasništvo se obnavlja, nasljeđivanje ponovno uspostavlja (…)” Međutim, Craipeau izbjegava reći da je riječ o vlasništvu nad predmetima za osobnu upotrebu, a ne sredstvima za proizvodnju. Na isti način zaboravlja spomenuti da je privatno vlasništvo birokrata, čak i onih na visokim pozicijama, ništa u usporedbi s materijalnim resursima koje im dostupnima čine njihovi položaji, i da upravo trenutačna ”čistka”, koja potezom pera baca tisuće i tisuće obitelji birokrata u krajnje siromaštvo, pokazuje kako su potpuno krhke veze između samih birokrata – a mnogo više njihovih obitelji – i državnog vlasništva.

d) Preventivni građanski rat, koji trenutačno vodi vladajuća klika, iznova pokazuje da potonja može biti srušena samo revolucionarnom silom. Međutim, budući da se ova nova revolucija treba odviti na temelju državnog vlasništva i planske ekonomije, okarakterizirali smo rušenje birokracije kao političku revoluciju da bi je razlikovali od društvene revolucije iz 1917. Craipeau smatra da ovo razlikovanje ”ostaje u sferi kazuistike”. I čemu takva oštrina? Zato što će povratak vlasti od strane proletarijata imati i društvene posljedice. Međutim, buržoaske političke revolucije iz 1830., 1848. i rujna 1870. su također imale društvene posljedice, utoliko što su ozbiljno promijenile raspodjelu nacionalnog dohotka. Ali, dragi moj Craipeau, sve je relativno na ovome svijetu koji nije kreacija ultralijevih formalista. Društvene promjene izazvane takozvanim političkim revolucijama, koliko god ozbiljne bile, u stvarnosti se čine sekundarnima kada se usporede s velikom Francuskom revolucijom, koja je bila buržoaska društvena revolucija par excellence. Ono što drugu Craipeauu nedostaje je osjećaj za proporcije i poimanje relativnosti. Naš mladi prijatelj uopće nije zainteresiran za zakon prijelaza kvantitete u kvalitetu. A to je ipak najvažniji zakon dijalektike. Istina je da autoriteti buržoaskog akademskog svijeta smatraju dijalektiku samu po sebi ”sferom kazuistike”.

e) Nije slučajnost da je Craipeau inspiriran sociologijom M. Yvona.[ix] Osobna opažanja Yvona su iskrena i veoma važna. Međutim, nije slučajno da je našao utočište u maloj luci La Révolution prolétarienne.[x] Yvon je zainteresiran za ”ekonomiju”, za ”radionicu” – upotrebljavajući Proudhonovu riječ – i ne za ”politiku”, odnosno za uopćenu ekonomiju. Formalno, pripada proudhonističkoj školi; upravo mu je ovo omogućilo da ostane neutralan tijekom borbe između Lijeve opozicije i birokracije; nije shvatio da sudbina ”radionice” ovisi o njoj.[xi] Ono što ima za reći u vezi borbe za ”Lenjinovo nasljeđe” bez razlikovanja društvenih strujanja – čak i danas 1937.! – jasno otkriva njegovu potpuno sitnoburžoasku i nimalo revolucionarnu koncepciju. Pojam klase je za Yvona apstrakcija koju stavlja na apstrakciju ”radionice”. Doista je žalosno da Craipeau ne nalazi drugi izvor teoretske inspiracije!

Socijal-patriotizam i obrana Sovjetskog Saveza

Cijeli ovaj sociološki okvir, nažalost veoma krhak, isključivo služi Craipeauu, kao što smo rekli, za izbjegavanje potrebe razlikovanja između Sovjetskog Saveza i imperijalističkih država tijekom rata. Posljednja dva odlomka njegova traktata koji imaju veze s ovom temom posebno mnogo otkrivaju. Craipeau nam govori: ”Svaki europski ili svjetski rat se u našim danima rješava imperijalističkim sukobima i samo glupi staljinisti ili reformisti mogu vjerovati da će ulozi budućeg rata biti fašistički ili demokratski režim.” Dobro primijetite ovu iznimno vještu tezu; donekle pojednostavljena, istina, ali ipak uzeta, ovaj put, iz marksističkog arsenala. Odmah nakon ovoga, radi kritiziranja i karakteriziranja Sovjetskog Saveza kao ”prvaka imperijalističkog rata”, Craipeau nam govori: ”U taboru Versaillesa, njegova diplomacija (Sovjetskog Saveza) sada igra istu animatorsku ulogu kao hitlerovska diplomacija u drugom taboru.” Prihvatimo ovo. Međutim, je li imperijalistički karakter rata određen provokatorskom ulogom fašističke diplomacije? Nipošto. ”Samo glupi staljinisti ili reformisti mogu to vjerovati.” I nadam se da mi ostali nećemo primijeniti isti kriterij na sovjetsku državu. Čovjek je defetist u imperijalističkim zemljama – nije li tako? – zato što želi uništiti privatno vlasništvo i ne zato što želi kazniti nekog ”agresora”. U ratu Njemačke protiv Sovjetskog Saveza, što se imperijalistâ tiče, biti će pitanje promjene ekonomskog temelja potonjeg, a ne kažnjavanja Staljina i Litvinova.[xii] I onda? Craipeau je uspostavio svoju osnovnu tezu isključivo radi neposrednog skretanja na oportunistički put. Opasnost, stvarna opasnost, sastoji se, prema njemu, u tome da će socijal-patrioti svakog kalibra uzeti obranu Sovjetskog Saveza kao izgovor za novu izdaju. ”U tim uvjetima bilo kakva pogreška u našem stavu postaje smrtonosna.” I na kraju: ”Danas je potrebno izabrati između bezuvjetne obrane Sovjetskog Saveza, odnosno (!!!), sabotaže revolucije u našoj zemlji i u Sovjetskom Savezu, ili defetizma i revolucije.”

Tu smo. Nije riječ, uopće, o društvenom karakteru Sovjetskog Saveza – zašto je to važno? – jer, prema Craipeauu, obrana radničke države, čak i kada je autentična, podrazumijeva da proletarijat savezničkih imperijalističkih zemalja sklapa sveti savez s vlastitom buržoazijom. ”I tu je rješenje enigme”, kao što kažu drugi. Craipeau vjeruje da u Ratu – ratu s velikim početnim slovom – proletarijat ne treba zanimati je li to rat protiv Njemačke, Sovjetskog Saveza ili protiv pobunjenog Maroka, jer je u svim ovim slučajevima potrebno proglasiti ”defetizam bez fraza” kao jedinu mogućnost za izbjegavanje stiska socijal-patriotizma. Još jednom vidimo, i to s kakvom jasnoćom, da je ultraljevičarenje uvijek oportunizam koji se boji samoga sebe i zahtijeva apsolutna jamstva – dakle, nepostojeća jamstva – da bi ostao vjeran svojoj zastavi. Ovaj tip nepopustljivosti podsjeća na plašljivog i slabog čovjeka koji, bjesneći, viče svojim prijateljima: ”Zaustavite me jer ću učiniti nešto strašno! Dajte mi hermetički zatvorene teze, stavite mi neprobojne štitnike na oči, inače … Učinit ću nešto strašno!” Doista smo našli rješenje enigme!

Ali u svakom slučaju, sumnja li Craipeau, na primjer, u proleterski karakter sovjetske države između 1918. i 1923. ili barem, da učinimo ustupak ultraljevici, između 1918. i 1921.? U tom periodu sovjetska država je manevrirala na međunarodnoj areni i tražila privremene saveznike. Istodobno, upravo je u tom periodu defetizam postao dužnost svih radnika imperijalističkih zemalja, kako ”neprijateljskih”, tako i privremeno ”savezničkih”. Dužnost obrane Sovjetskog Saveza nikada za revolucionarni proletarijat nije značila davanje potpore njegovoj buržoaziji. Ponašanje proletarijata u vrijeme rata je nastavak njegova ponašanja u vrijeme mira. Proletarijat brani Sovjetski Savez svojom revolucionarnom politikom, nikada podređenom buržoaziji, ali uvijek prilagođenom konkretnim okolnostima. To je bila pouka prva četiri kongresa Komunističke internacionale. Traži li Craipeau retrospektivnu reviziju ove pouke?

Da je Blum, umjesto objavljivanja podmukle ”neintervencije” – uvijek po naređenjima financijskog kapitala – pomogao Caballeru i Negrínu[xiii] i njihovoj kapitalističkoj demokraciji, bi li se Craipeau odrekao svog neumoljivog protivljenja vladi ”Narodnog fronta”? Ili bi se odrekao dužnosti razlikovanja između tabora koji su se sukobljavali u Španjolskoj i prilagođavanja svoje politike ovom razlikovanju?

Isto vrijedi i za Daleki istok. Ako Čang, slijedeći Englesku, sutra objavi rat protiv Japana, hoće li Craipeau sudjelovati u svetom savezu radi pomoći Kini? Ili će naprotiv objaviti da za njega nema razlike između Kine i Japana koja bi mogla utjecati na njegovu politiku? Craipeauova alternativa: ili obrana Sovjetskog Saveza, Etiopije, španjolske Republike, kolonijalne Kine i tako dalje, sklapanjem svetog saveza, ili potpuni defetizam, hermetički zatvoren i kozmičkih razmjera; ova fundamentalno pogrešna alternativa će se pretvoriti u prah pri prvoj provjeri događajima i širom otvoriti vrata za najgori tip socijal-patriotizma.

”Naš je vlastiti rad o ratu”, pita Craipeau, ”izuzet od bilo kakve pogreške po ovom pitanju?”[xiv] Nažalost ne! Prilikom analiziranja potrebe defetizma, naglašava da ”u karakteru praktičnih akcija mogu biti značajne razlike izazvane konkretnom situacijom rata”. Primjerice, rad ističe da, u slučaju rata između Sovjetskog Saveza i Japana, ne smijemo ”sabotirati slanje oružja Sovjetskom Savezu”, iz čega proizlazi da ne smijemo poticati štrajkove koji bi sabotirali proizvodnju oružja i tako dalje. Jedva se može vjerovati vlastitim očima. Događaji su dali iznimnu potvrdu našem radu u ovom smislu, s nepobitnom snagom, i posebno u Francuskoj. Skupovi radnika su se mjesecima tresli s povikom: ”Avioni za Španjolsku!” Zamislite na trenutak da ih je Blum odlučio poslati nekoliko. Zamislite da je u točno ovom trenutku u tijeku bio štrajk lučkih radnika ili mornara. Što bi Craipeau učinio? Protivio se poviku ”Avioni za Španjolsku”? Savjetovao radnike u štrajku da učine iznimku za ovu pošiljku aviona? Međutim, Sovjetski Savez je stvarno poslao avione (po prilično visokoj cijeni i pod uvjetom podrške kapitalističkom režimu, to veoma dobro znam). Jesu li boljševici-lenjinisti trebali nagovarati sovjetske radnike na sabotiranje ovih pošiljki? Da ili ne? Ako sutra francuski radnici doznaju da se dva broda s oružjem pripremaju za slanje, jedan u Japan, a drugi u Kinu, koji bi bio stav Craipeaua? Smatram ga dovoljnim revolucionarom za nagovaranje radnika na sabotiranje broda namijenjenog za Tokio i propuštanje broda za Kinu, međutim, bez skrivanja vlastitog mišljenja o Čang Kai-šeku i bez izražavanja najmanjeg povjerenja u Chautempsa.[xv] Upravo to govori naš rad: ”U karakteru praktičnih akcija mogu biti značajne razlike izazvane konkretnom situacijom rata.” Sumnje u vezi ove formule su još bile moguće u trenutku u kojem je nacrt rada bio objavljen. Ali danas, nakon iskustava Etiopije, Španjolske i kinesko-japanskog rata,[xvi] tko god govori o pogrešci u našem radu mi djeluje kao ultralijevi Burbon, koji ne želi ništa naučiti ni ništa zaboraviti.

Druže Craipeau, pogreška je u potpunosti na Vašoj strani. Vaš članak je pun pogrešaka i vrijeme je za oslobađanje od njih.

Veoma dobro znam da ste čak i u svojim pogreškama vođeni svojom mržnjom prema opresiji termidorske birokracije. Ali samo osjećaji, nevažno koliko opravdani, ne mogu zamijeniti ispravnu politiku temeljenu na objektivnim činjenicama. Proletarijat ima dovoljne razloge za rušenje i protjeravanje staljinističke birokracije pokvarene do kostiju. Ali, upravo se zbog toga ovaj zadatak ne može izravno ili neizravno prepustiti Hitleru ili Mikadu.[xvii] Staljin srušen od radnika – to je velik korak prema socijalizmu. Staljin pregažen od imperijalista – to je pobjednička kontrarevolucija. Upravo je to smisao naše obrane Sovjetskog Saveza, na svjetskoj razini analogne, s ove točke gledišta, obrani demokracije na nacionalnoj razini!

 

4. studenog 1937.

 

Bilješke (ako nije drugačije navedeno, preuzete iz španjolske verzije uz manje dopune i ispravke) :