Zašto se Boljševička revolucija izrodila u totalitarnu vlast birokracije? Je li Staljinova politika nastavak Lenjinove i jesu li politički grijesi boljševizma rodili staljinizam ?  Koje pouke iz toga proizlaze za budućnost? Na ova i mnoga druga bitna pitanja  u svome tekstu odgovara Lav Trocki, sudionik važnih povijesnih događaja, jedan od vođa Oktobarske revolucije, te osnivač Crvene armije.

Epohe reakcije, kao što je naša, ne samo da dezintegriraju i oslabljuju radničku klasu i slabe njenu avangardu već također snižuju opću ideološku razinu pokreta i unazađuju političko mišljenje natrag na davno prevaziđene razine. U takvim uvjetima zadatak avangarde je, iznad svega, ne prepustiti se nazadnoj bujici: ona mora plivati protiv struje. Ukoliko je nepoželjan odnos snaga spriječi u zadržavanju već osvojene pozicije, ona mora barem zadržati svoje idejne pozicije, jer u njima ostaje izraženo skupo plaćeno iskustvo prošlosti. Glupi će takvu politiku nazivati ‘sektaškom’. No ona predstavlja jedino pripremu za novi i golemi udar koji će se poklopiti sa nadolazećom povijesnom plimom.

 

Reakcija protiv marksizma i boljševizma

Veliki politički porazi izazivaju preispitivanje vrijednosti, koje se generalno odvija u dva smjera. S jedne strane istinska avangarda, obogaćena iskustvom poraza, svim snagama brani nasljeđe revolucionarne misli i na toj bazi teži obrazovanju novih kadrova za borbe koje dolaze. S druge strane rutineri, centristi i diletanti, zaplašeni porazom, trude se uništiti autoritet revolucionarne tradicije i krenuti unatrag u svojoj potrazi za ‘Novim svijetom’.

Mogli bismo nabrojiti mnogo primjera ideološke reakcije, koja najčešće poprima oblik klonulosti. Cijela literatura druge i treće Internacionale, kao i ona njihovih satelita Londonskog Biroa, sadrži suštinu takvih primjera. Bez naznake marksističke analize. Bez naznake jednog ozbiljnog pokušaja objašnjenja uzroka poraza. Ni jedne svježe riječi o budućnosti. Ništa osim klišeja, konformizma, laži i iznad svega zabrinutosti za njihovo vlastito samoodržanje. Dovoljno je pomirisati desetak riječi nekog Hilferdinga ili Otta Bauera kako bi se spoznala njihova pokvarenost. Teoretičari Kominterne nisu vrijedni čak niti spomena. Poznati Dimitrov je neuk i banalan kao konobar nad kriglom piva. Umovi tih ljudi previše su lijeni da bi se odrekli marksizma: oni ga oskvrnjuju. No, oni nisu ti koji nas trenutno uopće zanimaju. Pokušajmo pogled baciti na ‘inovatore’.

Bivši austrijski komunist, Willi Schlamm, svoju malu knjižicu posvetio je moskovskim procesima, i to pod ekspresivnim naslovom Diktatura laži. Schlamm je darovit novinar, primarno zainteresiran za trenutna pitanja. Njegova kritika moskovskih namještaljki, i njegovo razotkrivanje psiholoških mehanizama ‘dobrovoljnog priznanja’ su izvrsni. Kakogod bilo on se na tome ne zaustavlja: njegova je namjera stvoriti novu teoriju socijalizma koja bi nas mogla osigurati od poraza i namještaljki u budućnosti. No, kako Schlamm nije teoretičar ni u kojem smislu i kako očito nije dobro upoznat sa povijesnim razvojem socijalizma, on se u potpunosti vraća na njegovu predmarksističku fazu, i to očito na onu njemačku, dakle najnazadniju, sentimentalnu verziju. Schlamm se odriče dijalektike i klasne borbe, diktaturu proletarijata da ne spominjemo. Problem transformacije društva za njega je sveden na realizaciju određenih ‘vječnih’ moralnih istina kojima bi on ispunio čovječanstvo, čak i pod kapitalizmom. Pokušaji Willia Schlamma došli su čak do principa istinskog ruskog socijalizma, koji je već odavno sve te principe vjere, nade i dobročinstva suprostavio oštrini i grubosti klasne borbe. Ta doktrina ruskih ‘socijalrevolucionara’ predstavlja, u svojim ‘teoretskim’ pretpostavkama, jedino povratak na vrijeme prije Marxa 1848. u Njemačkoj. Bilo bi nepošteno zahtijevati prisnije poznavanje tih ideja od strane Kerenskog, nego od Schlamma. Daleko je važnija činjenica da je Kerenski, koji je u potpunoj solidarnosti s Schlammom, bio, kao predsjednik vlade, pokretač progona protiv boljševika kao agenata njemačkih generala: dakle, organizator istih namještaljki protiv kojih Schlamm sada mobilizira svoje prožvakane metafizičke apsolute.

Psihološki mehanizmi ideološke reakcije Schlamma i njemu sličnih, uopće nisu komplicirani. Određeno vrijeme takvi ljudi sudjeluju u političkom pokretu koji se, riječima iako ne djelom, kune u klasnu borbu i dijalektički materijalizam. I u Austriji i u Njemačkoj takve su afere završile katastrofalno. Schlamm tada povlači sveobuhvatan zaključak: takvo što mora biti rezultat dijalektike i klasne borbe! A pošto je izbor otkrivanja ograničen povijesnim iskustvom i … osobnim znanjem, naš reformator u potrazi za riječima upada u hrpu starih odrpina koje onda hrabro suprotstavlja ne samo boljševizmu već i marksizmu uopće.

Na prvi pogled Schlammova razina ideološke reakcije izgleda previše primitivna (kao Kerenski u odnosu na Marxa!) da bismo se na nju osvrtali. No njena je poučnost iznimno velika: upravo zbog svoje primitivnosti ona predstavlja zajednički nazivnik za sve ostale oblike reakcije, posebno one izražene kroz potpuno odricanje od boljševizma.

 

‘Natrag marksizmu’?

Marksizam svoj najviši povijesni izražaj nalazi u boljševizmu. Pod barjakom boljševizma ostvarena je prva pobjeda proletarijata i osnovana prva radnička država. Te činjenice više niti jedna sila ne može maknuti iz povijesti. No, pošto je Oktobarska revolucija odvela u trenutno stanje trijumfa birokracije, sa sistemom represije, pljačkanja i falsifikacije – ‘diktature laži’, kao što kaže Schlammov sretni izraz – mnogi formalistični i površni umovi došli su do sljedećeg zaključka: borba protiv staljinizma nemoguća je bez odricanja od boljševizma. Schlamm, kao što već znamo, ide još i dalje: boljševizam, koji je degenerirao u staljinizam, sam je proizašao iz marksizma; ne možemo dakle krenuti u borbu protiv staljinizma i istovremeno stajati na temeljima marksizma. Postoje drugi, nešto manje brojni, koji kažu sljedeće: ‘Mi se moramo vratiti s boljševizma na marksizam’. Na koji marksizam? Prije nego što je marksizam postao ‘upropašćen’ od strane boljševika već je bio iskvaren u obliku socijaldemokracije. Znači li onda slogan ‘Natrag marksizmu’ veliki skok preko perioda Druge i Treće internacionale… na Prvu internaconalu? No i ona je također bila uništena u svome vremenu. Dakle, u krajnjoj instanci takve analize moramo se vratiti sabranim djelima Marxa i Engelsa. No kako možemo klasike marksizma (Marx je umro 1883, Engels 1895) primijeniti na zadatke nove epohe, ispuštajući nekoliko desetljeća teoretskih i političkih borbi, između kojih su smješteni boljševizam i Oktobarska revolucija? Niti jedan od tih prijedloga odricanja od boljševizma kao povijesno propale tendencije nije ukazao na drugačiji smjer. Pitanje je dakle svedeno na savjet o studiranju Kapitala. Tome se teško možemo usprotiviti. No i boljševici su također studirali Kapital, i to ne tako loše. A to opet nije spriječilo degeneraciju sovjetske države i inscenaciju Moskovskih sudova. Što nam je onda uopće činiti?

 

Je li boljševizam odgovoran za dolazak staljinizma?

Je li istina da staljinizam predstavlja legitimni rezultat boljševizma, kao što svi reakcionari tvrde, kao što sam Staljin dokazuje, kao što menjševici, anarhisti i centristički lijevi doktrinari koji se smatraju marksistima vjeruju? ‘Mi smo takvo što oduvijek predviđali’, kažu oni ‘kada je počelo sa zabranjivanjem drugih socijalističkih partija, s represijom nad anarhistima, i uspostavljanjem boljševičke diktature u Sovjetima, bilo je jasno da Oktobarska revolucija može završiti jedino u diktaturi birokracije. Staljin je istovremeno nastavak i propast lenjinizma.’

Nezgoda kod takvog rezoniranja počinje sa pritajenim poistovjećivanjem boljševizma, Oktobarske revolucije i Sovjetskog saveza. Povijesni proces borbe neprijateljskih sila zamijenjen je evolucijom boljševizma u vakuumu. Boljševizam, takav kakav jest, samo je politička tendencija blisko povezana s radničkom klasom, ali nipošto ne identična s njom. A pored radničke klase u Sovjetskom savezu postoji sto milijuna seljaka, raznolikih nacionalnosti, i nasljeđe represije, bijede i neukosti. Država izgrađena od strane boljševika nikako ne može biti izraz jedino misli i volje boljševika već također kulturne razine zemlje, socijalnog sastava populacije, pritiska barbarske prošlosti i ne manje barbarskog svjetskog imperijalizma. Predstavljati proces degeneracije sovjetske države kao evoluciju nekog čistog boljševizma znači ignorirati društvenu stvarnost u ime jednog od njenih elemenata, izoliranih čistom logikom. Dovoljno je samo nazvati tu elementarnu pogrešku pravim imenom kako bi ona bestragom nestala. Boljševizam, u svakom slučaju, sebe nikad nije identificirao s Oktobarskom revolucijom ili sa sovjetskom državom koja je proizašla iz nje. Boljševizam je sebe razmatrao kao jedan od faktora u povijesti, njen ‘svjesni’ faktor – vrlo važan, ali ne i presudan. Mi nikad nismo zalutali u povijesni subjektivizam. Uvijek smo odlučujući faktor – na trenutnoj razini razvoja proizvodnih snaga – vidjeli u klasnoj borbi, ne samo na nacionalnoj, već na internacionalnoj razini.

Kada boljševici rade ustupke seljačkoj tendenciji, privatnom vlasništvu, postavljaju striktna pravila za članstvo u partiji, čiste partiju od nepodobnih elemenata, zabranjuju druge stranke, uvode NEP, dozvoljavaju poduzetništvo ili pak rade diplomatske sporazume s imperijalističkim vladama, oni izvlače odvojene zaključke iz temeljne činjenice, koja je bila teoretski jasna od samog početka, da osvajanje vlasti, kako god bilo važno samo po sebi, ni u kojem slučaju ne znači transformaciju partije u suverenog vladara nad povijesnim procesom. Zauzimajući državnu vlast partija je svakako u mogućnosti utjecati na razvoj društva silom koja joj prethodno nije bila dostupna no ona s druge strane sebe podređuje deset puta većem utjecaju drugih elemenata društva. Ona može direktnim napadom neprijateljskih snaga biti zbačena s vlasti. S otegnutim tempom razvitka može se degenerirati iznutra istovremeno zadržavajući vlast. Upravo ta dijalektika povijesnog procesa nije razumljiva sektaškim logičarima koji u truljenju staljinističke birokracije pokušavaju pronaći glavni argument protiv boljševizma.

Ta gospoda u biti tvrde sljedeće: revolucionarna partija koja u sebi ne sadrži osiguranje protiv svoje degeneracije automatski je loša. Jasno je da je po tom kriteriju boljševizam osuđen: on ne posjeduje talisman. No sam je kriterij pogrešan. Znanstveno razmišljanje zahtjeva konkretnu analizu: kako i zašto je partija degenerirala? No do sada nitko, osim boljševika samih, nije iznio takvu analizu. Da bi to mogli učiniti oni nisu morali raskinuti s boljševizmom. Upravo suprotno, oni su u njemu našli oruđe neophodno za objašnjenje njegove vlastite sudbine. Oni su izvukli zaključak: svakako da je staljinizam ‘proizašao’ iz boljševizma, no ne logički već dijalektički; ne kao njegova revolucionarna afirmacija, već kao njegova termidorska negacija. No to ni u kojem slučaju nije isto.

 

Temeljne prognoze boljševizma

Kako god bilo boljševici nisu trebali čekati na Moskovske procese kako bi mogli objasniti razloge rasula vladajuće partije SSSR- a. Davno prije oni su predvidjeli i govorili o teoretskoj mogućnosti takvog razvoja. Sjetimo se samo boljševičkih prognoza, ne samo iz predvečerja Oktobarske revolucije, već i godinama prije. Specifična podesnost snaga na nacionalnom i internacionalnom planu može omogućiti proletarijatu da do vlasti dođe najprije u nazadnoj zemlji kao što je Rusija. No ta ista podesnost snaga unaprijed dokazuje kako radnička vlada u Rusiji ne može preživjeti bez više manje brze pobjede proletarijata u naprednim zemljama. Ostavljen sam sebi Sovjetski režim, prije ili kasnije, mora zapasti u potpunu degeneraciju. Ili točnije, najprije će degenerirati, a onda propasti. Osobno sam, počevši od 1905., pisao o tome nekoliko puta. U mojoj Povijesti ruske revolucije (dodatak posljednjem svesku: ‘Socijalizam u jednoj zemlji’) sakupljene su sve izjave boljševičkih vođa po tom pitanju od 1917. do 1923. Sve one mogu se sažeti u sljedeću rečenicu: bez revolucija na Zapadu, boljševizam će biti likvidiran, bilo unutrašnjom kontrarevolucijom, bilo intervencijom izvana, ili pak kombinacijom i jednog i drugog. Lenjin je neprestano ponavljao kako birokratizacija sovjetskog režima nije tehničko pitanje, već potencijalni početak degeneracije radničke države. Na jedanaestom partijskom kongresu ožujka 1922., Lenjin je govorio o pomoći sovjetskoj Rusiji u vrijeme NEP- a ponuđenoj od strane određenih buržoaskih političara, posebno liberalnog profesora Ustrialova. ‘Ja podržavam sovjetsku vlast u Rusiji’, rekao je Ustrialov, iako je bio Kadet, buržuj, pobornik intervencije – ‘jer je krenula putem koji će je odvesti natrag do obične buržoaske države’. Lenjin preferira i glas neprijatelja pred ‘slatkorječivim komunističkim besmislicama’. Trijezno i oštro upozorio je partiju na opasnost: ‘Moramo iskreno priznati da su stvari o kojima Ustrialov govori potpuno moguće. Povijest poznaje sve oblike preobražaja. Oslanjanje na čvrstoću uvjerenja, lojalnost i ostale prekrasne moralne kvalitete, sve je samo ne ozbiljan stav u politici. Nekolicina ljudi možda može i biti obdarena prekrasnim moralnim kvalitetama, no povijesna pitanja odlučuju se od strane golemih masa, koje, ukoliko im nekolicina ne odgovara, prema njima neće zauzimati pristojan stav.’ Jednom riječju, partija nije jedini faktor razvoja i na povijesnoj razini ona nije odlučujući faktor.

‘Jedna nacija može osvojiti drugu’, nastavio je Lenjin na istom kongresu, zadnjem na kojem je sudjelovao… ‘to je jasno i razumljivo svima. No što se tada događa s kulturom tih nacija? Tu stvari nisu tako jednostavne. Ukoliko je osvajačka nacija kulturnija od poražene ona joj nameće svoju kulturu, no ukoliko se radi o suprotnom slučaju poražena nacija svoju kulturu nameće osvajaču. Zar se tako nešto nije dogodilo u metropoli RSFSR- a? Zar 4700 komunista pod utjecaj strane kulture?’ Takvo što je izrečeno 1922., i to ne po prvi put. Povijest se ne stvara od strane nekolicine ljudi, čak niti ‘najboljih’. I ne samo to: ti ‘najbolji’ mogu lako degenerirati u duhu strane, dakle, buržoaske kulture. Ne samo da sovjetska država može napustiti put prema socijalizmu, već boljševička partija može, pod neodgovarajućim povijesnim okolnostima, izgubiti svoj boljševizam.

Iz jasnog prepoznavanja takve opasnosti nastala je lijeva opozicija, potpuno formirana 1923. Prateći simptome svakodnevne degeneracije, ona je pokušala rastućoj termidorskoj svijesti suprostaviti svijest proleterske avangarde. Ipak taj subjektivni faktor pokazao se nedostatnim. ‘Goleme mase’ koje, ako je za vjerovati Lenjinu, odlučuju o ishodu borbe, umorila  je unutarnja neimaština i predugo čekanje na svjetsku revoluciju. Raspoloženje masa je opalo. Birokracija je pobjedila. Oborila je revolucionarnu avangardu, pregazila marksizam, oskrvnula boljševičku partiju. Staljinizam je trijumfirao. U obliku lijeve opozicije, boljševizam je raskinuo sa sovjetskom birokracijom i njenom Kominternom. To je bio stvarni razvoj događaja.

Potpuno je jasno da je u formalnom smislu staljinizam proizašao iz boljševizma. Čak i danas moskovska se birokracija nastavlja nazivati boljševičkom partijom. Jednostavnim korištenjem stare boljševičke naljepnice mase se lakše zavaravaju. No samim time još jadniji postaju oni teoretičari koji omotač uzimaju kao jezgru, a privid kao stvarnost. U identifikaciji boljševizma i staljinizma oni čine najbolju moguću uslugu termidorijancima i upravo zbog toga igraju jasno reakcionarnu ulogu.

Nakon eliminacije svih ostalih partija iz političke sfere antagonistički interesi i tendencije raznih dijelova populacije, u većoj su ili manjoj mjeri našle svoj izraz u samoj vladajućoj partiji. U razini u kojoj se politički centar gravitacije prebacio s proleterske avangarde na birokraciju, partija je promijenila svoju socijalnu strukturu kao i ideologiju. Zadužena velikim smjerom napretka, ona je u zadnjih 15 godina pretrpjela daleko radikalniju degeneraciju nego socijal- demokracija u pola stoljeća. Trenutni progoni povlače između boljševizma i staljinizma ne samo krvavu liniju, već cijelu rijeku krvi. Istrebljenje cijele stare boljševičke garde, kao i važnog dijela srednjih generacija koje su sudjelovale u građanskom ratu, kao i dijela mladih koji su boljševičku tradiciju uzeli za ozbiljno, pokazuje ne samo političku već i fizičku nekompatibilnost između boljševizma i staljinizma. Kako je to uopće moguće previdjeti?

 

Staljinizam i “državni socijalizam”

Anarhisti iz svoje perspektive pokušavaju sagledati staljinizam kao frakcionaški proizvod ne samo boljševizma i marksizma već ‘državnog socijalizma’ uopće. Oni su voljni zamijeniti Bakunjinovu patrijarhalnu ‘federaciju slobodnih komuna’  modernom federacijom slobodnih Sovjeta. No kao i prije ostaju protiv centralne državne vlasti. Uistinu, jedan dio ‘državnog’ marksizma, socijaldemokracija, nakon svog dolaska na vlast postala je otvoreni pobornik kapitalizma. Druga je pak podarila rođenje novoj privilegiranoj kasti. Jasno je da izvor tih zala leži u državi. Gledano iz šire povijesne perspektive, postoji djelić istine u takvom rezoniranju. Država kao aparat prisile je bez ikakve sumnje izvor političke i moralne infekcije. To, kao što je iskustvo pokazalo, također vrijedi i za radničku državu. Otuda možemo reći da je staljinizam rezultat društvenog stanja u kojem se društvo još uvijek ne može otarasiti državne luđačke košulje. No takva pretpostavka, koja ne pridonosi elevaciji boljševizma i marksizma, karakterizira samo generalnu razinu čovječanstva, i iznad svega odnos snaga između proletarijata i buržoazije. Pošto se slažemo s anarhistima da je država, čak i radnička država, potomak klasnog barbarizma i da će stvarna ljudska povijest započeti tek nestankom države, mi i dalje pred sobom imamo pitanje: koji načini i metode mogu voditi do konačnog nestanka države? Nedavna iskustva svjedoče nam da se ne radi o metodama anarhizma.

Predvodnici Španjolske Federacije Rada (CNT), jedine važne anarhističke organizacije u svijetu, postali su, u kritičnom trenutku, buržoaski ministri. Oni su svoju otvorenu izdaju anarhističke teorije objasnili pritiskom ‘izvanrednih okolnosti’. No, zar i vođe njemačke socijaldemokracije svojevremeno nisu imali iste isprike? Naravno, građanski rat nije mirnodopska i uobičajena, već ‘izvanredna okolnost’. No svaka se ozbiljna revolucionarna organizacija priprema upravo za ‘izvanredne okolnosti’. Španjolsko iskustvo nam je još jednom pokazalo kako država ne može biti ‘porečena’ u brošurama izdanim za vrijeme ‘uobičajenih okolnosti’ pod dopuštenjem buržoaske države, da revolucionarne okolnosti ne ostavljaju prostora poricanju države, već da upravo suprotno zahtijevaju zaposjedanje države. Mi nemamo nikakve namjere kriviti anarhiste zbog toga što nisu likvidirali državu pukim zamahom pera. Revolucionarna partija, čak i nakon što je preuzela vlast (što anarhistički vođe nisu bili u stanju bez obzira na heroizam anarhističkih radnika) još uvijek ni u kojem slučaju nije suvereni upravljač nad društvom. No mi sve žešće okrivljujemo anarhističku teoriju, koja se naizgled čini potpuno primjenjiva u vrijeme mira, no koja se brzo mora odbaciti u istom trenutku u kojem ‘izvanredne okolnosti’ revolucije otpočnu. Nekoć su postojali, a vjerojatno i danas postoje, određeni generali koji drže da je rat najopasnija stvar koja se može dogoditi vojsci. Samo malo bolji su oni revolucionari koji se žale kako revolucija uništava njihove doktrine.

Marksisti se u potpunosti slažu s anarhističkim krajnjim ciljem: likvidacijom države. Marksisti su ‘državnjaci’ samo u tom smislu da drže kako se likvidacija države ne može ostvariti jednostavnim ignoriranjem. Iskustvo staljinizma ne pobija učenje marksizma, već ga potvrđuje inverzijom. Revolucionarna doktrina koja proletarijatu poručuje da se ispravno orijentira ovisno o okolnostima i da iz njih izvuče korist naravno ne sadržava automatsku garanciju za pobjedu. No pobjeda je moguća jedino kroz primjenu takve doktrine. Štoviše, na pobjedu se ne smije gledati kao na jedan događaj. Ona se mora sagledati iz perspektive povijesne epohe. Radnička država, na nižoj ekonomskoj bazi i okružena imperijalizmom, transformirala se u staljinističkog žandara. No, istinski boljševizam pokrenuo je borbu na život i smrt protiv tog žandara. Kako bi se održao staljinizam je prisiljen pokrenuti direktni građanski rat protiv boljševizma pod imenom ‘trockizma’ i to ne samo u SSSR- u, već i u Španjolskoj. Stara boljševička partija je mrtva, no boljševizam posvuda diže glavu.

Deducirati staljinizam iz boljševizma ili iz marksizma isto je kao deducirati, u širem smislu, kontrarevoluciju iz revolucije. Za liberalno i konzervativno, a kasnije i reformističko mišljenje takav kliše uvijek je bio karakterističan. Zbog klasne strukture društva revolucije su uvijek proizvodile kontrarevolucije. Znači li to, pita se logičar, da unutar revolucionarne metode postoji neka unutarnja mana? Bilo kako bilo, ni liberali ni reformisti još uvijek nisu uspjeli pronaći neku ‘ekonomičniju’ metodu. No koliko god bilo teško racionalizirati živi povijesni proces, toliko je lako racionalno interpretirati izmjene njegovih valova i pomoću formalne logike staljinizam deducirati iz ‘državnog socijalizma’, fašizam iz marksizma, reakciju iz revolucije, jednom riječju antitezu iz teze. U toj je oblasti, kao i u mnogim drugima, anarhistička misao zarobljenik liberalnog racionalizma. Stvarna revolucionarna misao nije moguća bez dijalektike.

 

Politički ‘grijesi’ boljševizma kao izvor staljinizma

Argumenti racionalista katkad poprimaju, barem u svojem izvanjskom naličju, nešto konkretniji oblik. Oni ne deduciraju staljinizam iz boljševizma kao cjelinu, već se ograničavaju na njegove političke grijehe. Boljševici su, prema Gorteru, Pannekoeku, određenim njemačkim ‘Spartakovcima’ i drugima, zamijenili diktaturu proletarijata s diktaturom partije; Staljin je diktaturu partije zamijenio diktaturom birokracije, boljševici su uništili sve stranke osim svoje; Staljin je zadavio boljševičku partiju u korist bonapartističke klike. Boljševici su s buržoazijom radili kompromise; Staljin joj je postao saveznik. Boljševici su priznali nužnost sudjelovanja u starim sindikatima i buržoaskom parlamentu; Staljin se sprijateljio sa sindikalnom birokracijom i buržoaskom demokracijom. Takvih se usporedbi može nabrojati u nedogled. I uz svu njihovu prividnu efektivnost i dalje ostaju potpuno isprazne.

Proletarijat može vlast zauzeti samo preko svoje avangarde. Nužnost državne vlasti proizlazi iz nedovoljne kulturne razine masa i njihove heterogenosti. U revolucionarnoj avangardi, organiziranoj u partiji, kristaliziraju se težnje masa za oslobođenjem. Bez povjerenja klase u avangardu, bez klasne podrške avangardi, ne može biti govora o zauzimanju vlasti. U tom smislu proleterska revolucija i diktatura djelo su cijele klase, no ipak pod vodstvom avangarde. Sovjeti su jedini organizirani oblik koji djeluje kao poveznica avangarde i klase. Revolucionarni sadržaj tom se obliku može dati samo od strane partije. Takvo što je dokazano pozitivnim iskustvom Oktobarske revolucije i negativnim iskustvom u drugim zemljama (Njemačka, Austrija i konačno Španjolska). Još nitko nije u praksi dokazao ili pak u teoriji pokušao objasniti kako proletarijat može zauzeti vlast bez političkog vođenja partije koja zna što želi. Činjenica da ta partija politički podređuje sovjete, sama po sebi, ne uništava sovjetski sistem više no što dominacija konzervativne većine uništava britanski parlamentarni sistem.

Što se zabrane ostalih sovjetskih partija tiče, to nipošto nije nešto proizašlo iz ‘teorije’ boljševizma, već je bila mjera obrane diktature u nazadnoj i devastiranoj zemlju, neprijateljima okruženoj sa svih strana. Za boljševike je od samog početka bilo jasno da je ta mjera, naknadno nadopunjena zabranom unutarpartijskih frakcija, predstavljala izuzetnu opasnost. Izvor te opasnosti nije ležao u doktrini ili taktici, već u objektivnoj slabosti diktature, teškoćama njene unutarnje i internacionalne situacije. Da je revolucija pobijedila, barem samo u Njemačkoj, potreba za zabranom drugih sovjetskih partija istog bi trenutka nestala. Potpuno je nepobitno da je dominacija jedne partije predstavljala polazišnu točku staljinističkog totalitarnog režima. No razlog takvog razvoja ne leži ni u boljševicima ni u zabrani drugih partija kao privremenoj ratnoj mjeri, već u mnogobrojnim porazima proletarijata u Europi i Aziji.

Isto se može primijeniti na borbu s anarhizmom. U herojskim etapama revolucije boljševici su ruku pod ruku išli s istinski revolucionarnim anarhistima. Mnogi od njih pristupili su u sam sastav partije. Autor ovih riječi više je puta s Lenjinom diskutirao o mogućnosti da se anarhistima ustupe određena područja gdje bi, uz pristanak lokalne populacije, mogli provoditi svoje bezdržavne eksperimente. No građanski rat, blokada i glad nisu ostavljali prostora za takve planove. Kronstadtska pobuna? No revolucionarna vlada nije mogla ne reagirati na pobunjenu utvrdu koja je predstavljala zaštitu glavnog grada i to samo zato što se reakcionarnoj seljačko-vojničkoj pobuni pridružila nekolicina neodlučnih anarhista. Konkretna povijesna analiza događaja ne ostavlja ni najmanje mjesta legendama izgrađenim na neznanju i sentimentalnosti, koje se tiču Kronstadta, Makhna i ostalih epizoda revolucije.

Ostaje još činjenica da su boljševici od samog početka koristili ne samo uvjeravanje već i prisilu, nerijetko jakog intenziteta. Također je neupitno da je birokracija, proizašla iz revolucije kasnije monopolizirala sistem prisile u svojim rukama. Svaka razina razvoja proizlazi iz prijašnje razine, ukorijenjena je u njoj i sadrži neke od njenih osobina. Liberali, uključujući Webbove, uvijek su tvrdili kako boljševička diktatura predstavlja novu verziju carizma. Oni svoje oči naravno zatvaraju pred takvim sitnicama kao što su ukidanje monarhije i plemstva, predavanje zemlje seljacima, eksproprijacija kapitala, uvođenje planske ekonomije, ateističko obrazovanje itd. Na isti način, liberalna i anarhistička misao zatvara oči pred činjenicama kako boljševička revolucija, sa svim što predstavlja, znači prevrat u socijalnim odnosima u korist masa, dok Staljinov termidorski prevrat ostvaruje rekonstrukciju sovjetskog društva u korist interesa privilegirane manjine. Iz toga je jasno da pri poistovjećivanju staljinizma i boljševizma nema ni traga socijalističkog kriterija.

Pitanje teorije

Jedno od najizrazitijih obilježja boljševizma bio je čvrst, točan, katkad i svadljiv stav prema pitanju doktrine. Dvadeset i šest svezaka Lenjinovih djela zauvijek će ostati model najveće teoretske savjesnosti. Bez te fundamentalne kvalitete boljševizam nikada ne bi mogao ispuniti svoju povijesnu ulogu. U tom smislu prost, neuk i potpuno empirijski staljinizam predstavlja njegovu potpunu suprotnost.

Opozicija je već prije više od 10 godina u svom programu naglasila: “Od Lenjinove smrti stvorena je cijela lepeza novih teorija, čiji je jedini cilj opravdati skretanje Staljinove grupe s puta internacionalne proleterske revolucije.” Prije nekoliko dana američki pisac, Liston M. Oak, koji je sudjelovao u španjolskoj revoluciji, napisao je: “Staljinisti su danas zapravo najistaknutiji revizionisti Marxa i Lenjina – Bernstein se nije usudio ići do polovice onoga što je Staljin učinio Marxu.” Takvo što je potpuna istina. Također, moramo dodati da je Bernstein zapravo osjećao određene teoretske potrebe: pokušao je savjesno uspostaviti određeno podudaranje između reformističkih praksi socijaldemokracije i njenog programa. Staljinistička birokracija ne samo da nema ništa zajedničko s marksizmom, već joj je strana bilo koja doktrina ili bilo kakav sistem. Njena ‘ideologija’ u potpunosti je prožeta policijskim subjektivizmom, njena praksa je empiricizam u njegovom najnasilnijem obliku. U obrani svojih esencijalnih interesa kasta uzurpatora neprijateljski je raspoložena prema svakoj teoriji: ona svoju društvenu ulogu ne može objasniti niti sebi niti ikome drugome. Staljin Marxa i Lenjina ne revidira teorijskim perom, već cinizmom GPU-a.

 

Pitanje morala

Prigovori boljševičkoj ‘nemoralnosti’ dolaze naročito od onih hvalisavih ništica čije je jeftine maske boljševizam skinuo. U sitnoburžoaskim, intelektualnim, demokratskim, ‘socijalističkim’, književnim, parlamentarnim i ostalim krugovima, prevaguju konvencionalne vrijednosti, ili pak konvencionalni jezik pokriva njihov nedostatak vrijednosti. To veliko sitno društvo za međusobnu zaštitu – pod parolom ‘živi i pusti živjeti’ – ne može trpjeti dodir marksističkog skalpela po svojoj osjetljivoj koži. Teoretičari, pisci i moralisti, oklijevajući između dvaju kampova, mislili su a i dalje misle kako boljševici koji pakosno preuveličavaju različitosti, nisu sposobni za iskrenu suradnju i kako njihove ‘intrige’ razbijaju jedinstvo radničkog pokreta. Štoviše, osjetljivi centrist uvijek je mislio kako ga boljševici ‘kleveću’; no to je samo zbog toga što su jednostavno njegove polurazvijene misli razvili do kraja: on sam to nikada nije mogao učiniti. No, ipak ostaje činjenica kako samo ta neprocjenjiva kvaliteta, beskompromisan stav prema svakoj vrsti dvoličnosti i okolišanja, može obrazovati revolucionarnu partiju koja neće biti zatečena nespremna u ‘izvanrednim okolnostima’.

Moralne kvalitete svake partije u krajnjoj liniji proizlaze iz povijesnog interesa koji predstavlja. Moralne kvalitete boljševizma kao samoodricanje, nesebičnost, smjelost, izostanak svake vrste dvoličnosti – najveće ljudske kvalitete! – proizlaze iz revolucionarne nepopustljivosti u službi potlačenih. Staljinistička birokracija ne pokušava imitirati riječi i djela boljševizma. No kada je ‘nepopustljivost’ primijenjena od strane policijskog aparata koji je u službi privilegirane manjine on postaje sila demoralizacije i gangsterizma. Prezir je jedino što možemo osjećati prema gospodi koja identificiraju revolucionarni heroizam boljševika s birokratskim cinizmom termidorijanaca.

Čak i sada, unatoč nedavnim dramatičnim događajima prosječni malograđanin običava vjerovati kako se borba između boljševizma (‘trockizma’) i staljinizma odvija oko sukoba osobnih ambicija, ili u najboljem slučaju, oko konflikta između dviju ‘sjena’ boljševizma. Najgrublja manifestacija takvog mišljenja data nam je od strane Normana Thomasa, predvodnika američke Socijalističke partije: ‘Malo je razloga zbog kojeg bismo vjerovali’, piše on (Socialist review, listopad 1937. str.6) ‘kako bi da je pobijedio Trocki (!) a ne Staljin bili pošteđeni intriga, zavjera i vladavine terora u Rusiji’. I taj se čovjek smatra marksistom. Na isti način bismo mogli ustvrditi, ‘malo je razloga zbog kojeg bismo vjerovali kako bi se okupiranjem Svete Stolice od strane Normana I , a ne Pia XI Katolička crkva pretvorila u predziđe socijalizma’. Thomas očito ne razumije kako se ne radi o pitanju antagonizma između Staljina i Trockog, već o antagonizmu između birokracije i proletarijata. Kako bi se osigurala, vladajuća vrhuška SSSR- a još uvijek ne može do kraja likvidirati nasljeđe revolucije, dok se istovremeno preko direktnog građanskog rata (krvave čistke – masovna anihilacija nezadovoljnih) priprema za promjenu društvenog režima. Već je u Španjolskoj staljinistička klika otvoreno djelovala kao zaštitnik buržoaskog poretka protiv socijalizma. Borba protiv bonapartističke birokracije već sada se lagano pretvara u klasnu borbu: radi se o dva svijeta, dva programa, dva morala. Ukoliko Thomas misli kako pobjeda socijalističkog proletarijata nad ozloglašenom kastom tlačitelja ne bi politički i moralno regenerirala sovjetski režim, on nam samo dokazuje kako je uz svu svoju rezerviranost, prevrtljivost i pobožne uvide daleko bliži staljinističkoj birokraciji nego rapdnicima. Kao i drugi razotkrivači boljševičke ‘nemoralnosti’, Thomas jednostavno nije dorastao do razine revolucionarne moralnosti.

 

Boljševička tradicija i Četvrta Internacionala

‘Ljevičari’ koji pokušavaju preskočiti boljševizam u svom povratku prema marksizmu većinom se ograničavaju na ograničene panaceje: bojkotiranje parlamenta, stvaranje ‘izvornih’ Sovjeta. Sve to možda je bilo iznimno opravdano u doba prvih poslijeratnih dana. No sada, u svjetlu najnovijih iskustava, takve ‘dječje bolesti’ nemaju čak  značaj niti kao kurioziteti. Nizozemci Gorter i Pannekoek, njemački ‘Spartakisti’, talijanski Bordigisti, pokazali su svoju neovisnost od boljševizma samo pomoću umjetnog pojačavanja jednog od njegovih osobina i suprostavljajući je drugima. No u praksi ništa nije ostalo kao trag tih ‘lijevih’ tendencija: takvo što može biti indirektan, ali važan dokaz kako je boljševizam jedini mogući oblik marksizma u ovoj epohi.

Boljševička partija je u akciji pokazala kombinaciju najveće revolucionarne smjelosti i političkog realizma. Ona je po prvi put između avangarde i klase osigurala poveznicu koja je mogla osigurati pobjedu. Ona je iskustvom dokazala kako je savez između proletarijata i potlačenih masa ruralne (seljaci, op.prev.) i urbane sitne buržoazije ostvariv jedino kroz političko obaranje tradicionalnih sitnoburžoaskih stranaka. Boljševička partija je cijelom svijetu pokazala kako provesti oružani ustanak i zauzeti vlast. Oni koji su predlagali odvajanje Sovjeta od partijske diktature trebali bi razumjeti kako su upravo zbog te diktature Sovjeti bili u mogućnosti uzdignuti se iz blata reformizma i zauzeti državnu vlast. Boljševička partija u građanskom je ratu uspostavila optimalnu kombinaciju ratnog umijeća i marksističke politike. Čak ako staljinistička birokracija i uspije uništiti ekonomske osnove novog društva, iskustvo planske ekonomije pod vodstvom boljševičke partije u povijesti će ostati zapisano kao jedno od najvećih uspjeha čovječanstva. Te se stvari ne mogu ignorirati od strane sektaša koji, uvrijeđeni modricama koje su zadobili, okreću leđa povijesnom procesu.

No, ne radi se samo o tome. Boljševička partija bila je u stanju provesti svoj iznimni ‘praktični’ rad samo zbog toga što je njen put na svakom koraku bio osvijetljen teorijom. Sam boljševizam nije stvorio tu teoriju: ona je izgrađena od strane marksizma. No marksizam je teorija pokreta, a ne stagnacije. Događaji na tako velikoj povijesnoj razini jedino mogu obogatiti samu teoriju. Boljševizam je marksizmu dao neprocjenjiv doprinos svojom analizom imperijalističke epohe kao epohe ratova i revolucija; buržoaske demokracije kao ere opadajućeg kapitalizma; međuodnosa generalnog štrajka i ustanka, uloge partije, Sovjeta i sindikata u razdoblju proleterske revolucije; u teoriji sovjetske države, tranzicijske ekonomije, fašizma i bonapartizma u razdoblju krize kapitalizma, i konačno u analizi degeneracije same boljševičke partije kao i degeneracije sovjetske države. Ne vidim ni jednu drugu tendenciju koja je iznijela nešto suštinski novo u odnosu na zaključke i generalizacije boljševizma. Vandervilde, De Brouckere, Hilferding, Otto Bauer, Leon Blum, Zyromski, a da Major Attleea i Norman Thomasa niti ne spominjem, teorijski i politički žive na poderanim ostacima prošlosti. Degeneracija Kominterne najsurovije je izražena u činjenici kako je njena teorijska razina pala ispod razine Druge internacionale. Razne vrste međurejonskih grupa (Independent Labour Party of Great Britain, POUM I ostali) svakog tjedna svojim trenutnim potrebama prilagođavaju nove, slučajno odabrane, fragmente Marxa i Lenjina. Od tih ljudi radnici ništa ne mogu naučiti.

Jedino osnivači Četvrte internacionale, koji su uostalom sami sudjelovali u izgradnji tradicija Marxa i Lenjina, zauzimaju ozbiljan stav prema teoriji. Malograđani nam se mogu izrugivati kako 20 godina nakon Oktobarske pobjede revolucionari ponovno bivaju svedeni na skupinu koja se bavi skromnom propagandističkom pripremom. Krupni kapitalisti su, po tom pitanju, kao i u mnogim drugim, daleko inteligentniji od malograđana koji sebe zamišljaju kao ‘socijaliste’ ili ‘komuniste’. Nije slučajnost da pitanje Četvrte internacionale ne napušta stupce svjetskih tiskovina. Povijesna potreba za revolucionarnim vodstvom Četvrtoj internacionali obećava iznimno brz tempo razvitka. Najveća garancija njenog budućeg uspjeha leži u činjenici kako se nije odvojila od velikog povijesnog puta, već je organski izrasla iz boljševizma.

Objavljeno 28.kolovoza 1937. godine

S engleskog preveo: Pero Jerkić