Uvod (Radoslav Pavlović)

Napisana u veljači 1938., brošura Lava Trockog „Njihov i naš moral”, kao i njen prirodan dodatak „Sikofanti”, godinu dana poslije, nesumnjivo nosi pečat najmračnijih godina XX. stoljeća.  Ako se izuzmu ratne godine 1914.-1918. i 1940.-1945., godine totalnog posrnuća i rušenja, obilježene milijunima stradalih,  godine koje prethode II. svjetskom ratu su godine poraza španjolske revolucije – posljednje nade naspram očigledne Hitlerove pripreme za rat – i masovnog likvidiranja komunista u SSSR-u od Staljinove vrhuške. Aparat prve radničke države postao je najsurovije sredstvo progona revolucionara širom Evrope, među kojima su trockisti zauzimali najistaknutije mjesto, već samim tim što su jedini imali jasan politički program naspram termidorske reakcije.

Nad Europom nebo je postalo mračno. Pomutnja u lijevim krugovima radničkog pokreta je na vrhuncu. Ubrzo će doći do pakta Staljin-Hitler, koji je Victor Serge označio kao „ponoć stoljeća“,  komunisti će masovno pribjegavati samoubojstvu.  Tito će prijetiti Krleži fizičkom likvidacijom. Lijevo orijentirana inteligencija, socijalno nemoćna i politički kolebljiva, počela je teoretizirati ovu reakciju  tako što će uporno tražiti „prvobitni grijeh” u djelima Lenjina i Trockog, od liberala i socijaldemokrata do anarhista i drugih ultraljevičara. Na ovu duboku intelektualnu reakciju Trocki će odgovoriti neskrivenim moralnim prezirom, pronicljivom političkom računicom i filozofskom mudrošću. Za njega nema sumnje: naspram toliko historijskih poraza treba barem sačuvati idejno dostojanstvo za budućnost.

Samo godinu dana prije nego što će napisati ovaj tekst, u jeku prvih moskovskih procesa, kada su se Lenjinovi suborci i sumnjive protuhe u sudskom amalgamu teretili kao „agenti fašizma”, „saboteri”, „Mikadovi špijuni” u „trockističkoj zavjeri”,  Trocki je u socijaldemokratskoj Norveškoj držan u kućnom pritvoru, sa zabranom da se javno brani od ovih teških optužbi, jer Staljin je prijetio Oslu da će bojkotirati njen izvoz suhe haringe.  GPU je u Španjolskoj masovno proganjao revolucionare iz POUM-a i lijeve anarhiste kao „trockiste” i time presudno doprinio Frankovoj pobjedi. Šest mjeseci prije Ignjat Rajs, poljski komunist koji je radio za IV. odjeljenje vojne obavještajne službe SSSR-a, i koji je javno raskinuo sa Staljinom i prišao IV. internacionali, nađen je mrtav tjedan dana poslije u okolini Lausanne. Najzad, dok je pisao ovu brošuru Trocki saznaje da mu je sin i suborac Lav Sedov preko noći stradao u jednoj pariškoj bjelogardijskoj bolnici posle bezazlene operacije slijepog crijeva! Poslije se saznalo da je njegov najbliži suradnik Mark Zborowsk , koji ga je odveo u ovu bolnicu, bio Staljinov agent.

Zar je potrebno još nešto a da se čovjeku sve ne smrkne? Pa ipak, dosljedan marksizmu i onoj čuvenoj Spinozinoj krilatici – „Niti plači, niti se smij – nego razumi!” – Trocki nalazi snage da teorijski razborito i intelektualno pošteno razotkrije moralnu bijedu ljevičarskih i socijaldemokratskih negacija boljševizma i trockizma. Politički imperativ bio je unijeti duh samopouzdanja u mladu generaciju pristalica Četvrte internacionale, što je nesumnjivo bilo od koristi i nama, trideset godina poslije, kao što će biti od koristi i danas, osamdeset godina poslije, novim mladim pristalicama Lenjina i Trockog.  Sila moralnog gnjeva naspram malograđanskih kukavica pred staljinističkim zločincima i književnih  vitezova obračuna s trockistima, koje staljinisti progone na svakom koraku Evrope, ravna je filozofskoj dubini razmatranja ideoloških struja s kojima je marksizam svojevremeno raskrstio (idealizam, utilitarizam), pa čak i onih pravaca koji su nastali poslije rata, kao egzistencijalizam (Merleau-Ponty).

 

U spomen na Lava Sedova

Moralna isparenja

U epohama trijumfalne reakcije, gospoda demokrati, socijaldemokrati, anarhisti i drugi predstavnici „lijevog” tabora počinju iz sebe izlučivati dvostruke količine moralnih isparenja, slično onome kad se ljudi u strahu dva puta više znoje. Prepričavajući svojim riječima deset zapovijedi ili propovijed na gori, ovi moralisti ne obraćaju se toliko trijumfalnoj reakciji koliko revolucionarima koje ova progoni, i koji svojim „ekscesima” i „amoralnim” principima „provociraju” reakciju i daju joj moralno opravdanje. Međutim, postoji jednostavno, ali ispravno, sredstvo da se izbjegne reakcija: treba se napregnuti i moralno preporoditi. Obrasci moralnog savršenstva dijele se besplatno svima koji to žele u svim zainteresiranim redakcijama.

Klasna osnova ove lažne i nadmene propovijedi je intelektualna sitna buržoazija. Njena politička osnova je nemoć i pomutnja pred nastupanjem reakcije, a psihološka težnja da se prevlada osjećaj vlastite podčinjenosti pomoću lažne proročke brade.

Omiljena metoda moralizirajućeg filistra je poistovjećivanje načina djelovanja reakcije i revolucije. Efekt ove metode postiže se formalnim analogijama. Carizam i boljševizam su – blizanci. Blizance je također moguće otkriti u fašizmu i komunizmu. Moguće je sastaviti i spisak zajedničkih obilježja katolicizma, ili još bolje jezuitizma, i boljševizma. Sa svoje strane, Hitler i Mussolini, koristeći se potpuno istom metodom, dokazuju da liberalizam, demokracija i boljševizam predstavljaju samo različite oblike jednog istog zla. Najšire priznanje dobiva danas mišljenje da su staljinizam i trockizam „u suštini” ista stvar. U tome su suglasni liberali, demokrati, bogobojažljivi katolici, idealisti, pragmatici, anarhisti i fašisti. Ako staljinisti nemaju mogućnost da se priključe tom „Narodnom frontu”, to je samo zato što su slučajno zauzeti istrebljivanjem trockista.

Osnovno obilježje ovih analogija i uspoređivanja je u tome da one u potpunosti ignoriraju materijalnu osnovu raznih struja, tj. njihovu klasnu prirodu, a samim tim i njihovu historijsku ulogu. Umjesto toga, one ocjenjuju i klasificiraju razne struje prema nekoj vanjskoj ili drugorazrednoj oznaci, najčešće prema njihovom odnosu naspram ovog ili onog apstraktnog principa, koji za dotičnog klasifikatora ima osobitu profesionalnu vrijednost. Tako za rimskog papu masoni, darvinisti, marksisti i anarhisti predstavljaju blizance, pošto svi oni bogohulno poriču bezgrešno začeće. Za Hitlera blizanci su liberalizam i marksizam, budući da ignoriraju „krv i čast”. Za demokrata fašizam i boljševizam su dvojnici jer se ne klanjaju pred općim izbornim pravom. I tako dalje.

Neke zajedničke crte kod gore grupiranih struja nesumnjivo postoje. Međutim, suština je u tome da se razvitak čovječanstva ne iscrpljuje ni općim izbornim pravom, ni „krvlju i čašću”, ni dogmom o bezgrešnom začeću. Historijski proces znači prije svega borbu klasa, pri čemu različite klase u ime različitih ciljeva mogu u izvjesnim slučajevima primjenjivati slična sredstva. Drugačije, u suštini, i ne može biti. Vojske koje se bore jedna protiv druge uvijek su više ili manje simetrične, i kada u njihovim metodama borbe ne bi bilo ničega zajedničkog one ne bi mogle jedna drugoj nanositi udarce.

Kada se neuki seljak i trgovac, ne shvaćajući ni smisao ni ishodište borbe između proletarijata i buržoazije, nađe između dvije vatre, on će se s podjednakom mržnjom odnositi prema oba zaraćena tabora. A što su svi ti demokratski moralisti? Ideolozi srednjih slojeva koji su se našli ili se plaše da će se naći između dvije vatre. Glavne crte proroka ovog tipa su: otuđenost od velikih historijskih pokreta, okorjeli konzervativizam mišljenja, samozadovoljstvo ograničenosti i najprimitivniji politički kukavičluk. Moralisti žele iznad svega da ih historija ostavi na miru, s njihovim knjigama, časopisima, pretplatnicima, zdravim razumom i moralnim propisima. Ali historija im ne da mira. Čas s lijeva, čas s desna ona im zadaje udarce. Jasno je: revolucija i reakcija, carizam i boljševizam, komunizam i fašizam, staljinizam i trockizam – sve su to blizanci. Tko u to sumnja, može opipati simetrične kvrge na glavama samih moralista, i na lijevoj i na desnoj strani.

 

Marksistički amoralizam i vječne istine

Najpopularnija i najupečatljivija optužba protiv boljševičkog „amoralizma” zasniva se na tzv. jezuitskoj maksimi boljševizma: „cilj opravdava sredstva”. Odatle već nije teško izvući daljnji zaključak: budući da trockisti, slično svim boljševicima (ili marksistima), ne priznaju moralne principe, između trockizma i staljinizma i nema „principijelne” razlike. A to je i trebalo dokazati.

Jedan američki tjednik, sasvim vulgaran i ciničan, proveo je o moralu boljševizma jednu malu anketu koja je, kao što je običaj, u isto vrijeme trebala poslužiti ciljevima etike i reklame. Neponovljivi H. G. Wells čiju je neobuzdanu maštu nadmašivalo samo njegovo homersko samozadovoljstvo, nije propustio solidarizirati se s reakcionarnim snobovima iz Common Sensea. Tu je sve na svom mjestu. Međutim, i oni učesnici ankete koji su smatrali potrebnim uzeti boljševizam u zaštitu, čini li su to, u većini slučajeva, ne bez stidljivih ograda (Eastman): principi marksizma su doista loši, ali među boljševicima ipak ima sasvim valjanih ljudi. Zaista, neki „prijatelji” su opasniji od neprijatelja.

Ako bismo htjeli ovu gospodu razotkrivatelje uzeti za ozbiljno, morali bismo ih, prije svega, upitati što su njihovi vlastiti moralni principi. Na to pitanje teško da ćemo dobiti odgovor. Prihvatimo da ni osobni ni socijalni ciljevi ne mogu opravdati sredstva. Očito je da se onda moraju tražiti neki drugi kriteriji, izvan historijskog društva i onih ciljeva koji se postavljaju njegovim razvitkom. Gdje? Ako ne na zemlji, onda na nebu. Popovi su još davno otkrili nepogrješive moralne kriterije u božanskom otkrivenju. Svjetovni popići govore o vječnim moralnim istinama ne navodeći svoj izvor. Imamo pravo da zaključimo: ako su te istine vječne, onda znači da su morale postojati i prije nego što se na zemlji pojavio čovjekoliki majmun, pa i sve prije nastanka sunčevog sustava. Pa odakle onda dolaze? Teorija vječnog morala nikako ne može opstati bez boga.

Moralisti anglosaksonskog tipa, ako se ne ograničavaju na racionalistički utilitarizam – etiku buržoaskog knjigovođe – istupaju kao svjesni ili nesvjesni učenici vikonta Shaftesburya koji je – još početkom 18.stoljeća! – izvodio moralne sudove iz posebnog „moralnog osjećaja”, „savjesti”, kao nekakvog apsoluta koji nije ništa drugo do filozofsko plašljivi pseudonim za boga. Moral nezavisan od „cilja”, tj. od društva – svejedno izvodi li se iz vječnih istina ili iz „ljudske prirode” pokazuje se na kraju kao varijanta „prirodne teologije”. Nebo ostaje jedina utvrđena pozicija za ratne operacije protiv dijalektičkog materijalizma.

U Rusiji je, krajem prošlog stoljeća, niknula cijela škola „marksista” (Struve, Berdjajev, Bulgakov i drugi) koji su htjeli Marxovo učenje dopuniti samodovoljnim, tj. nadklasnim, moralnim načelom. Ti ljudi su, dabome, počeli od Kanta i kategoričkog imperativa. A čime su završili? Struve je danas ministar u ostavci krimskog baruna Wrangela i vjeran sin crkve; Bulgakov je pravoslavni svećenik; Berdjajev na raznim jezicima tumači apokalipsu. Na prvi pogled tako neočekivana metamorfoza uopće se ne može objasniti „slavenskom dušom” – Struveova duša je njemačka – nego razmahom socijalnih borbi u Rusiji. Osnovna tendencija te metamorfoze u suštini je internacionalna.

Klasični filozofski idealizam, ako se svojevremeno trudio da sekularizira moral, tj. oslobodi ga religiozne sankcije, predstavljao je ogroman korak naprijed (Hegel). Ali, otrgnut s neba, moral je iziskivao zemaljske korijene. Naći te korijene i bio je jedan od zadataka materijalizma. Posle Shaftesburya živio je Darwin, a poslije Hegela – Marx. Apelirati danas na „vječne moralne istine” znači pokušavati okrenuti kotač unatrag. Filozofski idealizam samo je etapa – od religije k materijalizmu ili obrnuto – od materijalizma k religiji.

 

„Cilj opravdava sredstva”

Jezuitski red, stvoren u prvoj polovini 16. stoljeća radi otpora protestantizmu, nije nikada učio da je svako sredstvo, makar i kriminalno s točke gledišta kršćanskog morala, dopustivo samo ako vodi „cilju”, tj. trijumfu katolicizma. Takva unutrašnje proturječna i psihološki apsurdna doktrina bila je zlonamjerno pripisana jezuitima od strane njihovih protestantskih, a dijelom i katoličkih protivnika, koji nisu baš birali sredstva za postizanje svoga cilja. Jezuitski teolozi, koje je kao i teologe drugih škola zanimalo pitanje o osobnoj odgovornosti, zapravo su učili da sredstvo samo po sebi može biti indiferentno, a da moralno opravdanje ili osuda danog sredstva proistječe iz cilja. Tako je hitac sam po sebi neutralan, hitac u bijesnog psa koji ugrožava dijete je dobro, a hitac sa svrhom nasilja ili ubojstva je zločin. Bogoslovi ovog reda nisu htjeli kazati ništa drugo osim tih općih mjesta.

Što se tiče njihovog praktičnog morala, jezuiti nisu bili ništa gori od drugih monaha ili katoličkih svećenika, naprotiv, prije bi se moglo reći  da su se uzdizali iznad ovih drugih, no u svakom slučaju bili su dosljedniji, smjeliji i pronicljiviji od drugih. Jezuiti su bili borbena organizacija, zatvorena, strogo centralizirana, ofenzivna i opasna ne samo za neprijatelje, nego i za saveznike. Po psihologiji i metodama djelovanja jezuit „herojske” epohe razlikovao se od prosječnog popa kao ratnik crkve od njenog sitnog trgovca. Mi nemamo razloga da idealiziramo ni jednog ni drugog. Ali ipak je nedostojno gledati fanatičnog ratnika očima tupog i lijenog trgovca.

Ostane li se u sferi čisto formalnih ili psiholoških analogija, onda se može reći da se boljševici prema demokratima i socijaldemokratima svih boja odnose kao jezuiti prema mirnoj crkvenoj hijerarhiji. Naspram revolucionarnih marksista socijaldemokrati i centristi izgledaju kao umno nedorasli ili kao nadriliječnici naspram liječnika: oni ni jedno pitanje ne promišljaju do kraja, vjeruju u moć zaklinjanja i strašljivo zaobilaze svaku poteškoću, uzdajući se u čudo. Oportunisti su sitni trgovci socijalističke ideje, a boljševici su njeni uvjereni ratnici. Otuda mržnja prema boljševicima i kleveta protiv njih od onih koji imaju obilje njihovih historijski uvjetovanih nedostataka, ali nemaju nijednu od njihovih vrlina.

Međutim, uspoređivanje boljševika s jezuitima ipak ostaje potpuno jednostrano i površno, više je literarno nego historijsko. U skladu s karakterom i interesima klasa na koje su se oslanjali, jezuiti predstavljaju reakciju, a protestanti progres. Granice tog „progresa” našle su, sa svoje strane, direktni izraz u moralu protestanata.  Tako gradskom buržuju Lutheru njegovo „pročišćavanje” Kristovog učenja nimalo nije smetalo da poziva na istrebljenje pobunjenih seljaka kao „bijesnih pasa”. Očito, doktor Martin smatrao je da „cilj opravdava sredstvo”, i to još prije nego što je ova maksima bila pripisana jezuitima. Jezuiti su se pak, sa svoje strane, u suparništvu s protestantizmom sve više prilagođavali duhu buržoaskog društva, te od tri zavjeta – siromaštva, čednosti i poslušnosti – sačuvali samo ovaj treći, i to u krajnje ublaženoj formi. S točke gledišta kršćanskog ideala, moral jezuita padao je sve niže što su više prestajali da budu jezuiti. Ratnici crkve postajali su njeni birokrati i, kao i svi birokrati, uhljebljeni nitkovi.

 

Jezuitizam i utilitarizam

Ovaj kratki pregled možda je dovoljan za to da se pokaže koliko je neznanja i ograničenosti potrebno da bi se uzimalo za ozbiljno suprotstavljanje „jezuitskog” principa – „cilj opravdava sredstvo” – nekom drugom, tobože višem moralu u kome svako sredstvo ima vlastitu moralnu etiketu, kao robe u prodavaonicama s utvrđenim cijenama. Veoma je značajno to kako zdravom razumu anglosaksonskog filistra polazi za rukom da se zgražava nad „jezuitskim” principom i u isti mah nadahnjuje moralom utilitarizma, toliko karakteristično za britansku filozofiju. Jer, kriterij Benthama i Johna Milla: „najveća moguća sreća za najveći mogući broj ljudi” znači: moralna su sredstva koja vode općem dobru kao najvišem cilju. U svojoj općoj filozofskoj formulaciji anglosaksonski utilitarizam se na taj način u potpunosti podudara s „jezuitskim” principom „cilj opravdava sredstva”. Kako vidimo, empirizam postoji na ovom svijetu samo da bi oslobodio od nužnosti da se dva kraja jedne misli povežu.

Herbert Spencer, u čiji je empirizam Darwin ucijepio ideju „evolucije”, onako kako se daje cjepivo protiv boginja, učio je da u sferi morala evolucija ide od „osjećaja” k „idejama”. Osjećaji podliježu kriteriju neposrednog zadovoljstva, a ideje dozvoljavaju da se vodimo kriterijem budućeg, dugotrajnijeg i uzvišenijeg zadovoljstva. Na taj je način moralni kriterij i ovdje „zadovoljstvo” ili „sreća”. Ali sadržaj tog kriterija proširuje se i produbljuje zavisno od stupnja „evolucije”. Tako je i Herbert Spencer, metodama svog „evolucijskog“ utilitarizma, dokazao da princip „cilj opravdava sredstva” nema u sebi ničeg nemoralnog.

Međutim, bilo bi naivno očekivati da ovaj apstraktni „princip” pruži odgovor na praktično pitanje: što se može, a što ne može činiti? Uz to princip „cilj opravdava sredstva” prirodno rađa pitanje: a što opravdava cilj? U praktičnom životu, kao i u historijskom kretanju cilj i sredstva neprekidno mijenjaju mjesta. Mašina koja se gradi je „cilj” proizvodnje, da bi, stigavši u drugu tvornicu, postala njeno „sredstvo”. U izvjesnim periodima demokracija je „cilj” klasne borbe, da bi potom postala njeno „sredstvo”. Mada u sebi ne sadrži baš ništa nemoralno, takozvani „jezuitski” princip ipak ne rješava problem morala.

Spencerov evolucijski utilitarizam također nas ostavlja bez odgovora na pola puta, budući da, idući za Darwinom, pokušava konkretni historijski moral rastvoriti u biološkim potrebama ili u „socijalnim instinktima” karakterističnim za životinje koje žive u krdu, a sam pojam morala nastaje tek u antagonističkoj sredini, tj. u društvu podijeljenom na klase.

Buržoaski evolucionizam nemoćno se zaustavlja na pragu historijskog društva budući da neće priznati glavnu pokretačku snagu evolucije društvenih oblika: klasnu borbu. Moral je samo jedna od ideoloških funkcija te borbe. Vladajuća klasa nameće društvu svoje ciljeve i privikava ga da nemoralnim smatra sva ona sredstva koja proturječe njenim ciljevima. To je glavna funkcija službenog morala. On ide za „najvećom mogućom srećom” ne većine, nego male i sve manje manjine. Takav režim se ni tjedan dana ne bi mogao održati samo na nasilju. Njemu je neophodan cement morala. Izrada tog cementa čini profesiju sitnoburžoaskih teoretičara i moralista. Oni se poigravaju svim duginim bojama, ali na kraju ostaju apostoli ropstva i podčinjavanja.

 

„Općeobvezujuća moralna pravila”

Onome tko ne želi vraćati se Mojsiju, Kristu ili Muhamedu, niti se hoće zadovoljiti eklektičkom papazjanijom, preostaje da shvati da je moral proizvod društvenog razvitka; da su ti interesi proturječni i da više od bilo koje druge forme ideologije ima klasni karakter.

Ali zar ne postoje elementarna moralna pravila koje je stvorio cjelokupni razvoj čovječanstva i koja su neophodna za život svakog kolektiva? Nesumnjivo da postoje, ali djelokrug njihove moći krajnje je ograničen i nepostojan. „Općeobvezujuće” moralne norme utoliko su manje djelotvorne ukoliko klasna borba poprima oštriji karakter. Vrhunac klasne borbe je građanski rat, koji raskida sve moralne veze među neprijateljskim klasama.

U „normalnim” prilikama „normalan” čovjek pridržava se zapovijedi: „Ne ubij!” A ako ubije u samoobrani, suci će ga osloboditi. Ako padne kao žrtva ubojstva, ubojicu će ubiti sud. Neophodnost suda, kao i samoobrane proizlazi iz antagonizma interesa. Što se tiče države, ona se u mirnim vremenima ograničava na legalizirana ubojstva pojedinaca, da bi u periodima ratova „općeobvezujuću” zapovijed „Ne ubij!” preokrenula u njenu suprotnost. I „najhumanije” vlade – one koje se u mirnim vremenima „gnušaju” rata – u vrijeme rata proglašavaju za najvišu dužnost svoje vojske uništenje što je moguće više ljudi.

Takozvane „općepriznate” moralne norme imaju u biti algebarski, tj. neodređen karakter. One samo izražavaju činjenicu da je čovjek u svom pojedinačnom ponašanju vezan izvjesnim općim pravilima, koja proizlaze iz njegove pripadnosti društvu. Najviša generalizacija tih normi je Kantov kategorički imperativ. No usprkos visokom mjestu koje zauzima na filozofskom Olimpu, ovaj imperativ nema u sebi ničeg kategoričkog, pošto ne sadrži ništa konkretno. To je ljuska bez sadržaja.

Uzrok praznine općeobvezujućih normi je u tome što u svim važnijim pitanjima ljudi osjećaju svoju pripadnost klasi mnogo dublje i neposrednije od pripadnosti „društvu”. Norme općeobvezujuća morala u stvarnosti dobivaju klasni, tj. antagonistički sadržaj. Moralna norma postaje utoliko više kategorička ukoliko je manje općeobvezujuća. Solidarnost radnika, posebno štrajkača ili boraca na barikadama, neusporedivo je „više kategorička” od ljudske solidarnosti uopće.

Buržoazija, koja daleko prevladava proletarijat dovršenošću i nepomirljivošću svoje klasne svijesti, životno je zainteresirana za to da svoj moral nametne eksploatiranim masama. Upravo radi toga konkretne norme buržoaskog katekizma prikrivaju se moralnim apstrakcijama, koje se stavljaju pod pokroviteljstvo religije, filozofije ili onog hibrida koji se naziva „zdravim razumom”. Apeliranje na apstraktne norme nije nekoristoljubiva filozofska zabluda, nego je neophodan element mehanike klasnog obmanjivanja. Raskrinkavanje tog obmanjivanja, obmanjivanja koje iza sebe ima tisućgodišnju tradiciju, prva je obveza proleterskog revolucionara.

 

Kriza demokratskog morala

Da bi osigurale trijumf svojih interesa u ključnim pitanjima, vladajuće klase prinuđene su da u drugorazrednim pitanjima čine ustupke, naravno samo dok se ti ustupci mire s njihovim knjigovodstvom. U periodu kapitalističkog uspona, naročito u posljednjim desetljećima uoči rata, ti ustupci imali su, bar što se gornjih slojeva proletarijata tiče, sasvim realan karakter. Industrija tog perioda napredovala je skoro bez prekida. Bogatstvo civiliziranih nacija, a dijelom i radnih masa, bilo je u porastu. Činilo se da je demokracija neprikosnovena. Radničke organizacije su rasle. Paralelno s njima rasle su i reformističke tendencije. Odnosi među klasama, u krajnjoj mjeri, bar naizgled su se ublažili. Tako su se u socijalnim odnosima, usporedno s normama demokracije i navikama socijalnog mira, ustanovila neka elementarna pravila. Stvarao se dojam sve slobodnijeg, pravednijeg i humanijeg društva. Uzlazna linija napretka izgledala je „zdravom razumu” kao da je beskonačna.

Međutim, umjesto toga izbio je rat praćen potresima, krizama, katastrofama, epidemijama, divljanjima. Ekonomski život čovječanstva zašao je u slijepu ulicu. Klasni antagonizmi su se zaoštrili i ogolili. Sigurnosni mehanizmi demokracije počeli su pucati jedan za drugim. Elementarna moralna pravila pokazala su se još krhkijim od demokratskih ustanova i iluzija reformizma. Laž, kleveta, potkupljivost, korupcija, nasilje, ubojstva – dostigli su neviđene razmjere. Zapanjenim naivčinama činilo se da su sve te neprilike privremeni rezultat rata. U stvarnosti, one su bile i ostaju fenomen imperijalističke dekadencije. Truljenje kapitalizma znači truljenje suvremenog društva s njegovim pravom i njegovim moralom.

„Sinteza” imperijalističke odvratnosti je fašizam kao direktan plod bankrota buržoaske demokracije suočene sa zadacima imperijalističke epohe. Ostaci demokracije još se održavaju samo u najbogatijim kapitalističkim aristokracijama: na svakog „demokrata” u Engleskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji dolazi izvjestan broj kolonijalnih robova; demokracijom Sjedinjenih Američkih Država zapovijeda „60 porodica” itd. Uz to, u svim demokracijama ubrzano rastu elementi fašizma. Staljinizam je, sa svoje strane, proizvod imperijalističkog pritiska na zaostalu i izoliranu radničku državu, svojevrsna simetrična dopuna fašizmu.

Dok idealistički filistri – naravno, anarhisti u prvom redu – neumorno u svojoj štampi raskrinkavaju marksistički „amoralizam”, dotle američki trustovi, po riječima Johna Lewisa iz CIO-a (Kongres industrijskih organizacija, američka sindikalna federacija – ur.), u isto vrijeme potroše ne manje od osamdeset milijuna dolara godišnje na špijunažu, korupciju radnika, montirane optužbe i naručena ubojstva. Na putu do svoje pobijede, kategorički imperativ ponekad izabire prilično zaobilazne staze!

Pravednosti radi, primijetimo da najiskreniji i u isti mah najograničeniji sitnoburžoaski moralisti još i danas žive od idealiziranih uspomena na prošlost i u nadi da se ona vrati. Oni ne shvaćaju da je moral funkcija klasne borbe, da je zaoštravanje klasne borbe u našoj epohi konačno u nepovrat srušilo taj moral i da je on zamijenjen moralom fašizma na jednoj i moralom proleterske revolucije na drugoj strani.

 

„Zdrav razum”

Demokracija i „općepriznati” moral nisu jedine žrtve imperijalizma. Treći mučenik je „općeljudski” zdrav razum. Ova najniža forma intelekta ne samo da je neophodna u svim prilikama nego je u izvjesnim i dovoljna. Osnovni kapital zdravog razuma sastoji se od elementarnih zaključaka iz općeg ljudskog iskustva: ne stavljaj prste u vatru, idi po mogućnosti ravnom linijom, ne razdražuj opasnog psa … i tako dalje. U stabilnoj socijalnoj sredini zdrav razum pokazuje se kao dovoljan za trgovinu, liječenje, pisanje članaka, rukovođenja sindikatom, glasanje u parlamentu, osnivanje obitelji i rađanje djece. No kad ovaj isti zdrav razum pokuša izaći izvan svojih prirodnih granica u arenu složenijih uopćavanja, razotkriva se kao okorjeli sloj predrasuda određene klase i određene epohe. Već obična kapitalistička kriza dovodi ga u pomutnju a suočen s takvim katastrofama kakve su revolucije, kontrarevolucije i ratovi, zdrav razum pokazuje se kao potpuni tupoglavac. Za razumijevanje katastrofalnih poremećaja „normalnog” toka stvari neophodne su više intelektualne kvalitete, do sada filozofski izražene samo dijalektičkim materijalizmom.

Max Eastman, koji s uspjehom nastoji „zdravom razumu” dati što privlačniji literarni oblik, napravio je sebi od borbe protiv dijalektike neku vrstu profesionalnog zanimanja. Konzervativne banalnosti zdravog razuma, kombinirane s dobrim stilom, Eastman ozbiljno uzima za „znanost revolucije”. Podržavajući reakcionarne snobove iz Common Sensea, on s neponovljivim uvjerenjem uči čovječanstvo da Trocki – da se rukovodio zdravim razumom umjesto marksističkom doktrinom – ne bi izgubio vlast. Ona unutrašnja dijalektika, koja se do danas pokazala u smjeni etapa u svim revolucijama, za Eastmana na postoji. Nastupanje reakcije poslije revolucije po njemu je uslijedilo zbog nedovoljnog uvažavanja zdravog razuma. Eastman ne razumije da se upravo Staljin, u historijskom smislu, pokazao kao žrtva zdravog razuma, tj. njegove nedostatnosti, budući da vlast koju je osvojio služi ciljevima suprotnim boljševizmu. Nasuprot tome, marksistička doktrina je nama omogućila da se svojevremeno odvojimo od termidorske birokracije i nastavimo služiti ciljevima međunarodnog socijalizma.

Svaka znanost, pa i „znanost revolucije”, provjerava se iskustvom. Budući da Eastman dobro zna kako se održava revolucionarna vlast u uvjetima svjetske kontrarevolucije, onda on zna – nadamo se – i kako se vlast može osvojiti. Bilo bi veoma poželjno da on konačno otkrije svoju tajnu. Najbolje bi bilo kad bi to učinio u obliku jednog nacrta programa revolucionarne partije, pod naslovom: kako osvojiti i zadržati vlast. Bojimo se, međutim, da će upravo zdrav razum navesti Eastmana da se suzdrži od tako riskantnog pothvata. Ovog puta zdrav razum će biti u pravu.

Marksistička doktrina koju, nažalost, Eastman nikada nije shvatio omogućila nam je da u određenim historijskim okolnostima predvidimo neizbježnost sovjetskog termidora, sa svim njegovim pratećim zločinima. Ista doktrina odavno je predvidjela neizbježnost propasti buržoaske demokracije i njenog morala. Nasuprot tome, doktrinarci „zdravog razuma” pokazali su se potpuno iznenađeni pred fašizmom i staljinizmom. Zdrav razum operira nepromjenjivim veličinama u svijetu u kome je samo promjenjivost nepromjenjiva. Dijalektika, naprotiv, uzima sve pojave, ustanove i norme u njihovom nastajanju, razvoju i raspadu. Dijalektički odnos prema moralu, kao podređenom i prolaznom proizvodu klasne borbe, izgleda zdravom razumu kao „amoralizam”. Međutim, nema ničeg bezdušnijeg, skučenijeg, samozadovoljnijeg i ciničnijeg od morala zdravog razuma!

 

Moralisti i GPU

Povod za križarski pohod protiv boljševičkog „amoralizma” dali su moskovski procesi. Međutim, pohod nije pokrenut odmah. Stvar je u tome što su moralisti u većini bili, direktno ili indirektno, prijatelji Kremlja. Kao takvi oni su dugo pokušavali sakriti svoju zapanjenost, čak su se pravili kao da se nije dogodilo ništa naročito.

Međutim, moskovski procesi nisu bili nikakva slučajnost. Slijepo pokoravanje, licemjerje, službeni kult laži, podmićivanje i svi drugi oblici korupcije počeli su cvjetati u Moskvi još od 1924.-1925. Budući sudski falsifikati otvoreno su pripremani naočigled cijelom svijetu. Nisu izostala ni upozorenja. Ali „prijatelji“ nisu htjeli ništa primijetiti. Nikakvo čudo: većina ove gospode, u svoje vrijeme nepomirljivo neprijateljski nastrojena prema Oktobarskoj revoluciji, pomirila se sa Sovjetskim Savezom tek u mjeri u kojoj se on termidorski izrođivao: sitnoburžoaska demokracija Zapada prepoznala je u sitnoburžoaskoj birokraciji Istoka srodnu dušu.

Jesu li ti ljudi stvarno povjerovali moskovskim optužnicama? Vjerovali su samo oni najgluplji. Ostali se nisu htjeli uznemiravati provjeravanjem. Vrijedi li narušavati laskavo, lagodno i ne rijetko unosno prijateljstvo sa sovjetskim diplomatima? Povrh toga nisu zaboravljali da ova neoprezna istina može okrnjiti prestiž SSSR-a. Ti ljudi prikrivali su zločine utilitarnim razlozima, tj. otvoreno su primjenjivali princip „cilj opravdava sredstvo”.

Inicijativu bez srama preuzeo je na sebe kraljevski savjetnik Pritt, koji je svojevremeno imao prilike da zaviri pod skute staljinističke Temide, pa je utvrdio da je tamo sve u najboljem redu. Romain Rolland, čiji je moralni autoritet visoko ocijenjen u knjigovodstvu sovjetskih izdavačkih kuća, požurio je da istupi s jednim od svojih manifesta, u kojima se melankolična liričnost spaja sa senilnim cinizmom. Francuska Liga za ljudska prava, koja je 1917. grmjela na „amoralizam Lenjina i Trockog”, kada su raskinuli ratni savez s Francuskom, pohitala je 1936. prikriti Staljinove zločine u interesu francusko-sovjetskog sporazuma. Kao što je poznato, patriotski cilj opravdava svako sredstvo. Nation i New Republic zatvarali su oči pred Jagodinim podvizima, budući da je „prijateljstvo” sa SSSR-om postalo zalog njihovog vlastitog autoriteta. Ne, još samo prije godinu dana ta gospoda uopće nisu govorili da su staljinizam i trockizam jedno te isto. Oni su javno stajali iza Staljina, njegovog realizma, njegovog pravosuđa i njegovog Jagode. Na toj poziciji držali su se sve dok su to mogli.

Do trenutka kada su pogubljeni Tuhačevski, Jakir i drugi, krupna buržoazija je s naslađivanjem, makar i uz prikriveno gađenje, promatrala istrebljenje revolucionara u SSSR-a. U tom smislu Nation i New Republic, a da i ne govorimo o Durantyju, Louisu Fischeru i drugim prostitutkama pera, u potpunosti su išli u susret interesima „demokratskog” imperijalizma. Ali pogubljenje generala uznemirilo je buržoaziju, natjeralo je da shvati da poodmakli raspad staljinističkog aparata može olakšati posao Hitleru, Mussoliniju i Mikadu. New York Times počeo je oprezno ispravljati vlastitog Durantyja. Pariški Le Temps malo po malo odškrinuo je svoje redove za prikaz stvarne situacije u SSSR-u. Što se tiče sitnoburžoaskih moralista i sikofanata, oni nikad nisu ni bili ništa drugo do ulizice kapitalističkih klasa. Povrh toga, nakon što je Komisija Johna Deweyja izrekla svoju presudu, za svakog iole mislećeg čovjeka postalo je jasno da inzistirati u zaštiti GPU-a znači riskirati političku i moralnu smrt. Tek od tog trenutka „prijatelji” su se odlučili da na svijetlo dana iznesu vječne moralne istine, tj. da zaposjednu drugu rovovsku liniju.

Preplašeni staljinisti ili polustaljinisti nikako nisu među moralistima na posljednjem mjestu. Eugene Lyons je godinama živio s termidorskom klikom u najboljoj slozi, sebe je čak smatrao skoro boljševikom. Kada je raskinuo s Kremljem – svejedno kojim povodom – odmah se, naravno, našao u oblacima idealizma. Liston Oak donedavno je uživao takvo povjerenje Kominterne, da mu je bilo povjereno vođenje republikanske propagande na engleskom jeziku u Španjolskoj. Razumije se, to mu nije smetalo da s ostavkom na ovu dužnost da i ostavku abecedi marksizma. Valter Krivicki, koji je prebjegao na Zapad raskinuvši sa GPU-om, odmah je prišao buržoaskoj demokraciji. Po svemu sudeći, istu metamorfozu je doživio u prestarjeli Charles Rappoport. Bacivši u vodu svoj staljinizam, ljudi ovog tipa – a ima ih mnogo – ne mogu, a da ne potraže u razlozima apstraktnog morala nadoknadu za razočarenje ili idejno poniženje koje su doživjeli. Upitajte ih: zašto su iz redova Kominterne i GPU-a prešli u tabor buržoazije? Njihov odgovor je spreman: „trockizam nije bolji od staljinizma”.

 

Politički raspored figura

„Trockizam je revolucionarna romantika, a staljinizam realna politika”. Od ovog banalnog proturječja, kojim je prosječan filistar do jučer pravdao svoje prijateljstvo s termidorom protiv revolucije, danas nije ostalo ni traga. Trockizam i staljinizam više se uopće ne suprotstavljaju, oni se poistovjećuju. Izjednačavaju se po formi, ali ne i po suštini. Povukavši se na meridijan „kategoričkog imperativa”, demokrati nastavljaju štititi GPU, samo prikrivenije i perfidnije. Onaj tko kleveta žrtvu, taj pomaže krvniku. I u ovom, kao i u drugim slučajevima, moral služi politici.

Demokratski filistar i staljinistički birokrat, ako i nisu blizanci, braća su po duhu. U svakom slučaju, politički pripadaju istom taboru. Današnji sustav vlade u Francuskoj zasnovan je na suradnji staljinista, socijaldemokrata i liberala, a u republikanskoj Španjolskoj i uz učešće anarhista. Britanska Nezavisna radnička partija djeluje tako jadno samo zato što godinama nije izlazila iz zagrljaja Kominterne. Socijalistička partija Francuske isključila je iz svojih redova trockiste upravo u trenutku kad se spremala za organsko ujedinjenje sa staljinistima. Razlog zašto do tog stapanja nije došlo nije u principijelnim razilaženjima – što je od toga ostalo? – već u strahu socijaldemokratskih karijerista da ne izgube položaje. Kad se vratio iz Španjolske, Norman Thomas izjavio je da trockisti „objektivno” pomažu Francu, pa je tom nesuvislošću učinio „objektivnu” uslugu krvnicima GPU-a. Taj pravednik isključio je američke „trockiste“ iz svoje partije upravo u vrijeme kad je GPU strijeljao njihove istomišljenike u SSSR-u i Španjolskoj. U mnogim demokratskim zemljama staljinisti, bez obzira na njihov „amoralizam”, ne bez uspjeha prodiru u državni aparat. U sindikatima se odlično slažu s birokratima svih drugih boja. Doduše, staljinisti se suviše olako odnose prema kaznenom pravu i time unose strah među svoje „demokratske” prijatelje u mirnim periodima, ali zato u izvanrednim okolnostima, kako pokazuje primjer Španjolske, oni utoliko sigurnije postaju vođe sitne buržoazije protiv proletarijata.

Druga i Amsterdamska Internacionala, naravno, ne preuzimaju na sebe odgovornost za sudske zločine: one su taj posao prepustile Kominterni. One su same, pak, šutjele. Neslužbeno su objašnjavali da s moralne točke gledišta oni jesu protiv Staljina, ali da su s političkog gledišta – za njega. Tek kada su se u Narodnom frontu Francuske pojavile nepopravljive pukotine i natjerale socijaliste da počnu misliti na sutra, Leon Blum pronašao je na dnu svoje mastionice neophodne formule moralnog negodovanja.

Ako Otto Bauer blago osuđuje pravosuđe Višinskog, to je samo zato da bi „nepristranije” podržao Staljinovu politiku. Sudbina socijalizma, prema nedavnoj Bauerovoj izjavi, vezana je za sudbinu Sovjetskog Saveza. „A sudbina Sovjetskog Saveza”, nastavlja on, „sudbina je staljinizma sve dok (!) unutrašnji razvitak samog Sovjetskog Saveza ne prevlada staljinističku fazu razvitka.” U ovoj velebnoj frazi je sav Bauer, sav austromarksizam, sva laž i trulež socijaldemokracije! „Sve dok” je staljinistička birokracija dovoljno jaka da istrijebi progresivne predstavnike „unutrašnjeg razvitka”, sve dotle će Otto Bauer ostati sa Staljinom. A kada revolucionarne snage usprkos Baueru sruše Staljina, Bauer će tada velikodušno priznati „unutrašnji razvitak” – najviše sa deset godina zakašnjenja.

Iza starih Internacionala šlepa se i centristički Londonski ured, koji u sebi sretno objedinjuje obilježja dječjeg vrtića, škole za zaostale odrasle osobe i doma za invalide. Fenner Brockway, sekretar Ureda, počeo je izjavom da istraživanje oko moskovskih procesa može „nanijeti štetu SSSR-u”, pa umjesto toga predložio da se ispita … politička djelatnost Trockoga, i to od jedne „nepristrane” komisije sastavljene od pet nepomirljivih neprijatelja Trockog. Brandler i Lovestone javno su se solidarizirali s Jagodom, a povukli tek pred Ježevom. Pod očigledno lažnim izgovorom Jacob Walcher odbio je svjedočiti pred Komisijom Johna Deweyja, jer bi morao svjedočiti na štetu Staljina. Truli moral ovih ljudi samo je proizvod njihove trule politike.

Najžalosniju ulogu, međutim, možda imaju anarhisti. Ako su staljinizam i trockizam jedno te isto, što oni tvrde u svakom retku, zašto onda španjolski anarhisti pomažu staljinistima da se obračunaju s trockistima, a zajedno s njima – i s revolucionarnim anarhistima? Iskreniji anarhistički teoretičari odgovaraju: to je cijena za isporuku oružja. Drugim riječima: cilj opravdava sredstva. A što je njihov cilj? Anarhizam? Socijalizam? Ni jedno, ni drugo, nego spas upravo te buržoaske demokracije koja je pripremila uspjeh fašizma. Niskom cilju odgovaraju niska sredstva.

To je stvarni raspored figura na svjetskoj političkoj pozornici!

 

Staljinizam – proizvod starog društva

Rusija je izvela najgrandiozniji skok naprijed u povijesti, skok u kojem su najprogresivnije snage zemlje našle svoj izraz. U vrijeme današnje reakcije, čiji je razmah proporcionalan razmahu revolucije, zaostalost se osvećuje. Staljinizam je utjelovljenje ove reakcije. Barbarstvo stare ruske povijesti izgleda još odvratnije na novim socijalnim osnovama, budući da se mora skrivati licemjerjem kakvo u povijesti nije viđeno.

Zapadni liberali i socijaldemokrati, koje je Oktobarska revolucija natjerala da posumnjaju u svoje trule ideje, danas su osjetili novi priljev hrabrosti. Moralna gangrena sovjetske birokracije činila im se kao rehabilitacija liberalizma. Na svjetlo dana izvlače otrcane šablone: „svaka diktatura nosi u sebi zametak vlastite degeneracije”, „samo demokracija garantira razvoj ličnosti” itd. Suprotstavljanje demokracije i diktature, koje u danom slučaju sadrži osudu socijalizma u korist buržoaskog režima, zapanjuje – s teorijske točke gledišta – svojim neznanjem i nesavjesnošću. Gnjusnost staljinizma, kao historijska realnost, suprotstavlja se demokraciji kao nadhistorijskoj apstrakciji. Međutim, i demokracija je imala svoju historiju u kojoj nije nedostajalo gnjusnosti. Za karakteriziranje sovjetske birokracije mi smo preuzeli izraze „termidor” i „bonapartizam” iz historije buržoaske demokracije, jer – neka to bude jasno retardiranim liberalnim doktrinarcima – demokracija je došla na svijet nimalo demokratskim putem. Samo se prostaci mogu zadovoljiti rasuđivanjima o bonapartizmu kao „legitimnom izdanku” jakobinizma, o tome kako je on bio historijska kazna za narušavanje demokracije i sl. Bez jakobinskog obračuna s feudalizmom, buržoaska demokracija bila bi potpuno nezamisliva. Suprotstavljanje konkretnih historijskih etapa – jakobinizma, termidora, bonapartizma – idealiziranoj apstrakciji „demokracije“ jednako je izopačeno kao i suprotstavljanje porođajnih muka živom novorođenčetu.

Staljinizam, sa svoje strane, nije apstraktna „diktatura”, nego nečuvena birokratska reakcija protiv proleterske diktature u zaostaloj i izoliranoj zemlji. Oktobarska revolucija srušila je privilegije, objavila rat društvenim nejednakostima, zamijenila birokraciju samoupravljanjem trudbenika, ukinula tajnu diplomaciju, nastojala da sve društvene odnose učini potpuno transparentima. Staljinizam je obnovio najuvredljivije oblike privilegija, nejednakostima dao izazovni karakter, ugušio samodjelatnost masa policijskim apsolutizmom, pretvorio upravljanje u monopol kremaljske oligarhije te obnovio fetišizam vlasti u oblicima o kojima se apsolutna monarhija nije usudila ni sanjati.

Socijalna reakcija u svim svojim vidovima prinuđena je skrivati svoje stvarne ciljeve. Što je oštriji prelazak od revolucije k reakciji; što je reakcija ovisnija o tradicijama revolucije, tj. što se više plaši masa – utoliko je više prisiljena pribjeći lažima i podvalama u borbi protiv predstavnika revolucije. Staljinističke podvale nisu plod boljševičkog „amoralizma”; ne, kao i svi značajni historijski događaji i oni su proizvod konkretne socijalne borbe, i to one najperfidnije i najžešće: borbe nove aristokracije protiv masa koje su se uzdigle na vlast.

Doista, potrebna je krajnja intelektualna i moralna tupost da bi se reakcionarno-policijski moral staljinizma izjednačio s revolucionarnim moralom boljševika. Lenjinova partija već odavno ne postoji; razbila se pod pritiskom unutarnjih teškoća i svjetskog imperijalizma. Na njeno mjesto uzdigla se staljinistička birokracija kao prijenosni mehanizam imperijalizma. Birokracija je na svjetskoj pozornici zamijenila klasnu borbu klasnom kolaboracijom, a internacionalizam socijal-patriotizmom. Da bi osposobila vladajuću partiju za zadatke reakcije, birokracija je „obnovila” njen sastav istrijebivši revolucionarne i regrutirajući karijeriste.

Svaka reakcija oživljava, hrani i jača one elemente historijske prošlosti kojima je revolucija nanijela udarac, ali s kojima se nije uspjela konačno obračunati. Staljinističke metode dovode do najvišeg intenziteta, do vrhunca, a istodobno i do apsurda sve one metode laži, surovosti i podlosti koje čini mehaniku vladanja u svakom klasnom društvu, računajući tu i demokraciju. Staljinizam je koncentrat svih nakaznosti historijske države, njena najzlokobnija karikatura i najodvratnija grimasa. Kada predstavnici starog društva puritanski suprotstavljaju gangreni staljinizma steriliziranu demokratsku apstrakciju, mi im s pravom možemo preporučiti, kao i cijelom društvu, neka se pogledaju u iskrivljenom zrcalu sovjetskog termidora. Istina, GPU daleko premašuje sve druge režime golotinjom zločina. Ali to proizlazi iz neizmjernih razmjera događaja koji potresaju Rusiju pod utjecajem svjetske imperijalističke demoralizacije.

 

Moral i revolucija

Među liberalima i radikalima ima nemali broj ljudi koji su usvojili metodu materijalističkog tumačenja događaja i koji sebe smatraju marksistima. Međutim, to im nimalo ne smeta da i dalje ostanu buržoaski žurnalisti, profesori ili političari. Boljševik je, razumije se, nezamisliv bez materijalističke metode i u sferi morala. No njemu ta metoda ne služi samo za tumačenje događaja, nego za stvaranje revolucionarne partije proletarijata. Ovaj zadatak nije moguće izvršiti bez potpune nezavisnosti od buržoazije i njenog morala. Danas, međutim, buržoasko javno mnijenje u potpunosti vlada nad službenim radničkim pokretom, od Williama Greena u SAD-u, preko Leona Bluma i Mauricea Thoreza u Francuskoj, do Garcíje Olivera u Španjolskoj. U ovoj činjenici najjasnije se izražava reakcionarni karakter današnjeg perioda.

Revolucionarni marksist ne može prionuti svojoj historijskoj misiji, a da moralno ne raskine s javnim mnijenjem buržoazije i njene agenture u proletarijatu. Za takvo što potrebna je moralna hrabrost drugačijeg kalibra od one za vikanje „Dolje Hitler!”, „Dolje Franco!” iz sveg glasa na mitinzima. Upravo ovaj odlučni, do kraja promišljeni i nepokolebljivi raskid boljševika s konzervativnom filozofijom morala – ne samo krupne, nego i sitne buržoazije – smrtno plaši demokratske frazere, salonske proroke i kuloarske heroje. Otuda njihove jadikovke na račun „amoralizma” boljševika.

Njihovo poistovjećivanje buržoaskog morala s moralom „uopće” možda se najbolje može provjeriti na krajnje lijevom krilu sitne buržoazije, upravo na centrističkim partijama tzv. Londonskog biroa. Kako ova organizacija „priznaje“ program proleterske revolucije, naše nesuglasice, na prvi pogled, izgledaju kao drugorazredne. U stvarnosti, njihovo „priznavanje” nema nikakve vrijednosti jer ih ni na što ne obvezuje. Oni „priznaju”  proletersku revoluciju kao što kantovci priznaju kategorički imperativ, tj. kao sveti princip, ali neprimjenjiv u svakidašnjem životu. U sferi praktične politike oni se udružuju s najgorim neprijateljima revolucije (reformistima i staljinistima) u borbi protiv nas. Cijelo njihovo mišljenje prožeto je dvoličnošću i lažima. Ako centristi, prema općem pravilu, ne dospijevaju do naređivanja zločina, onda je to samo zato što uvijek ostaju na sporednim putovima politike: oni su, da tako kažemo, džepari historije. To je razlog zašto se osjećaju pozvanima da radnički pokret preporode novim moralom.

Na krajnje lijevom krilu ovog „lijevog” bratstva stoji mala i politički apsolutno beznačajna grupica njemačkih emigranata koji izdaju list Neuer Weg (Novi put). Sagnimo se i poslušajmo ove „revolucionarne” tužitelje boljševičkog amoralizma. Tonom dvosmislene lažne hvale, Neuer Weg proglašava boljševike boljima od svih drugih partija zbog izostanka licemjerja – oni otvoreno izjavljuju ono što drugi potiho primjenjuju u praksi, tj. princip: „cilj opravdava sredstvo”. No, prema uvjerenjima Neuer Wega, takvo „buržoasko” pravilo nespojivo je „sa zdravim socijalističkim pokretom“. „Laži i gore stvari nisu dozvoljena sredstva borbe, kao što je još Lenjin smatrao.” Riječ „još” očito znači da Lenjin nije stigao da se odrekne svojih zabluda, budući da nije doživio otkriće „novog puta”.

U formuli „laži i gore stvari” ovaj drugi član očito se odnosi na nasilje, ubojstvo i sl., jer u istim okolnostima nasilje je gore od laži, a ubojstvo je krajnji oblik nasilja. Tako dolazimo do zaključka da su laž, nasilje, ubojstvo nespojivi sa „zdravim socijalističkim pokretom”. A kako stvar stoji s revolucijom? Građanski rat najsuroviji je oblik rata. On je nezamisliv ne samo bez nasilja nad trećim licima, nego – uz suvremenu tehniku – ni bez ubijanja staraca, starica i djece. Treba li podsjećati na Španjolsku? Jedini mogući odgovor „prijatelja” republikanske Španjolske glasi: građanski rat bolji je od fašističkog ropstva. Ovaj sasvim ispravan odgovor, međutim, znači samo to da cilj (demokracija ili socijalizam) u izvjesnim okolnostima opravdava takva sredstva kao što su nasilje i ubijanje. O laži da i ne govorimo! Bez laži rat bi bio nezamisliv kao stroj bez maziva. Samo radi osiguranja sjednice Cortesa (1. veljače 1938.) od fašističkih bombi vlada Barcelone nekoliko je puta namjerno obmanjivala novinare i vlastito stanovništvo. Je li mogla postupiti ikako drugačije? Tko prihvaća cilj – pobjedu nad Francom, mora prihvatiti i sredstvo – građanski rat sa svim pratećim užasima i zločinima.

No, zaslužuju li laži i nasilje „sami po sebi” osudu? Naravno, kao i klasno društvo koje ih rađa. Društvo bez socijalnih proturječnosti, razumije se, bit će društvo bez laži i nasilja. Međutim, nije moguće izgraditi most do tog društva izuzev revolucionarnim, tj. nasilnim sredstvima. Sama revolucija proizvod je klasnog društva i neminovno nosi njegova obilježja. S točke gledišta „vječnih istina” revolucija je, naravno, „anti–moralna”. No, to samo znači da je idealistički moral kontrarevolucionaran, tj. u službi eksploatatora.

„Ali građanski rat”, reći će možda zatečeni filozof, „to je, takoreći, žalostan izuzetak. Zato bi u mirnim periodima zdravo socijalističko društvo trebalo moći živjeti bez nasilja i laži.” Takav odgovor nije ništa drugo nego žalostan izgovor. Nema stroge granične linije između „mirne” klasne borbe i revolucije. Svaki štrajk sadrži, u nerazvijenom obliku, sve elemente građanskog rata. Svaka strana nastoji impresionirati protivnika preuveličanom slikom svoje borbene odlučnosti i svojih materijalnih sredstava. Kapitalisti nastoje preko svoje štampe, agenata i špijuna uplašiti i demoralizirati štrajkaše. Radničke straže pak, sa svoje strane, kad više ne pomaže uvjeravanje, moraju pribjeći sili. Stoga su „laži i gore stvari” neodvojivi dio klasne borbe već u njenom najelementarnijem obliku. Preostaje dodati da su se i sami pojmovi laži i nasilja rodili iz socijalnih proturječnosti.

 

Revolucija i uzimanje taoca

Staljin hapsi i strijelja djecu svojih protivnika nakon što su ti protivnici već i sami pogubljeni na osnovi lažni optužbi. Uzimajući kao taoce članove njihovih porodica, Staljin prisiljava na povratak iz inozemstva one sovjetske diplomate koji su sebi dozvolili posumnjati u nepogrešivost Jagode ili Ježova. Moralisti iz Neuer Wega smatraju potrebnim i pravovremenim da nas podsjete kako je Trocki 1919. „također“ uveo zakon o taocima. No ovdje je potrebno doslovno citirati: „Staljinovo je držanje nevinih rođaka kao taoca odvratno barbarstvo. Međutim, to je bilo i barbarstvo i onda kad ga je naredio Trocki (1919.).” Evo idealističkog moralista u svoj njegovoj divoti! Njegovi kriteriji jednako su lažni kao i norme buržoaske demokracije: u oba slučaja jednakost se pretpostavlja, a zapravo joj nema ni traga.

Ovdje nećemo inzistirati na činjenici da dekret je iz 1919. teško doveo do ijednog pogubljenja rođaka onih zapovjednika čija izdaja ne samo da je nanosila neizbrojive ljudske gubitke nego je i prijetila izravnim uništenjem revolucije. Na kraju krajeva, riječ i nije o tome. Da je revolucija od samog početka iskazivala manje suvišne velikodušnosti, na stotine tisuća života bilo bi sačuvano. No, bilo kako bilo, prihvaćam punu odgovornost za dekret iz 1919. To je bila neophodna mjera u borbi protiv ugnjetača. Samo u tom historijskom sadržaju borbe nalazi se opravdanje ovog dekreta, kao i čitavog građanskog rata uopće, i koji se isto tako – ne bez osnova – može nazvati „odvratnim barbarstvom”.

Prepuštamo nekom Emilu Ludwigu i njemu sličnima slikanje portreta Abrahama Lincolna s ružičastim krilcima. Lincolnov značaj je u ne oklijevanju ni pred najsurovijim sredstvima kada se to pokazalo nužnim za postizanje velikog historijskog cilja koji je nametnuo razvitak mladog naroda. Pitanje više i nije u tome koja je od zaraćenih strana nanijela ili pretrpjela veći broj žrtava. Historija ima različita mjerila za surovost sjevernjaka i surovost južnjaka u građanskom ratu. Neka nam prezreni eunusi ne pričaju da su pred moralnim sudom jednaki robovlasnik, koji pomoću lukavstva i nasilja okiva robove u lance, i rob koji pomoću lukavstva i nasilja raskida te lance!

Nakon što je Pariška komuna ugušena u krvi, a reakcionarni ološ cijelog svijeta vukao njenu zastavu po blatu uvreda i kleveta, našlo se nemalo demokratskih filistara koji su, prilagođavajući se reakciji, žigosali komunu zbog strijeljanja 64 taoca na čelu s pariškim nadbiskupom. Marx nije ni trenutka oklijevao da ustane u zaštitu krvavog čina Komune. U cirkularnom pismu Generalnog vijeća Prve internacionale, iz kojeg izbija vatrena erupcija lave, Marx najprije podsjeća na to kako buržoazija koristi institut uzimanja taoca u borbi protiv i kolonijalnih naroda i vlastitih razjarenih masa, a potom se osvrće na sustavno strijeljanje zarobljenih komunara od pomahnitalih reakcionara, nastavljajući: „… Komuna je, kako bi zaštitila njihove živote [zarobljenikâ], bila primorana pribjeći pruskom običaju uzimanja taoca. Životi taoca bili su stalno iznova dovođeni u pitanje neprekidnim strijeljanjem zarobljenika od versajaca. Pa kako ih je bilo moguće i dalje štedjeti nakon pokolja kojim su MacMahonovi pretorijanci obilježili svoj ulazak u Pariz? Zar je i posljednja protuteža bezobzirnom divljaštvu buržoaskih vlada – uzimanje taoca – trebala postati puka sprdnja?” Tako je Marx branio pogubljenja taoca, mada je iza njegovih leđa u Generalnom vijeću sjedilo nemalo Fennera Brockwaya, Normana Thomasa i drugih Otta Bauera. Međutim, revolt svjetskog proletarijata zbog zvjerstva versajaca bio je još tako svjež, da su reakcionarne moralističke šeprtlje radije šutjele u očekivanju po njih povoljnijih vremena koja su se, nažalost, brzo približavala. Tek poslije konačnog trijumfa reakcije, sitnoburžoaski moralisti uništili su, zajedno sa sindikalnim birokratima i anarhističkim frazerima, Prvu internacionalu.

Kada se Oktobarska revolucija branila od udruženih snaga imperijalizma na frontu dugom 8 000 kilometara, radnici cijelog svijeta pratili su tijek borbe s tako žarkim simpatijama da je na njihovim skupovima bilo iznimno rizično prozivati „odvratno barbarstvo” instituta uzimanja taoca. Potpuna degeneracija sovjetske država i pobjeda reakcije u nizu zemalja bila je potrebna da bi moralisti ispuzali iz svojih rupa … i pritekli u pomoć Staljinu. Ako je istina da represalije koje štite privilegije nove aristokracije imaju istu moralnu vrijednost kao i revolucionarne mjere oslobodilačke borbe, onda je Staljin u potpunosti opravdan, ako – ako se proleterska revolucija ne osudi u potpunosti.

Tragajući za primjerima nemoralnosti u ruskom građanskom ratu, gospoda moralisti prinuđeni su da u isto vrijeme zatvore oči pred činjenicom da je i Španjolska revolucija pribjegla institutu uzimanja taoca, bar u onom periodu u kome je bila istinska revolucija masa. Ako se gospoda tužitelji ne usuđuju obrušiti na španjolske radnike zbog njihovog „odvratnog barbarstva”, to je samo zato što je tlo Pirinejskog poluotoka još uvijek prevruće za njih. Znatno je prikladnije vratiti se na 1919. To je već povijest, stariji su zaboraviti, a mlađi još nisu naučili. Iz istog se razloga farizeji svih vrsta tako uporno vraćaju na Kronstadt i Mahna: tu postoji potpuna sloboda za moralna isparenja!

 

„Moral kafira”

Nemoguće je ne složiti se s moralistima u tome da historija izabire surove putove. Međutim, kakav zaključak za praktičnu djelatnost iz toga slijedi? Lav Tolstoj preporučivao je da zanemarimo društvene konvencije i usavršavamo se. Mahatma Ghandi savjetuje da pijemo kozje mlijeko. Nažalost, „revolucionarni” moralisti iz Neuer Wega nisu daleko odmakli od ovih recepata. „Moramo se osloboditi”, propovijedaju oni, „onog morala kafira kojima je neispravno samo ono što čini neprijatelj.” Odličan savjet! „Moramo se osloboditi …” Tolstoj je također preporučivao da se oslobodimo grijeha tijela. Međutim, statistika ne potvrđuje uspjeh njegovih preporuka. Naši centristički patuljci uspjeli su se uzdići do nadklasnog morala u klasnom društvu. Ali, već je 2 000 godina proteklo otkad je rečeno: „Ljubi neprijatelje svoje”, „Okreni i drugi obraz”… Ipak, ni sveti rimski papa se do danas nije „oslobodio” mržnje prema svojim neprijateljima. Zaista, Sotona, neprijatelj ljudskog roda, silan jest!

Primjenjivati različite kriterije na postupke eksploatatora i eksploatiranih znači, po mišljenju jadnih patuljaka, biti na nivou „morala kafira”. Prije svega, tako omalovažavajući odnos prema kafirima nije dostojan pera jednog „socijalista”. Zar je njihov moral tako loš? Evo što o tome kaže Enciklopedija Britannica:

„U svojim socijalnim i političkim odnosima iskazuju veliku umješnost i razum; izuzetno su hrabri, borbeni i gostoljubivi, a bili su časni i pravedni dok, zbog kontakta s bijelcima, nisu postali sumnjičavi, osvetoljubivi i skloni krađi, usvojivši povrh toga većinu europskih poroka.”

Nemoguće je ne doći do zaključka da su bijeli misionari, propovjednici vječitog morala, pridonijeli kvarenju kafira.

Ako bismo trudbeniku kafiru rekli da su se radnici pobunili u jednom dijelu naše planete i uhvatili svoje izrabljivače nespremnima, bio bi veoma zadovoljan. S druge strane, bio bi veoma žalostan, ako bi saznao da je ugnjetačima uspjelo obmanuti ugnjetene. Kafir  koga misionari nisu do srži iskvarili nikada neće primjenjivati iste apstraktne moralne norme na ugnjetače i na ugnjetene. Zato će bez teškoća razumjeti, kad mu se objasni, da svrha tih apstraktnih normi i jest da spriječe ugnjetene da se pobune protiv ugnjetača.

Kakva poučna podudarnost: da bi oklevetali boljševike, misionari iz Neuer Wega morali su ujedno oklevetati i kafire, štoviše, u oba slučaja kleveta je na liniji službene buržoaske laži: protiv revolucionara i protiv obojenih rasa. Ne, nama su kafiri draži od svih misionara, kako duhovnih tako i svjetovnih!

Ipak, nikako ne treba precjenjivati savjesnost moralista iz Neuer Wega i drugih slijepih ulica. Namjere tih ljudi i nisu tako loše. Međutim, usprkos svojim namjerama oni služe kao poluge u mehanizmu reakcije. U periodu kakav je današnji, kada sitnoburžoaske partije koje se vezuju za liberalnu buržoaziju ili njenu sjenku (politika „narodnih frontova”) paraliziraju proletarijat i krče put fašizmu (Španjolska, Francuska …), boljševici, tj. revolucionarni marksisti postaju posebno omražene ličnosti u očima buržoaskog javnog mnijenja. Osnovni politički pritisak našeg vremena prebacuje se s desna na lijevo. U konačnici, cjelokupna težina reakcije pada na pleća male revolucionarne manjine. Ta manjina zove se Četvrta internacionala. Voila l’ennemi! Eto neprijatelja!

U mehanizmu  reakcije staljinizam zauzima mnoge vodeće pozicije. Sve grupacije buržoaskog društva, uključujući i anarhiste, koriste njegovu pomoć, u borbi protiv proleterske revolucije. U isto vrijeme sitnoburžoaski demokrati nastoje barem 50 posto zgražanja nad zločinima njihovog moskovskog saveznika prebaciti na neslomljivu revolucionarnu manjinu. U tome i jest smisao danas pomodne uzrečice: „trockizam i staljinizam ista su stvar”. Protivnici boljševika i kafira tako pomažu reakciji klevetati partiju revolucije.

 

Lenjinov „amoralizam”

Ruski „socijalisti-revolucionari” oduvijek su bili najmoralniji ljudi, oni su se u biti sastojali od same etike. To im, međutim, nije smetalo da u vrijeme revolucije obmanu ruske seljake. U pariškom organu Kerenskog, tog najetičnijeg socijalista, koji je bio Staljinov pretehodnik u konstruiranju lažnih optužbi na račun boljševika, jedan drugi stari „socijalist-revolucionar”, Zenzinov, piše:

 „Kao što je poznato, Lenjin je učio da radi postizanja željenog cilja komunisti mogu, a katkad i moraju, „pribjegavati raznima sredstvima, manevrima i izlikama…” (Novaja Rosija, 17. veljače 1938., str. 3).

Iz ovoga oni izvode ritualni zaključak: staljinizam je prirodni nastavak lenjinizma.

Nažalost, etični tužitelj nije sposoban čak ni pošteno citirati. Lenjin reče:

„Nužno je moći … pribjegavati raznim sredstvima, manevrima, i nezakonitim metodama, utajama i izlikama, da bi se prodrlo u sindikate, ostalo u njima, i nastavilo komunistički rad u njima pod svaku cijenu.”

Nužnost utaja i manevara, po Lenjinovom objašnjenju, proizlazi iz činjenice što reformistička birokracija, izdajući radnike kapitalu, diže hajku na revolucionare, progoni ih te se protiv njih koristi čak i buržoaskom policijom. „Manevri” i „izlike” u ovom su slučaju samo sredstva opravdane samoobrane od izdajničke reformističke birokracije.

Partija samog Zenzinova nekad je vodila nezakonitu borbu protiv carizma, a poslije – protiv boljševika. U oba slučaja pribjegavala je lukavstvima, utajama, lažnim putovnicama i drugim oblicima „izlika”. Sva ta sredstva smatrana su ne samo „etičnim” nego i herojskim, budući da su odgovarala političkim ciljevima sitne buržoazije. Međutim, situacija se smjesta mijenja kad su proleterski revolucionari prisiljeni pribjeći konspirativnim mjerama protiv sitnoburžoaske demokracije. Ključ za moral te gospode, kako vidimo, ima klasni karakter!

„Amoralni” Lenjin otvoreno, u štampi, daje savjete o vojnom lukavstvu protiv izdajničkih vođa. Moralist Zenzinov, pak, da bi obmanuo čitatelja, zlonamjerno reže citat na oba kraja: etični tužitelj, kao i obično, pokazuje se kao sitna lopuža. Lenjin nije uzalud volio ponavljati: strašno je teško sresti savjesnog protivnika!

Radnik koji od kapitalista ne skriva „istinu” o planovima štrajkaša naprosto je izdajnik koji zaslužuje prijezir i izbjegavanje. Vojnik koji neprijatelju priopćava „istinu” kažnjava se kao špijun. Kerenski je pokušao boljševicima podmetnuti optužbu da su priopćavali „istinu” Ludendorifovom štabu. Čini se da čak ni „sveta istina” nije sama sebi svrha. Imperativniji kriteriji koji, kako pokazuje analiza, imaju klasni karakter nadvladavaju je.

Borba na život i smrt nezamisliva je bez ratnih lukavstva, drugim riječima: bez laži i obmana. Mogu li njemački proleteri ne obmanjivati Hitlerovu policiju? Ili možda sovjetski boljševici postupaju „nemoralno” kada obmanjuju GPU? Svaki časni buržuj aplaudira umješnosti policajca kada mu pođe za rukom da pomoću lukavstva ulovi opasnog gangstera. A u borbi protiv imperijalističkih zločinaca treba biti zabranjena primjena lukavstva?

Norman Thomas govori o „čudnoj komunističkoj amoralnosti, za koju ništa ne važi osim partije i njene vlasti” (Socialist Call, 12. ožujka 1938., str. 5). Štoviše, Thomas pri tome baca na istu hrpu današnju Kominternu, tj. zavjeru kremaljske birokracije protiv radničke klase, i boljševičku partiju koja je predstavljala zavjeru naprednih radnika protiv buržoazije. Ovo potpuno nečasno uspoređivanje već je dovoljno raskrinkano ranije. Staljinizam se samo kamuflira kultom partije; u samoj stvari on je uništava i gazi u blatu. Točno je, međutim, da je za boljševika partija – sve. Salonskog socijalista Thomasa čudi i odbija ovakav odnos revolucionara prema revoluciji, budući da je on sam samo buržuj sa socijalističkim „idealom”. U očima Thomasa i njemu sličnih partija je samo pomoćni instrument za izborne kombinacije i druge slične svrhe, ništa više. Njegov osobni život, interesi, veze, moralni kriteriji su izvan partije. S neprijateljskim čuđenjem gleda na boljševika za koga je partije oruđe za revolucionarni preobražaj društva, uključujući i moral tog društva. Kod revolucionarnog marksista ne može biti proturječnosti između osobnog morala i interesa partije, budući da u njegovoj svijesti partija utjelovljuje najviše zadatke i ciljeve čovječanstva. Naivno je misliti da Thomas ima više poimanje morala od marksistâ. On samo ima nisko poimanje partije.

„Sve što nastane dostojno je propasti”, kaže dijalektičar Goethe. Propast boljševičke partije – epizoda svjetske reakcije – ne umanjuje, međutim, njen svjetski povijesni značaj. U periodu svog revolucionarnog uspona, tj. kada je stvarno predstavljala proletersku avangardu, ona je bila najčasnija partija u povijesti. Gdjegod je mogla, razumije se, obmanjivala je klasnog neprijatelja, s druge strane radnicima je govorila istinu, cijelu istinu i samo istinu. Samo zahvaljujući ovome zadobiti je njihovo povjerenje u tolikoj mjeri, u kojoj to nije uspjelo nijednoj drugoj partiji na svijetu.

Poslušnici vladajućih klasa nazivaju organizatore te partije „amoralistima”. U očima svjesnih radnika ova optužba ima karakter pohvale. Ona znači: Lenjin je odbio priznati moralne norme koje su robovlasnici utvrdili za svoje robove, a koje sami nikad nisu poštovali; pozivao proletarijat da proširi klasnu borbu i na područje morala. Tko se pokorava pravilima koja je odredio neprijatelj, nikada neće pobijediti tog neprijatelja!

Lenjinov „amoralizam”, tj. odbacivanje nadklasnog morala, nije ga spriječio da cijelog života ostane odan jednom te istom idealu; da svu svoju ličnost posveti borbi ugnjetenih; da pokaže najvišu savjesnost u sferi ideja i najveću smjelost u sferi praktične aktivnosti, da se bez i sjenke nadutosti odnosi prema „običnom” radniku, ženi bez zaštite, djetetu. Ne čini li se da je u danom slučaju „amoralizam” samo drugo ime za najviši ljudski moral?

 

Jedna poučna epizoda

Ovdje je umjesno ispričati jednu epizodu koja, bez obzira na svoje skromne razmjere, prilično dobro ilustrira razliku između njihovog i našeg morala. Godine 1935., putem pisama mojim belgijskim prijateljima, razvio sam zamisao da je pokušaj mlade revolucionarne partije da organizira vlastite sindikate ravan samoubojstvu. Radnici se moraju tražiti tamo gdje jesu. Ali, to znači plaćati članarinu za održavanje oportunističkog aparata? „Naravno”, odgovarao sam, „za pravo da se podrivaju reformisti mora im se privremeno plaćati prilog.” Ali reformisti nam neće dozvoliti da ih podrivamo? „Istina”, odgovarao sam, „podrivanje zahtijeva konspirativne mjere. Reformisti su politička policija buržoazije unutar radničke klase. Moramo djelovati bez njihove dozvole i protiv njihovih zabrana.” Pri slučajnom pretresu stana druga D. u vezi sa, ako se ne varam, pošiljkama oružja za španjolske radnike, belgijska policija zaplijenila je moje pismo. Unutar nekoliko dana ono je bilo objavljeno. Tisak Vanderveldea, de Mana i Spaaka, naravno, neštedimice je bacao munje na moj „makijavelizam” i „jezuitizam”. A tko su ti tužitelji? Vandervelde, dugogodišnji predsjednik Druge Internacionale, odavno je postao pouzdani sluga belgijskog kapitala. De Man, koji je u nizu glomaznih tomova oplemenjivao socijalizam idealističkim moralom, pokušavajući ga približiti religiji, iskoristio je prvu odgovarajuću priliku da obmane radnike i postane običan buržoaski ministar. Još ljepše stvar stoji sa Spaakom. Samo godinu i pol dana ranije ovaj gospodin pripadao je lijevoj opoziciji i došao je k meni u Francusku tražeći savjet o metodama borbe protiv Vanderveldeove birokracije. Iznio sam iste zamisli koje su poslije sadržane u mom pismu. Međutim, već godinu dana poslije ovog posjeta Spaak se odrekao trnja u korist ruža. Izdavši svoje drugove iz opozicije, postao je jedan od najciničnijih službenika belgijskog kapitala. U sindikatima i u svojoj partiji ta gospoda guše svaki glas kritike, sistematski korumpiraju i potkupljuju najnaprednije radnike te jednako sustavno isključuju nepokorne. Oni se od GPU-a razlikuju samo po tome što još ne pribjegavaju prolijevanju krvi – kao dobri patrioti oni štede radničku krv za dolazeći imperijalistički rat. Jasno je: samo đavolji sin, moralni izrod, „kafir”, boljševik može savjetovati revolucionarnim radnicima da se pridržavaju konspirativnih pravila u borbi protiv ove gospode!

Sa stajališta belgijskih zakona, moje pismo, naravno, nije sadržavalo ništa kriminalno. Obveza „demokratske” policije bila je da pismo vrati primaocu uz ispriku. Obveza socijalističke partije bila je da protestira protiv pretresa diktiranog brigom za interese generala Franca. Međutim, gospoda socijalisti nisu se libili poslužiti besramnom uslugom policije – bez toga oni ne bi imali sretnog povoda da još jednom istaknu superiornost svoga morala nad amoralizmom boljševika.

Sve je simbolično u ovoj epizodi. Belgijski socijal-demokrati izlili su na mene vedro svog zgražanja upravo u vrijeme kada su njihovi norveški istomišljenici mene i moju suprugu držali pod ključem, kako bi nas onemogućili da se branimo od optužbi GPU-a. Norveška vlada odlično je znala da su moskovske optužbe lažne; o tome je prvih dana otvoreno pisao poluslužbeni socijal-demokratski list. Ali, Moskva je norveške brodovlasnike i trgovce ribom udarila po džepu – i gospoda socijaldemokrati odmah su podvili rep. Vođa partije, Martin Tranmel, nije samo autoritet u pitanjima morala nego i sušti pravednik; ne pije, ne puši, ne jede meso, a zimi se kupa u rupi u ledu. To mu nije smetalo da, nakon što nas je uhapsio po nalogu GPU-a, za klevetu protiv mene specijalno angažira norveškog agenta GPU-a, nekog Jacoba Friesa, buržuja bez časti i savjesti. Ali, dosta.

Moral te gospode sastoji se od uobičajenih pravila i retoričkih obrata koji trebaju prikriti njihove interese, apetite i strahove. Većinom su spremni na svaku podlost – odricanje od uvjerenja, nelojalnost, izdaju – u ime ambicija ili pohlepe. U svetoj sferi osobnih interesa, za njih cilj opravdava sva sredstva. Upravo zato im je potreban posebni moralni kodeks, izdržljiv, a istovremeno elastičan, kao dobre naramenice. Oni mrze svakoga tko masama razotkriva njihove profesionalne tajne. U „mirnim” periodima njihova mržnja se izražava u kleveti – uličarskim ili „filozofskim” jezikom. U vrijeme oštrih socijalnih sukoba, kao u Španjolskoj, ti moralisti rukom pod ruku s GPU-om ubijaju revolucionare. Kako bi se opravdali, ponavljaju: „Trockizam i staljinizam jesu jedno te isto”.

 

Dijalektička međuovisnost cilja i sredstva

Sredstvo može biti opravdano samo svojim ciljem. Ali, i cilj također mora biti opravdan. S marksističkog gledišta, koje izražava historijske interese proletarijata, cilj je opravdan ako vodi uvećanju čovjekove moći nad prirodom i uništenju vlasti čovjeka nad čovjekom.

„To znači da je za postizanje ovoga cilja sve dozvoljeno?” sarkastično će upitati filistar, pokazujući da ništa nije razumio. Dozvoljeno je sve ono, odgovaramo mi, što stvarno vodi k oslobođenju čovječanstva. Kako se ovaj cilj može ostvariti samo revolucijom, oslobodilački moral proletarijata nužno ima revolucionarni karakter. On se nepomirljivo suprotstavlja ne samo religijskim dogmama nego i svim idealističkim fetišima, tim filozofskim žandarima vladajuće klase. Pravila ponašanja izvodi iz zakona razvitka društva, dakle prije svega iz klasne borbe, tog zakona nad zakonima.

„Svejedno”, nastavlja inzistirati moralist, „znači li to da su u klasnoj borbi protiv kapitalistâ dozvoljena sva sredstva: laganje, podmetanje, izdaja, ubojstvo i ostalo?” Dozvoljena su i obavezna ona i samo ona sredstva, odgovaramo mi, koja ujedinjuju revolucionarni proletarijat, ispunjavaju mu srce nepomirljivom mržnjom prema ugnjetavanju, uče ga prezirati službeni moral i njegove demokratske udvorice, prožimaju ga sviješću o njegovoj historijskoj misiji, podižu njegovu hrabrost i samopožrtvovnost u borbi. Upravo iz toga proizlazi da nisu dozvoljena sva sredstva. Kada kažemo da cilj opravdava sredstva, onda za nas iz toga slijedi zaključak da veliki revolucionarni cilj odbacuje kao sredstva sve one podle načine i metode koji jedan dio radničke klase okreću protiv drugih ili pokušavaju usrećiti masu bez njenog učešća ili narušavaju povjerenje mase u samu sebe i svoju organizaciju, zamjenjujući ga klanjanjem pred „vođama”. Prvenstveno i nepomirljivo, revolucionarni moral odbacuje servilnost prema buržoaziji i bahatost prema trudbenicima, tj. one osobine kojima su sitnoburžoaske cjepidlake i moralisti potpuno prožeti.

Ovi kriteriji, jasno, ne daju gotov odgovor na pitanje što je dozvoljeno, a što nije dozvoljeno u svakom posebnom slučaju. Takvih automatskih odgovora i ne može biti. Pitanja revolucionarnog morala povezana su s pitanjima revolucionarne strategije i taktike. Pravilan odgovor na ta pitanja daje živo iskustvo pokreta pod objašnjenjem teorije.

Dijalektički materijalizam ne poznaje dualizam sredstva i cilja. Cilj prirodno proizlazi iz samog historijskog kretanja. Sredstva su organski podređena cilju. Bliži cilj postaje sredstvo za neki daljnji cilj. U svojoj drami Franz von Sickingen, Ferdinand Lassalle stavlja u usta jednog od junaka sljedeće riječi:

„Pokaži ne samo cilj

Nego pokaži i put. Tako neodvojivo

isprepleteni

Jesu put i cilj da se jedan s drugim

Uvijek mijenja, a zajedno s drugim putevima

Novi se cilj postavlja.”

Lassallovi stihovi uopće nisu savršeni. Još je gora činjenica da se u praktičnoj politici sam Lassalle nije pridržavao gore izraženog pravila – dovoljno je podsjetiti se da je išao sve do tajnih sporazuma s Bismarckom! Ali, dijalektička međuovisnost sredstva i cilja potpuno je točno izražena u navedenim stihovima. Zrno pšenično mora se posijati da bi se dobio klas pšenice.

Je li, na primjer, individualni teror dozvoljen ili ne s točke gledišta „čistog morala”? U ovom apstraktnom obliku to pitanje za nas uopće ne postoji. Konzervativni švicarski buržuji još i danas službeno slave terorista Wilhelma Tella. Naše simpatije u potpunosti su na strani irskih, ruskih, poljskih ili indijskih terorista u njihovoj borbi protiv nacionalnog i političkog ugnjetavanja. Ubijeni Kirov, jedan surovi satrap, ne budi nikakvo suosjećanje. Naš odnos prema ubojici ostaje neutralan samo zato što ne znamo kojima su ga motivi vodili. Ako bi se saznalo da je Nikolajev postupio kao svjesni osvetnik za radnička prava koja je Kirov gazio, naše simpatije u potpunosti bi bile na strani ubojice. Međutim, presudan značaj za nas ima ne pitanje o subjektivnim pobudama, nego pitanje o objektivnoj svrsishodnosti. Mogu li dana sredstva stvarno dovesti do cilja? U pogledu individualnog terora, teorija i iskustvo svjedoče da nije tako. Mi kažemo teroristu: nemoguće je zamijeniti mase; samo u masovnom pokretu možeš naći svrsishodnu primjenu za svoje junaštvo. Međutim, u uvjetima građanskog rata ubojstva pojedinih nasilnika prestaju biti akti individualnog terorizma. Kada bi, recimo, revolucionar dignuo u zrak generala Franca i njegov štab, teško da bi to izazvalo moralo zgražanje, čak i kod demokratskih eunuha. U uvjetima građanskog rata sličan čin bio bi politički sasvim svrsishodan. Tako se i u najoštrijem pitanju – ubojstvo čovjeka od čovjeka – moralni apsoluti pokazuju kao beskorisni. Moralne ocjene, zajedno s političkima, proizlaze iz unutrašnjih potreba borbe.

Oslobođenje radnika može biti sȁmo djelo samih radnika. Zbog toga nema većeg zločina od obmanjivanja masa, predstavljanja poraza kao pobjeda, prijatelja kao neprijatelja, potkupljivanja radničkih vođa, izmišljanja legendi, priređivanja montiranih suđenja – ukratko – onoga što rade staljinisti. Ta sredstva mogu poslužiti samo jednom cilju: produžavanju vladavine jedne klike koju je povijest već osudila. No, ona ne mogu služiti oslobođenju masa. To je razlog zašto Četvrta internacionala protiv staljinizma vodi borbu na život i smrt.

Mase, naravno, uopće nisu nepogrešive. Idealizacija masa nam je strana. Mi smo ih vidjeli u raznim prilikama, u raznim etapama te uz to i u najvećim političkim potresima. Promatrali smo njihove jake i slabe strane. Jake strane – odlučnost, samopožrtvovnost, junaštvo – uvijek su nalazile najsvjetliji izraz u periodu uspona revolucije. U tom periodu boljševici su stajali na čelu masa. Potom se nadvilo drugo povijesno poglavlje u kojem su se pokazale slabe strane potlačenih: heterogenost, nedostatak kulture, uskost vidokruga. Mase su se zamorile od napora, razočarale, izgubile vjeru u sebe – i otvorile put novoj aristokraciji. U tom periodu boljševici („trockisti”) našli su se izolirani od masa. U praksi smo doživjeli dva takva velika historijska ciklusa: 1897.-1905., godine uspona; 1907.-1913., godine oseke; 1917.-1923., godine uspona neviđenog u povijesti, konačno, novi period reakcije koji još ni danas nije okončan. U tim velikim povijesnim zbivanjima „trockisti” su učili ritam historije, tj. dijalektiku klasne borbe. Također su učili i, čini se, do izvjesne mjere naučili, kako da svoje subjektivne planove i programe podrede ovom objektivnom ritmu. Naučili su da ne padaju u očajanje zbog toga što zakoni historije ne ovise o njihovim individualnim ukusima i ne podređuju se njihovim vlastitim moralnim kriterijima. Naučili su da podređuju svoje individualne želje zakonima historije. Naučili su da se ne plaše najmoćnijih  neprijatelja, ako je njihova moć u suprotnosti s potrebama historijskog razvitka. Oni znaju kako plivati protiv struje u dubokom uvjerenju da će ih nova historijska bujica iznijeti na drugu obalu. Neće svi doći do te obale, mnogi će potonuti. Ali, sudjelovati u ovom pokretu s otvorenim očima i snažnom voljom – samo to može dati najvišu moralnu satisfakciju mislećem biću!

 

Coyoacán D.F., 16. travnja 1938.[i]

 

P.S. Pisao sam ove redove u danima kada se moj sin, a da sam to znao, borio sa smrću. Njegovoj uspomeni posvećujem ovaj mali rad koji bi, nadam se, naišao na njegovo odobravanje – Lav Sedov bio je pravi revolucionar i prezirao je farizeje. – L.T.

---