Uvod (Radoslav Pavlović)

Napisana u veljači 1938., brošura Lava Trockog „Njihov i naš moral”, kao i njen prirodan dodatak „Sikofanti”, godinu dana poslije, nesumnjivo nosi pečat najmračnijih godina XX. stoljeća.  Ako se izuzmu ratne godine 1914.-1918. i 1940.-1945., godine totalnog posrnuća i rušenja, obilježene milijunima stradalih,  godine koje prethode II. svjetskom ratu su godine poraza španjolske revolucije – posljednje nade naspram očigledne Hitlerove pripreme za rat – i masovnog likvidiranja komunista u SSSR-u od Staljinove vrhuške. Aparat prve radničke države postao je najsurovije sredstvo progona revolucionara širom Evrope, među kojima su trockisti zauzimali najistaknutije mjesto, već samim tim što su jedini imali jasan politički program naspram termidorske reakcije.

Nad Europom nebo je postalo mračno. Pomutnja u lijevim krugovima radničkog pokreta je na vrhuncu. Ubrzo će doći do pakta Staljin-Hitler, koji je Victor Serge označio kao „ponoć stoljeća“,  komunisti će masovno pribjegavati samoubojstvu.  Tito će prijetiti Krleži fizičkom likvidacijom. Lijevo orijentirana inteligencija, socijalno nemoćna i politički kolebljiva, počela je teoretizirati ovu reakciju  tako što će uporno tražiti „prvobitni grijeh” u djelima Lenjina i Trockog, od liberala i socijaldemokrata do anarhista i drugih ultraljevičara. Na ovu duboku intelektualnu reakciju Trocki će odgovoriti neskrivenim moralnim prezirom, pronicljivom političkom računicom i filozofskom mudrošću. Za njega nema sumnje: naspram toliko historijskih poraza treba barem sačuvati idejno dostojanstvo za budućnost.

Samo godinu dana prije nego što će napisati ovaj tekst, u jeku prvih moskovskih procesa, kada su se Lenjinovi suborci i sumnjive protuhe u sudskom amalgamu teretili kao „agenti fašizma”, „saboteri”, „Mikadovi špijuni” u „trockističkoj zavjeri”,  Trocki je u socijaldemokratskoj Norveškoj držan u kućnom pritvoru, sa zabranom da se javno brani od ovih teških optužbi, jer Staljin je prijetio Oslu da će bojkotirati njen izvoz suhe haringe.  GPU je u Španjolskoj masovno proganjao revolucionare iz POUM-a i lijeve anarhiste kao „trockiste” i time presudno doprinio Frankovoj pobjedi. Šest mjeseci prije Ignjat Rajs, poljski komunist koji je radio za IV. odjeljenje vojne obavještajne službe SSSR-a, i koji je javno raskinuo sa Staljinom i prišao IV. internacionali, nađen je mrtav tjedan dana poslije u okolini Lausanne. Najzad, dok je pisao ovu brošuru Trocki saznaje da mu je sin i suborac Lav Sedov preko noći stradao u jednoj pariškoj bjelogardijskoj bolnici posle bezazlene operacije slijepog crijeva! Poslije se saznalo da je njegov najbliži suradnik Mark Zborowsk , koji ga je odveo u ovu bolnicu, bio Staljinov agent.

Zar je potrebno još nešto a da se čovjeku sve ne smrkne? Pa ipak, dosljedan marksizmu i onoj čuvenoj Spinozinoj krilatici – „Niti plači, niti se smij – nego razumi!” – Trocki nalazi snage da teorijski razborito i intelektualno pošteno razotkrije moralnu bijedu ljevičarskih i socijaldemokratskih negacija boljševizma i trockizma. Politički imperativ bio je unijeti duh samopouzdanja u mladu generaciju pristalica Četvrte internacionale, što je nesumnjivo bilo od koristi i nama, trideset godina poslije, kao što će biti od koristi i danas, osamdeset godina poslije, novim mladim pristalicama Lenjina i Trockog.  Sila moralnog gnjeva naspram malograđanskih kukavica pred staljinističkim zločincima i književnih  vitezova obračuna s trockistima, koje staljinisti progone na svakom koraku Evrope, ravna je filozofskoj dubini razmatranja ideoloških struja s kojima je marksizam svojevremeno raskrstio (idealizam, utilitarizam), pa čak i onih pravaca koji su nastali poslije rata, kao egzistencijalizam (Merleau-Ponty).

 

Trgovci indulgencijama i njihovi socijalistički saveznici, ili kukavica u tuđem gnijezdu

Brošura Njihov i naš moral postigla je makar to da je natjerala neke filistre i sikofante[i] da se otkriju do kraja. O tome svjedoče već prvi odjeci koje sam dobio na nju u francuskom i belgijskom tisku. Najrazumljivija je recenzija pariškog katoličkog lista La Croix. Ti ljudi imaju svoj sustav i ne srame ga se zastupati. Oni su za apsolutni moral, a iznad svega – za krvnika Franca: takva je božja volja. Iza svojih leđa oni imaju nebeskog Čistača, koji za njima uklanja i čisti sve njihove gadosti. Nije čudo što osuđuju nedostojni moral revolucionara, koji moraju sami za sebe odgovarati. Međutim, ovdje nas ne zanimaju profesionalni trgovci indulgencijama, nego moralisti koji na kraj izlaze i bez boga, pokušavajući ga sami zamijeniti.

Briselski „socijalistički” list La Peuple – evo gdje se skriva vrlina! – nije u našoj knjižici našao ništa drugo osim kriminalnog recepta za stvaranje tajnih ćelija u ime najnemoralnijeg od svih ciljeva: potkopavanje prestiža i prihoda belgijske radničke birokracije. Moguće je, kao odgovor, podsjetiti da je ova birokracija zaprljana bezbrojnim izdajstvima i direktnim pljačkama (sjetimo se makar afere oko „Radničke banke”!), da u radničkoj klasi guši svaki tračak kritične misli, da po praktičnom moralu nije ništa bolja od svoje političke saveznice – katoličke hijerarhije. Ali, prvo, samo vrlo neodgojeni ljudi mogu podsjećati na tako neprijatne stvari; drugo, sva ta gospoda, bez obzira kakvi su njihovi sitni grijesi, imaju u rezervi najviše moralne principe: o tome se već brine Henri de Man, pred čijim visokim autoritetom mi boljševici ne možemo, razumije se, naći nimalo blagonaklonosti.

Prije nego što pređemo na druge moraliste, zadržimo se za trenutak na prospektu koji je o našoj knjižici štampao francuski izdavač. Po samom svom cilju prospekt bi trebao ili preporučiti knjigu, ili bar korektno izložiti njen sadržaj. Pred sobom imamo, međutim, sasvim drugačiji prospekt. Dovoljno je navesti jedan primjer: „Trocki misli da je njegova partija, nekad na vlasti, a sada u opoziciji, uvijek predstavljala pravi proletarijat, a on sam – pravi moral. Iz toga on izvlači, na primjer, sljedeći zaključak: strijeljanje taoca ima savršeno drugačije značenje, ovisno od toga je li ga naredio Staljin ili Trocki…” Ovaj citat sasvim je dovoljan za ocjenu zakulisnog interpretatora. Pravo kontrole nad prospektom neosporno je pravo autora. Ali, kako je u danom slučaju autor bio na drugoj strani oceana, to je netko od „prijatelja” očito iskoristio neupućenost izdavača, uvukao se u tuđe gnijezdo, i tu snio svoje jaje – oh, razumije se, veoma malo, skoro djevičansko jaje. Tko je autor tog prospekta? Victor Serge, prevoditelj knjižice i ujedno i njen strogi cenzor, lako može dati potrebno obavještenje. Ne bi me čudilo da je prospekt napisao … naravno, ne Victor Serge, nego netko od njegovih učenika, koji umije imitirati učitelja u mislima i u stilu. A možda ga je ipak napisao sam učitelj, tj. Victor Serge, u svojstvu autorovog „prijatelja”?

 

„Hotentotski moral!”

Suvarin i drugi sikofanti, razumije se, odmah su dohvatili citiranu rečenicu prospekta koja ih izbavlja od nužde da se sami zamaraju traganjem za otrovnim sofizmima. Kad Trocki uzima taoce, onda je to dobro; kad to čini Staljin – onda je loše. Povodom tog „hotentotskog morala”, nije teško iskazati plemenito negodovanje. Nema, međutim, ničeg lakšeg nego na najsvježijem primjeru pokazati prazninu i lažnost tog negodovanja. Victor Serge javno je stupio u POUM, katalonsku partiju koja je na frontu građanskog rata imala svoju policiju. Na frontu, kao što je poznato, strijeljaju i ubijaju. Tim povodom može se reći: „Za Victora Sergea ubojstva dobivaju sasvim različita značenja, zavisno od toga je li ih naredio general Franco ili vođe partije Victora Sergea.” Ako bi naš moralist pokušao osmisliti svoje vlastite postupke prije nego što krene proučavati druge, on bi ovim povodom vjerojatno rekao: Ali, španjolski radnici borili su se za oslobođenje naroda, a Francove bande za njegovo porobljavanje! Nikakav drugi odgovor Serge ne može smisliti. Drugim riječima: on će samo ponoviti „hotentotski”[ii] argument Trockog u pogledu taoca.

 

Još jednom o taocima

Moguće je, međutim, da naš moralist neće htjeti otvoreno kazati ono što jest, nego će pokušati okolišati: „Ubojstvo na frontu je jedna stvar, a strijeljanje taoca – druga!” Taj je argument, pokazat ćemo već, naprosto glup. Ali, za trenutak ostanimo na terenu koji predlaže naš protivnik. Institut taoca, kažete, nemoralan je „sam po sebi”? Dobro, složimo se s tim. Međutim, taj je institut prakticiran u svim građanskim ratovima stare i nove povijesti. Očito je da on proistječe iz prirode građanskog rata. Odatle se može izvući samo jedan zaključak, a to je da je sama priroda građanskog rata nemoralna. To je gledište lista La Croix, koji smatra da se mora pokoravati vlastima, budući da su vlasti od boga. A Victor Serge? On nema promišljeno gledište. Položiti jaje u tuđe gnijezdo je jedno, a odrediti svoj odnos prema složenim historijskim pitanjima je nešto sasvim drugo. Sasvim je vjerojatno da su ljudi tako visokog morala, kao Azaña, Caballero, Negrin i ostali bili protiv uzimanja taoca iz tabora fašista: i tamo i ovdje su buržuji, povezani srodstvom i svojstvom, uvjereni da će u slučaju poraza ne samo sačuvati glavu nego i zadržati svoj biftek. Na svoj način, oni su bili u pravu. Međutim, fašisti su uzimali taoce iz redova proleterskih revolucionara, a proleteri su, sa svoje strane, uzimali taoce iz redova fašističke buržoazije, budući da su znali kakvu prijetnju njima i njihovoj klasnoj braći donosi svaki, makar privremen i djelomičan poraz.

Viktor Serge nije u stanju samom sebi odgovoriti što on zapravo želi: da građanski rat očisti od instituta taoca ili da svjetsku povijest očisti od građanskog rata? Sitnoburžoaski moralist misli epizodno, na sitno, u busenima, budući da je nesposoban da pojave sagledava u njihovoj unutrašnjoj vezi. Umjetno izdvojeno pitanje taoca za njega je samostalni moralni problem, nezavisan od onih općih uvjeta koji dovode do oružanih sukoba među klasama. Građanski rat je krajnji izraz klasne borbe. Pokušavati podčiniti ga apstraktnim „normama” u stvarnosti znači razoružati radnike pred do zuba naoružanim neprijateljem. Sitnoburžoaski moralist je mlađi brat buržoaski pacifista koji želi „humanizirati” rat zabranom upotrebe bojnih otrova, bombardiranja otvorenih gradova i sl. Politički, takvi programi služe samo za to da bi odvlačili misli naroda od revolucije kao jedinog sredstva da se okonča s ratom.

 

Strah od buržoaskog javnog mnijenja

Smeteni moralist će se možda pokušati pozvati na to da je jedna stvar „otvorena” i „svjesna” borba između dva tabora, a druga pohvatati osobe koje ne sudjeluju u borbi. Međutim, ovaj je argument samo jadna i tupava smicalica. U taboru Franca borilo se na desetine tisuća obmanutih i nasilno vrbovanih ljudi. Republikanske trupe pucale su i ubijale te nesretne zarobljenike reakcionarnog generala. Je li to bilo moralno ili nemoralno? Nadalje, današnji rat s dalekometnom artiljerijom, avijacijom, bojnim otrovima i beskrajem pustošenja, gladi, požara, epidemija, neizbježno donosi sa sobom pogibiju stotinama tisuća i milijunima ljudi koji ne sudjeluju neposredno u borbi, a među njima su i starci i djeca. Ljudi uzimani kao taoci barem su vezani klasnim vezama i obiteljskom solidarnošću s jednim od tabora ili s jednim od vođa tabora. Pri uzimanju taoca moguć je svjestan izbor. Granata ispaljena iz topa ili bačena iz aviona usmjerena je na sreću i lako može uništiti ne samo neprijatelja, nego i prijatelje ili njihove očeve i djecu. Pa zašto onda naši moralisti izdvajaju pitanje taoca i zatvaraju oči pred ukupnim sadržajem građanskog rata? Zato što nisu baš previše hrabri. Kao „ljevičari”, oni se plaše otvoreno raskinuti s revolucijom. Kao sitni buržuji, oni se plaše srušiti mostove sa službenim javnim mnijenjem. U osudi sustava taoca oni se osjećaju u dobrom društvu – protiv boljševika. O Španjolskoj kukavički šute. Protiv uzimanja taoca od španjolskih radnika, anarhista i POUM-ista Victor Serge protestirat će … za dvadeset godina.

 

Moralni kodeks građanskog rata

Na istu kategoriju se odnosi i drugo otkriće Victor Sergea, naime: izrođivanje boljševizma počelo je onog trenutka kad je Čeka dobila pravo da na zatvorenim zasjedanjima odlučuje o sudbini ljudi. Serge se igra pojmom revolucije, piše o njoj poeme, ali nije sposoban shvatiti je onakvom kakva jest.

Javna suđenja moguća su samo u uvjetima stabilnog režima. Građanski rat je stanje krajnje nestabilnosti društva i države. Kao što je nemoguće u novinama tiskati planove glavnog štaba, tako je nemoguće na javnim suđenjima otkrivati uvjete i okolnosti zavjere, budući da su oni tijesno povezani sa samim tijekom građanskog rata. Na tajnim suđenjima, nema sumnje, izuzetno raste mogućnost da se pogriješi. To jedino znači, a to priznajemo drage volje, da situacija građanskog rata nije povoljna za rad nepristranog pravosuđa. Što ćemo onda?

Dali smo prijedlog da se V. Sergea imenuje predsjednikom komisije, sastavljene od, recimo, Marceaua Piverta, Suvarina, Walda Franka, Maxa Eastmana, Magdeleine Paz i drugih, sa zadatkom da izradi moralni kodeks građanskog rata. Njegov opći karakter je unaprijed jasan. Obje strane se obvezuju da neće uzimati taoce. Javna suđenja ostaju na snazi. Radi njihovog pravilnog odvijanja, potpuna sloboda tiska očuvana je za vrijeme građanskog rata. Budući da je štetno za javnu pravdu, slobodu tiska i nepovredivost pojedinca, bezuvjetno se zabranjuje bombardiranje gradova. Iz istih i još mnogo drugih razloga zabranjuje se upotreba artiljerije. A budući da puške, ručne bombe, pa i koplja nesumnjivo iskazuju štetan efekt na ljudska bića, kao i na demokraciju u cjelini, to se najstrože zabranjuje upotreba kako hladnog, tako i vatrenog oružja u građanskom ratu.

Divan kodeks! Velebni spomenik retorici V. Sergea i Magdeleine Paz! Međutim, sve dok taj kodeks ne prihvate svi ugnjetači i ugnjeteni, zaraćene klase tražit će načine kako osigurati pobjedu svim sredstvima, a sitnoburžoaski moralisti tumarat će kao i prije između dva tabora. Subjektivno, oni suosjećaju s ugnjetenima – u to nitko ne sumnja. Objektivno, ostaju zarobljenici morala vladajuće klase i pokušavaju ga nametnuti ugnjetenima, umjesto da im pomognu izgraditi moral pobune.

 

Mase nemaju baš ništa s tim!

Victor Serge uzgred je otkrio i uzrok sloma boljševičke partije: pretjeran centralizam, nepovjerenje u idejnu borbu, nedostatak slobodoljubivog („libertaire”, u suštini anarhističkog) duha. Više povjerenja u mase, više slobode. Sve je to van vremena i prostora. Međutim, sve mase uopće nisu jednake: ima masa revolucionarnih, pasivnih, reakcionarnih. Jedna te ista masa se u različitim vremenima oduševljava različitim osjećajima i parolama. Upravo je zato neophodna centralizirana organizacija avangarde. Samo partija koja uživa zasluženi autoritet sposobna je prevladati kolebanja same mase. Pridavati masi obilježje svetosti i svoditi vlastiti program na amorfnu „demokraciju” znači rastvarati se u klasi onakvoj kakva ona jest, pretvoriti se iz avangarde u arijergardu, a samim time i odreći se revolucionarnih zadataka. S druge strane, ako diktatura proletarijata uopće ima nekog smisla, onda to znači da ona avangardu klase naoružava državnim sredstvima radi odbijanja svih opasnosti, uključujući i one koje dolaze iz zaostalih slojeva samog proletarijata. Sve je to abeceda, sve je to dokazano iskustvom Rusije i potvrđeno iskustvom Španjolske.

Međutim, tajna je u tome što Victor Serge, zahtijevajući slobodu „za mase”, u stvari zahtijeva slobodu za sebe i sebi slične, slobodu od svake kontrole, svake discipline, a po mogućnosti i od svake kritike. „Mase” tu uopće nemaju što tražiti. Kad naš „demokrat” tumara s desna na lijevo i s lijeva na desno, sijući zbrku i skepticizam, onda se to njemu čini kao ostvarenje spasonosne slobode mišljenja. A kada mi s marksističkog gledišta ocjenjujemo lutanja izgubljenog sitnoburžoaskog intelektualca, onda mu se to čini napadom na njegovu individualnost. Tada on stupa u savez sa svim smetenjacima u ime križarskog pohoda protiv našeg despotizma i našeg sektaštva.

Unutrašnja demokracija revolucionarne partije nije cilj sama po sebi. Ona se mora dopunjavati i ograničavati centralizmom. Za marksista pitanje se uvijek postavlja na sljedeći način: demokracija za što, za koji program? Okviri programa samim su tim i okviri demokracije. V. Serge je od Četvrte internacionale tražio da dȃ slobodu djelovanja svim smetenjacima, sektašima, centristima tipa POUMA-a, Vereeckena, Marceaua Piverta, birokratskim konzervativcima tipa Snevlieta i običnim avanturistima tipa R. Moliniera. S druge strane, Victor Serge sistematski je pomogao centrističkim organizacijama da iz svojih redova istjeraju pristalice Četvrte internacionale. Taj demokratizam mi dobro poznajemo: on je popustljiv, prilagodljiv, pomirljiv – prema desnima, a u isto vrijeme uskogrudan, strog i zloban – prema lijevima. On jednostavno predstavlja režim samoobrane sitnoburžoaskog centrizma.

 

Borba protiv marksizma

Kad bi se V. S. ozbiljno odnosio prema pitanjima teorije, on bi se ustezao da nas, istupajući u ulozi „inovatora”, vuče nazad k Bernsteinu, Struveu i svim onim revizionistima prošlog stoljeća koji su pokušavali da marksizmu nakaleme kantijanizam, drugačije rečeno da klasnu borbu proletarijata podrede principima koji su tobože iznad nje. Kao i sam Kant, oni slikaju „kategorički imperativ” (ideju nužnosti) kao apsolutnu normu koja vrijedi za svakoga. U stvarnosti radi se o „dužnosti” prema buržoaskom društvu. Bernstein, Struve, Vorlander odnosili su se prema teoriji na svoj način ozbiljno; oni su otvoreno tražili povratak Kantu. Victor Serge i njemu slični ne osjećaju ni najmanju obvezu prema naučnoj misli. Oni se ograničavaju na aluzije, insinuacije i, u najboljem slučaju, na beletrističke generalizacije. Međutim, ako se njihove vlastite misli dovedu do konca, onda se pokazuje da su se oni prihvatili stare, davno kompromitirane rabote: da se marksizam obuzda pomoću kantijanizma, da se socijalistička revolucija paralizira „apsolutnim normama”, koje na djelu predstavljaju filozofsko uopćavanje interesa buržoazije – istina ne ove današnje, nego pokojne buržoazije iz epohe slobodne trgovine i demokracije. Imperijalistička buržoazije poštuje te norme još manje od svoje liberalne bake. Međutim, ona blagonaklono gleda na to kako sitnoburžoaski propovjednici unose zbrku, pomutnju i kolebanja u redove revolucionarnog proletarijata. Glavni cilj ne samo Hitlera nego i liberala i demokrata jest: kompromitirati boljševizam u vrijeme kad njegova historijska ispravnost prijeti postati sasvim očevidna masama. Boljševizam, marksizam – eto neprijatelja!

Kada je „brat” V. Basch[iii] , visoki svećenik demokratskog morala, uz pomoć svojeg „brata” Rosenmarka iznosio falsifikate u obranu moskovskih procesa i bio u tome javno razotkriven, busajući se u prsa, uzviknuo je: „Jesam li ja onda pristran? Pa oduvijek sam raskrinkavao teror Lenjina i Trockog!” Viktor Basch lijepo je otkrio unutarnji motiv moralista demokracije: jedni mogu šutjeti o moskovskim procesima, drugi procese mogu napadati, treći ih braniti, ali im je zajednička briga iskoristiti procese za osudu „morala” Lenjina i Trockog, tj. metode proleterske revolucije. Na tom terenu oni su svi braća.

Ranije citirani skandalozni prospekt govori da ja izlažem poglede na moral „oslanjajući se na Lenjina”. Ovu neodređenu rečenicu, koju se prenijela i druga izdanja, moguće je shvatiti u tom smislu da ja razvijam Lenjinove teorijske postavke. Međutim, koliko znam, Lenjin nije pisao o moralu. Viktor Serge zapravo želi reći nešto sasvim drugo, naime to da moje nemoralne ideje predstavljaju uopćavanje prakse „amoralista” Lenjina. On hoće mojim sudovima kompromitirati Lenjinovu ličnost, a moje sudove – Lenjinovom ličnošću. On se naprosto falsifikatima uključuje u ovu opću reakcionarnu struju koja je usmjerena protiv boljševizma i marksizma u cjelini.

 

Sikofant Suvarin

Bivši pacifist, bivši komunist, bivši trockist, bivši demokratski komunist, bivši marksist … gotovo bivši Suvarin, napada proletersku revoluciju i revolucionare utoliko drskije ukoliko manje zna što sam želi. Taj čovjek voli i umije prikupljati citate, dokumente, zareze i navodnike, sastavljati dosjee, a uz to ima izbrušen stil. U početku se nadao da će mu ovaj teret biti dovoljan za cijeli život. Ali, onda se morao uvjeriti da je potrebno još i umjeti misliti… Njegova je knjiga o Staljinu, bez obzira na mnoštvo interesantnih citata i činjenica, njegovo vlastito svjedočanstvo o svojoj bijedi. Suvarin ne razumije ni što je revolucija ni što je kontrarevolucija. On na historijske procese primjenjuje kriterije sitnog racionalizatora, koji se jednom zauvijek ozlojedio na poročno čovječanstvo. Disproporcija između njegovog kriticizma i stvaralačke nemoći razjeda ga kao kiselina. Otuda stalno ogorčenje i odsustvo elementarne savjesnosti u ocjeni ideja, ljudi i događaja, prikrivano suhim moraliziranjem. Kao i svi mizantropi i cinici, Suvarin organski teži k reakciji.

Je li Suvarin otvoreno raskinuo s marksizmom? To nikada nismo čuli. On više voli dvosmislenost: to je njegov životni element. „Trocki…, piše on u recenziji moje brošure – opet uzjahuje svog omiljenog konjića klasne borbe.” Dojučerašnjem marksistu klasna borba je „omiljeni konjić Trockog”. Nije čudo da sam Suvarin više voli uzjahati mrtvog psa vječnog morala. Marksističkoj koncepciji on suprotstavlja „osjećaj pravednosti … bez obzira na klasne razlike”. Barem je utješno saznanje da naše društvo počiva na „osjećaju pravednosti”. U ratu koji se bliži Suvarin će nesumnjivo svoje otkriće izlagati vojnicima u rovovima, a dotle: invalidima iz posljednjeg rata, nezaposlenima, napuštenoj djeci i prostitutkama. Priznajemo unaprijed: ako ga pri tome premlate, naš „osjećaj pravednosti” neće biti na njegovoj strani.

Kritičke opaske ovog bestidnog apologeta buržoaske pravednosti, „bez obzira na klasne razlike”, u potpunosti se oslanjaju na prospekt koji je inspirirao Victor Serge. Sa svoje strane, Serge u svojim „teorijskim” pokušajima ne ide dalje od hibridnih pozajmica od Suvarina. Suvarin ipak ima izvjesnu prednost: on govori ono što Viktor Serge još ne smije.

S lažnim negodovanjem – kod tog čovjeka nema ničeg istinitog – Suvarin piše da, budući da Trocki osuđuje moral demokrata, reformista, staljinista i anarhista, ispada da je spasiteljica morala samo „partija Trockog”, a budući da ta partija „ne postoji”, onda je na kraju krajeva utjelovljenje morala – sam Trocki. Kako da se čovjek na ovo ne nasmije? Suvarin očito zamišlja da je sposoban razlikovati ono što postoji od onoga što ne postoji. To je vrlo prosto dok se radi o kajgani i naramenicama. Ali u razmjerima historijskog procesa takvom razlikovanju Suvarin očito nije dorastao. „Ono što postoji” rađa se ili umire, razvija ili raspada. Ono što postoji može shvatiti samo onaj tko shvaća njegove unutrašnje tendencije.

Broj ljudi koji su već na početku posljednjeg imperijalističkog rata zauzeli revolucionarnu poziciju mogao se izbrojiti na prste. Razne nijanse šovinizma su gotovo u cijelosti osvojile čitavo područje službene politike. Liebknecht, Luxemburgova, Lenjin izgledali su kao nemoćni pojedinci. Može li se, međutim, sumnjati da je njihov moral bio iznad zvjerskog morala „svetog jedinstva”? Liebknechtova revolucionarna politika uopće nije bila „individualistička” kako se tada činilo prosječnom patriotskom filistru. Naprotiv, Liebknecht, i samo on, izražavao je i nagovještavao duboke podzemne struje u masama. Daljnji tok događaja u potpunosti je to potvrdio. Ne plašiti se danas potpunog raskida sa službenim javnim mnijenjem, da bi se steklo pravo da se sutra izraze misli i osjećanja pobunjenih masa, to je poseban vid postojanja, koji se razlikuje od empirijskog postojanja sitnih buržuja koji bogu kradu dane. Pod ruševinama nadolazeće katastrofe propasti će sve partije kapitalističkog društva, svi njegovi moralisti i svi njegovi sikofanti. Jedina partija koja će preživjeti jest partija svjetske socijalističke revolucije, iako se slijepim racionalizatorima čini da ona danas ne postoji, kao što im je u vrijeme posljednjeg rata činilo da ne postoji partija Lenjina i Liebknechta.

 

Revolucionari i nositelji zaraze

Engels je jednom pisao kako su on i Marx sav svoj život proveli u manjini i „pri tome se osjećali vrlo dobro”. Periodi u kojima se pokret ugnjetene klase uzdiže do nivoa općih zadataka revolucije u povijesti su najrjeđi izuzeci. Porazi ugnjetenih znatno su češći od pobjeda. Poslije svakog poraza nastupa dug period reakcije koji revolucionare odbacuje u stanje stroge izolacije. Lažni revolucionari, „vitezovi trenutka”, kako je to sročio ruski pjesnik, u takvim periodima ili otvoreno izdaju ideale ugnjetenih ili se daju u traganje za spasonosnom formulom koja bi im omogućila da ne raskinu ni sa jednim od tabora. U naše vrijeme nemoguće je naći pomirbenu formulu na području političke ekonomije ili sociologije: klasne proturječnosti nepovratno su opovrgnule „harmoničnu” formulu liberala i demokratskih reformista. Preostaje područje religije ili transcendentalnog morala. Ruski „socijalni revolucionari” pokušavaju spasiti demokraciju pomoću saveza s crkvom. Marceau Pivert zamjenjuje crkvu masonskom ložom. Victor Serge očito još nije pristupio loži, ali bez mnogo teškoća pronalazi s Pivertom zajednički jezik protiv marksizma.

Dvije klase rješavaju sudbinu suvremenog društva: imperijalistička buržoazija i proletarijat. Posljednje sredstvo buržoazije je fašizam, koji socijalne i historijske kriterije zamjenjuje biološkim i zoološkim standardima da bi se na taj način oslobodio svakojakih ograničenja u borbi za kapitalističko vlasništvo. Spasiti kulturu može samo socijalistička revolucija. Proletarijatu je potrebna sva njegova snaga, sva odlučnost, sva smjelost, sva strast, sva bespoštednost da bi izveo prevrat. A prije svega mu je potrebna potpuna nezavisnost od fantazija religija, „demokracije” i transcendentalnog morala – duhovnih okova koje je neprijatelj stvorio da bi ga sputao i podjarmio. Moralno je ono i samo ono što priprema potpuno rušenje imperijalističkog zvjerstva. Dobrobit revolucije – to je najviši zakon!

Jasno poimanje uzajamnih odnosa dviju osnovnih klasa, buržoazije i proletarijata, u epohi njihove borbe na smrt, otkriva nam objektivni smisao uloge sitnoburžoaskih moralista. Njihova glavna crta je nemoć: socijalna nemoć zbog ekonomske degradacije sitne buržoazije, ideološka nemoć zbog prestrašenosti sitnog buržuja pred strahovitom razularenošću klasne borbe. Otuda stremljenje sitnog buržuja – i obrazovanog i neukog – da obuzda klasnu borbu. Kad to ne uspije pomoću vječnog morala, a to uspjeti ne može, sitni buržuj baca se u zagrljaj fašizmu koji klasnu borbu obuzdava mitovima i krvničkom sjekirom. Moralizam Victora Sergea i njemu sličnih je most od revolucije k reakciji. Suvarin je već s one strane mosta. Najmanji ustupak sličnim tendencijama znači početak kapitulacije pred reakcijom. Neka ti nosioci zaraze propovijedaju moralna pravila Hitleru, Mussoliniju, Chamberlainu, Daladieru. Nama je dovoljan program proleterske revolucije.

 

Coyoacán D.F., 9. lipnja 1939.

---