(Drago nam je što možemo tiskati sljedeći intervju, koji je u Prinkipu Lav Trocki dao drugu B.J. Fieldu u vezi s člankom koji je prije nekoliko mjeseci objavio buržoaski apologet staljinističkog režima. Budući da se intervju bavi pitanjima koja nisu samo prolaznog interesa, zadržava svu svoju vrijednost kao izlaganje boljševičko-lenjinističke pozicije o spornim pitanjima u komunističkom pokretu. – Ur.)
Lenjin i socijalizam u jednoj zemlji
U pitanju ujedinjene fronte kao i u svim širim pitanjima revolucionarne strategije i taktike, Lijeva opozicija sebe smatra nastavljačem autentične boljševičke linije, u suprotnosti s pokušajima staljinističke frakcije da je revidira na empirički i birokratski način.
Ovaj osjećaj kontinuiteta revolucionarne tradicije jasno se provlači kroz odgovore koje je Trocki dao na piščeva pitanja o načelnim problemima koje gospodin Fischer, slijedeći staljiniste, uzima zdravo za gotovo kao da su bili odlučeni protiv pogleda Trockog.
Evo njegovih odgovora.
Pitanje: „Lenjin i svi njegovi sljedbenici bili su uvjereni u to vrijeme (1917.) da ih samo revolucija u inozemstvu može spasiti od sigurne propasti…Nisu se nadali preživljavaju osim ako bi revolucije u Europi i Aziji oslabile vanjsko neprijateljstvo i ako bi dale crvenoj Rusiji predah za unutrašnje učvršćivanje”, kaže gospodin Fischer. Je li Lenjin govorio samo u neposrednom vojnom i političkom smislu o spašavanju Rusije od poraza i pokoravanja ili je imao na umu cijelu perspektivu napretka Rusije na vlastitoj zemlji kroz diktaturu proletarijata do ultimativnog komunističkog cilja?
Trocki: Ta tvrdnja gospodina Fischera, kao i niz drugih, potvrđuje njegov manjak upoznatosti s teorijom i povijesti boljševizma. Nije bilo nijednog boljševika 1917. koji je smatrao da je realizacija socijalističkog društva moguća u jednoj zemlji, i najmanje od svih u Rusiji. U dodatku svojoj Povijesti Ruske revolucije dajem detaljnu i dokumentiranu studiju ideja boljševičke partije o Oktobarskoj revoluciji. Ova će studija, nadam se, u budućnosti učiniti nemogućim pripisivanje Lenjinu teorije socijalizma u jednoj zemlji. Ovdje ću se ograničiti na jedan citat, koji po mom mišljenju ima presudan karakter, Lenjin je umro u siječnju 1924.; tri mjeseca poslije Staljin je u pisanom obliku tumačio Lenjinov koncept proleterske revolucije. Citiram od riječi do riječi:
„…oboriti vlast buržoazije i uspostaviti vlast proletarijata u jednoj zemlji i dalje ne označava punu pobjedu socijalizma. Glavni zadatak socijalizma – organizacija socijalističke proizvodnje – i dalje ostaje u budućnosti. Je li moguće ispuniti taj zadatak, je li moguće postići definitivnu pobjedu socijalizma u jednoj zemlji bez udruženih napora proletera nekoliko naprednih zemalja? Ne, to je nemoguće. Za obaranje buržoazije dovoljni su napori jedne zemlje – za to imamo svjedočenje povijesti naše revolucije. Za definitivnu pobjedu socijalizma, za organiziranje socijalističke proizvodnje, napori jedne zemlje, pogotovo seljačke zemlje poput Rusije, nedovoljni su – za to su potrebni napori proletera nekoliko naprednih zemalja…”
Staljin zaključuje izlaganje ovih ideja riječima, „Takve su općenito karakteristične značajke Lenjinove koncepcije proleterske revolucije.” (Problemi lenjinizma, moja isticanja)
Tek je u jesen 1924. Staljin otkrio da je pogotovo Rusija, za razliku od drugih zemalja, ona koja može vlastitim snagama izgraditi socijalističko društvo. „…Nakon što uspostavi svoju vlast i preuzme vodstvo nad seljaštvom”, pisao je u novom izdanju istog djela, „pobjedonosni proletarijat može i mora izgraditi socijalističko društvo.” Može i mora! Proklamacija ovog novog koncepta zaključena je istim riječima, „Takve su općenito karakteristične značajke Lenjinovog koncepta proleterske revolucije.” U tijeku jedne godine Staljin je pripisao Lenjinu dvije direktno suprotne koncepcije fundamentalnog pitanja socijalizma. Prva verzija predstavlja pravu tradiciju partije; druga se oblikovala u Staljinovom umu tek nakon smrti Lenjina, tijekom borbe protiv „trockizma”.
Pitanje: Ima li razloga vjerovati da je svjetska revolucija, ili niz prevrata na euroazijskom kontinentu, „prestala biti neposredna mogućnost” do 1921.?
Odgovor: Što ćemo nazvati „neposrednom mogućnošću”? Situacija je u Njemačkoj 1923. bila duboko revolucionarna, ali ono što je nedostajalo za pobjedonosnu revoluciju bila je ispravna strategija. U to vrijeme, napisao sam studiju o tom pitanju, Pouke Oktobra, koje su poslužile kao izgovor za moju eliminaciju iz vlade. Revolucija je u Kini od 1925.–1927. bila uništena pogrešnom revolucionarnom strategijom staljinističke frakcije. Tom posljednjem pitanju posvećujem svoju knjigu, Problemi kineske revolucije (izdao Pioneer Publishers, New York, 1932.). Prilično je jasno da bi njemačka i kineska revolucija u slučaju pobjede promijenile lice Europe i Azije, a možda i cijeloga svijeta. Još jednom, onaj tko ignorira probleme revolucionarne strategije bolje bi napravio da uopće ne priča o revolucijama.
Pitanje: Je li istina da „revolucija klija samo na nacionalnom tlu, da ne rezultira iz uvezenog novca ili pamfleta ili agitatora, i da će kapitalisti učiniti više od komunista da potkopaju kapitalizam”? Je li istina da „po svom samom postojanju istinski sovjetski, skoro-socijalistički sistem…mora unaprijediti povod revolucije u drugim zemljama”, i da je „snažan socijalistički Sovjetski Savez najefektivniji stimulans za svjetsku revoluciju”?
Odgovor: Izjave citirane u ovom pitanju su u proturječju. Da postojanje Sovjetskog Saveza ima internacionalnu revolucionarno važnost jest opće mjesto jednako prepoznato od prijatelja i neprijatelja. Unatoč postojanju Sovjetskog Saveza, međutim, proleterska revolucija tijekom nekoliko posljednjih godina nije zabilježila pobjedu ni u jednoj drugoj zemlji. U samoj Rusiji proletarijat je pobjeđivao unatoč činjenici da nije postojala nijedna sovjetska država nigdje drugdje u to doba. Za pobjedu su potrebni ne samo određeni objektivni uvjeti, unutrašnji kao i vanjski, nego i određeni subjektivni faktori – partija, vodstvo, strategija. Naša razmimoilaženja sa Staljinom u potpunosti su strateškog karaktera. Dovoljno je reći da da smo nastavili, 1917., Staljinovu politiku, sovjetska država danas ne bi postojala. Tako da nije istina da je samo postojanje Sovjetskog Saveza sposobno osigurati pobjedu revolucije u drugim zemljama. Ali isto je tako krivo da revolucija sazrijeva i da se razvija samo na nacionalnom tlu. Koja je inače svrha Komunističke internacionale?
Pitanje: Ako dopustimo da kapitalistička ekonomija, što je više razvijena, postaje više ovisna o drugim zemljama, je li to manje istina za Sovjetski Savez, jer se razvija prema socijalističkoj ekonomiji?
Odgovor: Nacionalna samodovoljnost ili „autarkija” ideal je Hitlera, ne Marxa ili Lenjina. Socijalistička ekonomija ne može odbaciti ogromne prednosti svjetske podjele rada: upravo suprotno, ona će ih iznijeti do najvišeg razvoja. Ali u praksi, to nije pitanje budućeg socijalističkog društva, s uspostavljenom unutrašnjom ravnotežom, već dane tehnički i kulturno nazadne zemlje koja je u interesu industrijalizacije i kolektivizacije prisiljena izvoziti što je više moguće kako bi uvozila što je više moguće.
Pitanje: Je li istina da je teorija permanentne revolucije, koja je platforma na kojoj ste se borili protiv Staljina od 1924., bila „rođena u vrijeme boljševičke mentalne depresije” prouzrokovane „nizom neuspjeha i kod kuće i u inozemstvu” ili ta teorija predstavlja konzistentnu liniju prisutnu u svim vašim „političkim spisima i aktivnostima nakon 1903.”? Obje izjave su izjave gospodina Fischera.
Odgovor: Teorija permanentne revolucije, u suprotnosti s teorijom socijalizma u jednoj zemlji, bila je prepoznata od cijele Boljševičke partije tijekom perioda od 1917. do 1923. Samo je poraz proletarijata u Njemačkoj 1923. dao odlučujući potisak kreaciji Staljinove teorije nacionalnog socijalizma: silazna krivulja revolucije izazvala je staljinizam, ne teoriju permanentne revolucije, koju sam ja prvo formulirao 1905. Ova teorija nije vezana uz određen kalendar revolucionarnih događaja; ona samo otkriva svjetsku međuovisnost revolucionarnog procesa.
Pitanje: Izjavljeno je da „Trocki ne bi zanemarivao sovjetsku domaću industriju ništa više nego što bi Staljin ignorirao korisnost Treće internacionale.” Slažete li se sa zaključkom da „nema bijelog i crnog u ovoj slici. Stvar je u proporcijama i nijansama”?
Odgovor: Takva je izjava moguća samo zbog nedostatka upoznatosti s poviješću borbe između staljinističke frakcije i Lijeve opozicije. Inicijativa Petogodišnjeg plana i ubrzana kolektivizacija pripada isključivo Lijevoj opoziciji, u neprekinutim i oštrim borbama sa staljinistima. Budući da nemam mogućnosti da se ovdje upustim u duga historijska istraživanja, ograničit ću se na jednu ilustraciju. Dnjeprostroj (Dnjeparska hidroelektrana – prev.) s pravom se smatra najvećim uspjehom sovjetske industrijalizacije. Ipak, Staljin i njegovi sljedbenici (Vorošilov, Molotov i drugi) nekoliko mjeseci prije početka rada bili su odlučni protivnici plana za Dnjeprostroj. Citiram iz stenografskog izvještaja riječi koje je izgovorio Staljin u travnju 1927. na plenumu Centralnog komiteta partije, protiv mene kao predsjednika komisije za Dnjeprostroj.
„Postoje razgovori…o konstrukciji Dnjeprostroja našim vlastitim sredstvima. Potrebna su sredstva velika, nekoliko stotina milijuna. Nemojmo se dovesti u poziciju seljaka koji, nakon akumuliranja ušteđevine, umjesto popravljanja svog pluga i obnove svoje opreme, kupi gramofon i bankrotira. (Smijeh) Možemo li ignorirati odluke partijskog kongresa da naši industrijski planovi moraju biti prilagođeni našim sredstvima? Ipak, drug Trocki otvoreno ignorira odluku kongresa.” (Stenografske bilješke plenuma, strana 110.)
Istovremeno Lijeva je opozicija u tijeku od nekoliko godina nastavila borbu protiv staljinista u prilog kolektivizaciji. Tek kad je kulak odbio dostaviti žito državi Staljin je, pod pritiskom Lijeve opozicije, napravio oštar zaokret. Empirist kakav je bio, pomaknuo se suprotnom ekstremu, i postavio kao zadatak za dvije ili tri godine kolektivizaciju cjelokupnog seljaštva, likvidaciju kulaka kao klase i sažimanje Petogodišnjeg plana u četiri godine. Lijeva opozicija objavila je da je novi tempo industrijalizacije bio iznad naših snaga i da je likvidacija kulaka kao klase tijekom perioda od tri godine nevjerojatan zadatak, ako se želi tako reći, ovaj smo put „manje radikalni” od staljinista. Revolucionarni realizam pokušava izvući maksimum prednosti iz svake situacije – to je ono što ga čini revolucionarnim – ali istovremeno nam ne dopušta da si postavimo nevjerojatne ciljeve – to je ono što ga čini realističnim.
Pitanje: Ako prihvatimo poglede da Staljinova politika ima čisto empirički karakter, da je determinirana okolnostima trenutka i da je nesposobna gledati daleko naprijed, kako možemo objasniti pobjedu Staljinove frakcije nad Lijevom opozicijom?
Odgovor: Iznad sam naglasio važnost revolucionarne strategije. Ovdje se moram vratiti odlučujućoj važnosti objektivnih uvjeta. Bez ispravne strategije pobjeda je nemoguća. Ali čak i najispravnija strategija ne može dati pobjedu pod nepovoljnim objektivnim uvjetima. Revolucija ima vlastite zakone: u periodu svoje kulminacije gura najrazvijeniji, najodlučniji i najdalekovidniji sloj revolucionarne klase do najisturenijih pozicija. Ipak proletarijat ima ne samo avangardu nego i arijergardu, a osim proletarijata tu su i seljaštvo te birokracija. Nijedna revolucija dosad nije donijela sve što su mase očekivale od nje. Otud i neizbježnost određene razočaranosti, slabljenja aktivnosti avangarde i, posljedično, rasta važnosti arijergarde. Staljinova frakcija uzdigla se na valu reakcije protiv Oktobarske revolucije. Pogledajte povijest – oni koji su vodili revoluciju u vrijeme njene kulminacije nikada nisu zadržali svoje vodeće pozicije dugo nakon točke preokreta. U Francuskoj, vođa jakobinaca stradao je na giljotini; kod nas, promjena vodstva postignuta je sredstvima hapšenja i progona. Tehnika procesa je nježnija, ali njegova bit je ista.
Pitanje: Kako pomirujete svoju kritiku Sovjetskog saveza u kapitalističkom tisku sa svojim revolucionarnim naklonostima? Je li istina da „odvraćate misleću mladež od Rusije”, „nudite neprijateljima sovjetskog režima najbolje moguće argumente i materijale” i dajete „bivšim radikalima i skoro-komunistima izliku za klevetanje Moskve i uzdržavanje od sudjelovanja u revolucionarnoj akciji”?
Odgovor: Sovjetska država ne treba ni iluzije ni kamuflaže. Može polagati pravo samo na onaj svjetski autoritet koji je potvrđen činjenicama. Što će jasnije i dublje javno mišljenje svijeta, u prvom redu mišljenje radničkih masa, shvatiti kontradikcije i poteškoće socijalističkog razvoja izolirane države, to će više cijeniti postignute rezultate. Što manje identificira fundamentalne metode socijalizma s vrludanjem i greškama sovjetske birokracije, manja će biti opasnost da, s neizbježnim otkrivanjem tih grešaka i njihovih posljedica, autoritet, ne samo postojeće vladajuće grupe nego i same radničke države, može opasti. Sovjetski Savez treba misleće i kritički nastrojene prijatelje, koji su sposobni ne samo pjevati himne u trenutcima uspjeha nego i ne zazirati u trenutcima poraza i opasnosti. Novinari Fischerova tipa postižu progresivan posao u branjenju Sovjetskog Saveza od kleveta, zlonamjernih izmišljotina i predrasuda. Ali ova gospoda prekoračuje granice svog zadatka kada pokušavaju nama dati lekciju odanosti sovjetskoj državi. Ako se bojimo govoriti o opasnostima, nikad ih nećemo pobijediti. Ako zatvorimo oči na tamnu stranu radničke države koju smo pomogli stvoriti, nikada nećemo doseći socijalizam.
Prevela Anja Grgurinović
