Blokade fakulteta širom Hrvatske u ukupnom trajanju od mjesec dana, započele preuzimanjem Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nesumnjivo predstavljaju za sada najvišu točku razvoja i artikulacije socijalnog pokreta u Hrvatskoj. Značaj ovih događaja ne proizlazi samo iz dosljednog isticanja temeljnog zahtjeva studenata za besplatnim školstvom, već i iz raširene upotrebe metode blokade i shvaćanja da je  jedino na taj način moguće voditi učinkovitu borbu za ostvarenje navedenog cilja. U borbi za ostvarenje besplatnog školstva kolegice i kolege su na dvadesetak fakulteta pokazale neviđenu energiju, požrtvovnost i, kada je to bilo potrebno, hrabrost u sukobima s upravom i studentskim birokratima. Oni su time pokazali svim potlačenim skupinama, prvenstveno radnicima, na koji način i kojim metodama se treba izboriti za svoja prava. Iskustva stečena u ovim događajima bit će dragocjena u daljnjem razvoju klasne borbe.

Zbog svega rečenog vrlo je lako upasti u nekritičku glorifikaciju pokreta, no umjesto nje cilj nam mora biti pružiti ozbiljnu kritičku analizu njegovog kretanja i obilježja, posebno u kontekstu ukupnog razvoja klasne borbe i trenutne političko – ekonomske situacije. Jedino na taj način možemo učiti na dosadašnjim iskustvima pokreta, te se pripremati za buduće borbe.

1. Studenti kao društvena skupina i blokade fakulteta

 Netom prije početka blokada bez ikakvih pretjerivanja mogli smo konstatirati da su studenti  pasivni, razjedinjeni i neorganizirani, daleko od stanja u kojemu bi mogli jasno i precizno kao skupina artikulirati svoje zahtjeve i sa njima borbeno istupati prema van. Blokade su u munjevitom slijedu događaja značile duboki kvalitativni skok u sasvim oprečno stanje stvari – nevjerojatnom brzinom one su prisilile do sada neaktivne i uspavane studente da se aktiviraju, bore, radikaliziraju, zauzimaju stavove, agitiraju, sukobe sa upravom i nazadnim pripadnicima svoje populacije, te da usprkos pritiscima svoje plenume održavaju ispred fakulteta pod suncem i na kiši. Godine tihog akumuliranja nezadovoljstva prošarane povremenim studentskim prosvjedima odjednom su, zahvaljujući radu dijela najsvjesnijih studenata koji je omogućio preuzimanje Filozofskog fakulteta u Zagrebu, iznenadnim bljeskom rodile lavinu studentskog pokreta širom zemlje. Na tom primjeru sasvim jasno vidimo dinamiku razvoja klasne borbe. Za razliku od onoga što tvrde oni koji nastoje uspavati otpor potlačenih skupina, da bismo započeli borbu protiv postojećeg poretka ne trebamo imati većinu (i za nju se tiho boriti jedino propagandom) – ako borbu vodimo dosljedno, beskompromisno zastupajući interese potlačenih skupina većinu ćemo steći kroz samu borbu. To se događalo tijekom svih velikih radničkih i socijalnih pokreta u povijesti, te se potvrdilo i tokom ovih blokada – manjina najsvjesnijih i najborbenijih studenata vrlo je brzo u toku blokade uspjela na svoju stranu pridobiti masu studenata koji su još do jučer bili neaktivni i indiferentni, a u samo par narednih dana su se pretvorili u požrtvovne aktiviste. Spomenutim blokadama studentska populacija se formirala kao jedina potlačena skupina koja je u ovome trenutku u punoj mjeri svjesna vlastitog položaja i zahtjeva, sposobna da ih artikulira i beskompromisno zastupa. Činjenica da je tome tako nipošto ne proizlazi samo iz objektivnih materijalnih okolnosti, s obzirom da su uvjeti života i rada puno teži npr. industrijskoj radničkoj klasi, već ukazuje na neizmjernu važnost subjektivnih faktora – organizacije, stupnja povezanosti skupine, propagandnog i političkog rada itd.

Studentske blokade su sasvim jasno pokazale još jednu bitnu činjenicu pred kojom se nikako ne smiju zatvarati oči – heterogenost studenata kao skupine u vidu velikih razlika pojedinih slojeva studentske populacije. Tu nipošto ne mislimo na razlike individualne prirode, već prvenstveno na one koje stoje u odnosu spram klasne pripadnosti. Sasvim je logično da će siromašni studenti biti gotovo instinktivno i najdublje vezani uz ideju besplatnog školstva, dok će bogati studenti biti ili skloniji indiferentnosti ili skloniji npr. padanju pod utjecaj propagande za sustav “izvrsnosti” (odnosno linearnog plaćanja) i neprijateljstvu prema ideji besplatnog školstva (suština linearnog modela je davanje povlastica najbogatijem sloju studenata). Između tih dviju krajnosti imamo cijeli niz prijelaznih točaka, što je u određenoj mjeri povezano s kolebljivošću jednog dijela studentske populacije. Usprkos snažnoj ideološkoj propagandi usmjerenoj protiv besplatnog školstva, te znatnim razlikama u plaći kod različitih skupina radnika, činjenica da većina ljudi pripada radnicima (pa tako i roditelji studenata ili sami studenti) omogućuje da većina studenata podupire zahtjev za besplatnim školstvom. Ovdje cijelo vrijeme govorimo samo o društvenoj tendenciji i nipošto nam nije namjera tvrditi da se navedene konstatacije mogu bukvalno primjenjivati na individualnim slučajevima.

Ranije spomenute velike razlike sasvim su se jasno manifestirale na fakultetima na kojima se uprava otvoreno protivila blokadi i na svoju stranu uspjela pridobiti dio najnazadnijih studentskih slojeva (manjinu), prvenstveno pripadnika studentskog zbora i njihovih sljedbenika (o analizi odnosa studentskog zbora i plenuma bit će govora kasnije). Sasvim suprotno od umjerenih struja u studentskom pokretu, te logike intervencija liberala i NGO scene, nije nam ni na kraj pameti fetišu “studentskog jedinstva”,”mirnog rješavanja sukoba” i “pomirenja” prinositi kao žrtvu interese studentskog pokreta i njegov razvoj, te omogućiti da najnazadniji slojevi uspore i povuku sa sobom one koji su najnapredniji. Ne samo da takva diferencijacija i otvoreni sukob onih koji su za i protiv blokade nisu loši, već  omogućuju kristalizaciju stvari, izoliranje onih koji pokret vuku u nazad, te jasniju artikulaciju stavova studentskog pokreta i njegov ubrzani razvoj. Logika “pomirenja” i “studentskog jedinstva” dovela je samo do umrtvljivanja protesta, potčinjavanja većine manjini – naprednih nazadnima, te nužnog propadanja i neuspjeha blokada u slučajevima u kojima je trijumfirala. Neka nam to bude pouka za ubuduće da slične umjerenjačke pozive na “pomirenje”, “mirno rješavanje sukoba” i jedinstvo” shvatimo kao (svjesnu ili nesvjesnu) želju za razbijanjem pokreta umotanu u sladunjave fraze i odbacimo je s gnušanjem.

Na dijelu fakulteta na kojima je blokada uspjela spomenute razlike neprestano su dolazile do izražaja u vidu neprestanih pokušaja razbijanja blokade od strane određenih skupina studenata. Također, isto se sasvim lijepo vidjelo prilikom diskusije o prijedlogu formiranom od strane uprave da školstvo bude besplatno “za sve koji ostvaruju više od 40 ECTS bodova po godini” (ovom prilikom ne možemo ulaziti u sve ogromne probleme vezane uz ovaj prijedlog, no ključno je da svako plaćanje studija znači direktnu diskriminaciju po socijalnoj osnovi). Tada je došlo do jasne podjele na one koji su se složili sa prijedlogom, te one koji su ostali dosljedni i vjerni originalnom zahtjevu za besplatnim školstvom.

Od velike je važnosti da oni koji su najborbeniji budu svjesni velikih razlika i podjela unutar studentske populacije i  da od njih ne bježe, već da nastoje pridobiti većinu studenata za najbeskompromisniju i najborbeniju liniju djelovanja, otvoreno se politički sukobljavajući sa svima koji stvar usporavaju ili vuku u nazad (po potrebi i formiranjem stalnih ili privremenih frakcija); boreći se za većinu na plenumu.

 2.      Studentski plenum

 Logika vođenja blokade, te rješavanja svih pitanja koja su se postavljala pred studentski pokret, počivala je na dosljednoj primjeni najšire neposredne demokracije. Sve odluke donosile su na svakodnevnim plenumima nakon rasprave i glasanja u kojima su posve ravnopravno mogli sudjelovati svi koji su za to bili zainteresirani. Svi studenti mogli su po prvi puta ravnopravno sudjelovati u kreiranju studentske politike i rješavanju pitanja koja su za njih od neposrednog interesa; konačno je ta funkcija bila oteta iz ruku malog broja karijerističkih i oportunističkih formalnih “studentskih predstavnika” usko vezanih uz volju parlamentarnih političkih stranaka, te predana svim studentima. Plenum kao organ je također, za razliku od institucije “studentskog predstavništva”, predstavljao realnu političku moć, sposobnu da ravnopravno pregovara sa fakultetskom upravom i ministarstvom. Njegova moć je proizlazila iz mase studenata koji su ga činili, te koji su bili u stanju blokirati nastavu i staviti fakultet pod svoju kontrolu.

Postoji cijeli niz razloga zbog kojih je plenum najbolji mogući organ studentske demokracije i zbog kojih najbolje odgovara zadacima koji se postavljaju pred studente. Prije svega, najprirodnije je da o pitanjima koja se tiču svih neposredno odlučuju svi, a ne neke zatvorene grupice ili maleni broj nametnutih predstavnika. Plenum u potpunosti ukida podjelu na studentsku političku elitu i običnu masu studenata. Dok studentski parlament paralizira i pasivizira studente, njihovu političku aktivnost svodeći na izlaske na rijetke izbore, formirajući masu koja ne odlučuje  o ičemu i malen broj odabranih koji je pozvan odlučivati za sve (prirodno sklonih oportunizmu, zloupotrebi položaja, krađi itd.); studentski plenum u politički rad uključuje sve zainteresirane studente – tjerajući ih da se angažiraju, promišljaju i brane svoje pozicije. Na taj način plenum neprestano generira aktivizam, kritičnost, angažiranost i samosvijest kod studenata. U skladu s time, plenum otežava manipulaciju studentima i izdaju studentskih interesa od strane oportunističkih skupina. Također, maleni broj izabranih delegata oslobođenih imperativnog mandata bio bi  sklon kompromisima, popuštanju i kapitulaciji uslijed pritisaka ili podmićivanja od strane fakultetske uprave i ministarstva. Plenum je načinom svojega rada i masovnošću koja mu je svojstvena u dobroj mjeri zaštićen od takvih opasnosti. Nasuprot svemu što su prije početka blokada tvrdili skeptici i kritičari neposredno – demokratskog načina upravljanja, sasvim se jasno pokazalo u kojoj je iznenađujućoj mjeri takav sustav efikasan i primjeren zadacima sa kojima se nose studenti. Ne treba bježati od činjenice da plenumima u pravilu nije prisustvovala većina od ukupnog broja svih studenata. To može pričinjavati probleme liberalima u svjetlu njihovih apstraktno – demokratskih koncepcija (nemali broj njih se nalazi o otvorenoj kontradikciji sa sobom samima i svojim koncepcijama budući da podupiru blokadu; Žarko Puhovski je, međutim, ostao dosljedan), no nipošto ne i nama. Potpuni legitimitet plenumu daje činjenica da svi mogu doći na njega i prisustvovati njegovom radu. Oni koji ne dolaze dobrovoljno se odriču svojega prava i prepuštaju drugima da odlučuju umjesto njih. Ma koliko studenata došlo ili ne došlo – pravo na odlučivanje mogu imati samo oni koji su spremni na minimalnu žrtvu dolaska i sudjelovanja u radu plenuma. Ne može se dozvoliti da, u ime nekih apstraktno-demokratskih koncepcija, najpasivniji i najnazadniji slojevi studentske populacije paraliziraju studentski i socijalni pokret, te sabotiraju neposrednu demokraciju.

Još jednu stvar u vezi plenuma treba posebno istaknuti – plenum je jedino tijelo koje može adekvatno izražavati dinamiku razvoja socijalnih kretanja. Naime, društvo ne smijemo shvatiti kao statičnu tvorbu, već kao strukturu koja se nalazi u stalnoj promjeni – to posebno vrijedi za periode izraženog razvoja socijalnih pokreta koji su veoma dinamični i bogati događajima. Tijekom studentske pobune stvari se razvijaju i mijenjaju u roku od nekoliko sati – javljaju se novi problemi, mjenjaju se odnosi moći, pokret se širi ili stagnira, svijest studenata se mijenja i radikalizira, mase neodlučnih ili čak ranijih protivnika pokreta priključuju se blokadama itd. Budući da se plenum sastaje svakodnevno on direktno izražava sva navedena kretanja, posebno u vidu neprestane promjene linije koja trenutno u njemu ima većinu. Svi drugi oblici odlučivanja nisu ni najmanje u stanju da u toj mjeri izraze spomenuta složena kretanja, štoviše oni uslijed toga u određenim trenucima nužno zastupaju shvaćanja i stavove koji su u potpunosti strani studentima i koji sa pokretom nemaju ikakve veze (iako je vrlo lako da to na početku nije bio slučaj). Mandat “studentskih predstavnika” npr. traje više godina i sve da su u trenutku kada su bili izabrani zastupali stavove većine (a nisu), stavovi većine se u sklopu socijalnog pokreta mogu korijenito promijeniti u roku od nekoliko dana, a ne nekoliko godina. Slična je stvar i sa referendumom kao oblikom izjašnjavanja – referendum se odvija u određenom trenutku razvoja pokreta i eventualno može izraziti trenutno stanje stvari. No, sam razvoj pokreta će nužno opovrgnuti to trenutno stanje stvari i dovesti do nekog drugog stanja stvari. Logika referenduma stoga nastoji zaustaviti razvoj pokreta i umrtviti ga na nekoj određenoj točki, te time predstavlja opasnost po njegov daljnji razvoj. To su savršeno dobro znali protivnici blokade koji su zahtjevali provedbu referenduma o blokadi na nekim fakultetima, nastojeći pritom, naravno, putem njega stvar zaustaviti na onoj točki koja njima samima najviše odgovara. Provedba referenduma primjerice na Hrvatskim studijima u Zagrebu jedna je od stvari (uz liberalne koncepcije “studentskog jedinstva” i “pomirenja”) koja je omogućila neuspjeh blokade.

Govoreći u nužnosti ukidanja kapitalizma, te temeljnim obilježjima novog društva, socijalizma, koje njegovim nestankom mora nastati, u Programskim osnovama Radničke borbe konstatirali smo da se ono postiže uz “socijalizaciju sredstava za proizvodnju, formiranje radničkih vijeća i njihovo preuzimanje upravljanja tvornicama i sredstvima za proizodnju uz savjetovanje sa stručnjacima, izgradnju autonomne samoupravne strukture, koju čine radnici, te koja proizlazi iz baze te se diže prema vrhu i u konačnici demokratsko-planski preuzima kontrolu nad proizvodnjom “ i dalje, da se demokracija svojstvena tom društvu “temelji na postojanju društvenih savjeta na svim strukturama i razinama, u čijem radu sudjeluju svi zainteresirani, kroz koje rješavaju pitanja koja su za njih od konkretnog interesa, te biraju svoje predstavnike i rukovodstvo, koji su u svako doba smjenjivi, ne primaju plaću veću od prosječne radničke plaće, te su izabrani općim pravom glasa. To se odnosi na sve društvene institucije, a prije svega na upravu, sudstvo i školstvo”.

Studentski plenum po logici svojega funkcioniranja i svojim obilježjima predstavlja upravo klicu takvog vida organizacije. Naša je težnja ne samo da plenum postane jedino i stalno studentsko tijelo, već da se cjelokupna politička i ekonomska struktura društva (prvenstveno sfera proizvodnje materijalnih dobara) izgradi na osnovi upravljanja od strane svih zainteresiranih – bez monopola, bez podjela elita – masa, bez kapitalista, bez prividne demokracije! Uz najširu moguću neposrednu  demokraciju, odlučivanje od strane svih zainteresiranih, te društvenu demokratsku kontrolu nad proizvodnjom i raspodjelom (prvenstveno putem radničke vlasti u tvornicama)! Velika važnost studentskog plenuma proizlazi od tuda što on predstavlja prvu pojavu takvog tipa organizacije koja se iz socijalnih borbi rodila u suvremenom hrvatskom društvu. Studenti su sasvim jasno pokazali radnicima kojim putem treba ići da bi se izašlo iz krize – ujediniti se, okupirati tvornice, stvoriti štrajkačke odbore (koji funkcioniraju na istom principu kao i studentski plenum) i preuzeti proizvodnju na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou. Tada će se radnici i studenti moći zajednički izboriti za razbijanje represivnih mehanizama države kapitalista – bogataša i formiranja vlasti koja će počivati na radničkim savjetima i studentskim plenumima. Za razliku od onoga što misle mnogi, studentski plenum nije naprosto skup studenata, sastanak neke nezavisne inicijative, organ civilnog neposluha itd., već nova struktura, nova institucija utemeljena na neposrednoj demokraciji; organ vlasti masa po logici svojega funkcioniranja sukobljen sa svim postojećim institucijama (studentski zbor i “predstavnici”, senat fakulteta, ministarstvo, sabor, država…). On je politički oblik kojemu nesumnjivo pripada budućnost, ne samo studentskog pokreta, već i čitavog društva.

U svim dosadašnjim događajima jasno se pokazalo da su studentski zbor i studentski plenum po logici svojega funkcioniranja u potpunosti nespojivi i sukobljeni. Tamo gdje se uspostavio plenum studentski zbor je izgubio potpuno svaki smisao. Svim je studentima postalo jasno da sve funkcije koje obavlja zbor može bez ikakvih problema obavljati plenum, štoviše još nemjerljivo kvalitetnije i demokratskije. U velikoj većini slučajeva članovi studentskog zbora su stoga iz sasvim razumljivih razloga (dodatno vezanih uz ranije naznačene razloge političke i klasne prirode) predstavljali najveće neprijatelje kako blokade, tako i plenuma. U slučajevima kada su “studentski predstavnici” pristali uz plenum i blokade predstavljali su najoportunističkiji, najumjereniji i najkolebljiviji dio pokreta (sasvim je sigurno da i u studentskom zboru postoje pošteni pojedinci s najboljim namjerama, no to nas se ovdje ne tiče, mi govorimo o općoj tendenciji i zboru kao instituciji). Sasvim je očito da studentski plenum i zbor ne mogu koegzistirati i svaka ideja koja ide u tom smjeru je promašena – prvi je neposredno – demokratski, drugi je birokratski; prvi budi i aktivira studente, drugi ih pasivizira i uspavljuje; prvi pripada stoga budućnosti, a drugi prošlosti…Naša želja mora biti sasvim jasna – ukidanje studentskog zbora i prijenos svih njegovih funkcija na studentski plenum. U težnji ka tom cilju prepreku nam predstavlja nekoliko stvari – prvo, plenum se za sada kao političko tijelo ne nalazi u okviru postojećih pravnih odredbi, dok je postojanje i rad zbora uređeno pravilnicima na razini ministarstva i sveučilišta. No, to nas ne treba suviše brinuti. Pravna odredba ima realnog smisla samo ako iza nje stoji neka društvena moć, kada to nije tako ona se bez ikakvog otpora može ukinuti u roku od nekoliko sekundi. Činjenica je da realna moć, utjelovljena u tisućama studenata, stoji iza plenuma kojega jasno shvaćaju kao svoj organ, a ne iza zbora. Ono što predstavlja ozbiljan problem jest činjenica da su se plenumi uspostavili u pravom smislu riječi samo na dvadesetak fakulteta na kojima je provedena blokada. Također, mora se imati na umu da se snaga plenuma i njegov utjecaj veoma razlikuju od fakulteta do fakulteta i pitanje je koliko će se plenuma uspjeti održati u periodu između kraja ovog vala blokada i početka novih blokada (koje će, nadamo se, nastupiti početkom jeseni). Uz to jednu od najvećih slabosti razvoja dosadašnjeg pokreta u organizacijskom smislu predstavlja činjenica da nisu uspostavljene dovoljno čvste veze između pojedinih plenuma u vidu izgradnje jedinstvene strukture, te da nije formirana jedinstvena koordinacija plenuma na nacionalnoj razini (“plenum plenuma”). Studentski zbor, pak, predstavlja izgrađenu strukturu razvijenu po svuda, uz jasno izgrađenu hijerarhiju. No, kako god bilo, sigurni smo da će razvoj socijalnog pokreta neprestano stvarati nove i nove plenume, dodatno osnaživati postojeće, te ponovno oživljavati ugašene; uz slabljenje pozicija zbora. To ne znači da možemo mirno čekati i prepustiti stvar slučaju u pogledu studentskog organiziranja. Dužnost svjesnih studenata je da neprestano poduzimaju sve što je moguće kako bi se ojačala snaga plenuma, povećao stupanj integracije među pojedinim plenumima, plenum formirao svugdje gdje je to moguće; te također ukazuju na nužnost ukidanja studentskog zbora i prenošenja svih njegovih ovlasti na plenum.

3. Studentska pobuna u kontekstu postojećeg obrazovnog sustava, njegovih institucija i bolonjskog procesa

Studentska pobuna koja je započela 20.4.2009. preuzimanjem Filozofskog fakulteta ujedno je predstavljala i prvu jasnu manifestaciju želje za besplatnim školstvom od strane značajnog broja studenata. Ako izuzmemo prošlogodišnji studentski prosvjed u povodu borbe protiv komercijalizacije školstva (koji nije bio suviše masovan), svi raniji izrazi nezadovoljstva ograničavali bi se na umjerenije zahtjeve, kao i one koje je jednostavnije izboriti – besplatni diplomski, jasno definiranje zvanja prvostupnika, usklađivanje novih i starih diploma, eventualno smanjivanje troškova studiranja…U odnosu spram ovih zahtjeva zahtjev za besplatnim školstvom je daleko radikalniji, dublji i dalekosežniji. Logika razvoja društvenih kretanja i socijalnog pokreta učinila je ovaj zahtjev, koji se prije nekog vremena mogao čuti samo od uvjerljive manjine studentskih organizacija, po svuda raširenim i prihvaćenim; nerijetko tjerajući njegove dojučerašnje protivnike da se priključe borbi za njegovo ostvarivanje. Ono što je od posebnog značaja, a što smo spomenuli na početku, jest to da su studenti ovom prilikom za ostvarivanje zahtjeva odlučili iskoristiti metodu blokade kao jedino efikasno sredstvo. Nepogrešivom metodom pokušaja i pogreške došlo se do svijesti o tome da nema smisla pisati žalbe ministarstvu, angažirati odvjetnike, organizirati samo povremene prosvjedne skupove (značaj prosvjeda svakako postoji i on je prvenstveno organizacijski, mobilizacijski, te propagandni – no, ne može se očekivati da može služiti kao učinkovito sredstvo za ispunjavanje zahtjeva). Sve ove metode isprobane su već stotinu puta i nisu dale ikakvog rezultata. Postalo je očito da treba upotrijebiti metode koje u sebi uključuju  primjenu sile, poput blokade. (Svako djelovanje koje znači prinudu ili restrikciju po određeni skup pojedinaca de facto predstavlja određeni oblik primjene sile (dakle, nasilja) nad njima. Mi ne smatramo da od te činjenice treba bježati ili se zbog nje zgražati. Svako nasilje koje je nužno za ostvarivanje progresivnog cilja, a da ga pritom ne kompromitira ili logikom svoje upotrebe ne dovodi u pitanje njegovo ostvarenje jest u potpunosti opravdano nasilje. Zbog toga su još jednom u svojoj potpunoj zbunjenosti liberali veoma smiješni – opravdavaju blokadu, govore o “nenasilnom civilnom otporu” itd., a ne vide da blokada onemogućuje studentima i profesorima koji to žele da pohađaju predavanja, t.j. da predstavlja itekako plastičan vid primjene materijalne sile. Još jednom na djelu imamo isprazne sentimentalne fraze umjesto dosljedne i objektivne analize). Dakle, svi studenti su shvatili da se ne treba moliti institucijama i od njih očekivati rješenje problema, već da se za svoje zahtjeve treba izboriti. Masovno prihvaćanje te jednostavne činjenice označava prelazak na puno višu razinu svijesti studenata kao društvene skupine, što nesumnjivo predstavlja jedan od neizostavnih preduvjeta za buduće pobjede. Takav stav sadržava, doduše još u dobroj mjeri implicitno, neprijateljski odnos spram institucija u sferi obrazovanja i to ne samo institucija kao institucija koje čine ti i ti konkretni ljudi, već institucija takvog tipa uopće. Ono što predstavlja prepreku daljnjem brzom razvoju shvaćanja u tom smjeru jest stalno prisutna potreba za personifikacijom neprijatelja. Jasno je da studenti, u prvom redu zbog razloga propagandne prirode, trebaju istaknuti svoje neprijateljstvo prema pojedincima koji obavljaju odgovorne i vidljive funkcije – npr. Draganu Primorcu. U tome nema išta loše. Međutim, problem je u tome što takav način nastupa može dodatno ohrabriti raširena shvaćanja koja sve uzroke problema vide u nesposobnim i nekompetentnim ljudima, neodgovornosti, korupciji…Time se zanemaruje strukturna narav problema. Svakako da su istaknuti pojedinci na razini ministarstva, sveučilišta itd. odgovorni za podupiranje postojećeg stanja i kao takvi moraju snositi i posljedice. No, oni su samo subjektivni činioci u sklopu strukture s ugrađenom tendencijom ponašanja u tom smjeru. Dok se suštinski ne promijeni način funkcioniranja ministarstva, sveučilišta, te svakog fakulteta neće biti otklonjen temeljni uzrok problema. Smatramo da je od izuzetne važnosti da to svi shvatimo i da vođeni tom spoznajom usmjeravamo svoje aktivnosti. Koja je suština tih “suštinskih promjena”? Ukidanje postojećih institucija koje jamče birokratsko komandiranje odozgo povezano s interesima kapitala i političkog establišmenta, te stvaraju logiku potčinjavanja, karijerizma i pasivnosti! Neposredno – demokratsko upravljanje i kontrola od strane samih studenata i profesora koja će jamčiti formiranje takvog sustava u čijem će središtu biti jedino znanje! Tada neće išta ostati od ministarstva, sveučilišta i fakulteta kakve danas poznajemo…To je ono što smo, još uvijek u dobroj mjeri nesvjesno, počeli činiti uvođenjem plenuma i borbom za besplatno školstvo. Trebamo samo još odlučnije nastaviti u istom smjeru.

Zahtjev za besplatnim školstvom ima očiglednu i snažnu socijalnu dimenziju. On je usmjeren prema cilju stvaranja školstva dostupnog svima. U kontekstu borbe za taj cilj pokazuju se međutim i njegovi nedostaci u socijalnoj dimenziji. On naime ostaje zatvoren jedino u oblasti obrazovanja, a za siromašnog studenta jednako je tako ključno i ono što se događa van te oblasti, a što je uslovljuje – troškovi puta, troškovi stanovanja i ostali životni troškovi. Do nestanka diskriminacije po socijalnoj osnovi u pitanjima obrazovanja stoga ne može doći samo uslijed uvođenja besplatnog školstva. Međutim, ostvarenje tog cilja značilo bi veliku pobjedu i ogroman korak naprijed u tom smjeru. Ova usputno skicirana kritika ima svoj ekvivalent u vidu ograničenosti zahtjeva za besplatnim školstvom u sferi samog obrazovanja. Naime, taj zahtjev uz svoju socijalnu dimenziju ima i jasnu dimenziju protivljenja komercijalizaciji školstva (komercijalizacija u osnovi znači snažno potčinjavanje znanja, tj. obrazovanja, principima koji su mu strani i nalaze se van njega, kao što je profit). Međutim, studentska pobuna se u svojim istupima, a to smatramo njezinom najvećom idejnom slabošću, ograničila samo na razmatranje komercijalizacije školstva u vidu plaćanja školarina i troškova, propuštajući pritom da se pozabavi razmatranjem komercijalizacije koja proizlazi iz principa postojećeg obrazovnog sustava, odnosno provedbe bolonjskog procesa. Štoviše, kontekst bolonjske reforme je potpuno nekritički uzet kao bogomdan i rješenje, u vidu prihvatljivog modela besplatnog školstva, je traženo isključivo u njegovom okviru. Time se borba protiv komercijalizacije školstva vodi uz tiho prihvaćanje obrazovnog sustava koji vlastitom logikom stvara komercijalizaciju školstva. To je očigledna proturječnost koja se u jednoj fazi razvoja studentskog pokreta mora ukinuti i razriješiti. Svjesni smo da mnogi studenti imaju iluzije i nedoumice u vezi bolonjskog procesa, što je dodatno pojačano njegovom nepotpunom provedbom. Da bi se one razriješile potrebno je najprije izvršiti analizu šarenog, zbrčkanog paketa koji se sastoji od sitnih i velikih, bitnih i nebitnih promjena, a koji nam predstavljaju kao bolonjski proces; te uočiti što je za njega uistinu suštinsko, a što je samo nesuštinski dodatak, ili samo posljedica suštinskog dijela. Najlakše ćemo to učiniti ako se upitamo: Koju logiku on slijedi? Koji su njegovi ciljevi? Čije interese zastupa? Koje su skupine najzainteresiranije za njegovu provedbu? Kakav je njegov odnos spram npr. tržišta, kakav spram bogatih, a kakav spram siromašnih? Smatramo da već i sama pitanja nude odgovore. Promotrimo npr. cilj integracije europskih sveučilišta. Ta integracija se ne zbiva, kako to neki veoma naivno misle, kako bi studenti mogli putovati i studirati gdje god žele (to ionako mogu samo najbogatiji), već uslijed razvoja europskog tržišta i njegove daljnje integracije koja zahtjeva mobilnost visokoobrazovanih kadrova i ujednačavanje diploma. Što je sa težnjom za skraćivanjem vremena studiranja, zašto se ona tako bjesomučno provodi? Sigurno ne zbog altruizma onih koji provode bolonjski proces i nastoje da što manje vremena izgubimo studirajući, već zbog potreba tržišta za visokoobrazovanom radnom snagom, smanjenja troškova itd. Postoji težnja koja je temeljna i predstavlja srce bolonjskog procesa – težnja za usklađivanjem visokog školstva i potreba tržišta. To “usklađivanje” se zbiva na vrlo jednostran način – tržište ostaje takvo kakvo je, a obrazovanje se mijenja, nastojeći se što bolje prilagoditi tržištu. Radi se o marketocentričnom sustavu u kojemu obrazovanje u svojoj nebeskoj sferi, zajedno sa ostalim planetima, kruži oko nepomičnog i nedodirljivog tržišta u središtu. Sasvim je jasno što to znači. Princip tržišta je profit, princip obrazovanja su znanje, stvaralaštvo i spoznaja. Ti principi su u potpunosti sukobljeni i njihovo pomirenje u okviru jednog sustava moguće je samo pod pretpostavkom nasilnog potčinjavanja jedne vrste principa drugima, odnosno potčinjavanja obrazovanja principima tržišta.  Bolonjski proces je snažan i dosljedan izraz ove težnje vođene prvenstveno interesima kapitala koji je u svojim zahtjevima sasvim jasan – želi što veće, što brže i što efikasnije samooplođivanje koje rađa novi profit. Dalekosežne posljedice su veoma jasne i zastrašujuće – potpuna specijalizacija i “fach idiotizam” do te mjere koja će značiti potpuno nerazumijevanje temeljnih principa samog područja, zapostavljanje znanstvenih istraživanja lišenih direktne tržišne primjene, propadanje tržišno neisplativih zanimanja itd. – jednom riječju propadanje samog znanja i obrazovanja uslijed potčinjavanja principima koji su znanju i obrazovanju u potpunosti strani. Stoga borbu protiv bolonjskog procesa u vidu zahtjeva za njegovim ukidanjem smatramo apsolutnim imperativom u sklopu studentskog pokreta. Potrebno je neprestano ukazivati na njegovu pravu narav i studente pridobivati za borbu protiv njega – sve dok ne uspijemo postići da rame uz rame zahtjevu za besplatnim školstvom stoji zahtjev za ukidanjem bolonjskog procesa i formiranjem obrazovnog sustava čija će svrha biti ne profit, već razvoj potpunih, razvijenih i kreativnih intelektualnih radnika.

 4. Studentska pobuna u kontekstu postojećeg društveno – ekonomskog sustava i razvoja socijalnog pokreta

Prilikom razmatranja studentske pobune treba imati na umu specifičnost momenta u kojemu se dogodila. Njezin nastanak se dogodio uslijed ekonomske krize obilježene silovitim udarom na životni standard i socijalna prava radnika, studenata i umirovljenika. Već je sama ta činjenica dovoljna da snažno socijalno intonirani studentski pokret shvatimo kao veliki korak naprijed u smislu organiziranja otpora potlačenih  nepodnošljivom stanju stvari. Studenti su svojim činom pokazali svim ostalim, još kolebljivim, potlačenima da se borba za vlastita prava mora odvijati uz pomoć upotrebe sile i pritiska usmjerenog prema institucijama, s obzirom da molbe i apeli neće učiniti išta, osim produbiti agoniju stotina tisuća radnika, nezaposlenih i umirovljenika. Studenti su od samoga početka bili svjesni, barem na instinktivnoj razini, ovoga aspekta svoje borbe kao i potrebe zajedničke uske suradnje sa ostalim potlačenima – prvenstveno radnicima. Po prvi puta su učinjeni neki konkretniji koraci jasno usmjereni prema stvaranju radničko – studentskog saveza. Studentska pobuna je dobila otvorenu pomoć i potporu sindikata, čiji su predstavnici prisustvovali plenumima. Također, sindikati su u toku studentske pobune najavili velike štrajkove i prosvjede, zbog Vladinog plana smanjenja plaća za 6% zaposlenicima u državnim službama. To je bila odlučujuća točka u daljnjem razvoju socijalnog pokreta. Niz radničkih štrajkova i prosvjeda, sjedinjen sa studentskim blokadama fakulteta, omogućio bi veliko jačanje socijalnog pokreta, učvršćivanje pozicija potlačenih, dodatno povezivanje radnika i studenata u samoj borbi; jačajući radnički pokret vezama sa studentima, studentima pružajući novu zalihu energije iz savezništva sa radnicima – između ostaloga i svojim profesorima. Vrlo je vjerojatno da bi se pokret u kratkom roku proširio i na ostale skupine radnika, između ostaloga i na industrijsku radničku klasu. Studenti bi tada radnicima u združenoj borbi mogli demonstrirati kako funkcionira plenum i neposredna demokracija koju bi, ne sumnjamo, radnici u relativno kratkom roku prigrlili i počeli uvoditi tijekom svojih borbi na radnim mjestima. Država, reakcionari, te kapitalisti bi se našli u panici i odnosi moći bi se u kratkom roku počeli mijenjati. Nažalost, nije se dogodilo išta od navedenoga, iako ne sumnjamo da će se takva točka u razvoju socijalnog pokreta morati postići prije ili kasnije, usprkos svim zaprekama – inače, nećemo biti u stanju ostvariti ciljeve za koje se borimo. Glavnu krivnju za to snosi rukovodstvo sindikata koje je popustljivo pristalo na sporazum s Vladom u skladu s kojim će se plaće uskladiti s inflacijom tek u 2010., a spomenutih 6% će biti vraćeno u trenutku u kojem BDP bude rastao za 2%  tijekom uzastopnih šest mjeseci. Takav, za radnike nepovoljni kompromis, ne bi se mogao tolerirati niti u socijalno najstabilnijoj situaciji, a što tek reći ako stvar sagledamo u kontekstu recesije i buđenja socijalnog pokreta. Potpisivanjem navedenog sporazuma razvoj socijalnog pokreta je zaustavljen za određeni, nadamo se ne predugi, period.

Prilikom razmatranja odnosa između radnika i studenata kao društvenih skupina, čije je savezništvo za sada ostvareno samo na deklarativnom i simboličnom nivou, a ne u živoj klasnoj borbi; treba svakako razmotriti i poseban slučaj tog odnosa u vidu odnosa između studenata i fakultetskih profesora. Odnos profesora na blokiranim fakultetima i fakultetima koji su pokušali provesti blokadu prema studentskom pokretu se mogao naći u svim dijelovima spektra određenog krajnjim točkama oduševljenog prihvaćanja i otvorenog neprijateljstva. Međutim, ono što je u samoj stvarnosti, a ne na deklarativnom nivou, predstavljalo najopćenitiji slučaj jest pasivnost i indiferentnost. Profesori su svakako mogli, koristeći mehanizme sindikalnog djelovanja, otvoreno potpomoći studentski pokret i otvoreno i bezrezervno poduprijeti studentske zahtjeve, te ih shvatiti kao svoje. To bi bilo od silnog značaja za  studente, posebno u trenucima kada se pokret počeo iscrpljivati. No, u najboljem slučaju imali smo na djelu kolebljivu verbalnu podršku istovremeno prožetu oportunizmom i strahom od sankcija od strane viših instanci. Takva kolebljivost u svojoj osnovi proizlazi iz klasnih specifičnosti svojstvenih toj skupini u skladu s kojima se nalazi na samom vrhu radne populacije, uz relativno visoke plaće i sigurne životne uvjete, uslijed koje je, općenito govoreći, borbenost velike većine članova skupine izrazito niska, kao i spremnost za bilo kakav rizik ili otvorenu konfrontaciju.

Ranije smo konstatirali da su se studenti gotovo instinktivno okrenuli prema radnicima kao prema svojemu savezniku. Ipak, čini se da još velik broj studenata nema potpunu svijest o svim razlozima za stvaranje što užeg radničko – studentskog saveza, te se u određenom broju slučajeva razlozi iscrpljuju u činjenici da su “naši zahtjevi upućeni na istu adresu”. Nastojat ćemo stoga malo podrobnije proanalizirati to pitanje. Prije svega, skupine radnika i studenata su najuže povezane činjenicom da većina studenata potječe iz obitelji radnika, da dobar dio studenata radi, te stoga pripada i skupini radnika; te konačno, da će većina studenata (bilo da završe ili ne završe studij) biti intelektualni ili fizički radnici. Dalje, ranije smo pokazali kako se zahtjev za ukidanjem diskriminacije po socijalnoj osnovi u obrazovanju ne može riješiti samo borbom u sferi obrazovanja, budući da ona u velikoj mjeri potječe iz životnih uvjeta. Ta se borba u punom i pravom smislu riječi može voditi samo ujedinjenim naporima radnika i studenata za poboljšanjem položaja i uvjeta života najširih slojeva stanovništva. To znači borbu za besplatno zdravstvo, za povećanje plaća, za smanjenje radnog vremena, za veću zaposlenost, za stavljanje poslovanja banaka pod kontrolu  naroda, za ekstremno progresivni porez koji omogućuje poboljšanje života najsiromašnijima na temelju opterećivanja najbogatijih, za ukidanje nezakonito provedene privatizacije, konfiskaciju na taj način stečene imovine i njezino uloganje u proizvodnju, te projekte od interesa za radničku klasu i siromašne, za drastično povećanje proizvodnje uz radničku kontrolu… Nije samo stvar u tome da studentska borba postaje mnogo snažnija uz savezništvo s radnicima, već se njezini ciljevi bez tog savezništva nikako ne mogu ostvariti. Radničko – studentski savez nije samo lijepa i korisna ideja, već apsolutni imperativ. Treba svratiti pozornost na još jednu veoma bitnu stvar. Ranije smo pokazali kako postojeći obrazovni sustav u svojoj suštini dosljedno zastupa interese kapitala u oblasti obrazovanja. Još je jednostavnije uvidjeti kako loši radni i životni uvjeti – visoka nezaposlenost, niske plaće, niske mirovine, stvaranje privatnog zdravstva samo za bogate itd. – proizlaze iz interesa kapitala čiji je prirodni medij tržišna stihija, na štetu najširih slojeva stanovništva. Logika kapitala jest logika stjecanja i povećanja profita pod svaku cijenu, a ta logika je u potpunosti suprotstavljena interesima studenata, radnika i umirovljenika. Dakle, neoliberalni makroekonomski sustav, kao faza u kojoj se trenutno nalazi kapitalistički način proizvodnje, te bolonjski proces samo su dva različita aspekta iste stvari – bjesomučne ofanzive kapitala i njegovog nastojanja da svoju nemilosrdnu diktaturu bez iznimke proširi na sva područja uz povećanje izrabljivanja, kako bi se ostvarili što veći profiti. U svjetlu toga postaje još očitija potreba za što čvršćim radničko – studentskim savezom oštro usmjerenim protiv logike kapitala. To je usko povezano sa jednim ranije dotaknutim pitanjem – neuviđanjem strukturne naravi problema, te prebacivanjem odgovornosti za postojeće stanje na nesposobne pojedince, lošu vladu, korupciju itd. Rekli smo ranije da je takav pristup svojstven većini studenata, no isto vrijedi i za većinu radnika. Kao što smo ukratko ranije prikazali, te stvari su samo subjektivni elementi koji se pojavljuju u kontekstu čvrsto postavljene strukture s jasnom logikom razvoja – kapitalističkog načina proizvodnje. Ranije smo konstatirali kako se školstvo lišeno komercijalizacije ne može ostvariti u sklopu bolonjskog procesa s obzirom na to da je komercijalizacija školstva njegova suština. Na sličan način u okvirima postojećeg društveno-ekonomskog sustava koji u potpunosti slijedi interese krupnog kapitala nije moguće ostvariti obrazovanje u čijem se središtu vrijednosti nalazi samo znanje, a ne profit. Jer, sasvim je jasno da u okviru određene strukture nije moguće dugoročno održati sa njome povezanu strukturu koja počiva na sasvim suprotnim principima. To vrijedi i za zahtjev za besplatnim školstvom – besplatno školstvo kao zahtjev nije moguće stabilno i dugoročno održati u uslovima kapitalističkog načina proizvodnje, posebno ne u sredini kolonijalno vezanoj uz krupni europski i svjetski kapital kao što je Hrvatska. Besplatno školstvo i kapitalistički princip što većeg maksimiziranja profita stoje u najoštrijoj opreci koja se dugoročno može razriješiti samo uništenjem jednog od njih. Ostvarenje obrazovnog sustava čiji je jedini cilj stvaranje obrazovanih i kreativnih intelektualnih radnika, u kojemu će obrazovanje  biti besplatno i dostupno svima; kao i društva koje će svakome  jamčiti posao od kojega može pristojno živjeti, sigurnost,  adekvatnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu za sve;  moguće je samo pod pretpostavkom ukidanja tržišne stihije, diktature kapitala i vladajuće logike profita, te stavljanjem proizvodnje materijalnih i duhovnih dobara  pod zajedničku demokratski – plansku kontrolu svih članova društva. Studentski plenum, kojega smo imali priliku vidjeti, po principima svojega rada nesumnjivo predstavlja neposredno – demokratski oblik vlasti koji će biti svojstven tom novome društvu za čiji se nastanak borimo.

Radnička borba