Cilj ovoga teksta će biti skiciranje ekonomskih reformi i kretanja u Venezueli u periodu vladavine pokreta pod vodstvom H. Chaveza. Pri tome nećemo ulaziti u kritičku analizu složenog procesa poznatog pod nazivom Bolivarska revolucija, niti u ocjenu političke prakse Chaveza i njegovog pokreta, već ćemo naprosto nastojati pokazati na koji način prikladna ekonomska politika koja uključuje racionalnu strategiju razvoja može pozitivno utjecati na rast i razvoj ekonomije i poboljšanje položaja stanovništva. Svjesni smo da je pozicija Venezuele drugačija nego ona Hrvatske, te da se u tome smislu iskustva Venezuele ne mogu naprosto pasivno kopirati. Međutim, temeljna logika reformi koje su primijenjene u slučaju Venezuele može se također primijeniti i u slučaju Hrvatske, te je sasvim opravdano vjerovati da bi i tada došlo do pozitivnih učinaka – zaustavljanja propadanja proizvodnje, smanjenja nezaposlenosti i siromaštva, povećanja BDP-a itd. Štoviše, smatramo da neke od mjera u duhu Chavezovih reformi predstavljaju prvi i nužan korak u izvlačenju zemlje iz postojeće nepodnošljive situacije, te stoga spadaju u spektar neposrednih mjera za koje se zalažemo.

Venezuela je krajem 1998., početkom 1999. dobila novo vodstvo. Na vlast je došao pokret na čelu s Hugom Chavez Friasom, čiji je cilj bio poboljšanje života u toj naftom bogatoj zemlji. Parafrazirajući Chaveza kada govori o vladama prošlih desetljeća možemo reći da su diktatura stranog kapitala, siromaštvo, visoka nezaposlenost, niski bruto – društveni proizvod, nerazvijenost sektora koji se ne bave naftom, dugovanja međunarodnim financijskim institucijama, nedovoljna zdravstvena briga za stanovništvo, tj. siromašne, socijalna neosjetljivost, nesigurnost za radnike naprosto posljedice politike “četvrte republike”; politike koja nije željela, niti joj bilo u interesu preokrenuti situaciju u korist radnika, odnosno u korist naroda. Chavez je krenuo sa reformama kojima je cilj bio razvoj Venezuele i prosperitet njezinog stanovništva, a to je mogao učiniti samo tako da one budu provedene od naroda u korist naroda. Prvih godina njegove vladavine cijena nafte na svjetskom tržištu je pala,  što je predstavljalo nepovoljnu situaciju za Venezuelu. Krupni svjetski kapital i njegovi predstavnici nisu sa oduševljenjem prihvatili neke Chavezove odluke, a težak udarac njegovim planovima i gospodarstvu Venezuele predstavljao je i štrajk u naftnoj industriji, te njegova kratkotrajna nasilna smjena uslijed državnog udara. Ubrzo je štrajk završen, a oporba je pristala na referendum na kojem je Hugo pobijedio i tako učvrstio vlast, te nastavio provoditi reforme. Težište reformi bila je nacionalizacija za zemlju vitalnih industrija. Ostale mjere poduzete su u monetarnoj, te fiskalnoj politici, među kojima i politika realne kamatne stope, politika tečaja, subvencije itd. Trebalo je stvoriti zemlju financijski neovisnu, sa što nižom inflacijom, što jačim naftnim sektorom, ali i dodatno razvijati i ostale sektore i napokon to sve u cilju podi-zanja životnog standarda. Pored toga povećani su socijalni izdaci od strane centralne vlade i državne naftne kompanije PDVSA čiji udio u izdacima svake godine raste, a u koje spadaju zdravstvo, socijalna sigurnost, obrazovanje, razvoj. Pokazat ćemo da su se reforme pokazale kao dobri i čvrsti temelji za bolju budućnost. Kakav je oporavak venezuelanskog gospodarstva nakon perioda nestabilnosti i velikog štrajka bio, pokazuje rast u 2004. godini od 18.3 %, 10.3% u 2005.godini i 10.3% u 2006.godini. Gospodarski rast nije se temeljio na naftnom sektoru pošto je naftni sektor samo u 2004. godini rastao 13.7% , dok je u sljedećoj godini imao rast od 2.6%, a godini nakon toga ostvario pad od 1.9%.  Rast se temeljio na ostalim sektorima kao što su financije i osiguranje, građevinarstvo, komunikacije, prijevoz, prodaja, proizvodnja…U tim godinama i privatni sektor raste brže nego javni, tako samo u 2006. godini privatni sektor ostvaruje u odnosu na javni sektor rast od 12.3% prema 2.9%. Posljedica rasta privatnog sektora je veći udio u gospodarstvu nego prije Chaveza. Za gospodarski rast zaslužna je i fiskalna politika koja se uspješno provodi od kraja 1998. godine. Od te godine do 2006. godine državna potrošnja se povećala sa 21.4 % na 30 % BDP-a, ali i državni prihodi sa 17.4% na 30%  pa je kao posljedica stvoren uravnoteženi proračun. Proračun za 2007. godinu rađen je na projekciji cijene nafte od 29$ za barel, čak 52% ispod prosječne cijene nafte prošle godine.  Što se tiče monetarne politike ona je ekspanzivna. Vrlo niska realna kamatna stopa potiče investicije i u kombinaciji sa fiskalnom politikom zaslužna je za rapidni rast nakon 2003. godine unatoč precijenjenom tečaju. Naime, venezuelanska valuta, bolivar je vezan za dolar u odnosu 2,150 prema 1. Fiksiran je u 2003. godini na 1,600 prema 1 $. Ekonomisti smatraju da je precijenjena barem za 30 % u odnosu na dolar. Takav tečaj je nepovoljan za razvoj ne-naftnih sektora, posebice proizvodnje jer proizvode na međunarodnom tržištu čini skupljim, a uvozna dobra jeftinijim. Ipak situacija nije ista kao sa Argentinom, Brazilom, Meksikom i Rusijom, pa ne treba očekivati tako crne scenarije. Venezuela ima puno alata kojima može popraviti konkurentnost svoje valute, počevši od vanjskotrgovinskog suficita. Kod vanjskotrgovinske razmjene nalazimo velike  promjene. Od deficita u 1998. godini od 4.432 milijarde $ do suficita 2006. godine od 27.167 milijardi $. Od ukupnog izvoza najveći dio  zauzima nafta i naftni derivati, potom ostali ne-naftni proizvodi, dok je kod uvoza situacija obrnuta. Vrlo je vjerojatno da je ovakav tečaj uveden kao jedan od alata pri smanjivanju inflacije. Od kada je Chavez na vlasti inflacija je pod kontrolom i smanjuje se. Inflacija je bila 100% u 1996.g. i 40% u 1998.godini , a 2007. godini je 19%.  Za vrijeme već spominjane političke i ekonomske krize 2003. godine i 2004.godine inflacija je dosegla razinu koju je imala prije Chaveza, no oporavkom je stabilizirana. Nedavno je vlada smanjila porez na dodanu vrijednost s ciljem da pomogne pri stabilizaciji inflacije. Pri očuvanju inflacije, osim vanjskotrgovinskog suficita, Venezuela ima i kapacitet zaduživanja jer ima mali udio duga u BDP-u, odnosno nije prezadužena i ima velike devizne rezerve. Devizne rezerve Venezuele sredinom 2007. godine su 25.2 milijarde $  i dovoljne da otplate skoro sav inozemni javni dug. Ako tome pridodamo sredstva iz Nacionalnog razvojnog fonda rezerve se povećavaju na 40 milijardi $.

Temelj Chavezovih reformi predstavlja nacionalizacija vitalnih industrija. To su potezi zbog kojih je postao nepopularan kod vlada koje predstavljaju i štite ideale  ‘slobode i demokracije’ (ovdje je već problem od obrane slobode i demokracije to što Chavezova politika ugrožava interese krupnog kapitala i korporacija u Venezueli kojima te vlade služe). Cilj nacionalizacije je jednostavan – vlada je imala plan popraviti standard  u zemlji, reducirati siromaštvo, te između ostaloga stvoriti financijski neovisniju Venezuelu. Sasvim je očito da se navedeno nije moglo ostvariti prepuštanjem potpune kontrole nad ekonomijom stranim kompanijama, kojima i nije suviše stalo do toga koliko Venezuela ima siromašnih ili sitih, pismenih ili nepismenih ljudi. Neki od sektora u kojima se provodi nacionalizacija su naftni sektor, telekomunikacije, proizvodnja i distribucija električne energije, građevina, prehrambeni sektor. U sektoru telekomunikacija Chavez je 2007. godine nacionalizirao najveću telekomunikacijsku kompaniju CANTV otkupivši od američke kompanije 28.5 % udjela za 572 milijuna $. Nadalje u istoj je godini kupljeno 82 % udjela u najvećem privatnom proizvođaču struje čiji je vlasnik američka  AES. CORP za 740 milijuna $.  Potom je preuzeta najveća tvornica cementa u vlasništvu meksičke, francuske i švicarske kompanije, nakon što su propali pregovori o nacionalizaciji, s tim da su europske kompanije ostale kao manjinski partneri dok CEMEX nije. U naftnom sektoru 2007. godine Chavez je isplatio norvešku i francusku naftnu kompaniju sa oko milijardu dolara, dok su BP i America’s Chevron ostali kao manjinski partneri. Početkom 2009. godine na istoku države nacionalizirana je tvornica za kompresiju plina, zatim tvornice čelika i keramike Ceramicas Carbobo. Chavez je s radnicima ugovorio povišicu od 14 dolara po danu, uz istovremeno smanjenje plaće uprave za oko 10 – 20%. Kao zaključak pri razmatranju ekonomskih reformi treba reći da je Chavez, otkad je ponovno izabran 2006. godine, kupio sve većinske udjele zajedničkih ulaganja od strane raznih kompanija na području naftnog sektora, najveće tvornice čelika, većinski udio treće najveće banke, telekomunikacije i el. industrije. U tim nacionaliziranim tvornicama radi se na tome da radnici postepeno stječu određeni oblik utjecaja da bi se postignuo krajnji cilj – radnička kontrola.

Chavezova je vlada stavila naglasak i na socijalnu potrošnju u koju spadaju zdravstvo, obrazovanje, te politika zapošljavanja i reduciranja siromaštva. Najveća je promjena na području zdravstvene skrbi  u odnosu na godinu u kojoj je Chavez preuzeo vlast. Tada je bilo 1,628 tisuća liječnika primarne zaštite na 23,4 milijuna ljudi. Krajem 2006. bilo ih je 19,571 za populaciju od 27 milijuna. Prije Chaveza bilo je 417 hitnih službi i 74 rehabilitacijskih centara, a krajem 2006. godine postojala je 721 hitna služba i 445 rehabilitacijskih centara. Također, u odnosu na početak 1999. godine kada je ANTIRETROVIAL liječenje primalo 335 pacijenata, 2006. ga je primalo 18,538 HIV pacijenata.

Chavezova vlada radi i na subvencioniranju hrane, pa je tako do 2006. godine bilo preko 15 tisuća trgovina u kojima je hrana jeftinija do 40% od tržišne cijene – razliku plaća upravo Chavezova vlada. Ovdje spada i 1,8 milijuna djece koje je uključeno u školski program subvencionirane hrane, u odnosu na 252 000 početkom 1999.godine.

Veliki pothvati ostvaruju se i u obrazovanju gdje se broj učenika (primarna edukacija) povećao sa 271,593 u 1999. godini na preko jedan milijun u 2006.g. Također preko milijun ljudi je uključeno u programe pismenosti za odrasle. Ovaj pothvat je od ogromnog značenja za cijelu zajednicu s obzirom na veliku stopu nepismenosti u Venezueli, kao uostalom i u cijeloj Latinskoj Americi.

Povećanje stope siromašnih i ekstremno siromašnih uočava se u godinama političke nestabilnosti praćene generalnim štrajkom. Završetkom te krize rapidno pada i stopa siromaštva. Od 50.4% u 1998. godini stopa siromašnih u Venezueli pala je na 36.3% u 2006.godini, dok je stopa ekstremno siromašnih pala sa 20.3% na 11.1 %. Politika zapošljavanja je vrlo uspješna i to se najbolje vidi na udjelu nezaposlenih i udjelu zaposlenih u ukupnom radno sposobnom stanovništvu. Stopa zaposlenosti se od 89% povećala na 90.5% od kada je Chavez na vlasti, a stopa nezaposlenosti je išla redom: 15%  u godini kada Chavez preuzima vlast, 18.4% u jeku najveće političke i gospodarske nestabilnosti i 8.3 % u 2007. godini. Od ukupno zaposlenih oko 75%  ih je zaposleno u privatnom sektoru, dok je ostalih 15 % u javnom.

Iz svega što je ranije prikazano sasvim se jasno može uočiti da krupni kapital ne mari za prosperitet neke zemlje i životne uvjete koji tamo vladaju, već jedino za svoj profit. Stoga je jedan od osnovnih neposrednih zadataka za koji se radnička klasa, u savezništvu sa studentima i ostalim potlačenim slojevima, mora izboriti upravo ukidanje diktature krupnog kapitala i njegove potpune kontrole nad ekonomskim životom – prvi korak prema tome predstavljalo bi prekidanje svake privatizacije koja je u tijeku, te nacionalizacija određenih sektora i grana. Na primjeru Venezuele sasvim jasno možemo vidjeti do kojih sve pozitivnih učinaka to može dovesti – imamo sve razloge za vjerovati da bi primjena iste logike i u slučaju Hrvatske dovela do sličnih učinaka (uvažavajući pritom, naravno, sve razlike i specifičnosti koje postoje, posebno u pogledu naftne industrije). Taj se proces može dosljedno završiti jedino preuzimanjem kontrole nad temeljnim industrijskim granama, telekomunikacijama, te resursima i bankama demokratskim putem od strane samog naroda. To bi tada značilo i suštinsku promjenu strukture države i načina njezinog funkcioniranja – od instrumenta za ugnjetavanje radnika pod kontrolom kapitala i njegovih predstavnika političara do mehanizma za izvršavanje volje svih onih koji žive od svojega rada i zaštite njihovih interesa. Ta radnička država značila bi postavljanje osnova za iskorijenjivanje svakog oblika nasilja, potlačivanje i dominacije – ona stoga ne bi bila ni država u pravom smislu riječi, već bi funkcije „države“ postepeno preuzimalo cijelo društvo.  Naravno, kapital i “naši” političari imaju sasvim druge planove – rasprodajom industrije privremeno pokušati pokriti dugove i ispuniti zahtjeve stanovništva (npr. vratiti dug umirovljenicima) itd. Oni će s tom politikom i nastaviti osim ako se ne povežemo, organiziramo otpor i izborimo se za ostvarenje svojih ciljeva.

 Radnička borba