Piše: prof.dr. Catherine Samary
Od kraja devedesetih, pa sve do 2008., prevladavajuća shvaćanja, te većina analiza povezanih s Istočnom Europom, slavila su „priču o uspjehu“. Ovo je gledište kako ilustrirano, tako i pojačano ulaskom deset zemalja iz ove regije u Europsku uniju tijekom 2004. i 2007. godine. Ubrzani porast stopa rasta (mjeren bruto društvenim proizvodom) nalazio se u oštrom kontrastu spram slabih prosjeka zabilježenih u Zapadnoj Europi, što je bilo opisano kao „dostizanje“ (vjerojatno shvaćeno u smislu životnog standarda). Vjerovati u to znači biti nesvjestan činjenice da BDP nije indikator blagostanja, te da je „velika kapitalistička transformacija“ Istočne Europe tijekom prošlog desetljeća bila obilježena visokom razinom duga i financijske ovisnosti o zapadnoeuropskim bankama koja je bez presedana još od razdoblja dekolonizacije…
LAŽNA ZORA
15. studenog 2006. Erik Berglof, glavni ekonomist Europske banke za obnovu i razvoj (zadužene za Istočnu Europu sa sjedištem u Londonu) na sljedeći je način komentirao transformaciju koja je bila provedena u Istočnoj Europi: „Osam godina nakon što je kriza rublja (koja se zbila 1998.) odaslala udarni val širom Istočne Europe, banke u regiji su veće, jače, bolje regulirane, profitabilnije, te kompetitativnije nego ikada ranije.“ Dodao je: „ovo više nego ijedan drugi razvoj u sferi ekonomije ukazuje na to da su tržišne snage pokazale sigurnu dominantnost nad bivšim komandnim ekonomijama. Većina zemalja u tranziciji doživljava procvat i podrška banaka u velikoj mjeri doprinosi sadašnjim stopama rasta…“. Istina je da su se stope rasta, posebno nakon ulaska u Europsku uniju, održavale na prosjeku između 5% i 8% za zemlje Središnje Europe, te još višem za baltičke zemlje; sa Latvijom koja je ostvarila stopu rasta od 12% u 2007. godini…
Nešto manje od dvije godine nakon toga, Međunarodni monetarni fond pozvan je u pomoć od strane Mađarske, Latvije, Poljske, Rumunjske, Srbije i Ukrajine, zemalja suočenih sa smanjenjem rasta i izvoznih stopa, izljevom kapitala, te financijskom krizom. Politika ograničenja javne potrošnje, pod pritiskom MMF-a i Europske unije, dovodi do krize vlasti. Guverner glavne latvijske banke objavio je da je latvijska ekonomija „klinički umrla“ nakon pada BDP-a od 10.5% u prvom kvartalu 2008., te sličnom padu ostvarenom samo u siječnju 2009. Populacija je usmjerila nezadovoljstvo na parlament i ministarstvo gospodarstva, a demonstracije u kojima je sudjelovalo više od 10,000 ljudi u veljači prerasle su u pobunu koja je uzrokovala pad vlade. Mađarska, za čiji se BDP očekuje da će pasti za 6% u 2009., je zajedno sa Austrijom uzalud zatražila od EU izvanrednu pomoć za Istočnu Europu.
Kao što je postalo očigledno, svjetska recesija koja posebno pogađa Europsku uniju (u kojoj najnovije države članice sprovode glavni dio trgovinske razmjene), smanjuje izvoz i zaposlenost emigranata. Situacija u Njemačkoj će se znatno odraziti na razvoj stvari budući da se radi o daleko najutjecajnijoj snazi u Istočnoj Europi koja ostatak Istočne Europe rabi kao „radionice“ kako bi se snizili troškovi proizvodnje rezervnih dijelova za automobile (koji su dizajnirani i konstruirani u tim zemljama, te nakon toga izvezeni pod oznakom „made in Germany“) .
Što se tiče ostalih zemalja koje su, kao Mađarska, nagomilale veliku količinu javnog duga (pokušavajući umrtviti nezadovoljstvo naroda prije krize) financijska je kriza (psihološki) prozrokovala težnju ka „dostizanju kvalitete“ prema financijskim proizvodima u eurima i dolarima, te stoga i odljev kapitala, kao i pad izvoznih stopa. Ova financijska tržišta koja se nalaze u kolapsu su (i dalje) prilično malena. Njihov utjecaj posebno opada onda kada financiranje javnog duga ovisi o njima (što je slučaj u Mađarskoj). No, jezgru problema čini priroda prijašnjeg razdoblja rasta i samog bankarskog sustava.
UZROCI ISTOČNO-EUROPSKE KRIZE
Pitanje, na način kako ga je 3.3.2009. postavio novinar časopisa Business Week, glasi: „Zašto se sve zemlje Središnje i Istočne Europe danas bude s bolnom mučninom nakon godina razvoja gonjenog zaduživanjem koje je uglavnom bilo financirano od strane zapadnih banaka?“ Glavni ekonomist Europske banke za obnovu i razvoj, Erik Berglof, kome je pitanje bilo upućeno, „priznaje“: „te su zemlje prihvatile model rasta koji obično smatramo ispravnim“. No, zatim dodaje: „ Pogreška nije bila u modelu. Pogreška se nalazila u nedostatku konstrukcije koja je trebala nositi model“, naglašavajući pritom nedostatak regulacije kreditnih tokova. No, zašto regulirati nešto što bi trebalo osigurati efikasnost i rast? Ono što je istina jest da iznad površine specifičnih uvjeta kapitalističke restauracije na Istoku, u okviru europskih integracija na djelu imamo pojavljivanje istočnoeuropske varijante kreditne krize koja se pojavila u SAD-u.
Koji dohodak iskoristiti i koji kapital upotrijebiti za privatizaciju? Kapitalistička restauracija suočena je s nedostatkom nacionalnog kapitala putem kojega bi se mogla kupiti sredstva za proizvodnju koja su „morala biti privatizirana“. U prošlom sustavu novac nije funkcionirao kao kapital koji je u stanju stvoriti profit (sredstva za proizvodnju u velikoj većini slučajeva nisu predstavljala robu i nije postojalo tržište kapitala). Kapitalistička restauracija je ovo radikalno izmjenila. Opće potržišnjenje ekonomije pogodilo je prije svega poduzeća (kroz privatizaciju), te putem toga uklonilo svu prijašnju zaštitu radne snage – uključujući i posebno važan aspekt „socijalnih plaća“ (socijalnih olakšica većinom povezanih sa zaposlenjem u velikim kompanijama). No, kako izvršiti privatizaciju takvih kompanija – što je predstavljalo uvjet za dostupnost kredita i institucija globalizacije – bez „endogenog“ kapitala?
Tijekom devedesetih postojala su dva tipa odgovora na ovo pitanje. Mađarska (koja je nastojala kompenzirati svoj dug) i Estonija (koja se nastojala što brže odvojiti od SSSR-a) bile su jedine zemlje koje su odlučile prodati svoje najbolje kompanije stranom kapitalu. U velikoj većini drugih zemalja došlo je do otkrića „masovnih privatizacija“ bez učešća kapitala. One su se sastojale u pravnoj transformaciji kompanija u javna dionička društva. Te su dionice zatim mogle biti masovno razdijeljene u skladu s različitim procedurama, te više ili manje dostupne radnicima (s čestim „bonusima“ namijenjenim rukovodiocima i uz koncentraciju dionica u njihovim rukama). Mogle su se, također, prodavati na aukcijama (usred različitih nejasnih financijskih operacija), a ostatak bi preuzela država. Država je, dakle, mogla postati stvarni vlasnik sposoban da ih kasnije proda, ponovno pokrene proizvodnju u velikim tvrtkama ili ih se riješi (nakon njihovog gušenja).
Zadržavanje dodatnih kompenzacija osim plaće u smanjenom opsegu (usluge), kao i postojanje sitnih seoskih gospodarstava za neko je vrijeme umanjilo socijalnu eksploziju. Međutim, cijeli je proces rezultirao u znatnom povećanju nezaposlenosti (oko 20% za Poljsku u trenutku u kojemu je ulazila u EU), siromaštva i nejednakosti – na skali za koju je Svjetska banka konstatirala da je bez iznimke u svijetu, uzimajući u obzir slabost razlike u dohocima u bivšem sistemu.
Odluka usmjerena prema pravom proširenju EU na istok u suštini je nastupila 1999. kao pokušaj suočavanja s raširenim gubljenjem iluzija, dodatno pojačanim učincima NATO-ovih ratova na području Balkana. Obećanje o primanju u EU trebalo je služiti da se stanje primiri, te da se prihvati nepopularna politika napuštanja socijalne države. No, nije se pojavilo pitanje financiranja ovog „ujedinjenja kontinenta“ porastom europskog budžeta, što je u suprotnosti prema nastojanjima usmjerenima prema zemljama južne Europe, te istočno–njemačkim pokrajinama. Sloboda protoka kapitala u velikim zonama slobodne razmjene trebala je omogućiti financiranje…
Osim toga, unutar okvira liberalizacije koji je postavljen Generalnim sporazumom o trgovini uslugama, većina vlada Istočne Europe koje su bile kandidati za ulazak u EU – s iznimkom Slovenije – percipirala je privatizaciju svojih bankovnih sustava (koji su prije toga bili kompletno nacionalizirani) kao iznenadnu dobit njihovom prodajom bankama Zapadne Europe. A te su banke priključivanje novih zemalja EU vidjele kao garanciju unosnog posla. Kontrola bankovnog sistema budućih članova (ohrabrena Europskom komisijom i institucijama globalizacije) je postignuta, na razini od više od 50%, već do 2001. (s iznimkom Slovenije).
Udio stranih banaka u bankovnim udjelima novih članica EU
Estonija 98%
Bugarska 90%
Češka 90%
Litva 90%
Mađarska 61%
Rumunjska 55%
Latvija 53%
Poljska 51%
Slovenija 35%
Izvor: Die Bank, 2006 [8].
Tokovi direktnih stranih ulaganja, naročito u financijskom sektoru, narasli su s ulaskom u EU. Banke u Latviji, kao i u ostalim baltičkim državama, ali i one u Bugarskoj i Češkoj Republici se u više od 90% slučajeva nalaze pod kontrolom zapadnih banaka. Jedina zemlja koja je izbjegla ovakav razvoj situacije (usprkos pritiscima Evropske Komisije) jest Slovenija. Otpor rasprodaji imovine samoupravljanja u bescjenje (imovine koja je u Sloveniji bila realna), preobrazba starih sindikata u organe snažne podrške generalnim štrajkovima na početku 90-ih i zadnjih godina odigrali su važnu ulogu u obliku privatizacije i u otporu ujednačenoj stopi poreza (uvedenoj u Slovačkoj i drugim istočnoevropskim zemljama na razini puno manjoj od europskog prosjeka s namjerom privlačenja kapitala). U cjelini, Slovenija je zadržala državnu kontrolu nad financiranjem ekonomije.
Strane ili ne, privatne banke ostaju izvor profitabilnog ulaganja i istog su trenutka iskoristile prednost slobodne cirkulacije kapitala. Banke koje su se koncentrirale na plasmane u kreditiranje državnih dugova i potrošačke kredite, olakšavajući pristup multinacionalnim bankama trgovini i ulaganjima u nekretnine. To je činilo osnovu duboko neuravnoteženog početka ekonomskog rasta. Multinacionalne kompanije su istodobno glavni izoznici, ali i (u distribuciji, autima, telefonima…) kanali povećanog uvoza i vraćanja profita u zemlje u koje dolaze. Rezultat je rast obilježen rastom kredita i trenutnom neuravoteženošću bilanci.
2006
Rast bruto industrijskog proizvoda
Litva 7.8% Estonija 10.4% Latvija 12.1%
Rast kredita
Litva 35% Estonija 53% Latvija 52%
Trenutna ravnoteža bilanci (kao postotak BDP-a)
Litva – 9.5% Estonija -14.6% Latvija -21.3%
Ekspozivan karakter ovog “rasta” pojačan je rastom u nejednakostima (mjesto Latvije u HDI-u – Ljudskom razvojnom indexu – se pogoršalo), kako je, poput procesa u SAD-u, konzumentska groznica novih bogataša, naročito u segmentu nekretnina, ali i stanovništva u cjelini, ohrabrila ponudu kreditnog financiranja. Međutim, istočnoevropski “subprime” mehanizam ujedno je ohrabrio zaduženost: korištenje švicarskog franka od strane banaka kao valute kojom financiraju svoje pozajmice (naročito, ali ne isključivo, prakticirano od strane austrijskih banaka) na početku je opravdavano vrlo niskom kamatnom stopom i generalnom tendencijom pada švicarske valute u odnosu na euro…
Blizu 90% mađarskih stambenih kredita danp je u švicarskom franku od 2006., i procjenjuje se da je 45% čitavog tržišta kredita za nekretnine i 40% svih potrošačkih kredita u Mađarskoj izraženo u švicarskin francima, a ne u forinti (nacionalnoj valuti)! Mađarska k tome nije – daleko od toga – jedina centralno- i istočnoevropska zemlja koja je eksploatirala zlatni rudnik koji se pretvorio u zamku: kamatne stope na švicarski franak su narasle više od 3% u manje od 5 godina, i tako doprinjele težoj otplati duga dužnika Centralne Evrope. Pad mađarske forinte za gotovo 10% u odnosu na švicarski franak u vremenskom period od nekoliko tjedana još je uvećao dug Mađara čiji se prihodi izdaju u forintama…
Obim izdanih zajmova je svugdje prilično velik: austrijske i švedske bankovne mreže pokrivaju svojim zajmovima ekvivalent 20% bruto društvenog proizvoda Češke Republike, Mađarske, Slovačke i 90% BDP-a u baltičkim zemljama.
Zemlje koje se nalaze u osjetljivoj situaciji – poput Mađarske – su zemlje u kojima je ukupan obim zajmova daleko premašio lokalne bankovne depozite. Ti zajmovi potječu iz posudbi ugovorenih od strane upravnih ureda međunarodnih tržišta. Tako možemo razumjeti zbog čega je austrijski minister financija, Josef Proell, poduzeo sve što je bilo moguće da na početku veljače ove godine postavi na noge plan spašavanja zemalja bivšeg sovjetskog bloka sa 150 milijardi eura: austrijske banke stvaraju 35% svojih profita zahvaljujući centralnoeuropskim i balkanskim zemljama; u toj su regiji posudile 230 milijardi eura (70% austrijskog BDP-a)…
Ukupan broj zajmova autoriziranih u švicarskim francima izvan Švicarske se procjenjuje na 500 milijardi eura. Praktički svih 1700 milijardi eura istočnoevropskih zajmova potječe od zapadnoevropskih banaka (Austrija, Italija, Francuska, Belgija, Njemačka i Švedska same potražuju oko 84% ovog duga). Već kratkoročno vraćanje duga je pozamašan teret: te će zemlje morati isplatiti ili refinancirati ekvivalent 400 milijardi dolara u 2009. – ekvivalent trećine BDP-a regije (i povećanje resursa IMF-a koje je upravo odlučeno od strane zemalja G20…).
EPILOG ILI PROLOG?
Tjedan dana nakon preuzimanja vlasti (14. travnja), novi mađarski premijer je predstavio glavne mjere plana drakonskog čišćenja javnih financija, čije je stanje odgađalo ulazak Mađarske u EU nekoliko godina. Taj plan uključuje, uz potrebnu potvrdu parlamenta, stvaranje uštede od 400 milijardi forinti (1,4 milijardi eura) u 2009., te 900 milijardi (3,7 milijardi eura) u 2010. Porez na dodanu vrijednost će se uvećati s 20% na 25%, ali će biti smanjen za temeljne životne potrepštine, uključujući kruh, mlijeko i centralno grijanje na 18 % (za usporedbu, isti porez u Francuskoj na većinu takvih potrepština iznosi 5,5%). Ove “snažne mjere štednje” će prije svega pogoditi javne službe, penzije i socijalna davanja. Državnim službenicima će biti ukinuta trinaesta plaća, plaće će biti zamrznute dvije godine i nivo socijalnih povlastica biti će lagano smanjen. Čim je nova vlada stupila na dužnost 14. travnja, 50,000 ljudi je izašlo demonstrirati na ulice Budimpešte. S proglašenjem novih mjera štednje najavljene su nove demonstracije, pogotovo državnih službenika, i sve ukazuje na to da će biti najmanje iste veličine kao i prethodne…
Zemlje centralne i istočne Evrope koje su primljene u EU se u isto vrijeme nalaze na ovisnoj (perifernoj) poziciji i u samome srcu konstrukta neoliberalne Evrope. Suočene s krizom, očekuju od EU različite oblike zaštite i solidarnosti. Međutim, Europska Unija ih je upravo uputila IMF-u, kao i druge periferne zemlje. Vjerojatno je da će primiti bumerang novog bankovnog tsunamija, čiji će epicenter ovog puta biti unutar same Unije, s eksplozivnim socijalnim nezadovoljstvom.
Prijevod i prilagodba: Radnička borba
Catherine Samary predaje ekonomiju na sveučilištu Paris-Dauphine i na Institutu za Europske studije Sveučilišta u Parizu. Ona je i suurednica nedavno izašlog atlasa Le Monde Diplomatiquea. Također i dugogodišnja članica 4. Internacionale.
BILJEŠKE
[1] Za analizu raznih faza koje su dovele do ove povijesne prekretnice, i prikaz scenarija i efekata privatizacija, vidi “Les enjeux sociaux de la grande transformation capitaliste à l’Est”: www.france.attac.org/spip.php?article872
[2] Cf. BusinessWeek, reproducirano u Spiegelonline
[3] U pozadini blizu Njemačke, više od 50 posto srednjoškolskih studenata uči njemački (u usporedbi s 24 posto u 27 EU zemalja), uključujući 64 posto u Poljskoj i 72 posto u Slovačkoj: ovo olakšava relokaciju industrije. Njemački capital uložen u Istočnu Europeu 2003. bio je 29 milijardi eura (u usporedbi s 18 milijardi za Francusku i Veliku Britaniju i otprilike 8 milijardi za SAD). Krajem 2007., cifra je iznosila 50 milijardi eura, prema to H. Brodersen, “Le modèle allemande à l’exportation”, November 2008: www.ifri.org/files/Cerfa/Note_57.pdf
[4] Cf. Jason Bush, “Latvia’s Crisis Mirrors Eastern Europe’ s Woes”, 3/03/200,9 reproducirao Spiegelonline.
[5] O uvjetima za prihstup Europskoj Uniji, vidi «Des privatisations forcées à la démocratie imposée… », http://www.france.attac.org/spip.php?article1773. Vidi također website Le Monde Diplomatiquea na ovu temu.
[6] “Pakt za stabilnost” je predložen Balkanu nakon NATO-vog rata oko Kosova u lipnju 1999, kao “predvorje” za EU (kako bi se izolirala Miloševićeva Srbija). Vijeće Salonika je 2003. potvrdilo izbor da se balkanske zemlje promatraju kao potencijalni kandidati za EU.
[7] Nacrt Europskog ustava ovo eksplicitno navodi: njemački federalni poticaji za nove Länder (oko 100 milijardi DM per annum za preko 10 godina) su naznačeni kao izuzeci.
[8] Cf. Olena Etokova, “Case study: Foreign capital entry to Banking Systems of Economies in Transitions: prospects for Ukraine” www.eurojournals.com/finance.htm. Ova studija naglašava da zakon u Ukrajini sprečava preuzimanje banaka od strane stranog kapitala.
[9] Cf. “Overview of banking sector in Slovenia”, Oct 27, 2008, www.qualobster.eu/doc
[10] Vidi studiju citiranu u fusnoti 7.
Prema bankovnom i socijalnom tsunamiju,
