Španjolska revolucija napreduje. U procesu borbe rastu i njene unutarnje sile. Ali, istovremeno, rastu i opasnosti. Ne govorimo o opasnostima koje proizlaze iz vladajućih klasa i njihovih političkih sluga republikanaca i socijalista. Oni su deklarirani neprijatelji, naš zadatak u vezi njih je svršeno jasan. Ali, ima i drugih, unutarnjih, opasnosti.

Španjolski radnici s povjerenjem gledaju na Sovjetski Savez, dijete Oktobarske revolucije. Ovo stanje duha čini dragocjen kapital komunizma. Obrana Sovjetskog Saveza je dužnost svakog revolucionarnog radnika. Međutim, ne smije se dopustiti zlouporaba povjerenja radnika u Oktobarsku revoluciju da bi im se nametnulo politiku koja se nalazi u fundamentalnoj kontradikciji sa svim iskustvima i poukama Oktobra.

Treba reći jasno; treba reći tako da avangarda španjolskog i internacionalnog proletarijata čuje: proleterskoj revoluciji u Španjolskoj prijeti neposredna opasnost od trenutnog vodstva Komunističke internacionale. Svaka revolucija, čak i ona koja nam ulijeva najviše nade, može biti uništena, kao što je pokazalo iskustvo njemačke revolucije 1923. i, na još elokventniji način, iskustvo kineske revolucije 1925. – 1927. U oba slučaja, izravni uzrok za katastrofu je bilo pogrešno vodstvo. Sada je došao red na Španjolsku. Vođe Komunističke internacionale (u nastavku KI – prev.) nisu naučile ništa iz vlastitih pogrešaka ili, što je još gore, kako bi prikrili prijašnje pogreške prisiljeni su ih opravdavati. Koliko ovisi o njima, pripremaju španjolskoj revoluciji istu sudbinu kao i kineskoj.

Napredni radnici su dvije godine dezorijentirani promašenom teorijom ”trećeg perioda” koja je oslabila i demoralizirala KI. Vođe su na kraju oglasili povlačenje. Međutim, kada? Upravo u trenutku kada je svjetska kriza označila radikalnu promjenu situacije i osvijetlila prve mogućnosti revolucionarne ofenzive. Unutarnji procesi u Španjolskoj su se u međuvremenu odvijali tako da ih KI nije primijetila. Manuilski je izjavljivao – a Manuilski trenutno vrši dužnost šefa KI! – da događaji u Španjolskoj ne zaslužuju nikakvu pažnju.

U našem djelu Španjolska revolucija i taktika komunista, napisanom prije travanjskih događaja, predvidjeli smo da će buržoazija, kiteći se svim nijansama republikanizma, svim svojim snagama i do posljednjeg trenutka braniti svoj savez s monarhijom. ”Istina je da nije isključena kombinacija okolnosti,” govorili smo, ”u kojoj će vlasničke klase biti primorane žrtvovati monarhiju kako bi spasile same sebe (primjer: Njemačka!).” Ovi redci su staljinistima poslužili kao izgovor da, nakon događaja, naravno, govore o pogrešnoj prognozi[i]. Ljudi koji sami nikada nisu ništa predvidjeli, traže od drugih ne marksističku prognozu, već predviđanje božanske mudrosti, kako bi znali kojega dana i u kojem obliku će se događaji odviti; to je poput neukih i praznovjernih bolesnika koji traže čuda od medicine. Marksističko predviđanje pomaže u orijentiranju u općem smjeru razvoja događaja i interpretiranju ”iznenađenja”. Činjenicu da se španjolska buržoazija odlučila odvojiti od monarhije objašnjavaju dva jednako važna razloga. Naglo izbijanje narodnog bijesa primoralo je buržoaziju da pokuša pretvoriti Alfonsa, omraženog u narodu, u krivca za sve. Međutim, ovakav manevar, koji je sa sobom nosio ozbiljne rizike, španjolska buržoazija je mogla ostvariti jedino zahvaljujući povjerenju masa u republikance i socijaliste jer se u promjeni režima nije moralo računati s komunističkom opasnošću. Varijanta povijesti koja se ostvarila u Španjolskoj je, posljedično, rezultat snage narodnog pritiska, s jedne strane, i slabosti KI, s druge. Treba započeti s utvrđivanjem ovih činjenica. Osnovni princip taktike morao biti sljedeći: ako želiš biti jači ne započinji s preuveličavanjem vlastite snage. Ali ovaj princip nema nikakve vrijednosti za epigone-birokrate. Ako je u predvečerje događaja Manuilski[ii] predviđao da se neće dogoditi ništa ozbiljno, dan nakon promjene režima nezamjenjivi Péri[iii], zadužen za davanje lažnih informacija o latinoameričkim zemljama, započeo je slati telegram za telegramom, govoreći kako španjolski proletarijat podupire gotovo isključivo Komunističku partiju i kako španjolski seljaci stvaraju sovjete. Pravda je objavljivala ove gluposti, upotpunjujući ih onima o ”trockistima” koji slijede Alcalá-Zamoru, dok je istina da je on slao i šalje u zatvor lijeve komuniste … Konačno, 14. svibnja, Pravda je objavila uvodnik naslovljen ”Španjolska u plamenima”, koji je pretendirao imati programski karakter i koji predstavlja skup pogrešaka epigona prevedenih na jezik španjolske revolucije.

Kako se ponašati pred Skupštinom?

Pravda nastoji početi od neupitne istine da je apstraktna propaganda nedovoljna: ”Komunistička partija mora reći masama što trebaju raditi danas.” Što sama Pravda predlaže u ovom smislu? Okupiti radnike ”za razoružavanje reakcije, za naoružavanje proletarijata, za uspostavljanje tvorničkih komiteta, za uvođenje sedmodnevnog radnog dana vlastitom inicijativom, itd.” Itd. itd., doslovno tako piše. Nabrojani slogani su neupitni, iako se daju bez ikakve unutrašnje povezanosti i bez reda koji bi morao slijediti iz logike razvoja masa. No, ono što je iznenađujuće je to što Pravdin članak ne govori ni jedne jedine riječi o izborima za Ustavotvornu skupštinu, kao da ovaj politički događaj u životu španjolskog naroda ne postoji ili kao da nema ništa s radnicima. Što znači ova šutnja?

Izgleda kao da se republikanska transformacija odvila, kao što je poznato, posredstvom općinskih izbora. Ne treba ni reći, uzroci promjene režima su puno dublji, o njima smo govorili mnogo prije pada Berenguereva[iv] ministarstva.  Ali, ”parlamentarni” oblik likvidacije monarhije je u potpunosti služio zadovoljenju interesa buržoaskih republikanaca i sitnoburžoaske demokracije. Trenutno u Španjolskoj ima mnogo radnika koji misle da se temeljna pitanja društvenog života mogu riješiti pomoću glasačkih listića. Ove iluzije ne mogu biti uništene drugačije nego iskustvom. No, treba znati pomoći tome. Kako? Okretanjem leđa Skupštini ili, naprotiv, sudjelovanjem na izborima? Treba dati odgovor.

Uz navedeni uvodnik, iste novine objavljuju i jedan ”teorijski” članak (brojevi od 7. i 10. svibnja) koji nastoji dati marksističku analizu unutarnjih snaga španjolske revolucije i boljševičku definiciju svoje strategije. Spomenuti članak također ne govori ni jedne same riječi o tome treba li bojkotirati izbore ili sudjelovati na istima. Općenito, Pravda šuti o sloganima i zadacima političke demokracije, iako revoluciju označava demokratskom. Što znači ova šutnja? Može se sudjelovati na izborima, može ih se bojkotirati. Ali, može li ih se ignorirati?

U odnosu prema Berenguerovu parlamentu, taktika bojkota je bila potpuno ispravna. Unaprijed se jasno vidjelo da će ili Alfonso još jednom uspjeti, na određeno vrijeme, uvesti vojnu diktaturu ili će pokret pregaziti Berenguera zajedno s njegovim parlamentom. U tim uvjetima, komunisti su trebali na sebe preuzeti inicijativu u borbi za bojkot parlamenta. To je upravo ono što smo nastojali objasniti uz pomoć slabih resursa koje smo imali na raspolaganju[v].

Da su se španjolski komunisti pravovremeno i odlučno izjasnili za bojkot, šireći zemljom makar letke o temi, njihov ugled bi se u momentu pada Berenguerova ministarstva značajno uvećao. Napredni radnici bi si govorili: ”Ti ljudi su sposobni shvatiti stvari.” Nažalost, španjolski komunisti, dezorijentirani od vodstva KI, nisu shvatili situaciju i pripremali su se sudjelovati na izborima, iako bez ikakvog uvjerenja. Događaji su ih pregazili i prva pobjeda revolucije nije uvećala utjecaj komunista.

Sada je vlada Alcalá-Zamore[vi] ta koja nastoji sazivati Ustavotvornu skupštinu. Ima li ikakvog razloga za pretpostaviti da će saziv ove Skupštine biti onemogućen drugom revolucijom? Ni u kojem slučaju. U potpunosti su mogući snažni pokreti masa, ali ovi pokreti, bez partije, bez vodstva, ne mogu dovesti do druge revolucije. Slogan tog bojkota bi u stvarnosti bio slogan samoizolacije. Treba što aktivnije sudjelovati na izborima.

Parlamentarni kretenizam reformista i antiparlamentarni kretenizam anarhista

Parlamentarni kretenizam je jedna odvratna bolest, ali ni antiparlamentarni kretenizam nije mnogo bolji, što nam zorno pokazuje sudbina španjolskih anarhosindikalista. Revolucija u svoj svojoj veličini postavlja političke probleme i, u trenutnoj fazi, daje im parlamentarni oblik. Pažnja radničke klase mora biti usredotočena na Skupštinu i anarhosindikalisti će ‘tajno’ glasati za republikance ili čak socijaliste. U Španjolskoj se manje nego igdje drugdje može boriti protiv parlamentarnih iluzija bez istovremene borbe protiv antiparlamentarne metafizike anarhista.

U nizu članaka i pisama smo pokazali iznimnu važnost demokratskih slogana za daljnji razvoj španjolske revolucije. Pomoć za nezaposlene, sedmosatni radni dan, agrarna revolucija, nacionalna autonomija, sva ova vitalna i temeljna pitanja su u svijesti velike većine španjolskih radnika, uključujući anarhosidikaliste, povezana s budućom skupštinom. U Berenguerovo vrijeme bilo je potrebno bojkotirati Alfonsov parlament u ime revolucionarne ustavotvorne skupštine. U agitaciji je bilo potrebno od početka u prvi plan staviti pitanje biračkih prava. Da, prozaično pitanje biračkih prava! Ne treba ni reći da je sovjetska demokracija neusporedivo superiorna buržoaskoj. Ali sovjeti ne padaju s neba. Potrebno je napredovati da bi se došlo do njih.

Na svijetu ima ljudi koji si dopuštaju nazivati se marksistima i koji pokazuju iznimni prezir prema sloganima kao što su, na primjer, jednako, izravno i tajno opće pravo glasa, za muškarce i žene s navršenih 18 godina. Međutim, da su španjolski komunisti na vrijeme istaknuli taj slogan, branili ga u govorima, člancima i proglasima dobili bi iznimnu popularnost. Upravo zato što su narodne mase Španjolske sklone preuveličavanju stvaralačke snage Skupštine, svaki svjesni radnik, svaki revolucionarni seljak želi sudjelovati na izborima. Niti na trenutak ne podupiremo iluzije masa; ali sve progresivno što spomenute iluzije imaju moramo u potpunosti iskoristiti; u protivnom nismo revolucionari, već bezvrijedne cjepidlake. Makar zbog toga što smanjenje dobi pri kojoj se stječu biračka prava životno interesira tisuće i tisuće radnika, radnica, seljaka i seljakinja. I koje? Mlade, aktivne, one koji su pozvani ostvariti drugu revoluciju. Suprotstavljati ove mlade generacije socijalistima koji se nastoje osloniti na starije radnike, predstavlja temeljni i nediskutabilni zadatak komunističke avangarde.

Dalje. Vlada Alcalá-Zamore želi usvojiti Ustav sa dva doma. Revolucionarne mase koje su upravo srušile monarhiju i koje su ispunjene strastvenom, iako još uvijek veoma nejasnom, težnjom za jednakošću i pravdom, željno će prihvatiti agitaciju komunista protiv plana buržoazije koji se sastoji u natovarivanju ”doma gospode” na leđa naroda. Ovo posebno pitanje može odigrati iznimnu ulogu u agitaciji, stvoriti velike teškoće socijalistima, posijati neslogu među socijalistima i republikancima, odnosno zavaditi, iako samo privremeno, neprijatelje proletarijata i, što je tisuću puta važnije, uspostaviti liniju razdora između radničkih masa i socijalista.

Zahtjev za sedmosatnim radnim danom, koji je istaknula Pravda, je vrlo ispravan, iznimno važan i neodgodiv. Međutim, može li se ovaj zahtjev postavljati na apstraktni način, zanemarujući političku situaciju i revolucionarne zadatke demokracije? Govoreći samo o sedmosatnom radnom danu, o tvorničkim komitetima i naoružavanju radnika, zanemarujući politiku, bez da i samo jednom u svojim člancima spomene izbore za Skupštinu, Pravda ide na ruku anarhosindikalizmu, pomaže mu, pokriva ga. Ipak, mladi radnik, kojemu republikanci i socijalisti zabranjuju pravo glasa, iako ga buržoasko zakonodavstvo smatra dovoljno zrelim za kapitalističku eksploataciju, ili kojemu se želi nametnuti drugi dom, u borbi protiv ovih sramotnih postupaka, željet će sutra okrenuti leđa anarhizmu i posegnuti rukom za oružjem. Suprotstavljati slogan naoružavanja radnika stvarnim političkim procesima koji snažno vuku mase, znači izolirati se od masa i izolirati mase od oružja.

Slogan nacionalnog samoodređenja trenutno ima iznimnu važnost u Španjolskoj. Međutim, i ovaj slogan se danas postavlja na demokratskom polju. Za nas se, očito, ne radi o poticanju Katalonaca i Baska da se odcjepe od Španjolske, već o borbi da im se dâ ta mogućnost, ako sami izraze takvu volju. Ali, kako ju utvrditi? Vrlo jednostavno; putem općeg, jednakog, izravnog i tajnog glasovanja zainteresiranih regija. Danas ne postoji drugo sredstvo. Kasnije će nacionalna pitanja, jednako kao i sva druga, rješavati sovjeti kao organi diktature proletarijata. Međutim, ne možemo radnicima nametnuti sovjete u bilo kojem momentu. Jedino što možemo učiniti je voditi ih prema njima. Još manje možemo narodu nametnuti sovjete koje će proletarijat stvoriti tek u budućnosti. Međutim, treba dati odgovor na današnja pitanja. U svibnju su katalonske općine bile pozvane da izaberu svoje predstavnike za izradu katalonskog Ustava, tj. za određivanje njenog stava prema Španjolskoj. Mogu li katalonski radnici biti indiferentni pred činjenicom da sitnoburžoaska demokracija, koja se, kao i uvijek, veže za krupni kapital, nastoji riješiti sudbinu katalonskog naroda putem nedemokratskih izbora? Slogan nacionalnog samoodređenja, bez sloganâ političke demokracije koji ga dopunjuju i konkretiziraju, je prazna formula ili, što je mnogo gore, način prevare naroda.

Tijekom određenog perioda, sva pitanja španjolske revolucije će se, na ovaj ili onaj način, reflektirati kroz prizmu parlamentarizma. Seljaci će s iznimnom strepnjom očekivati što će Skupštinareći o agrarnom pitanju. Zar je teško shvatiti važnost koju bi u trenutnim uvjetima mogao imati komunistički agrarni program izgovoren sa parlamentarne govornice? Za ovo su nužna dva uvjeta: treba imati agrarni program i osvojiti pristup parlamentarnoj govornici. Već znamo da Skupština nije ta koja će riješiti problem zemlje. Potrebna je borbena inicijativa samih seljačkih masa. Ali, za takvu inicijativu masama su potrebni program i vodstvo. Parlamentarna govornica je komunistima nužna za održavanje kontakta s masama. I iz ovog kontakta će se proizaći događaji koji će nadilaziti parlament. U ovome je smisao revolucionarno – dijalektičkog stava prema parlamentarizmu.

Kako se onda objašnjava činjenica da vodstvo KI šuti o ovome pitanju? Jedino time što je zarobljenica vlastite prošlosti.

Staljinisti su suviše glasno odbacili slogan Ustavotvorne skupštine za Kinu. 6. kongres službeno je označio slogane političke demokracije za kolonijalne zemlje kao ”oportunizam”. Primjer Španjolske, zemlje neusporedivo naprednije od Kine i Indije, otkriva svu nedosljednost odluka 6. kongresa. Ali, staljinistima su vezane ruke i noge. Kako se ne usuđuju pozivati na bojkot parlamentarizma, jednostavno šute. Neka revolucija bude slomljena, ali neka se spasi reputacija nepogrešivosti vođa![vii]

Kakav će biti karakter španjolske revolucije?

U gore spomenutom teoretskom članku, koji djeluje napisan izričito za zbunjivanje mozga, nakon pokušaja određivanja klasnog karaktera španjolske revolucije, kaže se doslovno sljedeće: ”Unatoč svemu ovome (!), bilo bi, ipak (!), pogrešno španjolsku revoluciju već u trenutnoj fazi okarakterizirati socijalističkom.” (Pravda, 10. svibnja 1931.) Ova fraza je dovoljna za ocjenu cijele analize. Ima li na svijetu ikoga – trebao bi se pitati čitatelj – sposobnog vjerovati da španjolska revolucija ”u trenutnoj fazi” može biti smatrana socijalističkom bez da riskira odlazak u ludnicu? Odakle je Pravda uopće dobila ideju potrebe takvog ”razgraničenja”, i u tako blagom i suzdržanom obliku? ”Unatoč svemu ovome, bilo bi, ipak, pogrešno …” Ovo je objašnjeno činjenicom što su epigoni, na svoju nesreću, našli Lenjinovu frazu o ”prerastanju” buržoasko-demokratske revolucije u socijalističku. Kako Lenjina nisu shvatili, a iskustvo ruske revolucije su zaboravili ili izobličili, učinili su ideju ”prerastanja” osnovom najgrubljih oportunističkih pogrešaka. Ne radi se niti približno, recimo to odmah, o akademskim finesama, već o pitanju života i smrti proleterske revolucije. Ne tako davno, epigoni su očekivali da će diktatura Kuomintanga ”prerasti” u diktaturu radnika i seljaka, a ona u socijalističku diktaturu proletarijata. Zamišljali su, štoviše – Staljin je posebno duboko razvio ovu temu – da bi s jedne strane revolucije malo po malo nestajali ”desni elementi”, dok bi na drugoj strani jačali ”lijevi elementi”. Tako su vidjeli organski progres ”prerastanja”. Nažalost, veličanstvena teorija Staljina i Martova u potpunosti se temeljila na krajnjem preziru prema Marxovoj klasnoj teoriji. Karakter društvenog sustava, a time i svake revolucije, je određen karakterom klase koja ima vlast. Vlast iz ruku jedne klase u ruke druge klase može prijeći samo revolucionarnim ustankom i nikako posredstvom ”organskog prerastanja”. Epigoni su zanemarili ovu temeljnu istinu, prvo u Kini i sada u Španjolskoj. I u Pravdi vidimo učene mudrace kako zasuču rukave i stavljaju toplomjer ispod pazuha Alcalá-Zamore, pritom se pitajući može li se ili ne može prepoznati da je proces ”prerastanja” već doveo španjolsku revoluciju u socijalističku fazu, i mudraci – učinimo pravdu njihovoj mudrosti – dolaze do sljedećeg zaključka: ne, zasada se ne može.

Nakon što nam je dala tako vrijednu sociološku ocjenu, Pravda ulazi u sferu prognoza i direktiva. ”U Španjolskoj”, kaže, ”socijalistička revolucija ne može biti neposredni zadatak. Neposredni zadatak (!) sastoji se u radničkoj i seljačkoj revoluciji protiv velikih zemljoposjednika i buržoazije.” (Pravda, 10. svibnja 1931.) Nema sumnje da socijalistička revolucija u Španjolskoj nije ”neposredni zadatak”. No, bilo bi bolje i točnije reći da oružani ustanak radi uzimanja vlasti u ruke proletarijata nije ”neposredni zadatak” u Španjolskoj. Zašto? Zato što raspršena proleterska avangarda još uvijek ne povlači za sobom klasu, a klasa za sobom ne povlači potlačene mase sela. U ovim uvjetima, borba za vlast  bila bi avanturizam. No što u ovom slučaju znači dopunska fraza: ”neposredni zadatak jest radnička i seljačka revolucija protiv velikih zemljoposjednika i buržoazije”? Znači li to da će između trenutnog buržoasko-republikanskog režima i diktature proletarijata biti posebna ”radnička i seljačka” revolucija? Štoviše, je li ova posebna, ”radnička i seljačka”, međurevolucija, suprotno od socijalističke revolucije, ”neposredni zadatak” u Španjolskoj? Je li onda na dnevnom redu promjena režima? Oružanim ustankom ili nekim drugim sredstvom? U čemu će se točno radnička i seljačka revolucija ”protiv zemljoposjednika i buržoazije” razlikovati od proleterske revolucije? Koja će joj kombinacija klasnih snaga služiti kao osnova? Koja će partija voditi prvu revoluciju za razliku od druge? U čemu se sastoji razlika programa i metoda tih dviju revolucija? Uzalud tražimo odgovore na ova pitanja. Zbunjenost i mentalna pomutnja  skriveni su riječju ”prerastanje”. Unatoč svim kontradiktornim suzdržavanjima, ovi ljudi sanjaju proces evolutivnog prelaska buržoaske revolucije u socijalističku, nizom organskih etapa koje se pojavljuju pod raznim imenima: Kuomintang, ”demokratska diktatura”, ”radnička i seljačka revolucija”, ”narodna revolucija”, i presudni trenutak u ovome procesu, kada jedna klasa uzima vlast od druge, neprimjetno nestaje.

Problem permanentne revolucije

Proleterska revolucija, jasno, u isto je vrijeme seljačka revolucija, ali u sadašnjim je uvjetima seljačka revolucija nemoguća bez proleterske. Možemo s punim pravom seljacima reći da je naš cilj stvaranje radničke i seljačke republike, jednako kao što smo nakon Oktobarske revolucije ”radničkom i seljačkom vladom” nazivali vladu diktature proletarijata. No mi ne suprotstavljamo radničku i seljačku revoluciju proleterskoj, nego, upravo suprotno, izjednačavamo ih. To je jedini ispravan način postavljanja tog pitanja.

Ovdje se ponovo dotičemo same srži pitanja takozvane ”permanentne revolucije”. U svojoj borbi protiv ove teorije epigoni su došli do potpunog raskida s klasnim pogledom. Istina, nakon iskustva s ”blokom četiri klase” u Kini, postali su oprezniji. Ali, iz toga su izašli još zbunjeniji i trude se svim silama zbuniti i druge.

Srećom, zahvaljujući događajima, pitanje je izašlo iz sfere filozofiranja crvenih profesora nad starim tekstovima. Ne radi se o povijesnim uspomenama, ni o izabiranju citata, već o novom i veličanstvenom povijesnom iskustvu koje se odvija pred našim očima. Ovdje su suprotstavljena dva stajališta na polju revolucionarne borbe. Događaji će imati posljednju riječ. Ne može se pobjeći njihovoj kontroli. Španjolski komunist koji na vrijeme ne shvati srž pitanja povezanih s borbom protiv ”trockizma”, naći će se teoretski razoružan pred temeljnim pitanjima španjolske revolucije.

Što je ”prerastanje” revolucije?

Da, Lenjin je 1905. predložio hipotetsku formulu ”demokratske diktature proletarijata i seljaka”. Ako je uopće postojala zemlja u kojoj se mogla očekivati nezavisna agrarna demokratska revolucija prije preuzimanja vlasti od strane proletarijata, ta zemlja je bila upravo Rusija, gdje je agrarni problem dominirao ukupnim nacionalnim životom, gdje su se revolucionarni pokreti seljaka postojali desetljećima, gdje je postojala revolucionarna agrarna partija s velikom tradicijom i širokim utjecajem među masama. Međutim, čak ni u Rusiji, nije bilo mjesta međurevoluciji između buržoaske i proleterske. U travnju 1917. Lenjin je, referirajući se na Staljina, Kamenjeva i druge koji su se držali stare boljševičke formule iz 1905., bez prestanka ponavljao: ”Nema i ne može biti druge ‘demokratske diktature’ osim one Miljukova, Ceretelija i Černova – demokratska diktatura je, po vlastitoj suštini, diktatura buržoazije nad proletarijatom; samo diktatura proletarijata može zamijeniti ‘demokratsku diktaturu’. Tko izmišlja međuformule je loš vizionar ili šarlatan.” Ovo je zaključak koji je Lenjin izveo iz živog iskustva Februarske i Oktobarske revolucije. Mi i dalje stojimo na temelju tih iskustava i zaključaka.

Što, dakle, u ovom slučaju za Lenjina znači ”prerastanje demokratske revolucije u socijalističku”? Sigurno ništa od onoga što u svojoj mašti vide epigoni i isprazni mislioci iz skupine crvenih profesora. Treba znati da se diktatura proletarijata, pogotovo mehanički, ne podudara s idejom socijalističke revolucije. Osvajanje vlasti od strane radničke klase se odvija određenom nacionalnom okruženju, u određenom periodu i za rješavanje određenih pitanja. U zaostalim nacijama takva pitanja koja traže neodgodivo rješenja imaju demokratski karakter: nacionalno oslobođenje od imperijalističkog jarma i agrarna revolucija, kao u Kini; agrarna revolucija i oslobođenje potlačenih naroda, kao u Rusiji. Isto trenutno vidimo u Španjolskoj, iako u drugačijem aranžmanu. Lenjin je čak govorio da je ruski proletarijat došao na vlast u oktobru 1917., prije svega, kao agent buržoasko-demokratske revolucije. Pobjednički proletarijat je započeo rješavanjem demokratskih problema i, malo po malo, logikom svoje vladavine, usredotočio se na socijalistička pitanja. Tek nakon dvanaest godina svoje vlasti, započeo je ozbiljno poduzimati kolektivizaciju agrarne ekonomije. Ovo je Lenjin nazivao ”prerastanjem” demokratske revolucije u socijalističku. Nije buržoaska vlast ta koja prerasta u radničko-seljačku i kasnije proletersku; ne, vlast jedne klase ne ”prerasta” u vlast druge, već se uzima s oružjem u rukama. Ali, nakon što je radnička klasa osvojila vlast, demokratski zadaci proleterskog režima neizbježno prerastaju u socijalističke. Organski prijelaz demokracije u socijalizam evolucijom je zamisliv samo pod diktaturom proletarijata. Ovo je Lenjinova središnja ideja. Epigoni su sve ovo izobličili, pomiješali, falsificirali i sada svojim falsifikatima truju svijest internacionalnog proletarijata.

Dvije varijante: oportunizam i avanturizam

Ne radi se, ponovimo to još jednom, o akademskim finesama, već o vitalnim pitanjima revolucionarne strategije proletarijata. Nije istina da je u Španjolskoj na dnevnom redu ”radnička i seljačka revolucija”. Općenito, nije istina da je danas na dnevnom redu u Španjolskoj nova revolucija, odnosno neposredna borba za vlast. Ne, ono što je na dnevnom redu je borba za mase, za njihovo oslobađanje od republikanskih iluzija i vjere u socijaliste, za njihovo revolucionarno okupljanje. Druga revolucija će doći, ali to će biti revolucija proletarijata koji će za sobom voditi siromašne seljake. Neće biti mjesta za posebnu ”radničku i seljačku revoluciju” između buržoaskog režima i diktature proletarijata. Računati s takvom revolucijom i prilagođavati politiku istoj znači ”kuomintangizirati” proletarijat, odnosno ubiti revoluciju.

Pravdine zbunjujuće formule otvaraju dva puta s kojima se u Kini eksperimentiralo do krajnjih mogućnosti: put oportunizma i put avanturizma. Ako se Pravda danas još uvijek ne odlučuje ”karakterizirati” španjolsku revoluciju kao radničku i seljačku revoluciju, tko zna neće li to učiniti sutra, kada Čang Kai-šek Zamora bude zamijenjen ”lojalnim Van Tan Veijem”: u ovom slučaju ljevičarom Lerrouxom[viii]. Neće li tada mudri profesori – Martinov, Kuusinen i ostali – reći da svjedočimo radničkoj i seljačkoj republici koju treba ”podržati u onoj mjeri u kojoj …” (formula Staljina iz ožujka 1917.) ili ”podržati u potpunosti” (formula tog istog Staljina u vezi Kuomintanga 1925.-1927.)

Ali postoji i avanturistička mogućnost, koja možda još i više odgovara današnjem stanju duha centrista. Uvodnik Pravde govori da španjolske mase ”započinju usmjeravati svoje udarce i protiv vlade”. Međutim, može li Španjolska komunistička partija istaknuti slogan rušenja trenutne vlasti kao neposredni zadatak? U mudrom proučavanju Pravde se, kao što smo vidjeli, kaže da je neposredni zadatak radnička i seljačka revolucija. Ako se ova ”faza” ne shvaća u smislu prerastanja, već obaranja vlasti, pred nama se u potpunosti otvara varijanta avanturizma. Slaba Komunistička partija može u Madridu govoriti, kao što je govorila (ili kao što joj je bilo naređeno da govori) u prosincu 1927. u Kantonu: ”Za proletersku diktaturu, jasno, još uvijek nismo spremni, ali kako se danas radi o međustupnju, o radničkoj i seljačkoj diktaturi, pokušajmo napraviti ustanak, makar i samo našim slabim snagama, pa možda i bude nešto od toga.” U stvarnosti nije teško predvidjeti da kada kriminalno zanemarivanje prve godine španjolske revolucije bude otkriveno, krivci za ovaj gubitak vremena će početi bičevati ”izvršitelje” i, možda, gurati ih prema tragičnoj avanturi u stilu Kantona.

Perspektive ”Julskih dana”

U kojoj mjeri je stvarna ova opasnost? U potpunosti je stvarna. Korijene ima u unutarnjim uvjetima same revolucije, koji daju posebno prijeteći karakter pogreškama i zbunjenosti vođa. U današnjoj španjolskoj situaciji skriva se nova eksplozija masa koji manje-više odgovara borbama u Petrogradu 1917. koje su u povijest ušle pod imenom ”Julski dani” i koji nisu doveli do propasti revolucije zahvaljujući ispravnoj politici boljševika. Potrebno se je zadržati na ovom, za Španjolsku gorućem pitanju.

Prototip ”Julskih dana” nalazimo u svim prošlim revolucijama, počevši od velike Francuske revolucije, s različitim, ali, kao po općem pravilu, nepovoljnim i često katastrofalnim rezultatima. Ovakva faza je svojstvena mehanizmu buržoaske revolucije, utoliko što klasa koja se najviše žrtvuje za uspjeh revolucije i koja polaže najviše nade u istu, je ona koja od nje dobiva najmanje. Logika ovog procesa je potpuno jasna. Posjednička klasa, nakon što je osvojila vlast državnim udarom, teži smatrati da je samim time revolucija već u potpunosti ostvarila svoju misiju, i od tada se najviše brine pokazati svoju pouzdanost reakcionarnim snagama. ”Revolucionarna” buržoazija izaziva nezadovoljstvo narodnih masa istim mjerama kojima se nastoji dodvoriti oborenim klasama. Razbijanje iluzija masa se događa vrlo brzo, prije nego što se njihova avangarda mogla ohladiti od revolucionarnih borbi. Naprednom sektoru se čini da bi novi udar mogao dovršiti ili ispraviti ono što ranije nije ostvareno na dovoljno odlučan način. Odovuda žar za novom revolucijom; bez pripreme, bez programa, bez vođenja računa o rezervama, bez razmišljanja o posljedicama. S druge strane, buržoazija koja je došla na vlast samo čeka trenutak naglog pokreta odozdo da bi se pokušala konačno obračunati s narodom. Takva je društvena i psihološka osnova te dopunske polurevolucije koja se je, više od jednom u povijesti, pretvorila u točku polaska pobjedničke kontrarevolucije.

1848. ”Julski dani” su se u Francuskoj odvili u lipnju i imali su neusporedivo grandiozniji i tragičniji karakter nego u Petrogradu 1917. Takozvani ”Lipanjski dani” pariškog proletarijata su bili rođeni s neodoljivom snagom revolucije iz veljače. Pariški radnici, s puškama iz veljače u rukama, nisu mogli ne reagirati na postojeće kontradikcije između pompoznog programa i mizerne stvarnosti, na tu nepodnošljivu suprotnost koja je svakodnevno utjecala na njihove želuce i svijest. Bez plana, bez programa, bez vodstva, Lipanjski dani 1848. nisu bili više od snažnog i neizbježnog refleksa proletarijata. Pobunjeni radnici su zdrobljeni bez milosti. Tako su demokrati otvorili put bonapartizmu.

Gorostasno izbijanje Komune je, u odnosu na državni udar iz rujna 1870., bilo isto što i Lipanjski dani u odnosu na revoluciju iz veljače 1848. Ustanak pariškog proletarijat u ožujku nije imao ništa sa strateškim kalkulacijama, već se rodio iz tragičnog skupa okolnosti, upotpunjenog jednom od onih provokacija za koje je francuska buržoazija tako sposobna kada strah potiče njenu zlobu. U Pariškoj komuni refleksivni protest proletarijata protiv prevare buržoaske revolucije se po prvi put podigao na razinu proleterske revolucije, ali samo da bi odmah bilo srušen.

Danas, revolucija bez prolijevanja krvi, miroljubiva, veličanstvena (lista tih pridjeva je uvijek ista), u Španjolskoj pred našim očima priprema svoje ”Lipanjske dane”, uzima li se kalendar Francuske, ili svoje ”Julske dane”, uzima li se kalendar Rusije. Madridska Vlada, kupajući se u frazama koje često nalikuju prijevodima s ruskog, obećava opsežne mjere protiv prisilne nezaposlenosti i velikih posjeda, ali se ne usuđuje dirnuti u niti jednu od starih društvenih rana. Koalicijski socijalisti pomažu republikancima da sabotiraju zadatke revolucije. Vođa Katalonije[ix], najindustrijaliziranijeg i najrevolucionarnijeg dijela Španjolske, predviđa tisućljetnu vladavinu bez potlačenih nacija i klasa, ali u isto vrijeme ne čini apsolutno ništa da bi pomogao narodu da se oslobodi barem jednog dijela svojih najomraženijih okova. Maciá se skriva iza madridske Vlade, koja se, sa svoje strane, skriva iza Ustavotvorne skupštine. Kao da se je život zaustavio u očekivanju te Skupštine! I kao da nije očito da buduća Skupština neće biti ništa više od uvećane kopije bloka republikanaca i socijalista kojega zanima samo da sve ostane isto kao prije! Zar je teško predvidjeti grozničav porast nezadovoljstva radnika i seljaka? Nesklad između napretka masa u revoluciji i politike novih vladajućih klasa je izvor tog nepomirljivog sukoba koji će, u svom daljnjem razvoju, ili dati krila prvoj revoluciji, onoj iz travnja, ili voditi prema drugoj revoluciji.

Da je boljševička partija bila tvrdoglava u smatranju julskog pokreta ”nepravovremenim” i da je okrenula leđa masama, poluustanak bi neizbježno pao pod sporadično i nepovezano vodstvo anarhista, avanturista, elemenata koji su privremeno izražavali nezadovoljstvo masa, i bila bi ugušena u krvi jalovim grčevima. Ali, i naprotiv, da se je partija, stavljajući se na čelo pokreta, odrekla svoje procjene situacije u cijelosti i otklizala na put odlučujućih borbi, ustanak bi dobio snažan impuls; radnici i vojnici, pod vodstvom boljševika, privremeno bi osvojili vlast u Petrogradu u julu, ali samo da bi pripremili kasniji poraz revolucije. Samo zbog ispravnog vodstva boljševičke partije izbjegnute su obje varijante te smrtonosne opasnosti u smislu Lipanjski dana 1848. i Pariške komune 1871. Udarac zadan masama i partiji 1917. je bio znatan. Ali nije bio presudan. Žrtve su se brojale u desetcima, ali ne u desetcima tisuća. Radnička klasa iz ovog testa nije izašla niti obezglavljena niti iscrpljena; u potpunosti je očuvala svoje borbene kadrove, koji su naučili mnogo i u oktobru odveli proletarijat do pobjede.

Upravo se sa stajališta ”Julskih dana” vidi užasna opasnost fikcije ”međurevolucije” koja je, kako se tvrdi, na dnevnom redu u Španjolskoj.

Borba za mase i radnička vijeća

Dužnost Lijeve opozicije sastoji se u neumoljivom otkrivanju, raskrinkavanju i osuđivanju na vječnu sramotu u svijesti proleterske avangarde formule posebne ”radničke i seljačke revolucije”, različite od buržoaske i proleterske. Ne vjerujte u to, komunisti Španjolske! To je samo iluzija i varka. To je opaka zamka koja se sutra može pretvoriti u omču oko vašega vrata. Ne vjerujete u to, napredni radnici Španjolske! Dobro razmislite o poukama ruske revolucije i katastrofâ epigona. Pred vama se otvara mogućnost borbe za diktaturu proletarijata. U ime ovoga zadatka morate oko sebe okupiti radničku klasu i podići milijune siromašnih seljaka za pomoć radnicima. To je gigantski posao. Na vama, komunisti Španjolske, leži iznimna revolucionarna odgovornost. Ne zatvarajte oči pred vlastitom slabošću, ne dajte da vas zavaraju iluzije. Revolucija ne vjeruje riječima, već sve podvrgava testu, krvavom testu. Samo diktatura proletarijata može srušiti vladavinu buržoazije. Nema, neće biti, niti može biti ikakve međurevolucije, ”jednostavnije”, ”ekonomičnije”, dostupnije vašim snagama. Povijest neće za vas izmisliti nikakvu prijelaznu diktaturu, diktaturu drugog reda, diktaturu s popustom. Onaj koji vam govori o njoj vas vara. Pripremajte se ozbiljno, ustrajno, neumorno, za diktaturu proletarijata.

Ipak, neposredni zadatak koji se postavlja pred španjolske komuniste nije borba za vlast, već borba za mase, i ova borba će se u narednom periodu odviti na bazi buržoaske republike i, u iznimnim razmjerima, pod sloganima demokracije. Neposredni cilj je, bez sumnje, stvaranje radničkih vijeća (sovjeta). Ali, suprotstavljati vijeća sloganima demokracije bi bilo apsurdno. Borba protiv privilegija Crkve i protiv prevlasti redovničkih zajednica i samostana – čisto demokratska borba – dovela je u svibnju do eksplozije masa što je stvorilo povoljne, nažalost ne i iskorištene, uvjete za izbor radničkih predstavnika. U trenutnoj fazi, vijeća su organizirani oblik jedinstvenog fronta proletarijata za štrajkove, za istjerivanje isusovaca, za sudjelovanje na izborima za Ustavotvornu skupštinu, za kontakt s vojnicima, za podršku seljačkim pokretima. Samo kroz vijeća, koja obuhvaćaju osnovnu jezgru proletarijata, komunisti će moći osigurati svoju prevlast u proletarijatu, a time i u revoluciji. Samo u mjeri u kojoj se uvećava utjecaj komunista među radničkom klasom, će se vijeća pretvarati u organe borbe za vlast. U kasnijoj fazi – još ne znamo kada – vijeća, kao organi vlasti proletarijata, će biti suprotstavljeni demokratskim institucijama buržoazije. Tek tada će doći zadnji sat buržoaske demokracije.

U svim slučajevima kada su se masa bile uvučene u borbu, uvijek su osjećale – nisu mogle ne osjećati – snažnu potrebu za autoritativnom organizacijom koja se izdiže iznad partija, frakcija i sekta, i koja je sposobna ujediniti sve radnike u zajedničku akciju. Upravo su kvalificirana radnička vijeća dužna predstavljati takav oblik organizacije. Treba znati masama predložiti ovaj slogan u prikladnom trenutku, a takvi trenutci se sada stalno pojavljuju. Suprotstavljati slogan sovjetâ, kao organa diktature proletarijata, stvarnoj borbi koja se odvija danas, znači pretvoriti spomenute slogane u nadpovijesno božanstvo, u nadrevolucionarnu ikonu koju mogu štovati neki poklonici, ali koja nikada neće moći privući revolucionarne mase.

Pitanje brzine španjolske revolucije

Ali, ima li još uvijek vremena za primjernu pravilne taktike? Nije li već prekasno? Nisu li već propuštene sve prilike?

Pravilno određivanje brzine razvoja revolucije ima iznimnu važnost, ako ne za određivanje osnovne strateške linije, barem za određivanje taktike. Međutim, bez pravilne taktike, i najbolja strateška linija može vodi u propast. Naravno, nemoguće je predvidjeti brzinu za dugo vremensko razdoblje. Brzina treba biti provjerena u toku borbe, služeći se najrazličitijim pokazateljima. Štoviše, u toku događaja, brzina se može iznenada promijeniti. Ali, unatoč svemu, treba imati pred očima određenu perspektivu, da bi, u procesu iskustva, u istu unijeli potrebne korekcije.

Velika Francuska revolucija je trebala više od tri godine da bi došla do vrhunca – diktature jakobinaca. Ruska revolucija dovela je u osam mjeseci do diktature boljševika. Ovdje vidimo ogromnu razliku brzina. Da su se događaji u Francuskoj odvili brže, jakobinci ne bi imali vremena da se formiraju jer u predvečerje revolucije nisu postojali kao partija. S druge strane, da su jakobinci bili snažni već u predvečerje revolucije, događaji bi se zasigurno odvili brže. Takav je jedan od čimbenika koji određuju brzinu. Ali ima i drugih koji su možda presudniji.

Ruskoj revoluciji iz 1917. prethodila je revolucija 1905. koju je Lenjin nazvao generalnom probom. Svi elementi druge i treće revolucije bili su unaprijed pripremljeni tako da su se snage koje su sudjelovale u borbi kretale poznatim putem. Ovo je iznimno ubrzalo period uzdizanja revolucije do svog vrhunca.

Ali čak i tada, treba pretpostaviti da je presudni čimbenik u pitanju brzine 1917. bio rat. Pitanje zemlje je moglo biti odgođeno za nekoliko mjeseci, možda čak nekoliko godina. Ali pitanje smrti u rovovima nije dopuštalo nikakvu odgodu. Vojnici su govorili: ”Što će mi zemlja, ako ja neću biti tamo?” Pritisak mase od dvanaest miliona vojnika bio je čimbenik koji je iznimno pridonio ubrzanju revolucije. Bez rata, unatoč ”generalnoj probi” 1905. i postojanju boljševičke partije, pripremni, predboljševički, period revolucije je mogao trajati ne osam mjeseci, već možda godinu, dvije i više.

Ova općenita razmatranja imaju nepogrešivu važnost za određivanje moguće brzine razvoja događaja u Španjolskoj. Trenutna generacija Španjolaca ne poznaje nikakvu revoluciju, nije prošla ”generalnu probu” u prošlosti. Španjolska komunistička partija je ušla u događaje u stanju ekstremne slabosti. Španjolska nije u ratu; španjolski seljaci nisu u milijunima smješteni u barakama i rovovima, niti se nalaze pod izravnom prijetnjom istrebljenja. Sve ove okolnosti obvezuju na očekivanje sporijeg razvoja događaja i time dopuštaju vjerovanje da će se raspolagati s dužim periodom za pripremu partije i osvajanje vlasti.

Međutim, ima i čimbenika koji djeluju u suprotnom smjeru i koji mogu izazvati preuranjene pokušaje odlučujuće borbe što bi bilo jednako propasti revolucije; izostanak snažne partije uvećava važnost spontanog u pokretu; anarhosindikalističke tradicije djeluju u istom smjeru; konačno, pogrešna orijentacija KI otvara vrata provalama avanturizma.

Zaključak ovih povijesnih analogija je jasan: situacija u Španjolskoj (nepostojanje svježih revolucionarnih tradicija, nepostojanje snažne partije, izostanak rata) vodi k tome da će normalno nastajanje diktature proletarijata biti, po svoj vjerojatnosti, odgođeno za znatno duži period nego u Rusiji i stoga postoje okolnosti koji iznimno jačaju opasnost pobačaja revolucije.

Slabost španjolskog komunizma, posljedica pogrešne službene politike, čini ga, sa svoje strane, iznimno podložnim najopasnijim zaključcima iz pogrešnih naredbi. Slab ne želi vidjeti vlastitu slabost, boji se da će zaostati, živcira se i previše žuri. Konkretno, španjolski komunisti se mogu bojati Skupštine. U Rusiji, Ustavotvorna skupština, odgađana od buržoazije, sastala se tek nakon konačnog sukoba i bila je rastjerana s lakoćom. Španjolska Ustavotvorna skupština se sastaje u mnogo ranijoj fazi revolucije. U Skupštini će komunisti, ako uopće uspiju u nju ući, biti nevažna manjina. Iz ovoga može nastati razmišljanje o pokušaju rušenja Skupštine što je prije moguće, koristeći se bilo kakvom spontanom ofanzivom masa. Takva avantura no samo da ne bi riješila problem vlasti, već bi, naprotiv, veoma značajno usporila revoluciju, koja bi vjerojatno ostala sa slomljenom kralježnicom. Proletarijat će moći istrgnuti vlast iz ruku buržoazije samo pod uvjetom da većina radnika strastveno teži tome i da potlačena većina naroda ima povjerenja u proletarijat. Upravo u pitanju parlamentarnih institucija revolucije španjolski drugovi trebaju obratiti pažnju ne toliko na rusko iskustvo, koliko na iskustvo velike Francuske revolucije. Diktaturi jakobinaca su prethodila tri parlamenta. Preko ove tri stepenice mase su se popele do diktature jakobinaca. Bilo bi glupo vjerovati – kao madridski republikanci i socijalisti – da će Skupština stvarno staviti točku na revoluciju. Ne, Skupština ne može učiniti ništa drugo osim dati novi poticaj razvoju revolucije, osiguravajući istovremeno veću pravilnost tog razvoja. Takva perspektiva je vrlo važna za orijentaciju u toku događaja, za suprotstavljanje živciranju i avanturizmu.

Suvišno je reći da ovo ne znači da komunisti trebaju kočiti revoluciju, i, još manje, da se trebaju odvojiti od pokreta i akcija gradskih i seoskih masâ. Takva politika bi bila pogubna za partiju koja tek treba zadobiti povjerenje revolucionarnih masa. Samo zato što su vodili sve borbe radnika i vojnika, boljševici su u julu imali mogućnost izbjegavanja katastrofe masa.

Ako bi objektivni uvjeti i zloba buržoazije nametnuli proletarijatu odlučujuću borbu u nepovoljnim uvjetima, komunisti bi, naravno, našli svoje mjesto u prvim redovima boraca. Revolucionarna partija će se uvijek radije izložiti uništenju, zajedno sa svojom klasom, nego ostati na marginama propovijedajući moral i ostavljajući radnike bez vodstva pod bajunetama buržoazije. Partija uništena u borbi ulazi duboko u srce masâ i prije ili kasnije će uzeti svoju osvetu. Partija koja se povlači u trenutku opasnosti više ne oživljava. Ipak, španjolski komunisti se uopće ne nalaze pred takvom tragičnom alternativom. Naprotiv, u potpunosti je moguće vjerovati će da sramotna politika socijalizma na vlasti i žalosna dezorijentacija anarhosindikalizma svaki put sve više gurati radnike prema komunizmu i da će partija – pod uvjetom da ima ispravnu politiku – raspolagati s dovoljnim vremenom da se pripremi i odvede proletarijat do pobjede.

Za jedinstvo komunističkih redova!

Jedan od najsramotnijih zločina staljinističke birokracije je sustavno cijepanje, u Španjolskoj malobrojnih, komunističkih redova, cijepanje koje ne proizlazi iz događajâ španjolske revolucije, već je bilo nametnuto u obliku naredbi koje proizlaze iz borbe staljinističke birokracije za vlastito očuvanje. Revolucija u proletarijatu uvijek stvara snažnu struju prema ljevici. 1917. s boljševicima su se stopile sve grupe i struje koje su im bile bliske u duhu, iako su se u prošlosti bile borile protiv boljševizma. Partija je ne samo brzo narasla, već je i proživjela iznimno turbulentan unutarnji život. Od travnja do listopada, i kasnije, tijekom godina građanskog rata, borba struja i grupa u boljševičkoj partiji dosezala je u nekim trenutcima iznimnu oštrinu. Ali nije došlo do cijepanja, čak niti do pojedinačnih isključenja. Snažan pritisak masa stvorio je koheziju u partiji. Unutarnja borba ju je izučila, razjasnila joj vlastiti put. U ovoj su borbi svi članovi partije stekli duboko uvjerenje u ispravnost politike partije i u revolucionarnu pouzdanost vodstva. Samo ovakvo uvjerenje boljševičkih redova, dobiveno iskustvom i ideološkom borbom, daje vodstvu mogućnost da cijelu partiju u potrebnom trenutku gurne u borbu. I samo duboko uvjerenje partije u ispravnost svoje politike ulijeva radničkim masama povjerenje u partiju. Umjetne grupe nametnute izvana, izostanak slobodne i poštene ideološke borbe, preimenovanje prijatelja u neprijatelje, stvaranje legendi koje služe cijepanju komunističkih redova – to je ono što trenutno paralizira Španjolsku komunističku partiju. Ona se mora osloboditi birokratskog stiska koji ju osuđuje na nemoć. Treba okupiti komunističke redove na bazi otvorene i poštene diskusije. Treba pripremiti kongres ujedinjenja Španjolske komunističke partije.

Situaciju komplicira činjenica da ne samo službenoj staljinističkoj birokraciji u Španjolskoj, malobrojnoj i slaboj, već i opozicijskim organizacijama, koje se formalno nalaze izvan Komunističke internacionale, Katalonskoj federaciji i Madridskoj autonomnoj skupini[x], nedostaje jasan program akcije i, što je još gore, velikim dijelom su kontaminirane predrasudama koje su epigoni boljševizma tako obilno sijali tijekom ovih posljednjih osam godina. Katalonski opozicionari nemaju potrebnu jasnoću u pitanju ”radničke i seljačke revolucije”, ”demokratske diktature” i čak ”radničke i seljačke partije”. Ovo udvostručuje opasnost. Borba za obnovu jedinstva komunističkih redova mora biti povezana s borbom protiv ideološkog truljenja i staljinističke falsifikacije.

To je zadatak Lijeve opozicije. Ali, treba reći istinu: ona je tek započela svoj posao. Činjenica da španjolski drugovi koji su uz Lijevu opoziciju još nisu stvorili svoje glasilo je neoprostiv gubitak vremena i revolucija neće dopustiti da prođe nekažnjeno[xi]. Upoznati smo s teškim uvjetima u kojima se nalaze naši drugovi u idejama; neprekidni policijski progoni pod Primo de Riverom, pod Berenguerom i pod Alcalá-Zamorom. Primjerice, drug Lacroix izlazi iz zatvora samo da bi se u njega vratio. Aparat KI, nemoćan u sferi revolucionarnog vodstva, razvija veliku aktivnost u sferi progona i kleveti. Sve ovo uvelike otežava posao. Međutim, on mora biti obavljen. Treba okupiti snage Lijeve opozicije u cijeloj zemlji, pokrenuti časopis i bilten, okupiti radničku omladinu, formirati kružoke i boriti se za jedinstvo komunističkih redova na bazi ispravne marksističke politike.

Kadıköy, 28. svibnja 1931.

 

Bilješke:

---