1. HUS- ovi prosvjedi i otvorena pitanja
Prvi organizirani pokušaj izraza nezadovoljstva postojećom ekonomskom situacijom i politikom Vlade, u vidu prosvjedne kampanje Hrvatske udruge sindikata, jasno je ukazao na snažne poteškoće u organiziranju jedinstvenog radničko – studentskog socijalnog fronta. Destruktivne tendencije došle su do izraza u sukobima između rukovodstava različitih sindikalnih središnjica, kao i nedovoljnom zajedničkom zbijanju redova između radnika i studenata, u trenucima u kojima je to bilo moguće.
Naša namjera nije ulaziti u organizacijska pitanja povezana uz ove prosvjede. Smatramo prirodnim da ona budu predmet brige i diskusije sindikata koji ih je pokrenuo, odnosno onog njegovog sloja koji je za bavljenje tim pitanjima bio odgovoran. Naš je stav da je Hrvatska udruga sindikata imala puno pravo i dužnost organizirati prosvjede utemeljene na zahtjevima za ukidanjem kriznog poreza, smanjenja stope PDV-a, te ukidanja PDV-a na prehrambene namirnice; te da je koncepcija održavanja prosvjeda u više gradova pozitivna. Napade prema kojima Hrvatska udruga sindikata predstavlja „trojanskog konja vlade“, putem kojih su se neizravno opstruirali prosvjedi, smatramo neutemeljenima i van granica dobrog ukusa. Smatramo da se iz rada HUS-a u ovome neposrednom periodu – kako odlučnog nepristajanja na krizni porez, tako i rada na organizaciji ovih prosvjeda – ova optužba u potpunosti pokazuje kao neutemeljena. To nipošto ne znači da se nužno u potpunosti slažemo s linijom koju zastupa rukovodstvo HUS-a i da se svrstavamo na njegovu stranu u sukobu s nekim drugim središnjicama, te da se odričemo prava na kritičnost.. No, ono što smatramo presudnim jest postavljanje te kritike u jasno definirane okvire, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Ovo je prilika da se ukratko osvrnemo i na pitanje organiziranja prosvjeda radnim danom. Nipošto se ne možemo složiti s idejom da je prirodno i poželjno da se prosvjedi odvijaju isključivo neradnim danom. Prisjetimo se jedne, vjerojatno zaboravljene, prepirke iz povijesti radničkog pokreta. Nakon krvavog prvomajskog napada na američke radnike Druga internacionala je donijela odluku o godišnjem obilježavanju ovoga događaja. Uskoro je došlo do žustre diskusije o tome trebaju li se obilježavanja ovog događaja odvijati na sam prvi Maj ili na prvi vikend od prvog Maja. Oportunistička struja je zastupala drugu varijantu bojeći se sukoba s kapitalistima koji bi nastao zbog ometanja normalnog proizvodnog procesa. Za nas prosvjed nema suviše smisla ako predstavlja naprosto jednu manifestaciju umjetno posađenu na neradni dan, te odvojenu od normalnog toka života i procesa rada. Osnovna zadaća prosvjeda jest da pokaže snagu i beskompromisnost radničke klase i njezinih saveznika u borbi za svoj prava – a to znači i opstruiranje proizvodnog procesa, kombiniranje prosvjeda i štrajka, te na taj način zauzimanja tvornica, fakulteta i ulica. Socijalni pokret će moći prijeći u višu fazu tek kada u potpunosti zažive ove metode otpora.
Što se tiče odnosa organiziranih studenata prema prosvjedima HUS-a mora se konstatirati da je određena, na sreću još ne prevelika, šteta učinjena. Studentski plenum je imao pravo da, na temelju razloga za koje smatra da su relevantni, odbije sudjelovanje u organizaciji prosvjeda. Međutim, u ovome konkretnom slučaju propušteno je povući oštru distinkciju između sudjelovanja u organizaciji prosvjeda i otvorenog i jasnog poziva u ime plenuma svim studentima i radnicima da se pridruže prosvjedu, koji nije poslan. To je iskorišteno od strane medija i u konačnici je nezanemarivi broj radnika stekao dojam da iz nekog razloga „studenti danas nisu uz nas“. Smatramo da se u budućnosti veća pažnja mora posvetiti tome da se ovakvi propusti više ne ponavljaju.
U gradovima gdje su u prosvjedima sudjelovali članovi Radničke borbe mogli smo primjetiti da su optužbe rukovodstva HUS-a prema medijima u određenoj mjeri opravdane – prema našem mišljenju postojala je stalna tendencija umanjivanja broja prosvjednika, kao i negativan medijski odnos prema njima. Nemoguće je vjerovati da to barem dijelom nije uzrokovala kontrola krupnoga kapitala nad medijima.
Zbog samih iskazanih zahtjeva, kao i logike organizacije prosvjeda u više gradova, smatramo ovu inicijativu, usprkos nedovoljnom broju odazvanih i ostalim problemima i manjkavostima, korakom naprijed. Međutim, u slučaju da ne dovede do traženja novih oblika iskazivanja nezadovoljstva, već do svojega ponavljanja, taj „korak naprijed“ lako će se pretvoriti u „korak natrag“.
2. Sektaške kritike
Pojam sektaštva koji ćemo upotrebljavati ne treba shvatiti naprosto kao pogrdan epitet, izabran kako bismo njime vrijeđali naše neistomišljenike. Pod njime ćemo ovdje podrazumijevati praksu bavljenja socijalnim i političkim pitanjima kod koje se pojedinac ili grupa svojim stavovima i strategijom nastoje suprotstaviti (često i prikazati kao alternativa) masovnim radničkim organizacijama ili predstaviti masovnu organizaciju koje su sami članovi kao jedinu pozvanu da zastupa radničke interese. Većina onoga što ćemo nazivati sektaškim kritikama, a koje dolaze ili u obliku međusobnih optuživanja rukovodstava različitih sindikalnih središnjica ili napada na sindikate od pojedinaca i grupa izvan sindikata, na teorijskom je planu potpomognuto intelektualnom lijenošču. Intelektualna lijenost podrazumijeva izostanak ozbiljne i realne analize stvarnosti i njezinih dijelova, nesklonost raščlambi složenih pojmova, kao i zasnivanje političke linije na emotivnim impulsima, a ne racionalnim razlozima. Svim takvim svjesnim ili nesvjesnim kritičarima moramo dati nekoliko savjeta. Sasvim je pogrešno reći sindikat, HUS ili SSSH i pri tome zamišljati neku homogenu nedjeljivu cjelinu. Još je više pogrešno i promašeno na takvim shvaćanjima izgrađivati stavove i analize. Prihvaćajući tu trivijalnu logiku dolazi se do shvaćanja po kojemu je sindikat utjelovljen u svojemu rukovodstvu. Takvo rezoniranje i takve jednostavne personifikacije odgovaraju lijenim umovima jer ne zahtijevaju pretjerani napor mišljenja, no vode do katastrofalnih zaključaka i katastrofalne prakse. Zapravo, niti je HUS Ozren Matijašević, niti je SSSH Ana Knežević – a isto tako ni skup njihovih tajnika, blagajnika, organizatora itd. Sindikat je radnička organizacija, osnovana od strane radnika za zaštitu njihovih neposrednih interesa; organizacija koja posjeduje određenu strukturu i složenost, koja u sebi sadržava različite, suprotstavljene tendencije i stavove: organizacija koja u slučaju SSSH-a i HUS-a obuhvaća 211 000, odnosno 50 000 radnika. Oni koji izriču generalne tvrdnje bilo npr. protiv HUS-a, bilo protiv SSSH-a, te im se sektaški suprotstavljaju, zapravo se sektaški suprotstavljaju masi od 50 000, odnosno 211 000 organiziranih radnika. To je ono što se naziva sektaštvom. Oni bi nam odgovorili: „ ali, sindikati popuštaju vladi i pristaju na kompromise, birokratizirani su, neki njihovi članovi imaju skoro tri puta veće plaće nego prosječni radnici, često je retorika njihovih članova obojena nacionalnim populizmom, ideje i zahtjevi koje nam serviraju često su nejasni i zbrkani itd. itd“ .Ne možemo reći da je to sasvim netočno, no tu u igru ulazi onaj moment namjerne ili nenamjerne intelektualne lijenosti. Potrebno je sindikat promatrati kao složenu strukturu, te uočiti njezine različite dijelove, a ne ga promatrati kao nedjeljivu gromadu. Posebno je važno razlikovati masu običnog radničkog članstva od samog rukovodstva. Potrebno je biti kritičan, jasno definirati svoju političku liniju i razlikovati je od ostalih, te se boriti se za njezinu dominaciju; rukovodstvo podvrgavati nužnoj kritici i zahtijevati njegovo pomlađivanje kada je to potrebno. No, nikada, nikada, nikada se ne mogu okretati leđa desecima i tisućama organiziranih radnika, te vršiti promašeni i sektaški napadi na cijele sindikate. Mi vjerujemo da je potrebno znatno promijeniti i reformirati postojeće sindikate, te omogućiti njihovo ujedinjavanje. No, to se može postići samo radom radnika unutar postojećih masovnih sindikata. No, ne bi li ipak bilo moguće osnivanje malenih, no istinski borbenih sindikata, koji bi u svoje redove borbenošću i beskompromisnošću ubrzo privukli veliki broj radnika? Odgovor glasi – svakako, no uslijed jasno određenih uvjeta. Takve nagle promjene bile bi moguće kada bi bile u skladu s razvojem situacije, odnosno u vremenima velikih previranja i radikalizacije masa, te kada bi iza sebe imale određenu radničku bazu, kao i iskusne i sposobne sindikalne aktiviste. U takvim bi trenucima i Radnička borba, ako bi to bilo potrebno, iskazala podršku ovakvoj praksi djelovanja. No, sasvim je očito koliko bi takvi pokušaji, koji će jednom vjerojatno biti nužni, danas bili promašeni i tragikomični – u „mirnim periodima“ radnici vjeruju svojim tradicionalnim organizacijama, te se uvijek za zaštitu obraćaju upravo njima. Maleni sindikati ne samo da razjedinjuju radnički pokret,već nisu ni u stanju da svojim članovima pružiti adekvatnu pravnu zaštitu. Okretanje leđa masovnim sindikatima, te pokušaj izgradnje malenih i „revolucionarnih“ sindikata predstavlja najgori vid sektaške samoizolacije i može samo štetiti razvoju socijalnog pokreta.
Postoji još jedna dimenzija pitanja sektaške protu-sindikalne kritike. Sektaški odnos prema sindikatima znači često i nerazumijevanje stvarnosti, odnosno apstrahiranje od činjenice da je svijest većine ljudi nažalost zbrkana, obojena ostacima i elementima različitih nazadnih ideologija, te pritisnuta diktaturom medija. Također, činjenica je da ogromna većina ljudi danas nije zainteresirana za promjenu društveno-ekonomskog sistema, već naprosto za osiguravanje minimuma egzistencije. To su neoborive činjenice. Ako netko zbog navedenih stvari napada sindikate, te poziva da im se okrenu leđa, on zapravo napada i ogroman postotak realnih ljudi, te se samoizolira od njih. Na osnovi takvog načina rada ne samo da se neće postići išta korisno, već postaje nemoguće argumentirano i strpljivo objašnjavanje radništvu, na temelju u borbi stečenih iskustava, da je osiguravanje života dostojnog čovjeka za sve ostvarivo jedino pod pretpostavkom ukidanja kapitalističkog načina proizvodnje. Postoje dvije osnovne vrste protu-sindikalnih sektaša: prvi koji kao rješenje nude osnivanje novih „boljih i borbenijih“ sitnih sindikata, dok drugi ne nude ikakvo rješenje ili u najboljem slučaju tek apstraktne fraze. Dok prvi mogu pružiti neku varljivu nadu usprkos kojoj njihova politika prije ili kasnije mora dovesti do novih poraza; drugi pomažu da se produži postojeća močvara apatije, beznađa i neorganiziranosti, te time, usporavaju razvoj socijalnog pokreta. Posebno naporan i štetan soj ovakvih lijenih umova pojavljuje se u vidu raznih samoprozvanih teoretičara, novinara, analitičara itd.
Radnici HUS-a i radnici SSSH-a, kao i svih ostalih sindikata, nisu jedni drugima ni neprijatelji ni konkurencija, već jedino kolege, drugovi i saveznici. Također, mi se ne stavljamo niti na stranu HUS-a, niti na stranu SSSH-a, već na stranu radničkog jedinstva. U svim sindikatima postoje skupine ljudi koje iskreno žele ostvariti radničko jedinstvo i izgraditi radničko-studentski savez, koji su protiv svega što razjedinjuje radnike (nacionalizam, birokracija, sektaštvo itd), koji smatraju da više ne smije biti popuštanja, te da je došlo vrijeme za radikalnije mjere kao što su generalni štrajkovi i blokade. U svim sindikatima postoje, međutim, i oni koji se protive takvim stavovima, te koji nam neće mirno popustiti – protiv njihove dominacije se svi složno, solidarno i ujedinjeno trebamo boriti. Nove velike pobjede za sve potlačene ne će ostvariti ni oni, a sasvim sigurno ni samoizolirani sektaši. Njih mogu ostvariti jedino progresivni radnici svih masovnih sindikata – ujedinjeni u svojoj solidarnosti, ojačani savezništvom s naprednim studentima i nezaposlenima, te beskompromisni u svojoj borbi.
3. Radnici – studenti, vrijeme je za otpor!
Okupirati tvornice – blokirati fakultete!
Linija djelovanja koju mi zastupamo i koju u skladu sa svojim mogućnostima nastojimo proširiti i popularizirati u radničkom i studentskom pokretu razlikuje se kako od onih koje su u njima trenutno vladajuće, tako i od onih koje su također manjinske i mogli bi reći nama konkurentske. Prije svega, kao što smo jasno napomenuli, zalažemo se za jedinstvo radnika i svih potlačenih, kao i ujedinjavanje i okrupnjivanje sindikalne scene, uz promjenu sindikata djelovanjem iznutra. Suprotstavljamo se svemu što teži razjediniti radnike po bilo kojoj osnovi (nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, seksualnoj itd.) i ukazujemo na nužnost jedinstva radnika svih zemalja, a posebno onih u susjedstvu i regiji. Naš je stav da prosvjedi kao metoda socijalnog otpora nisu dovoljni. Sasvim je očito da ne postoji veza između određene manifestacije nezadovoljstva i ispunjavanja zahtjeva ako ta manifestacija na neki način ne znači pritisak na institucije; u protivnome će svi zahtjevi biti ignorirani kao što su i do sada bili. Samo metode generalnog štrajka, kombinirane s okupacijama tvornica i fakulteta te borbenim prosvjednim skupovima mogu ugroziti poziciju vladajućih skupina. Također, smatramo da se socijalna borba mora jasno manifestirati u političkoj borbi – svakako je potrebno srušiti postojeću vlast HDZ-a. No pitanje je čime je zamijeniti? SDP i sve ostale političke stranke u osnovi su jednake HDZ-u i počivaju na služenju krupnome kapitalu; svaka vlast postojećih parlamentarnih stranaka značila bi vlast bogatih i vlast krupnog kapitala. Radnici i svi potlačeni moraju osnovati svoju političku organizaciju; organizaciju koja će predstavljati samo njihove interese. Uz to potrebno je posebnu pažnju posvetiti nužnosti osnivanja novih oblika radničke vlasti – radničkih savjeta, koji će se nužno, slično kao i studentski plenumi, javljati u novim klasnim borbama, prilikom štrajkova i preuzimanja tvornica i proizvodnje. Svima onima koji se s navedenim stavovima slažu poručujemo da smo kao organizacija otvoreni za svaki oblik suradnje i zajedničkog rada na ostvarivanju navedenih ciljeva, bez obzira na to prihvaćaju li naše ostale stavove i Programske osnove .
No ciljevi se Radničke borbe na toj točki ne iscrpljuju – za nas kao organizaciju proizašlu iz tradicije 4. Internacionale navedeno predstavlja samo prve, strateški neizostavne, korake ka ostvarivanju revolucionarnog cilja ukidanja kapitalističkog društva, uspostave internacionalne vlasti radničke klase, te oduzimanja sredstava za proizvodnju kapitalistima i njihovog preuzimanja od strane čitavog društva. Za razliku od onoga što neki misle, navedeno se ne će ostvariti sektaškim djelovanjem, izlaženjem pred radnike s gotovim apstraktnim formulama i koncepcijama, te ultralijevom doktrinerstvu, već radom koji polazi od konkretnih ljudi i njihovih neposrednih zahtjeva, te naporom usmjerenim prema izgradnji mosta između neposrednih borbi radnika i studenata, te konačnog cilja ostvarenja novoga društva.
Radnička borba
Dosta je sektašenja - želimo jedinstvo! Prema čvrstom radničko - studentskom savezu!,
16 listopada, 2009 at 21:55
Dosta je sektašenja – želimo jedinstvo!
Samo jedinstvo radnika, učenika, studenata, pa i poljoprivrednika, posebno inteligencija (koja u Hrvatskoj – spava i podilazi vlasti) može se Hrvatska izvući iz krize i kandži kapitalizma!
16 listopada, 2009 at 23:09
Točno! A mislim da to jedinstvo ima ove osnovne komponente na kojima treba raditi:
1. Jedinstvo radničke klase kao skupine – protiv: razdvajanja radnika po bilo kojoj osnovi, sukoba između različitih sindikata, diktature sindikalne birokracije…
2. Jedinstvo radničke klase i savezničkih skupina – studenata, nezaposlenih, umirovljenika, progresivnih intelektualaca i progresivnih pripadnika drugih skupina
3. Jedinstvo različitih antikapitalističkih struja u zajedničkoj borbi protiv sistema.
S ovim trećim zbog krajnjeg sektašenja različitih grupica koje se smatraju samodovoljnima ima možda i najviše problema….
17 listopada, 2009 at 21:51
Dosta je sektašenja-želimo jedinstvo!
Slažem se s tobom Rb-ovac oko svih točaka koje si naveo i oko sektašenja.
To je osnovna “boljka” politike u Hrvatskoj. Svi bi htijeli biti lideri i
svako misli da je sam sebi dovoljan.
Meni su posebno interesantni naši tzv. intelektualci. Ti govoriš o
progresivnim intelektualcima. Bojim se da ih sada malo imamo, ili se
nedovoljno pojavljuju u javnosti. Skoro svi “intelektualci” koji se
pojavljuju u javnosti, ne znaju dalje od kapitalističke tzv. demokracije
kao “krajnjeg dometa demokracije” do danas.Što od njih možemo očekivati?
Mirenje sa stanjem kakvo postoji jer smo dosegli “demokraciju” kakvu
poznaje kapitalistički svijet? Po njima, dakle popravljajmo kapitalizam?
A mi mislimo da kapitalizam treba rušiti, a ne popravljati!
17 listopada, 2009 at 22:21
Da možete sami, kao da bi pozivali na široki front? Dvoje ljudi, pa mislite da je bolje surađivati s drugima.
18 listopada, 2009 at 00:41
Cemu ta zlocestoca,ha…Pozivanje na siroki front nije neka iznenadna i privremena moda vec jedno od temeljnih nacela ugradjenih u nasu strategiju (kao sto se moze jasno vidjeti u dokumentima koji se mogu naci). Nas ima sasvim dovoljno da ne trebamo surađivati iz tehnickih razloga s ikim i da aktivnosti mozemo obavljati sami (naravno, puno je vise od “dvoje ljudi”). To je politicko, a ne tehnicko nacelo. Osim toga, nasi drugovi iz francuske sekcije su sigurno bili dovoljno jaki, pa su svejedno ogromnu kolicinu snage i vremena usmjerili u izgradnju Nove antikapitalisticke partije (NPA)…To sasvim jasno pokazuje da u tom nacelu nema mjesta nekim sitnim prakticnim interesima.
Ne vidim cemu toliki negativan stav bez nekog posebnog razloga, Marko? Pretpostavljam da si antikapitalist ili barem socijalno osvjesten ako si na ovoj stranici? U tom slucaju ne smatram da je dobra ideja da se prepucavamo, vec zato sto su nam ciljevi barem u nekom opsegu isti. Rasprava s druge strane svakako da…
18 listopada, 2009 at 12:07
Pratio sam i vašu staru stranicu ali ste me jako razočarali. Razlišljao sam da i ovdje u Osjeku nešto takvo pokrenemo, ali sam odustao.
18 listopada, 2009 at 13:15
Bašo
Nravno da imamo malo progresivnih intelektualaca…Progresivni su u pravom smislu samo oni koji se zalažu za rušenje kapitalizma!
A i od takvih nije dovoljno da naprosto samo budu intelektualci i teoretiziraju – trebaju se uključiti u socijalni pokret i njegov svakodnevni rad…
Marko
A što te je to točno razočaralo? Nisi nazalost jasno rekao o čemu se radi? Naši stavovi? Koji, ako se smije znati? Jako bi me zanimalo to…
18 listopada, 2009 at 14:44
Marko
Ako si razmišljao o pokretanju u Osijeku sad je prigoda.
Ja sam iz Osijeka i pozivam te na jedno, neobavezno, druženje.
Naime, uskoro će se osnovati članska organizacija RB i u Osijeku.
1 studenoga, 2009 at 04:22
И то верно
variant1
|
14 rujna, 2010 at 16:25
Zanima me vaš stav o sljedećem:
> o legalizaciji svih vrsta droga
> o legalizaciji prostitucije
> o apsolutnoj slobodi govora
> o privatnom vlasništvu
> o ukidanju države.
Unaprijed hvala.
16 rujna, 2010 at 20:23
Hvala na pitanjima, ja ću probati skicirati odgovore…
apsolutna sloboda govora:
” Na političkom polju neposredna radnička (proleterska) demokracija svojstvena socijalizmu može značiti samo proširenje i daljnje razvijanje demokratskih prava koja su teškim borbama izborena u kapitalizmu. Ona, dakle, ne smije ni na koji način ograničiti slobodu tiska, informiranja, govora, okupljanja, osnivanja političkih stranaka i organizacija građana, već je dalje razviti i proširiti -naravno, osim u slučaju oružane opasnosti usmjerene prema restauraciji kapitalizma.” Piše u
http://www.radnickaborba.org/dokumenti/programske-osnove-radnicke-borbe/
privatno vlasništvo:
treba razlikovati 2 oblika privatnog vlasništva u ekonomiji : privatno vlasništvo zasnovano na vlastitom radu – obrtnici, zanatlije, seljaci (a uz to možemo dodati i osobnu imovinu nenamijenjenu proizvodnji – dakle i osobnu imovinu radnika) i privatno vlasništvo utemeljeno na izrabljivanju drugih – kapitalističko privatno vlasništvo stvoreno isisavanjem viška vrijednosti od radnika. Cilj revolucije nije napadati privatno vlasništvo prve, već samo druge vrste, te kapitalističko vlasništvo pretvoriti u društveno. Prelazak obrtničkog i seljačkog vlasništva u društveno bi se poticao postepenim pridobivanjem, davanjem poticaja, kao i očiglednim pogodnostima koje ono pruža itd.
Ukidanje države
RB se zalaže za ukidanje države kao konačni cilj, no pri tome smatrajući da se ono ne može izvršiti samo na temelju želje i subjektivnog djelovanja, kao niti odjednom. Prvi korak koji treba poduzeti jest ukidanje kapitalističke države (ali ukidanje kapitalističke države nije ukidanje svake države, budući da i radnička vlast također predstavlja oblik države), prenošenje upravljanja s uskog sloja ljudi na široke mase na temelju neposredne demokracije, a tek time se otvara put za potpuno nestajanje svake države kao instrumenta ugnjetavanja jedne klase od strane druge. Tempo ovog odumiranja države stoga ovisi o spletu objektivnih društveno – ekonomskih i političkih okolnosti.
Prva dva pitanja sam ostavio za kraj, budući da o njima ne postoji neki službeno formirani stav u dokumentima organizacije, te ću zbog toga iskazati svoje mišljenje, za koje ipak vjerujem da je blisko i shvaćanjima ostalih drugova.
Socijalističko društvo se mora temeljiti na zadovoljavanju materijalnih potreba svih svojih članova, kao i pružanju zaposlenja za sve, te potpunom, slobodnom i cjelovitom razvoju ljudske ličnosti. Sa iskorijenjivanjem socijalnih uzroka prostitucije – siromaštva$, nezaposlenosti, otuđenja i kulta novca – i sama prostitucija mora nestati kao društvena pojava. Govoriti o stavljanju prostitucije van ili u zakon je smiješno zbog toga što su njezini uzroci ekonomski, a ne pravni – samo stavljanje nečega van zakona nema nikakve veze s njegovim nestajanjem. Također, pojedincu se ne može braniti da uzima kakve god želi supstancije, ali istovremeno ga društvo mora izgraditi kao cjelovitu ličnost svjesnu posljedica onoga što koristi na svoje psihofizičko zdravlje i razvoj.
17 rujna, 2010 at 10:35
RB, hvala ti na iscrpnom odgovoru.
Od svih mojih primjedbi izdvajam samo jednu.
Nisam, naime, siguran da bi se velikim industrijskim i vojnim kompleksima moglo upravljati sustavom samoupravljanja i neposredne demokracije (koja, uzgred rečeno, ako je utemeljena na modelu odluke većine, zasigurno maltretira slobodu i volju manjine), a u suprotnom, ako, dakle, njima zbog kompleksnosti i neophodnih vještina i stručnih znanja budu morali upravljati manađeri i časnici, siguran sam da će se taj i njemu slični slojevi prometnuti u otuđenu birokratsku silu koja neće dopustiti razaranje sustava na kojemu bajoslovno parazitiraju.
Zato zagovaram revoluciju koja razara državu i njezine insignije (novac, tržište, vojsku, sudstvo) jednom i zauvijek i prepušta ljudima da se nošeni svojim prirodni instiktom ponovno organiziraju onako kako smatraju da je po njih najbolje.
18 rujna, 2010 at 19:06
Upravo tako, neposredna demokracije je oblik diktature – diktature većine nad manjinom (dakle bilo kapitalističkom manjinom koja se razvlašćuje ili onime što je u datom trenutku politička manjina), jednako kao što je parlamentarna kapitalistička formalna “demokracija” diktatura, no ona je diktatura manjine nad većinom. Ne treba se zavarivati pričama o nekakvoj apsolutnoj harmoniji i idealnom društvu koje može biti uspostavljeno preko noći (makar bi svi to zasigurno željeli)
Također, radnička neposredno-demokratska vlast ne isključuje i postojanje centralne vlasti i središnjeg planiranja (koje bi za razliku od tzv. “socijalističkih sistema” prošlog stolljeća bilo utemeljeno na sistemu vijeća, a time na demokratskoj volji većine, a ne na volji birokratske klike), a krupna industrija i vojni kompleksi upravo predstavljaju jedne od prvih jedinica koje bi bilo potrebno staviti pod kontrolu radničke države (to naravno prati i postepeno zamjenjivanje vojske naoružanim narodom). Potrebno je razlikovati stručnost i potrebu uvažavanja stručnog mišljenja od monopola nad donošenjem odluka. Drugim riječima, radničko upravljanje industrijom ne bi značilo izostanak konzultiranja i suradnje sa stručnjacima (upravo naprotiv – no suradnja sa stručnjacima ne znači i to da stručnjaci u ime svih imaju pravo donositi odluke na svoju ruku), kao što ni “vojni poslovi” ne bi bili oslobođeni potrebne discipline i uvažavanja vojnih stručnjaka – ali to ne znači i odustajanje od neposredne demokracije. Upravo takvo razgraničavanje pojmova upravljanja i davanja stručnih savjeta pri procesima zajedničkog i demokratskog donošenja odluka onemogućava proces birokratizacije o kojemu si govorio.
Problem u takvoj viziji revolucije koja jednim potezom uništava državu i sve njezine institucije (kao i novac i tržište) jest taj što je on uslijed objektivnih tokova društveno – ekonomskog razvoja nije izvediv. Ili – izvediv je samo uslijed prinudnog napuštanja sadašnje razine civilizacije, te znanstvenog napretka i potonuća u barbarstvo.
19 rujna, 2010 at 10:36
Zanimljivo bi bilo da nam Srdjan odnosno drugi zagovornici “apsolutne slobode” objasne kako je
u svijetu u kojem se zbiva “demografska eksplozija”, čiji je ekološki sustav na rubu sloma i čiji se resursi polako ali sigurno približavaju kraju (pa je očito potrebno posegnuti za resursima koji se nalaze izvan ove naše planete) moguće organizirati život bez kontroliranog i na odredjeni način centraliziranog sustava privredjivanja, odnosno diktature koju spominje RB.
Mislim da se ovdje ne bi radilo samo o potonuću u barbarstvo nego i o našem opstanku.
20 rujna, 2010 at 15:08
Potonuće u barbarstvo?
A ja mislio da se vi borite protiv barbarstva.
Ok, znam u čemu je kvaka: vi kao znate šta je za mene i za druge najbolje; vi ćete odgojiti pokoljenja koja će s ljubavlju otčepljivati kanalizacije i graditi ceste, baš kao što je to činio politbiro ili ckskj.
Blago nama.
20 rujna, 2010 at 15:13
Srđan je u pravu. Daleko vam kuća s gotovim instant rješenjima za milijune, s prijelaznim razdobljima i narodnim sudovima koji brane revoluciju.
Borite se za društvo bez vlasti, pustite ljude da se samorganiziraju, ljudi znaju što je za njih najbolje!
Odakle vam toliko oholo nepovjerenje prema ljudima.
Živio slobodan pojedinac!
Smrt centralizacijama, planerima i rukovoditeljima!
Ja znam što je za mene najbolje.
20 rujna, 2010 at 18:00
Bojim se da sipate neargumentirane fraze bez veze s temom.
Političko djelovanje nastaje upravo uslijed organiziranja pojedinaca koji imaju zajednički program u cilju pridobivanja većine za svoje stavove. Protiv takve opće prakse, koja postoji otkada postoji i sama politika, koristiti neartikulirani stav “a vi mislite da znate što je najbolje za sve” nije drugo nego smiješna djetinjarija. Naravno da u društvu za kojeg se mi zalažemo ne bi odlučivali “mi” nego neposredno-demokratski organi (u kojima bi mi svakako djelovali kao organizacija i politički se borili za većinu, zajedno sa drugim političkim strujama.)
Razlika između barbarstva za koje smatram da bi nastalo provedbom tvojih ideja o revoluciji, Srđane, i postojećeg kapitalističkog barbarstva je u tome što u prvom ne bi bilo državnog aparata, ali svakako niti vode, struje, kanalizacija, cesta, škola, bolnica,instituta, industrije itd.
Samoorganiziranje? Ali to upravo ono za što se zalažemo, lijepo piše na mnogo mijesta gore. Ali samoorganizacija ne znači kaos, stihiju, nepostojanje središnje vlasti (koja počiva na sistemu radničkih vijeća, u svako je doba smjenjiva i nema materijalne povlastice), te nepostojanje borbe za političku većinu. Samoorganizacija znači i disciplinu, ne odozgo nego dobrovoljnu disciplinu i odgovornost koja proizlazi odozdo – od strane većine naroda.
Kakvi planeri, koji vrag. Čitaj….
Prvi korak koji treba poduzeti jest ukidanje kapitalističke države (ali ukidanje kapitalističke države nije ukidanje svake države, budući da i radnička vlast također predstavlja oblik države), prenošenje upravljanja s uskog sloja ljudi na široke mase na temelju neposredne demokracije, a tek time se otvara put za potpuno nestajanje svake države kao instrumenta ugnjetavanja jedne klase od strane druge.
20 rujna, 2010 at 19:04
Ajde, dobro, shvatio sam: po tebi, ukratko, bez države i njezinog aparata ne bi bilo struje, kanalizacije, cesta, škola, svih onih neophodnih sadržaja koji omogućavaju funkcioniranje društva.
Dakle, država je u osnovi, makar i u prijelaznom razdoblju, dobra stvar, samo je vi trebate preoblikovati i upotrijebiti na pravi način.
E sad, ako državu prilagodite svojim političkim ciljevima i dosegnete žuđenu arkadiju, postavlja se pitanje zašto ipak ustrajete na tome da je jednog dana ipak trajno dokinete i zašto tvrdite da je ona “instrument ugnjetavanja jedne klase od strane druge” ako bi u slučaju da vi preuzmete poluge državne nasilja na vlasti i u podaništvu bila samo jedna klasa. To je paradoks sličan onome iz stare Juge: na vlasti je radnička klasa, pa radnička klasa drži i tvornice i njima upravlja ali istovremeno organizira sindikate da se brinu o radničkim pravima pred poslodavcem, dakle, samim sobom, i k tome s vremena na vrijeme padne i pokoji dobar štrajk u kojem radnička klasa prosvjeduje protiv same sebe.
Svejedno, vaš je konačni cilj ukidanje države. To je jasno.
E, tada će od vas obrazovane, tj. prilagođene, skupine, vijeća, federalne zajednice, kako god, uspješno, dakle, koordinirano i učinkovito, upravljati i kanalizacijom i bolnicama i izvorima vode i nuklearnim elektranama – koordinirano i učinkovito – sve BEZ DRŽAVE.
Znači li to da nam na koncu država ipak ne treba da bismo imali školu i bolnice i izvore vode s kojih je svi mogu ravnopravno crpsti.
Hm, hm…. Da, to je to.
Možemo, dakle, sve i bez države.
Razlika između vas i nas je u tome da smo mi uvjerenja da se država ne može debirokratizirati jer je parazitiranje sama bit njezinog postojanja (uzgred, država je jedina organizacija koja ne živi od dobrovoljne članarine ili priloga svojih članova, nego od prisilnog nameta koji se izravnije naziva: reket) te u činjenici da mi, za razliku od vas, imamo znatno više povjerenja u volju i sposobnost ljudi.
Organizirano povedimo revoluciju radi rušenje kapitalizma i potom bez posredovanja komiteta i drugih sveznajućih dogmatika dajmo narodu da se sam organizira bez nepotrebnog plaćanja reketa organiziranoj političkoj birokraciji.
20 rujna, 2010 at 19:31
A ja sam mislio da ćete nas u uputiti na neke vaše teorijske dokumente, odnosno da ćete reći nešto pametno u vezi s pokrenutim pitanjima.
Što se tiče vaših primjedbi, možemo odgovoriti kako smo svi skupa još 1990. pustili ljude da se samoorganiziraju i naprave ono što je za njih najbolje – opljačkaju i unište hrvatsku privredu.
Istina, bio sam tada “oholo nepovjerljiv” prema dr. Franj Tuđmanu, ali to nije bila neka šteta – bilo je više onih poput vas koji su imali puno povjerenje, pa se stvar mogla obaviti bez nekih velikih zapreka.
Uglavnom slobodni pojedinci koji znaju što je za njih najbolje, žive sasvim lijepo, dok oni neslobodni opterećeni kojekakvim skrupulama i fiks idejama o pravednom društvu, polagano skapavaju ili su već pod ledinom, tako da su vaše parole u velikoj mjeri već ostvarene.
21 rujna, 2010 at 08:25
yvesz, vidim ja da si mi nervozan, a nervozan me ne možeš voditi ni u wc a posebno ne u vašu bolju budućnost.
90-te, pa Tuđman pa šizofreno imputiranje mojih političkih stavova…
Samo gomila nemoći.
Idem ja dok je na vrijeme.
Puno sreće, drugovi.
Nemate šanse.
22 rujna, 2010 at 23:44
Iz nekog razloga je veoma često ljudima koji pokazuju sklonosti prema anarhističkim rješenjima jako teško argumentirati strpljivo i polako, te davati protuargumente. Jednostavnije je završiti u predvidljivom namjerno i umjetno dramatičnom stilu “ja odlazim”. Pa, koga briga.
No, u ranijem postu naveden je jedan novi argument na koji sam dužan odgovoriti (ostalo su samo fraze i ponavljanje rečenoga). Ne radi se o tome da je država kao takva nužni uvjet postojanja društvene infrastrukture i civilizacijskog napretka. Radi se o tome da je država u određenom trenutku u povijesti i određenom kontekstu (te naravno, u jednom posebnom obliku), na zadanoj razini društvenih i proizvodnih odnosa (povezano s time i ljudske svijesti), koji još uvijek podrazumijevaju postojanje društvenih klasa u nekom obliku, nenadomjestiva. Govorite apstrakno o državi, bez uzimanja u obzir povijesnog konteksta, je krajnje pogresno i besmisleno. To je kao da govorimo o tome je li npr. parni stroj dobar ili loš, ne pitajući se jesmo li u 17.st ili 21.st. Ono gdje se ne razumijemo je to da je POLITIČKA VLAST DEMOKRATSKIH VIJEĆA TAKOĐER OBLIK DRŽAVE, točnije radničke države i da ona ne iskljucuje postojanje sredisnje vlasti i mehanizama vlasti većine nad manjinom.
Jugoslavija nije bila utemeljena na istinskoj radničkoj vlasti tako da ta priča ne spada tu.
23 rujna, 2010 at 09:45
Rb-ovac, prije svega, licemjerno je što mene optužuješ za neargumentiran, malne kukavički, odlazak a da pritom svog druga yvesza niti slovom nisi makar ukorio što se bez ikakvih osnova ustobočio s Tuđmanom, devedesetima i drugim iskonstruiranim objedama.
Takav pristup blizak je paroli iz “Životinjske farme”: “Sve su životinje jednake, ali su neke jednakije.”
Ne sluti na dobro, je li tako?
A sad o tvojemu komentaru.
Ajde ti meni lijepo, ali bez floskula i općih mjesta, molim te, opiši kako bi izgledao prijelaz državnog aparata u ruke demokratskih vijeća.
Dakle, izvoli: masovnom ste revolucijom preuzeli vlast i što dalje?
Tko preuzima ministarstva, agencije i sl. i kako se organizira život, recimo, u nekoj ličkoj vukojebini, tko preuzima zatvore i tko radi na groblju a tko na filozofskom fakultetu, i, naravno, što je s pornografijom?
Koliko traje proces tranzicije u nedržavno stanje i tko odlučuje da je došao trenutak?
Uzgred, ako je, kako ti kažeš, “POLITIČKA VLAST DEMOKRATSKIH VIJEĆA TAKOĐER OBLIK DRŽAVE”, znači li to da će država opstati ili ćete dokinuti demokratska vijeća.
Prije toga, molim te da mi daš vašu definiciju države.
Znam da je pitanja na pretek ali to je ono što mene i neke moje poznanike zanima: dakle. konkretno i općih mjesta bez naročite teorije.
Unaprijed hvala.
26 rujna, 2010 at 18:48
Eto, sada možemo razgovarati, kada su pitanja tako postavljena. Što se tiče yvesz-ovog komentara : on nije rekao “odlazim”, a osim toga njegovo spominjanje Tuđmana nije bezvezno nego je zapravo argument i kritika onih koji vjeruju da se sve rješava ako se dignu ruke i ljudima tobože pusti da se “samoorganiziraju” (što samo znači da će ih organizirati netko drugi – u ovom primjeru kontrarevolucija). Mislim da je to želio reći. S obzirom da se s njim slažem ne vidim zašto bih ga trebao napasti.
Odgovori…
Masovnom je revolucijom preuzeta vlast. Konfisciramo kapitalistička sredstva za proizvodnju i ona se predaju na upravljanje radničkim vijećima (tamo gdje su već u toku revolucije formirana radnička vijeća na radnim mjestima upravljanje vrše ona direktno, u okvirima koje zadaje centralno radnićko vijeće na razini čitave zemlje; tamo gdje ona nisu formirana vrši se nacionalizacija i vlast preuzima centralno radničko vijeće, sve do osnivanja odgovarajućeg tvorničkog savjeta). Centralno radničko vijeće, hajmo to tako za sada nazvati, sastoji se od delegata izabranih od strane onoga što se u Rusiji zvalo sovjeti – strukture koje obuhvaća sva radnička vijeća na razini npr. jednog grada, te su izabrani općim pravom glasa, u svako doba smjenjivi, kao i bez materijalnih povlastica. Centralno radničko vijeće predstavlja radno, zakonodavno i izvršno tijelo.Jasno je po sebi – parlament se raspušta. U svim institucijama (znači i bolnice, fakulteti, zavodi…) i poduzećima uspostavljaju se vijeća koja uređuju poslove u svojoj domeni…Naravno, unutar sistema vijeća postoji puna sloboda govora, kritike i diskusije, kao i osnivanja političkih partija.
Proces tranzicije nije unaprijed zadan nego ga određuju objektivni uvjeti – otpor poraženih klasa, ekonosmki razvoj i smanjivanje socijalnih i klasnih razlika (i nakon eksproprijacije kapitalista postoje različite društvene skupine – npr. radnici, intelektualci, administracija, sitna buržoazija) , uključivanje stanovništva u procese upravljanja i dezintegracija birokratskog aparata, da navedemo samo neke.
Za nas je država, klasično, struktura za ugnjetavanje jedne klase od strane druge. (dakle, i radnici ugnjetavaju kapitaliste kada izgrašuju novo društvo, jasno). Država znači postoji dok postoje i klase .
U vezi zadnjeg pitanja – naravno, niti jedno niti drugo. Demokratska vijeća na određenom stupnju mijenjaju svoju svrhu i postaju oslobođena klasnih interesa, a time će vjerojatno promjeniti i svoj oblik…
27 rujna, 2010 at 09:57
hvala na iscrpnom odgovoru.
27 rujna, 2010 at 18:10
Da, Tudjmana i devedesete sam spomenuo da bih ilustrirao problem, a ne da bih “konstruirao nekakve objede”. Zato ne vidim razloga za ljutnju.
Inace ona ideja sa referendumom, recimo o “detajkunizaciji Hrvatske” i uvodjenju radnickih vijeca mi se cini zgodnom. Mozda bi trebalo staviti odgovarajucu anketu na neki posjeceniji site i malo stvar razglasiti, pa da onda vidimo sto ljudi misle i hoce.
9 ožujka, 2011 at 23:10
Bravo ekipa, kroz borbu različitosti u novi kvalitet! Na eksponirane hrvatske intelektualce ne računajte. Vi ste intelektualci a ne oni!Zašto oni nisu intelektualci? Zato što se u Akademiju nauka ulazi ne sposobnostima nego pripadnostima krugovima trenutne političke moći. Zato što se profesorom na fakultetu postaje ne sposobnostima nego pripadnostima glavnim strujama.Intelektualci na fakultetima dobili su mogućnost da peru novac iz privrede kroz razne projekte i tako se bogate u procesu odnarođivanja i kupovine njihive šutnje od strane krupnog kapitala. Za Branka Grčića(namjerno ne pišem Dr.) u “Slobodnoj”(ili “Jutarnjem”?)se kao osnovna karakteristika biografije navodi “da je riješio financijsku situaciju familije i omogućio im ugodan život”.To sa svojom profesorskom plaćom nije mogao,a nigdje nema ni traga informaciji da ima privatni biznis.O stručnosti i produktima te stručnosti uopće ne želim raspravljati. “Intelektualci” su kupljeni i na njih ne računajte. Vi ste novi intelektualci,ali vaše poslanje nije da međusobno filozofirate u nedogled nego da mjenjate svijet,osvješčujući sve one manje sretne u mogućnostima približavanja pravim informacijama, a koji su zbog toga izmanipulirani.Koji vam je zajednički cilj? Odbacivanje kapitalizma? Surađujte! Detalji će se rješavati u hodu.
4 svibnja, 2012 at 14:07
Bravo Petre!!!Potpisujem sve što si napisao.Vratimo dostojanstvo ljudskoj rasi!Dosta je bilo terora manjine kojima je dominantan primozak, a faza osobnog razvoja anusna.Čak ni doktorati nisu garancija nečije stručnosti nego najvjerojatnije podobnosti i pripadanju grabežnom sloju hohštaplera.Takvima neoliberalna društva omogučuju dominaciju i što hitnije se treba organizirati da bi se svi ti grabežljivci kao neostvareni ljudi bacali na smetlište povijesti.