Uvod (M.Olgin, 1918.)

Esej Proletarijat i revolucija izdan je krajem 1904. godine, gotovo godinu dana nakon početka rata s Japanom.[i] Bila je to godina od posebne važnosti za autokratske lidere Rusije. Počela je s patriotskim demonstracijama, a završila serijom ponižavajućih poraza na ratištima te s besprimjernim oživljavanjem političkih aktivnosti od strane dobrostojećih klasa. Zemstva (lokalna izborna tijela ovlaštena za lokalne poslove), na čelu s liberalnim zemljoposjednicima, su započela snažnu političku kampanju u korist ustavnog poretka. Ostale liberalne skupine, organizacije profesionalaca (koje Trocki u eseju označava kao ‘demokrate’ i ‘demokratske elemente’) su se pridružile pokretu. Lideri Zemstva su sazvali otvoreno zasjedanje u Petrogradu (6. studenog) koje je zahtijevalo građanske slobode i Ustav.

‘Demokratski elementi’ su organizirali javna okupljanja političkog karaktera pod krinkom privatnih banketa. Liberalna štampa je postala hrabrija u napadu na administraciju. Vlada je tolerirala pokret. Princ Svyatopolk-Mirski, koji je naslijedio Von Plehvea, reakcionarnog diktatora ubijenog u lipnju 1904.od strane revolucionara, je obećao ‘srdačne odnose’ između vlade i društva. U političkom žargonu, ovaj period tolerancije, koji je trajao od kolovoza pa do kraja godine, poznat je kao era ‘proljeća’.

Bilo je to uzbudljivo vrijeme, puno političke nade i iščekivanja. Ipak, začuđujuće, radnička klasa je bila tiha. Radnička klasa je pokazala veliko nezadovoljstvo 1902., a pogotovo u ljeti 1903., kad je tisuće radnika na jugozapadu i jugu bilo u političkom štrajku. Međutim, tijekom cijele 1904. godine nije bilo gotovo nikakvih masovnih demonstracije od strane radnih ljudi. Ovo je pružilo priliku mnogim liberalima za ismijavanje predstavnika revolucionarnih partija koji su gradili svu svoju taktiku na očekivanjima nacionalne revolucije. Kako bi odgovorio tim skepticima i kako bi ohrabrio aktivne članove socijal-demokratske partije, Trocki je napisao ovaj esej. Njegova najveća vrijednost, koja ga čini historijski značajnim, jest pregledna dijagnoza političke situacije. Iako je živio u inozemstvu, Trocki je snažno osjećao puls masa, ‘napregnutu revolucionarnu energiju’ koja je tražila ispušni ventil. Njegov opis tijeka nacionalne revolucije, uloge koju pridaje radnim ljudima, neproleterskoj populaciji u gradovima, obrazovanim grupama i vojsci; njegova procjena utjecaja rata na svijest sirovih masa; konačno, slogani koje je izbacio uoči revolucije,- sve se ovo u potpunosti podudara s onim što se dogodilo tijekom olujne godine 1905. Čitajući Proletarijat i revoluciju, poznavatelj ruskog političkog života ima osjećaj da je esej napisan nakon revolucije s kolikom preciznošću prati tijek događaja. Ipak, esej se pojavio prije 9. siječnja 1905., tj. prije prvog velikog napada petrogradskog proletarijata.

Vjerovanje Trockog u revolucionarnu inicijativu radničke klase nije moglo biti izraženo na lucidniji način.

 

Proletarijat ne smije samo voditi revolucionarnu propagandu. Proletarijat se i sam mora kretati prema revoluciji.

Kretati se prema revoluciji ne znači nužno odrediti datum ustanka i pripremati se za taj dan. Nikad se ne može odrediti dan i sat za revoluciju. Ljudi nikad nisu ostvarili revoluciju naredbom.

Ono što se može učiniti, u pogledu predstojeće katastrofe, jest izabrati najpogodnije pozicije, naoružati i nadahnuti mase revolucionarnim sloganom, istovremeno voditi sve rezerve na bojište, učiniti da vježbaju umjetnost ratovanja, održavati ih spremnima pod oružjem – i poslati uzbunu po svim linijama kad dođe vrijeme za to.

Bi li to značilo samo seriju vježbi umjesto odlučne borbe protiv neprijateljskih snaga? Da li bi to bili puki manevri, a ne ulična revolucija?

Da, to bi bili puki manevri. Međutim, postoji razlika između revolucionarnih i vojnih menavara. Naše pripreme mogu se pretvoriti, u bilo koje vrijeme i nezavisno od naše volje, u pravu bitku koje bi odlučila razvučeni revolucionarni rat. Ne samo da može biti tako, nego i mora biti tako. Ovo jamči oštrina trenutne političke situacije koja u svojim dubinama sadrži ogromne količine revolucionarnog eksploziva.

U koje će vrijeme puki manevri biti pretvoreni u pravu bitku, zavisi od obujma i revolucionarne kompaktnosti masa, od atmosfere narodne naklonosti koja ih okružuje i od stava vojnih trupa koje vlada šalje protiv naroda.

Ova tri elementa uspjeha moraju odrediti naš rad na pripremi. Revolucionarne proleterske mase postoje. Moramo biti sposobni da ih pozovemo na ulice, u dato vrijeme, u cijeloj zemlji; moramo biti sposobni da ih ujedinimo pod općim sloganom.

Sve klase i grupe ljudi su prožete mržnjom prema apsolutizmu, a to znači da su prožete s naklonošću prema borbi za slobodu. Moramo biti sposobni da koncentriramo ovu naklonost prema proletarijatu kao revolucionarnoj sili koja sama može biti avangarda naroda i njegovoj borbi za spas budućnosti Rusije. Što se tiče raspoloženja vojske, teško da ono ispunjava srce vlasti velikom nadom. Bilo je dosta alarmantnih simptoma zadnjih nekoliko godina; vojska je mrzovoljna, prigovara, u vojsci vrije nezadovoljstvo. Dužni smo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi vojsku razdvojili od apsolutizma u vrijeme odlučnog masovnog pokreta.

Razmotrimo prvo posljednja dva uvjeta koja određuju tijek i ishod kampanje.

Upravo smo prošli kroz period ‘političke obnove’ koji je započeo s trubama, a završio psikanjem bičeva[ii], eru Svyatopolk-Mirskog – rezultat koje je mržnja prema apsolutizmu podignuta, među svim mislećim elementima društva, na izvanrednu visinu. Nadolazeći dani će ubrati plodove protresenih narodnih nada i neispunjenih vladinih obećanja. Politički interes je poprimio jasniji oblik u posljednje vrijeme; nezadovoljstvo je raslo sve više te se temelji na otvorenije iskazivanoj teorijskoj bazi. Razmišljanje naroda, jučer krajnje primitivno, sada se pohlepno prima političke analize.

Sve manifestacije zla i samovoljne moći brzo se istražuju sve do temeljnog uzroka. Revolucionarni slogani više ne plaše ljude; naprotiv, proizvode tisuću puta veću jeku, oni se pretvaraju u poslovice. Narodna svijest upija svaku riječ negacije, osude ili kletve upućene apsolutizmu, kao što spužva upija tekućinu. Nijedan potez administracije ne prolazi nekažnjeno. O svakoj od njenih zabluda se pažljivo vodi računa. Njezini prijedlozi su dočekani s ismijavanjem, njezine prijetnje rađaju mržnju. Golem aparat liberalne štampe[iii] dnevno širi tisuće činjenica, potresajući, uzbuđujući, rasplamsavajući emocije naroda.

Suzbijeni osjećaji traže ispušni ventil. Misao teži preći u akciju. Glasna liberalna štampa, dok potiče narodni nemir, ipak nastoji usmjeriti njegovu struju u tjesnac; širi praznovjernu naklonost prema ‘javnom mišljenju’, bespomoćnom, neorganiziranom ‘javnom mišljenju’, koje se ne okreće akciji; žigosa revolucionarnu metodu nacionalnog oslobođenja; podržava iluziju legalnosti; centrira svu pažnju i svu nadu ogorčenih skupina oko kampanje za Zemstvo, tako sustavno pripremajući veliki debakl narodnog pokreta. Izrazito nezadovoljstvo, ne nalazeći ispušni ventil, obeshrabreno neizbježnim porazom legalne kampanje Zemstva koje nema tradiciju revolucionarne borbe iz prošlosti i koje nema jasnu perspektivu u budućnosti, nužno se mora manifestirati u izbijanju očajnog terorizma, ostavljajući radikalne intelektualce u ulozi bespomoćnih, pasivnih, premda suosjećajnih, promatrača, ostavljajući liberale da se udave u odgovarajućem platonskom entuzijazmu dok pružaju sumnjivu pomoć.

Ovo se ne bi smjelo dogoditi. Dužni smo zgrabiti struju narodnog uzbuđenja; dužni smo usmjeriti pozornost brojnih nezadovoljnih društvenih grupa na kolosalni podvig vođen proletarijatom – na nacionalnu revoluciju.

Avangarda revolucije dužna je probuditi iz lijenosti sve ostale elemente naroda; pojaviti se ovdje i ondje i svugdje; postaviti pitanja političke borbe na najsmjeliji mogući način; prozivati, kazniti, razotkriti licemjernu demokraciju; navesti demokrate i liberale Zemstva da se sukobe; buditi iznova, prozivati, kazniti, zahtijevati jasni odgovor na pitanje, Što ćete uraditi?, ne dozvoliti nikakvo povlačenje; natjerati legalne liberale da priznaju svoje slabosti; udaljiti od njih demokratske elemente i pomoći ovima na putu prema revoluciji. Raditi ovaj posao znači upravljati s naklonošću čitave demokratske opozicije prema revolucionarnoj kampanji proletarijata.

Dužni smo učiniti sve što je u našoj moći da privućemo pozornost i pridobijemo naklonost siromašne neproleterske gradske populacije. Tijekom posljednjih masovnih akcija proletarijata, poput generalnih štrajkova 1903. na jugu, ništa nije učinjeno u tom pogledu i to je bila najslabija karika pripremnog rada. Prema dopisnicima štampe, najčudnije glasine često su kružile stanovništvom o namjerama štrajkaša. Stanovnici grada su očekivali napade na njihove kuće, trgovci su se plašili da će biti opljačkani, Židovi su bili u strahu od pogroma. Ovo se mora izbjegavati. Politički štrajk, kao izdvojena borba gradskog proletarijata s policijom i vojskom, dok je ostatak populacije neprijateljski raspoložen ili čak ravnodušan, osuđen je na neuspjeh.

Ravnodušnost stanovništva će se prvenstveno ogledati na moralu samog proletarijata, a potom i na stavu vojnika. Pod takvim okolnostima, stajalište administracije mora nužno biti određenije. Generali će podsjetiti oficire, a oni će vojnicima prenijeti riječi Dragomirova: „Puške su date za precizno pucanje i nikom nije dopušteno rasipati metke uzalud.“[iv]

Politički štrajk proletarijata mora prijeći u političku demonstraciju naroda, to je prvi preduvjet uspjeha.

Drugi važan preduvjet je moral vojske. Nezadovoljstvo među vojnicima, blaga simpatija za ‘pobunjenike’, je ustanovljena činjenica. Samo se dio ove simpatije može s pravom pripisati našoj direktnoj propagandi među vojnicima. Veći dio je ostvaren praktičnim sukobima vojnih jedinica s prosvjedujućim masama. Jedino se beznadni idioti ili priznate hulje usuđuju pucati u živu metu. Ogromnoj većini vojnika se gadi biti egzekutorima; ovo je jednoglasno potvrđeno od svih dopisnika koji opisuju borbe vojnika s nenaoružanim narodom. Prosječni vojnik cilja iznad glava gomile. Bilo bi neprirodno da je obrnuto. Kada je besarabijska pukovnija primila naredbu da uguši generalni štrajk u Kijevu, zapovjednik je izjavio da on ne može jamčiti za ponašanje svojih vojnika. Naredba je, zatim, bila poslana kersonskoj pukovniji, no tamo nije bilo pola satnije koja bi ispunila očekivanja svojih nadređenih.

Kijev nije bio iznimka. Uvjeti unutar vojske sada moraju biti povoljniji za revoluciju nego što su bili 1903. godine. Prošli smo kroz godinu rata. Teško je izmjeriti utjecaj prošle godine na na svijest vojske. Međutim, taj utjecaj mora biti ogroman. Rat ne privlači samo pozornost naroda, već pobuđuje i profesionalno zanimanje vojske. Brodovi su nam spori, naši pištolji imaju kratak doseg, vojnici su nam neobrazovani, naši narednici nemaju ni kompase ni karte, naši vojnici su bosi, gladni i smrzavaju se, naš crveni križ krade, naš komesarijat krade,- glasine i činjenice ove vrste idu sve do vojske i bivaju željno upijane. Svaka glasina, kao snažna kiselina, razdvaja hrđu s mentalnog svrdla. Godine mirovne propagande ne mogu se mjeriti s rezultatima jednog dana ratnog stanja. Puki mehanizam discipline ostaje, međutim vjera, uvjerenje, da je ispravno izvršavati naredbe, uvjerenje da se sadašnji uvjeti mogu nastaviti brzo iščezava. Što manje vjere vojska ima u apsolutizam, više vjere ima u njegove neprijatelje.

Dužni smo iskoristiti ovu situaciju. Dužni smo objasniti vojnicima značenje radničke akcije koju priprema partija. Dužni smo obilato iskoristiti slogan koji će sigurno ujediniti vojsku s revolucionarnim narodom, Prekinite rat!. Dužni smo stvoriti situaciju u kojoj oficiri neće moći vjerovati svojim vojnicima u odlučujućem trenutku. Ovo će se odraziti na odnos samih oficira.

Ostalo će učiniti ulica. Uništiti će ostatke hipnoze vojarni u revolucionarnom entuzijazmu naroda.

Međutim, glavni čimbenik ostaju revolucionarne mase. Istina, tijekom rata najnapredniji element mase, samosvjesni proletarijat, nije otvoreno stupio na čelo s onom dozom odlučnosti koju je zahtijevao presudni historijski trenutak. Ipak, izvlačenje bilo kakvih pesimističnih zaključaka iz toga bi pokazalo nedostatak političke kralježnice i bijednu površnost.

Rat je svojom kolosalnom težinom pogodio naš javni život. Strašno čudovište, udišući krv i vatru, nadvilo se nad političkim horizontom, isključujući sve, uranjajući svoje čelične pandže u meso naroda, nanoseći ranu za ranom, uzrokujući smrtonosnu bol, koja na trenutak čini nemogućim postaviti pitanje o uzroku te boli. Rat, kao i svaka velika katastrofa, popraćen krizom, nezaposlenošću, mobilizacijom, glađu i smrću, zapanjio je narod, uzrokujući očaj, ali ne i protest. Ovo je, međutim, tek početak. Sirove narodne mase, tihi društveni sloj, koje jučer nisu imale veze s revolucionarnim elementima, prisiljene su čistom mehaničkom moći činjenica da se suoče s glavnim događajem današnje Rusije, ratom. Bile su užasnute, nisu mogle doći do zraka. Revolucionarni elementi, koji su prije rata ignorirali pasivne mase, bili su pogođeni atmosferom očaja i koncentrirane strave. Ova atmosfera ih je okružila, potisnula olovni uteg na njihove umove. Glas odlučnog protesta se jedva mogao podignuti uslijed elementarne patnje. Revolucionarni proletarijat koji se još nije oporavio od rana zadobivenih u lipnju 1903., bio je nemoćan da se suprotstavi ”zovu primitivnog”.

Godina rata, međutim, nije prošla bez rezultata. Mase, jučer primitivne, danas su suočene s kolosalnim događajima. One moraju težiti tome da ih razumiju. Upravo je trajanje rata proizvelo želju za razumijevanjem, za propitivanjem smisla svega toga. Stoga je rat, otežavajući na neko vrijeme revolucionarnu inicijativu tisuća, potaknuo političku misao milijuna ljudi.

Godina rata nije prošla bez rezultata, čak nijedan dan nije prošao bez rezultata. U nižem sloju naroda, u samim dubinama masa, rad se odvijao, gibanje molekula, nezamjetno, ipak neodoljivo, neprestano, proizvod akumuliranja ozlojeđenosti, gorčine, revolucionarne energije… Atmosfera naših ulica više nije atmosfera praznog očaja, atmosfera je to koncentrirane ozlojeđenosti koja traži sredstva i načine za revolucionarnu akciju. Svaka prikladna akcija avangarde naših radničkih masa će sada zanijeti ne samo sve naše revolucionarne rezerviste već i tisuće i stotine tisuća novih revolucionarnih pristaša. Ova mobilizacija, za razliku od vladine mobilizacije, biti će izvršena u prisustvu općih simpatija i aktivne pomoći goleme većine stanovništva.

U prisutnosti snažnih simpatija masa, u prisutnosti aktivne pomoći demokratskih elemenata naroda; suočavajući se s općenito omraženom vladom, neuspješnom i u velikim i u malim pothvatima, vladom poraženom na morima, poraženom na bojnim poljima, preziranom, obeshrabrenom, bez vjere u sutra, vladom koja se uzaludno napreže, koja povlađuje, koja izaziva i koja se povlači, koja laže i biva razotkrivena, vladom koja je bezobrazna i prestrašena; suočavajući se s vojskom čiji je moral skršen ukupnim tijekom rata, čiji su odvažnost, energija, entuzijazam i junaštvo naišli na nesavladiv zid u obliku administrativnog bezvlađa, vojskom koja je izgubila vjeru u nepokolebljivu sigurnost režima kojem je pozvana služiti, nezadovoljnom, zlovoljnom vojskom koja se, više nego jednom, istrgnula iz pandži discipline tijekom posljednje godine i koja željno sluša riku revolucionarnih glasova,- takvi će biti uvjeti u kojima će revolucionarni proletarijat izaći na ulice. Čini nam se da historija nije mogla stvoriti povoljnije uvjete za završni udarac. Historija je učinila sve što joj je dopustila elementarna mudrost. Samosvjesne revolucionarne snage zemlje moraju učiniti ostalo.

Strahovita količina revolucionarne energije se akumulirala. Ne bi trebala nestati bez koristi, ne bi se trebala rasipati u raspršenim okršajima i sukobima, bez koherentnosti i konačnog plana. Svi napori moraju biti učinjeni tako da koncentriraju gorčinu, bijes, protest, gnjev, mržnju masa, da svedu te emocije na zajednički jezik, zajednički cilj, da ujedine, da solidariziraju sve djeliće masa, da im pomognu da osjete i razumiju da nisu izolirani, da istovremeno, s istim sloganom na zastavama, s istim ciljem u mislima, bezbrojni djelići masa ustaju posvuda. Ako se to razumijevanje postigne, pola revolucije je ostvareno.

Mi moramo pozvati sve revolucionarne snage na istovremenu akciju. Kako to možemo učiniti?

Najprije smo dužni sjetiti se da će glavno poprište revolucionarnih događaja zasigurno biti grad. Ovo vjerojatno nitko neće negirati. Evidentno je, nadalje, da ulične demonstracije mogu prijeći u narodnu revoluciju jedino kada su manifestacija masa, tj. kad obuhvate, na prvom mjestu, radnike tvornica i postrojenja. Postići da radnici napuste svoje strojeve i pozicije; postići da napuste tvorničke prostore i izađu na ulice; voditi ih do susjednog postrojenja; tamo obznaniti obustavu rada; postići da nove mase izađu na ulicu; ići tako od tvornice do tvornice, od postrojenja do postrojenja, neprestano brojčano rastući, uklanjajući policijske barijere, apsorbirajući nove mase koje nailaze, ispunjavajući ulice, zaposjedajući zgrade pogodne za narodne sastanke, utvrđujući te zgrade, održavajući neprestane revolucionarne sastanke s publikom koja dolazi i odlazi, unoseći red u kretanje masa, podižući njihov duh, objašnjavajući im cilj i značenje onog što se događa; konačno, pretvoriti cijeli grad u revolucionarni tabor, to je, grubo govoreći, plan akcije.

Ono od čega se mora krenuti su tvornice i postrojenja. To znači da ulične manifestacije ozbiljnog karaktera, pune odlučnih događaja, moraju započeti s političkim štrajkovima masa.

Lakše je odrediti datum za štrajk, nego za narodnu demonstraciju, kao što je lakše pokrenuti mase spremne za akciju nego organizirati nove mase.

Međutim, politički štrajk, ne lokalni već opći politički štrajk po čitavoj Rusiji – mora imati zajednički politički slogan. Ovaj slogan je: zaustaviti rat i sazvati nacionalnu ustavotvornu skupštinu.

Ovaj zahtjev mora postati općenarodni i u tome leži zadatak za našu propagandu koji prethodi sveruskom općem štrajku. Dužni smo upotrijebiti sve moguće prilike kako bi popularizirali ideju o nacionalnoj ustavotvornoj skupštini među narodom. Ne gubeći ni trenutka, moramo staviti u pogon sva tehnička sredstva i svu moć propagande koja nam je na raspolaganju. Proklamacije i govori, obrazovni kružoci i masovni sastanci moraju biti naširoko prenošeni, moraju istaknuti i objasniti zahtjev za ustavotvornu skupštinu. Ne bi smjelo biti nijednog čovjek u gradu koji ne bi znao da je njegov zahtjev: nacionalna ustavotvorna skupština.

Seljaci se moraju pozvati da se okupe na dan političkog štrajka i usvoje rezolucije koje zahtijevaju sazivanje ustavotvorne skupštine. Seljaci u predgrađima moraju biti pozvani u gradove da sudjeluju u uličnim pokretima masa koje su okupljene pod zastavom ustavotvone skupštine. Sve organizacije i društva, profesionalna i učena tijela, organi samoupravljanja i organi opozicijske štampe moraju biti unaprijed obaviješteni od strane radnika da se ovi pripremaju za sveruski politički štrajk, dogovoren za određeni datum kako bi se uzrokovalo sazivanje ustavotvorne skupštine. Radnici moraju zahtijevati od svih društava i korporacija da se, na dan određen za masovnu manifestaciju, pridruže zahtjevu za nacionalnu ustavotvornu skupštinu. Radnici su dužni zahtijevati od opozicijske štampe da popularizira njihov slogan i da na predvečerje demonstracija tiska apel narodu da se pridruži proleterskoj manifestaciji pod zastavom nacionalne ustavotvorne skupštine.

Moramo nastaviti s najintenzivnijom propagandom u vojsci kako bi na dan štrajka svaki vojnik, koji je poslan da zauzda ‘pobunjenike’, znao da se suočava s ljudima koji zahtijevaju nacionalnu ustavotvornu skupštinu.

 

---