Pitanja koja su postavljena u pismu druga Zellera imaju ne samo povijesni, nego i aktualni značaj. Na njih se često nailazi i u političkoj literaturi i u privatnim razgovorima, pri čemu se formuliraju na najrazličitije načine, a najčešće kao pitanje ličnosti: ”Kako i zašto ste vi izgubili vlast?” ”Na koji način je Staljin ovladao aparatom?” ”U čemu je Staljinova snaga?”

Pitanje o unutrašnjim zakonima revolucije i kontrarevolucije vrlo često se postavlja čisto individualistički, kao da se radilo o šahovskoj partiji ili nekakvom sportskom natjecanju, a ne o dubokim sukobima i promjenama društvenog karaktera. Mnogobrojni pseudomarksisti u tom se pogledu uopće ne razlikuju od vulgarnih demokrata koji na velike narodne pokrete primjenjuju kriterije parlamentarnih kuloara.

Svatko tko imalo poznaje historiju zna da je svaka revolucija poslije sebe izazivala kontrarevoluciju koja, doduše, nikad nije društvo u potpunosti odbacivala natrag na polaznu točku na području ekonomije, ali je uvijek narodu oduzimala važan, katkad i lavovski dio njegovih političkih tekovina. Žrtva već prvog reakcionarnog vala, po pravilu, je onaj sloj revolucionara koji je u prvom, ofenzivnom, ‘herojskom’ periodu revolucije bio na čelu masa. Ovo opće historijsko zapažanje treba nas navesti na misao da se tu ne radi naprosto o umješnosti i lukavstvu, o vještini dviju ili više ličnosti, nego o uzrocima neusporedivo dubljeg reda.

Za razliku od površnih fatalista (tipa Leona Bluma, Paula Faurea itd.), marksisti nikako ne poriču ulogu ličnosti, njene inicijative i hrabrosti u socijalnoj borbi. Ali, za razliku od idealista, marksisti znaju da je svijest u krajnjoj instanci podređena biću. Uloga rukovodstva u revoluciji ogromna je. Bez pravilnog rukovodstva proletarijat ne može pobijediti. Međutim, ni najbolje rukovodstvo nije u stanju izazvati revoluciju onda kad za nju nema objektivnih uvjeta. Jednom od najvažnijih vrlina proleterskog rukovodstva treba smatrati sposobnost da se razlikuje kada se može nastupati, a kada se mora odstupati. Ta sposobnost bila je glavna Lenjinova snaga[i].

Razumije se, uspjeh ili neuspjeh borbe Lijeve opozicije protiv birokracije ovisio je u ovoj ili onoj mjeri od kvaliteta rukovodstva obje strane u sukobu. Ali, prije nego što se govori o tim kvalitetama treba jasno shvatiti karakter samih suprotstavljenih strana, pošto najbolji vođa jedne strane može biti apsolutno nepogodan na drugoj strani, i obrnuto. Tako uobičajeno (i tako naivno) pitanje: ”Zašto  Trocki nije svojevremeno iskoristio vojni aparat protiv Staljina?”, najbolje svjedoči o nedostatku želje, ili umijeća da se promisle opći historijski uzroci pobjede sovjetske birokracije nad revolucionarnom avangardom proletarijata. O tim uzrocima sam pisao ne jednom u nizu svojih radova, počevši od autobiografije. Pokušat ću u nekoliko redova rezimirati najvažnije zaključke.

Pobjedu Oktobarske revolucije nije osigurala današnja birokracija, nego radničke i seljačke mase pod boljševičkim rukovodstvom. Birokracija je počela rasti tek poslije konačne pobjede, popunjavajući svoje redove ne samo revolucionarnim radnicima, nego i pripadnicima drugih klasa (bivšim carskim činovnicima, oficirima, buržoaskim intelektualcima i dr.).  Pogleda li se starija generacija današnje birokracije, vidjet će se da je njena pretežna većina u vrijeme Oktobarske revolucije bila u taboru buržoazije (uzmimo za primjer samo sovjetske ambasadore: Potemkin, Maisky, Troyanovsky, Surits, Khinchuk itd.). Oni današnji birokrati koji su u Oktobarskim danima bili u taboru boljševika, u većini nisu imali nikakve značajne uloge u pripremi i ostvarenju prevrata, kao ni u prvim godinama nakon njega. To se prije svega odnosi na samog Staljina. Što se tiče mladih birokrata, oni su izabrani i odgojeni od strane starijih, najčešće među njihovim vlastitim sinovima. ‘Vođa’ tog novog, postrevolucionarnog sloja postao je Staljin.

Historija sindikalnog pokreta u svim zemljama nije samo historija štrajkova i uopće masovnih pokreta, nego je i historija formiranja sindikalne birokracije. Dovoljno je poznato u kakvu je ogromnu konzervativnu snagu uspjela izrasti birokracija i s kakvim nepogrešivim instinktom ona sebi odabire i formira odgovarajuće ‘genijalne’ vođe: Gompers, Green, Legien, Leipart, Citrine itd. Ako Jouhaux za sada uspješno brani svoje pozicije od napada sa ljevice, to nije zato što je on veliki strateg – mada je, nesumnjivo, iznad svojih birokratskih kolega (ne zauzima on badava među njima prvo mjesto) – nego zato što se sav njegov aparat svakog dana i svakog časa uporno bori za svoju egzistenciju, kolektivno izabire najbolje metode borbe, misli na Jouhauxa i sugerira mu nužna rješenja. Međutim, to uopće ne znači da je Jouhaux nepobjediv. Pri oštroj promjeni situacije – u pravcu revolucije ili fašizma – sav sindikalni aparat smjesta će izgubiti svoju samouvjerenost, njegovi lukavi manevri pokazat će se nemoćnim, a sam Jouhaux će djelovati žalosno, a ne impozantno. Sjetimo se makar toga kakvim su se prezrenim ništarijama pokazali moćni i nadmeni vođe njemačkih sindikata – i 1918. godine, kada je protiv njihove volje izbila revolucija, i 1932. kada je nastupao Hitler.

Iz tih primjera mogu se vidjeti izvori snage i slabosti birokracije. Ona izrasta iz pokreta masa u prvom, herojskom periodu borbe. Međutim, uzdigavši se iznad masa i riješivši svoj vlastiti ‘socijalni problem’ (osigurana egzistencija, utjecaj, ugled itd.), birokracija sve više teži mase zadržati u nepokretnosti. Zašto riskirati? Pa ona ima što za izgubiti. Najviši procvat utjecaja i blagostanja reformističke birokracije pada u epohu kapitalističkog prosperiteta i relativne pasivnosti radnih masa. Ali, kada je ta pasivnost narušena, s desna ili s lijeva, blaženosti birokracije dolazi kraj. Njen um i lukavstvo pretvaraju se u glupost i nemoć. Priroda ‘vođe’ odgovara prirodi one društvene klase (ili sloja) koju oni predvode i objektivnoj situaciji kroz koju ta klasa (sloj) prolazi.

Sovjetska birokracija je neusporedivo moćnija od reformističke birokracije svih kapitalističkih zemalja uzetih zajedno, pošto je u njenim rukama državna vlast i sve privilegije i pogodnosti vezane za tu vlast. Istina, sovjetska birokracija je izrasla na tlu pobjedonosne proleterske revolucije. Međutim, bila bi najveća naivnost idealizirati zbog toga samu birokraciju. U siromašnoj zemlji – a SSSR je još i danas veoma siromašna zemlja, u kojoj su zasebna soba, dovoljna prehrana i odjeća još uvijek dostupni samo nevelikoj manjini stanovništva – milijuni birokrata, velikih i malih, trude se prije svega osigurati osobno blagostanje! Otuda krajnji egoizam i konzervativizam birokracije, njen strah od nezadovoljstva masa, njena mržnja prema kritici, njena bijesna upornost u gušenju svake slobodne misli, na kraju njeno licemjerno i religiozno klečanje pred ‘vođom’ koji utjelovljuje i brani njenu neograničenu vlast i njene privilegije. Sve to zajedno i čini sadržaj borbe protiv ‘trockizma’.

Savršeno je neosporna i puna značenja činjenica da je sovjetska birokracija postajala sve moćnija što su teži udarci padali na svjetsku radničku klasu. Porazi revolucionarnih pokreta u Europi i Aziji postepeno su potkopavali vjeru sovjetskih radnika u međunarodnog saveznika. U zemlji je sve vrijeme vladala teška bijeda. Najsmjeliji i najpredaniji predstavnici radničke klase su ili izginuli u građanskom ratu, ili su se uzdigli za nekoliko stupnjeva više, i u većini se asimilirali u redove birokracije, izgubivši revolucionarnih duh. Iscrpljena uslijed strašnih napora iz revolucionarnih godina, izgubivši perspektivu, otrovana gorčinom niza razočarenja, široka masa pala je u pasivnost. Reakcija ove vrste mogla se, kao što je već rečeno, promatrati poslije svake revolucije. Neizmjerna historijska prednost Oktobarske revolucije, kao proleterske, sastoji se u tome što zamor i razočarenje masa nije iskoristio klasni neprijatelj u obliku buržoazije i aristokracije, nego gornji sloj same radničke klase i s njim povezane srednje grupe, koje su se stopile u sovjetsku birokraciju.

Pravi proleterski revolucionari u SSSR-u nisu crpili svoju snagu toliko u aparatu, koliko u aktivnosti revolucionarnih masa. Naročito crvenu armiju nisu stvarali ‘aparatčici’ (u najkritičnijim godinama aparat je bio veoma slab), nego kadrovi herojskih radnika, koji su pod rukovodstvom boljševika zbijali oko sebe mlade seljake i vodili ih u borbu. Oseka revolucionarnog pokreta, zamor, porazi u Europi i Aziji, razočarenje u radničkim masama morali su neizbježno i neposredno oslabiti pozicije revolucionarnih internacionalista i, obrnuto, ojačati pozicije nacionalno-konzervativne birokracije. Otvara se novo poglavlje revolucije. Vođe iz prethodnog perioda prelaze u opoziciju. Nasuprot tome, konzervativni političari aparata, koji su u revoluciji imali drugorazrednu ulogu, bivaju uzdignuti od strane pobjedničke birokracije u prvi plan.

Što se tiče vojnog aparata, on je bio dio ukupnog birokratskog aparata, a svojim osobinama nije se od njega razlikovao. Dovoljno je reći da je u godinama građanskog rata Crvena armija apsorbirala desetine hiljada bivših carskih oficira. 13. ožujka 1919. godine Lenjin je na mitingu u Petrogradu govorio: ”Kada mi je nedavno drug Trocki saopćio da kod nas u vojnoj organizaciji broj oficira dostiže nekoliko desetaka tisuća, stekao sam konkretnu predstavu o tome u čemu je tajna iskorištavanja našeg neprijatelja: kako natjerati da grade komunizam one koji su bili njegovi protivnici, kako graditi komunizam od cigli koje su kapitalisti izabrali protiv nas! Mi drugih cigli nemamo!” (Sočinjenija Lenjina, tom XXIV, rusko izdanje, 1932. g. stenogram, str. 65). Ti oficirski i činovnički kadrovi su obavljali prvih godina svoj rad pod neposrednim pritiskom i kontrolom naprednih radnika. U ognju žestoke borbe nije moglo biti ni riječi o privilegiranom položaju oficira: čak i sama ta riječ bila je iščezla iz rječnika. Ali, poslije postignutih pobjeda i prelaska u stanje mira upravo je vojni aparat počeo težiti da postane najutjecajniji i najprivilegiraniji dio cjelokupnog birokratskog aparata. Oslanjati se na oficire radi osvajanja vlasti mogao je samo onaj tko je bio spreman izaći u susret kastinskim aspiracijama oficira, tj. da im osigura visoke položaje, da činove i ordenje, jednom riječi da odjednom i odmah učini ono što je staljinistička birokracija radila postepeno tijekom sljedećih 10-12 godina. Nema nikakve sumnje da tih dana ne bi predstavljalo nikakvu teškoću izvršiti vojni prevrat protiv frakcije Zinovjeva, Kamenjeva, Staljina i drugih, to čak ne bi iziskivalo ni prolivanje krvi; ali rezultata jednog takvog prevrata bio bi samo ubrzanje tempa iste birokratizacije i bonapartizma protiv kojih je Lijeva opozicija pokrenula borbu.

Zadatak boljševika – lenjinista u suštini nije bio oslanjati se na vojnu birokraciju protiv partijske, nego osloniti se na proletersku avangardu i preko nje na narodne mase, te obuzdati birokraciju u cjelini, očistiti je od stranih elemenata, osigurati nad njom budnu kontrolu trudbenika i prevesti njenu politiku na kolosijek revolucionarnog internacionalizma. Međutim, pošto je tijekom godina građanskog rata, gladi i epidemija presušio živi izvor revolucionarne snage masa, a birokracija strašno narasla u broju i podlosti, to su proleterski revolucionari ostali najslabija strana. Istina, pod zastavom boljševika – lenjinista okupile su se desetci tisuća najboljih revolucionarnih boraca, uključivši tu i one u vojsci. Napredni radnici odnosili su se prema opoziciji sa simpatijama. Ali, ta simpatija ostala je pasivna: u masama više nije bilo vjere u to da se pomoću borbe može ozbiljno promijeniti stanje. A birokracije je tvrdila: ”Opozicija hoće međunarodnu revoluciju i sprema se uvući nas u revolucionarni rat. Dosta nam je potresa i bijede. Zaslužili smo pravo na odmor. A i ne treba nam više nikakvih ‘permanentnih revolucija’. Mi ćemo kod nas sami izgraditi socijalističko društvo. Radnici i seljaci, oslonite se na nas, vaše vođe!” Ova nacionalno-konzervativna agitacija praćena je – da spomenemo usput – bijesnim klevetama, katkad apsolutno reakcionarnim, protiv internacionalista. Tijesno je ujedinila birokraciju, kako vojnu tako i civilnu, i našla nesumnjivog odjeka kod zamorenih i zaostalih radničkih i seljačkih masa. Tako je boljševička avangarda ostala izolirana i dijelom razbijena. U tome je sva tajna pobjede termidorske birokracije.

Priče o nekim izuzetnim taktičkim ili organizacijskim kvalitetama Staljina samo su mit koji je svjesno stvorila birokracija SSSR-a i Kominterne, i koji su prihvatili lijevi buržoaski intelektualci, a koji se, bez obzira na njihov individualizam, voljno klanjaju pred uspjehom. Ta gospoda nisu ni razumjela ni priznavala Lenjina kad je on, proganjan od strane međunarodnog ološa, pripremao revoluciju. Ali zato su ‘priznali’ Staljina onda kada takvo priznanje može donijeti samo zadovoljštinu, a katkad i direktnu korist.

Inicijativa za borbu protiv Lijeve opozicije i nije zapravo potekla od Staljina, nego od Zinovjeva. Staljin se isprva kolebao i odugovlačio. Bilo bi pogrešno misliti da je on od početka imao nekakav strateški plan. Staljin je ispipavao teren. Nema sumnje da mu je marksističko tutorstvo bilo teško breme. Faktički, on je tražio jednostavniju, ‘nacionalniju’, ‘pouzdaniju’ politiku. Uspjeh koji se na njega obrušio iznenadio je prije svega njega samog. Bio je tu uspjeh novog vladajućeg sloja, revolucionarne aristokracije koja se nastojala osloboditi kontrole masa i kojoj je bio potreban jak i pouzdan arbitar u njenim unutrašnjim stvarima. Staljin, drugorazredna figura proleterske revolucije, pokazao se kao neosporni vođa termidorske birokracije, kao prvi u njenoj sredini i – ništa više od toga[ii].

Talijanski fašistički ili polufašistički pisac Malaparte napisao je knjigu ‘Coupe d’Etat: Tehnika revolucije’ u kojoj razvija misao da ‘revolucionarna taktika Trockog’, nasuprot Lenjinovoj strategiji, može osigurati pobjedu u svakoj zemlji i u svim uvjetima. Besmisleniju teoriju teško je zamisliti! Međutim, oni mudraci koji nas u posljednje vrijeme optužuju da smo izgubili vlast zbog neodlučnosti, u suštini prihvaćaju gledište Malapartea: oni misle da postoje neke naročite ‘tajne’ pomoću kojih se može osvojiti i zadržati revolucionarna vlast, nezavisno od djelovanja najvažnijih objektivnih faktora (pobjede ili poraza revolucije na Zapada i Istoku, uspona ili pada masovnog pokreta u zemlji itd.). Vlast nije nagrada koja pripadne ‘spretnijima’. Vlast je odnos među ljudima, u krajnjoj instanci – među klasama. Pravilno rukovodstvo, kao što je već rečeno, jest važna poluga uspjeha. Ali, to uopće ne znači da rukovodstvo može osigurati pobjedu u svim uvjetima.

Na kraju krajeva, presudne su klasna borba i unutarnje promjene koja se zbivaju u masama koje se bore.

Na pitanje, pak, kako bi se odvijala borba da je Lenjin još ostao živ, ne može se, naravno, odgovoriti s matematičkom preciznošću. Da je Lenjin bio nepomirljiv protivnik pohlepne konzervativne birokracije i Staljinove politike, koja je uz sebe svoju vezivala sve njemu slične, očigledno se vidi iz cijelog niza Lenjinovih pisama, članaka i prijedloga iz posljednjeg perioda njegovog života, posebno iz njegovog ‘Testamenta’, u kome je preporučivao da se Staljin smjeni s položaja generalnog sekretara, te konačno iz njegovog posljednjeg pisma u kome je prekinuo sa Staljinom ‘sve osobne i drugarske odnose’. U periodu između dva napada bolesti Lenjin mi je predložio da zajedno stvorimo frakciju za borbu protiv birokracije i njenog glavnog tabora, organizacijskog biroa CK, kojim je rukovodio Staljin. Za XII. kongres partije Lenjin je, prema njegovim vlastitim riječima, pripremao ‘bombu’ protiv Staljina. O svemu tome pisano je na temelju točnih i neospornih dokumenata u mojoj autobiografiji, kao i u posebnom spisu ‘Lenjinov testament’. Lenjinove pripreme pokazuju da je on predstojeću borbu smatrao veoma teškom: naravno, ne zbog toga što se on lično bojao Staljina kao protivnika (o tome je smiješno i govoriti), nego zbog toga što je iza Staljinovih leđa jasno uočavao  splet krvnih interesa moćnog sloja vladajuće birokracije. Još za Lenjinova života Staljin je protiv njega spletkario, oprezno šireći preko svojih agenata glasinu da je Lenjin postao umni invalid, da ne shvaća situaciju i sl. – riječju, pustio je u promet onu istu legendu koja je danas neslužbena verzija Kominterne  za objašnjenje oštrog neprijateljstva između Lenjina i Staljina u toku posljednjih godinu i pol dana Lenjinovog života. U stvari, svi ti članci i pisma, koje je Lenjin diktirao već iz bolesničke postelje, možda su najzreliji produkti njegove misli. Umna snaga ovog ‘invalida’ mogla bi se mjeriti s tucetom Staljina.

Sa sigurnošću se može kazati da bi uspon birokratske svemoći – u krajnjoj mjeri, bar prvih godina – bio sporiji da je Lenjin poživio duže. No, već 1926. godine Krupskaja je govorila u krugovima lijevih opozicionara: ”Da je Iljič živ, sigurno bi već sjedio u zatvoru.” Lenjinova strahovanja i zabrinuta predviđanja tada su bili još svježi u njenom pamćenju i ona nije imala ikakvih iluzija o Lenjinovoj osobnoj svemoći, shvaćajući – prema njegovim vlastitim riječima – da i najbolji kormilar ovisi o bočnim ili suprotnim vjetrovima i strujama.

Znači li to da je Staljinova pobjeda bila neizbježna? Da je borba Lijeve opozicije (boljševika – lenjinista) bila beznadna? Takvo postavljanje pitanje je apstraktno, shematsko, fatalističko. Tok borbe je nesumnjivo pokazao da boljševici – lenjinisti nisu mogli, niti će moći izvojevati potpunu pobjedu u SSSR-u, tj. osvojiti vlast i iskorijeniti kugu birokratizma, bez podrške svjetske revolucije. Međutim, to uopće ne znači da njihova borba nije ostavila traga. Bez smjele kritike opozicije i bez straha birokracije od opozicije Staljin-Buharinov kurs na kulaka neminovno bi doveo do restauracije kapitalizma. Birokracija je bila prinuđena pred šibom opozicije preuzeti važne elemente naše programske platforme. Lenjinisti nisu uspjeli spasiti sovjetski režim od procesa degeneracije i nakaznosti ličnog režima. Međutim, oni su ga spasili od potpunog rušenje presjekavši put kapitalističkoj restauraciji. Progresivne reforme birokracije bile su sporedan proizvod revolucionarne borbe opozicije. Za nas je to odveć nedovoljno. No, i to je nešto.

Na pozornici svjetskog radničkog pokreta, o kome sovjetska birokracija ovisi tek posredno, stvar je bila neusporedivo nepovoljnija nego u SSSR-u. Staljinizam je, posredstvom Kominterne, postao najgora prepreka svjetskoj revoluciji. Bez Staljina ne bi bilo Hitlera. Danas u Francuskoj, posredstvom politike prostracije koja se naziva politikom ‘narodnog fronta’, staljinizam priprema novi poraz proletarijata.

Međutim, ni tu borba Lijeve opozicije uopće nije bila uzaludna. U cijelom svijetu rastu u jačaju kadrovi istinskih proleterskih revolucionara, istinskih boljševika, koji nisu prišli sovjetskoj birokraciji da bi izvukli korist iz njenog autoriteta i njene kase, nego su prišli programu Lenjina i zastavi Oktobarske revolucije. Usprkos zaista monstruoznim, u povijesti još neviđenim progonima od strane združenih strana imperijalizma, reformizma i staljinizma, boljševici – lenjinisti rastu, jačaju i sve više pridobivaju povjerenje naprednih radnika. Nepogrešiv simptom prijeloma do koga je došlo jest, na primjer, izvanredna evolucija pariške socijalističke omladine.

Svjetska revolucija će krenuti pod zastavom Četvrte internacionale. Već njeni prvi uspjesi razbit će u prah svemoć staljinističke klike, njene mitove, klevete i njenu napuhanu reputaciju. Sovjetska republika, kao i svjetska proleterska avangarda konačno će se osloboditi birokratske hobotnice. Povijesni pad staljinizma je predodređen i bit će zaslužena kazna za njegove bezbrojne zločine prema svjetskoj radničkoj klasi. Drugačiju osvetu mi ne želimo i ne očekujemo!

12. studenog 1935. (Bjulleten’ opozicii, No. 46)