RB: Možete li nam u nekoliko riječi predstaviti svoj sindikat?

Siniša Miličić: Regionalni industrijski sindikat – RIS je teritorijalni sindikat općeg tipa. Djeluje na području regije koju čine četiri županije sjeverozapadne Hrvatske – Varaždinska, Međimurska, Krapinsko-zagorska i Koprivničko-križevačka županija. Sjedište RIS-a je u Varaždinu, Kratka 1. U sindikat se mogu učlaniti radnici svih struka i zanimanja, dakle radi se o industrijskom, a ne o strukovnom sindikatu.

RB: Regionalni industrijski sindikat je osnovan 2006.godine. Što vas je nagnalo na to da osnujete novi sindikat? Koja je njegova specifičnost i postoji li nešto po čemu se razlikuje od ostalih?

Siniša Miličić : Iako je naš sindikat tek nedavno stupio na sindikalnu scenu, osnovan je na inicijativu iskusnih sindikalaca. Mogli bi smo reći da smo naprosto bili prisiljeni osnovati sindikat obzirom na nemogućnost ostvarivanja interesa u tada najvećoj sindikalnoj središnjici i pripadajućim granskim sindikatima. Naime, sve je bilo centralizirano, sve važne odluke donosile su se u Zagrebu. Vrlo često, zbog nekih nama nerazumljivih, odnosno nekih viših ciljeva, nisu se uvažavali zahtjevi članova na samom terenu. Nasuprot tome, naše sindikalne podružnice imaju apsolutnu autonomiju u donošenju odluka. Radi poštivanja propisa o utemeljenju i registraciji, imamo tijela i funkcije kao što su kongres, izvršni odbor, predsjednika i tajnika. Ali u stvarnosti naša je organizacija horizontala. Ne postoji hijerarhijska ljestvica, sve odluke važne za radnike donose oni sami u svojim podružnicama. Istina, ne baš na plenumima ali težimo ka tome.

RB: Rekli ste da težite prema tome, no što se pokazalo kao najveća prepreka potpunom zaživljavanju takve prakse?

Siniša Miličić:  Osnovni razlog jest strah od gubitka radnog mjesta. Jedan dio radnika još uvijek nije spreman sudjelovati u rješavanju zajedničkih problema, a često ni svojih, osobnih. Kao da vlada neka vrsta apatije. Za opravdanje se često navodi kako se kod nas ništa ne može riješiti, ili će se stvari riješiti same od sebe ili će to učiniti netko drugi. Našim sindikalnim povjerenicima često se postavljaju pitanja „A što je sindikat za mene učinio?“ Ponekad je teško radniku objasniti da bez njegovog osobnog doprinosa nema rješenja. Težimo ka tome da se problemi rješavaju odmah na radnom mjestu uz radničku solidarnost. Sporo se razvija svijest da je problem jednog radnika u biti zajednički problem. No, ako ne ide drugačije članovima se nudi besplatna pravna pomoć i zastupanje na sudu. Ponekad nam se dogodi da radnik želi tužiti poslodavca ali nema hrabrosti čak ni potpisati punomoć za zastupanje, a ne bi ni išao na sudske rasprave. Činjenica je da se u javnosti uglavnom spominju negativna iskustva sa pravosuđem, no u stvarnosti velika većina sudskih sporova završava u korist radnika. Jednostavno ne stoji tvrdnja da su svi suci loši, da svi sporovi traju dugo. Iskustva su različita i ne možemo generalizirati. Tu bih još spomenuo i da Inspekcija rada svoj posao obavlja vrlo dobro. Ako se dobro pripremi zahtjev za provođenje inspekcijskog nadzora rezultat je uvijek pozitivan. Ali bit je u tome da se radnici moraju organizirati i da sami moraju rješavati svoje probleme. Sigurno je da im glavninu problema neće rješavati ni sudovi ni inspektori ni političari ni bilo tko drugi.

Ekonomski položaj u kojemu se nalaze još je jedan od razloga zašto se dio radnika ne želi aktivirati. Radnici s niskim primanjima doslovce se nalaze u dužničkom ropstvu. S plaćom zarađenom u radno intenzivnoj industriji radnik ne može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život. Kako se plaće isplaćuju na tekuće račune, a banke dozvoljavaju minuse po računu, većina je u crvenom. Budući da su im primanja nedostatna za pristojan život mala je vjerojatnost da će za svog radnog vijeka izaći iz minusa. Sljedeća plaća nužno im je potrebna da barem nakratko izađu iz minusa kako bi im se odobrio novi, da plate zaostale režije, rate kredita, troškove školovanja djece itd. Zbog svega toga zaziru od bilo koje akcije koja bi im mogla ugroziti radno mjesto.

Veliki broj nezaposlenih dodatan je razlog za osjećaj nesigurnosti kod onih koji rade. Kada radnik pojedinac traži neko svoje pravo često dobiva odgovor „da ako on ne želi raditi pod danim uvjetima, ima na burzi puno onih koji hoće.“

RB: Koliko članova RIS ima? Koji su sve privredni sektori zastupljeni? Koji je najzastupljeniji? Koliko ima podružnica?

Siniša Miličić: Regionalni industrijski sindikat trenutno ima oko tisuću članova organiziranih u osam podružnica. Prva podružnica osnovana je u Autobusnom prometu d.d. Varaždin, a većina članova su vozači autobusa. Imamo i podružnicu u Varaždin-busu te članove u Autobusnom prometu Koprivnica. Naša druga podružnica je ITAS Prvomajska d.d. Svojom upornom borbom radnici ITAS-a spasili su tvornicu od uništenja i očuvali dvjestotinjak radnih mjesta na proizvodnji alatnih strojeva koji se uglavnom izvoze. U tvornici obuće Ivančica iz Ivanca djeluje naša najveća podružnica koja broji četiristo članica i članova. Dio članstva čine i zaposleni u prehrambenoj, tekstilnoj, trikotažerskoj, drvnoj, grafičkoj i trgovačkoj djelatnosti.

RB: Koji su vaši odnosi s ostalim sindikalnim središnjicama? S kojom su odnosi najprisniji?

Siniša Miličić: RIS nije udružen ni u jednu sindikalnu središnjicu. Razlog tome je želja za potpunom slobodom u donošenju odluka. Već sam spomenuo loša iskustva s poimanjem demokracije pri udrugama više razine, nametanje volje zbog „viših interesa“. Radi naše težnje za autonomijom optuživali su nas za razbijanje sindikalne scene. No, ako postoji zajednički interes spremni smo, aktivnim sudjelovanjem, poduprijeti bilo koji sindikat, udrugu ili skupinu građana. Najbolju suradnju imamo s Hrvatskom udrugom sindikata-HUS, te njihovim Novim sindikatom i Sindikatom Istre i Kvarnera. Pridružili smo se i prosvjedu HUS-a u Zagrebu sredinom rujna ove godine.

RB: Što mislite kao predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata – kako izaći iz recesije, te kako zaustaviti težnju poslodavaca i države da težinu situacije prebace na leđa socijalno najugroženijih slojeva? Koja bi u tome trebala biti uloga sindikata?

Siniša Milićić: Na ovo pitanje odgovorio bih svojim iskustvom iz Danske. Imao sam sreću da pod pokroviteljstvom Danskog kulturnog instituta kroz dva studijska putovanja upoznam način organiziranja lokalne zajednice, sindikalnog organiziranja i obrazovanja odraslih, odnosno cjeloživotnog obrazovanja. Iako nisu idealne, skandinavske zemlje slove za najbolje uređena društva, društva socijalne pravde i vladavine prava. Na prvi pogled čini se da između Danske i Hrvatske postoje ogromne razlike ali mislim da tome nije tako. Dakle, Kraljevina Danska je ustavna monarhija i poznaje kapitalizam daleko duže od nas. Kod nas se želi sve, ali baš sve, privatizirati dok su Danci pod državnom kontrolom ostavili službe od vitalnog interesa za građane. Pri tome mislim da nije privatizirano zdravstvo, školstvo, skrb o djeci i starijima te čitav niz komunalnih djelatnosti. Danska je zemlja s najvećim poreznim opterećenjima, međutim uz efikasnu upravu, regionalizaciju i decentralizaciju, dokazali su da država ne mora biti loš gospodar. Tako se i kod nas pod hitno mora zaustaviti privatizacija u navedenim sektorima kao i rasprodaja elektroprivrede, željeznica, šuma, izvora pitke vode, betonizacija jadranske obale itd. Naš dodatni problem je i to što nije zaživjela vladavina prava pa se mnogi poslodavci ponašaju kao da zakoni ne postoje pri čemu su radnici, posebno u radno intenzivnoj industriji, u robovskom položaju. Na žalost, naši političari i novopečeni kapitalisti vide samo svoje kratkoročne ciljeve zbog čega se društvo sve više i sve brže raslojava, a povijest nas uči kuda to može odvesti.

RB: VaŠ stav o situaciji na sindikalnoj sceni Hrvatske?

Siniša Miličić: Posljednjih dvadesetak godina bila su teška vremena za većinu radnika pa tako i za sindikate. Sindikati se nisu najbolje snašli, bio je rat, dogodila se privatizacija, sustav nije funkcionirao. Tajkuni su se osilili, kontrolirali su sve, kapital, političare, medije. Sindikati su napadani sa svih strana, članstvo se osipalo što zbog propadanja gospodarstva, što zbog negativne slike o njima, koju su u javnosti stvarali vladari medija. Dobrim dijelom i sami sindikati su krivi za situaciju u kojoj su se našli. Međusobno su se svađali, otimali si članstvo kao da im je jedini cilj bilo ubiranje članarine, itd. Događale su se apsurdne situacije. Primjerice u istom danu, dva sindikata iz iste središnjice organizirala su prosvjede u istom gradu ali na potpuno različitim lokacijama. Ili, u istom danu, u istoj zgradi, u isto vrijeme, dva sindikata iz iste središnjice zakazala su konferencije za novinare na kojoj su kritizirali jedni druge. No, čini mi se da su ta vremena prošla i da su sindikati shvatili da je solidarnost temelj sindikalizma. Započelo je preslagivanje na sindikalnoj sceni koje ide u pravcu stvaranja dva bloka. Jedni bi okupljati radnike zaposlene u gospodarstvu dok će drugi zastupati interese onih za čije plaće se sredstva osiguravaju iz državnog proračuna. Veseli me i činjenica da je sve više radnika spremno aktivno sudjelovati u sindikalnim akcijama, da žele osobno pridonijeti rješavanju problema ne čekajući da to, umjesto njih, učini netko drugi.

RB: Možete li nam navesti neke od bitnijih aktivnosti u kojima je RIS sudjelovao u zadnje vrijeme?

Siniša Miličić: Regionalni industrijski sindikat ne bavi se visokom politikom već svakodnevnim problemima na radnome mjestu s kojima se susreće član sindikata. Možda se na prvi pogled čini banalnim ali jako nam je važno da se poštuje radno vrijeme, da se plati svaki odrađeni sat, da se godišnji, tjedni i dnevni odmori koriste u cijelosti, da se primjenjuju mjere i pravila zaštite na radu. Većina naših članica i članova zaposleni su u radno intenzivnim djelatnostima gdje je se puno i teško radi, a malo zaradi. Čest je slučaj da se isplaćuju plaće manje od 2.100 kuna, što je manje od najniže plaće utvrđene zakonom. I ovdje dolazimo do svojevrsnog apsurda: poslodavci tvrde da je cijena rada previsoka, a radnici koji pošteno odrade svoj posao nemaju dovoljno za golo preživljavanje. Ponekad mi se čini da su radnici imali više prava prije stotinu godina nego danas. No, činjenica je da radnicima nikada ništa nije poklanjano, za svoja prava morali su se izboriti. Stoga nam je cilj da radnici znadu svoja prava i da su se spremni boriti za njihovo ostvarenje. Težimo ka tome da se problemi rješavaju odmah, na samome radnom mjestu ali ako je potrebno, naši članovi, mogu angažirati odvjetnika po svom odabiru na trošak sindikata.

RB: Vaš stav o studentskoj borbi za besplatno školstvo? Što mislite o ideji radničko – studentskog saveza i zajedničkom zbijanju redova svih socijalno ugroženih skupina u borbi za ostvarivanje zahtjeva postavljenih pred predstavnike Vlade i predstavnike kapitala?

Siniša Miličić:  Obzirom na strukturu našeg članstva, odnosno na visinu njihovih primanja sasvim je prirodno da podržavamo studentske zahtjeve za besplatno školstvo. Našim je članovima gotovo nemoguće školovati djecu jer školarine nisu jedini trošak, tu su i knjige, radni materijali, oprema, smještaj, prijevoz i drugo. No, kao što nema besplatnog ručka, tako nema ni besplatnog školstva. Netko to mora platiti. Ranije sam spomenuo da se naše društvo ubrzano raslojava na veliki broj siromašnih i mali broj bogatih. Novaca ima, samo ga treba pravednije prerasporediti. Ako besplatno školovanje mogu imati zemlje poput Cipra, Češke, Estonije, Grčke, Irske, Mađarske, Malte, Poljske, Slovenije, može i Hrvatska. Ali za to je potrebna inicijativa tako da se ideja o radničko studentskom savezu, odnosno o zbijanju redova svih ugroženih skupina čini ne samo realnom već i neminovnom.

RB: Što mislite: u kojoj mjeri i na koje načine su povezani krupni kapital i njegovi interesi sa politikom vladajućih krugova?

Siniša Miličić: Mislim da velika većina političara, na svim razinama, služi interesima kapitala, a ne građanima koji su ih birali. Primjerice, iako pretvorbu i privatizaciju većina građana smatra pljačkom, ona je uglavnom izvedena u skladu s tada važećim zakonima, a te i takve zakone donosili su političari. Na lokalnoj razini je to još izraženije. Svjedoci smo da se razni poslovi dodjeljuju bez javnih natječaja ili se natječajna dokumentacija prilagođava predodabranima. Trguje se informacijama, prilagođavaju se urbanistički planovi, daju se priznanja onima koji krše zakone i radnička prava. Ljudi se cijene prema imovini bez obzira na koji način su je stekli. Uglavnom to stvara osjećaj da živimo u nepravednom društvu, a Aurelij Augustin još prije 1600 godina rekao je: “Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne razbojničke družine?“ Mi ne želimo biti dio te razbojničke družine, a ne želimo joj ni služiti. Dakle, kao što kaže Radnička borba „vrijeme je za otpor“.