Seriju članaka o slobodnom sofvteru nastavljamo zanimljivim tekstom našeg suradnika u kojemu se daje sažet prikaz razvoja pokreta za slobodni softver, propitkuju njegovi dosezi, te razmatraju perspektive – naravno, ne zanemarujući pritom društveno – ekonomski kontekst.  

SLOBODNI SOFTVER I SLOBODNA EKONOMIJA

 ILI O PUTOVIMA OSLOBOĐENJA ČOVJEKOVOG RADA I EGZISTENCIJE

Proteklog proljeća, jednom sam se prilikom slučajno zatekao pred zgradom Filozofskog fakulteta. Pošto sam i inače slabo obaviješten o onome što se oko mene događa, začudila me graja, mnoštvo ljudi na forumu pred ulazom u zgradu, kao i parole izvješene na njezinim prozorima. Jedna od njih, parola “Znanje nije roba”, posebno je privukla moju pažnju i navela me na razmišljanje. Poruka jasno implicira da znanje danas jest roba, premda to ne bi trebalo biti. No, nije to ono najgore – u ovom današnjem robo-vlasničkom društvu i ljudi su roba koja se prodaje i kupuje po raznim njegovim uglednijim ili manje uglednim institucijama, kao što se po seoskim sajmovima prodaju i kupuju svinje.

Kako to da je sve postalo roba i može li se što učiniti da barem nešto prestane biti roba? Može li se što u tom smislu učiniti sa znanjem? I da li bi ukidanje znanja kao robe moglo pridonijeti ukidanju ovoga značenja i za druge stvari, odnosno bića, pogotovo ona ljudska. Čini mi se da bi priča o slobodnom softveru, a to je zapravo priča o znanju koje je postalo, a onda prestalo, odnosno prestaje biti roba, mogla biti poučna i u nekom vrlo općenitom smislu.

Jedan od vodećih aktivista Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije Eben Moglen, profesor prava na Sveučilištu Columbia u jednom je svom govoru (St. Joseph College, Bangalore, India, 2007.) primijetio da su “duhovne tvorevine čovječanstva” postale roba kao posljedica sustava patentiranja uspostavljenog u Americi u drugoj polovici 19. stoljeća. Dakako, sustav patentiranja nije bio ni prvi, ni jedini problem, taj je sustav jednostavno bio odraz tendencija koje su se javile u to doba, no on je predstavljao pravnu osnovu za razvoj tzv. “tehnoloških” kompanija, privrednih subjekata, čija je primarna djelatnost bila, a i danas je “pretvaranje znanja u robu”. Primjetimo dvosmislenost ove zadnje formulacije – radi(lo) se zapravo o tome da se na osnovi (novih) znanja stvaraju novi proizvodi i proizvodi nova roba, ona koje ranije na tržištu nije bilo.

Sve do tada, znanje nije bilo nešto što se regulira odnosno ograničava na ovaj ili onaj način, nešto što bi trebalo štititi ili obavijati velom tajnovitosti, dakako ako izuzmemo kojekakva besmislena “tajna znanja”, neke vrlo specifične stvari koje su se uglavnom ticale vojske i ratovanja, kao i neke sitne lične hirove i sujete. Premda su pojmovi patentiranja i autorskih prava (copyright) bili poznati i ranije, oni nisu znatnije utjecali na njegovu sudbinu. Znanje se, premda možda u većini glava pomalo maglovito, smatralo nekom vrstom bogatstva koje se, kao i ono materijalno, postupno uvećava i prenosi s generacije na generaciju.

Relativno nagli zaokret potkraj 19. st. u odnosu ljudi prema svome znanju (koji se tiče uglavnom samo tzv. Zapadne civilizacije) donekle je razumljiv – bilo je to vrijeme Druge industrijske revolucije, naglog uzleta znanosti i tehnike koji su čovječanstvu donijeli većinu blagodati koje uživamo i danas – spomenimo samo pronalazak motora s unutrašnjim izgaranjem, sustava za proizvodnju, distribuciju i potrošnju električne energije, te novih komunikacijskih sredstava – telegrafa, telefona, te bežične komunikacije putem radio-veze. Ljudi su možda tek tada postali svjesni pravih potencijala svog vlastitog znanja, njegove važnosti i istinske uloge u životu naše civilizacije, te društvenih perspektiva koje se otvaraju njegovim posredstvom. Gramofon i kinematografija, koji su izumljeni i usavršeni Edisonovim laboratorijama (Edison Labs), pioniru među tehnološkim kompanijama u Sjedinjenim Državama otvorili su po Moglenu jednu od tih perspektiva – perspektivu vlasništva nad  duhovnim tvorevinama čovječanstva.

Učinimo sada jedan tematski i vremenski skok – Razmotrimo razvoj informatike ili preciznije djelatnosti kreiranja softvera od njezinih početaka do danas. Početak toga razvoja možemo locirati u rane pedesete godine prošlog stoljeća kad su se za računala počeli interesirati i širi krugovi od onih akademskih i vojnih, pa su se prvi njihovi “komercijalni” modeli (UNIVAC I i IBM 701) pojavili na tržištu, odnosno počeli se masovnije proizvoditi. Period od toga vremena, pa sve do kraja sedamdesetih, prema Moglenovom svjedočenju, a on je od početka sedamdesetih radio kao programer u jednom IBM-ovom laboratoriju u Kaliforniji, kao i prema svjedočenjima mnogih drugih aktera u toj priči, može se smatrati nekim zlatnim, predpovijesnim dobom informatike, sličnim recimo dobu razvoja na području elektrotehnike prije onog gore spomenutog zaokreta. To je bilo vrijeme tzv. software-sharing zajednice, zajednice hakera (ovaj termin, koji danas ima negativne konotacije, prvobitno se odnosio na sve “kompjuterske stručnjake” odnosno sve one koji se sa elanom bave informatičkim poslom), a radilo se uglavnom o ljudima sa sveučilišta i iz istraživačkih laboratorija, koji su slobodno raspolagali rezultatima svoga rada, kao i rada svojih kolega – izvorni kod svojih programa međusobno su razmjenjivali, proučavali ga, mijenjali, dorađivali i prilagođavali vlastitim potrebama. Kao što u svom tekstu “The GNU Project” kaže Richard Stallman, guru GNU/Linux zajednice utemeljitelj Zaklade za slobodni softver  (Free Software Foundation) i začetnik projekta GNU, koji je približno isto vrijeme kao i Moglen počeo raditi u MIT-ovom (Massachusetts Institute of Technology) AI-Lab-u (Artificial Intelligence Laboratory) – Sharing of software was not limited to our particular community. Whenever people from another university or a company wanted to port and use a program, we gladly let them. If you saw someone using an unfamiliar and interesting program, you could always ask to see the source code, so that you could read it, change it, or cannibalize parts of it to make a new program. Nažalost, ovo je stanje trajalo je do početka osamdesetih.

Uzrok koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina doveo do propasti software-sharing zajednice bilo je uvođenje koncepta  “vlasničkog” (proprietary) softvera, odnosno odluka države da zakonski regulira pojam “vlasništva” nad softverom, pri čemu vlasnik obično postaje kompanija koja je omogućila njegovu izradu. Premda se razlog za ovaj korak može tražiti u slabljenju monopola IBM-a na tržištu hardvera zbog striktnije primjene zakona za zaštitu tržišnog natjecanja (antitrust law) i naglom razvoju na području mini i mikroračunala, koji je potom uslijedio, posebice pojavi IBM-PC-a, pravi je razlog jasan – međunarodni je kapital uočio jedno novo područje koje može okupirati i iskoristiti ga za svoje ciljeve.

Koncept vlasničkog softvera koji je zavladao u informatici od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, a održava se i danas, uključuje zahtjev da programeri (razvijatelji softvera) ugovorom obavežu da izvorni kod i tehničke detalje svoga rada neće objelodaniti u javnosti, a kupci softvera da neće ga neće dalje distribuirati niti ga samostalno mijenjati u skladu sa vlastitim potrebama (inače s obzirom da su proizvođači ubrzo prestali isporučivati izvorni kod programa, bilo kakve intervencije korisnika ionako su postale neizvedive). To su ti famozni ugovori, licence s kojima sa moramo složiti ako želimo instalirati softver na svoje računalo.

Stallman je ovaj koncept objasnio jednostavnim riječima – This meant that the first step in using a computer was to promise not to help your neighbor. If you share (proprietary software) with your neighbor, you are a pirate. If you want any changes, beg us (software company which owns it) to make them. A njegov je komentar ovog koncepta slijedeći -The idea that the proprietary software social system – the system that says you are not allowed to share or change software – is antisocial, that it is unethical, that it is simply wrong, may come as a surprise to some readers. But what else could we say about a system based on dividing the public and keeping users helpless? Readers who find the idea surprising may have taken proprietary social system as given, or judged it on the terms suggested by proprietary software businesses. Software publishers have worked long and hard to convince people that there is only one way to look at the issue.

Što se desilo sa software-sharing zajednicom lijepo je opisao Stallman u gore navedenom tekstu, na primjeru istraživačke laboratorije u kojoj je sam radio – The AI lab hacker community had already collapsed… In 1981, the spin-off company Symbolics had hired away nearly all of the hackers from the AI lab, and the depopulated community was unable to maintain itself. When the AI lab bought a new PDP-10 in 1982, its administrators decided to use Digital’s non-free timesharing system instead of ITS (ITS je naziv operativnog sustava razvijenog ranije u AI-Lab-u).

U toj situaciji, Stallman se, kako sam kaže, suočio s dubokom moralnom dvojbom – The easy choice was to join the proprietary software world, signing nondisclosure agreements and promising not to help my fellow hacker. Most likely I would also be developing software that was released under nondisclosure agreements, thus adding to the pressure on other people to betray their fellows too. I could have made money this way, and perhaps amused myself writing code. But I knew that at the end of my career, I would look back on years of building walls to divide people, and feel I had spent my life making the world a worse place.

Kako je Stallman razriješio tu svoju veliku dvojbu – opće je poznato. Odlučio je pokrenuti projekt izrade operativnog sustava za računala koji bi sadržavao sve komponente potrebne korisnicima u standardnoj osobnoj ili poslovnoj primjeni, upotrebljiv na što većem broju hardverskih platformi, koji bi bio svima dostupan i mogao se slobodno razmjenjivati i prilagođavati vlastitim potrebama, baš onako kako je to bilo sa softverom prije pojave ideje o “vlasništvu nad softverom”. Taj se projekt pod nazivom GNU (GNU je inače (rekurzivna) kratica za ‘GNU’s not UNIX’), počeo ostvarivati početkom 1984. Stallman je također odlučio poduzeti sve ne bi li spriječio da tako nastali softver jednostavno bude “preuzet” od strane softverskih korporacija i iskorišten u “komercijalne” svrhe, pa je tako uveo pojam “slobodnog softvera” (free software) čije je značenje, precizno definirao u dokumentu pod nazivom GNU General Public License (GNU GPL). Osnovni principi  GPL-a mogu se svesti na tri točke – (1) programi se mogu slobodno koristiti u bilo koju svrhu, (2) izvorni kod programa svima je dostupan i može se slobodno mijenjati i prilagođavati vlastitim potrebama, (3) originalne ili modificirane verzije programa mogu se slobodno distribuirati, besplatno ili uz naknadu. Tokom vremena u GNU-projekt se uključivalo sve više programera-volontera iz cijelog svijeta, a brojni pojedinci i grupe započele su vlastite projekte razvoja slobodnog softvera koji su se mogli inkorporirati u GNU projekt. Premda je Stallman započeo i s razvojem vlastitog slobodnog kernela (jezgra, centralni dio operativnog sustava) pod nazivom GNU Hurd, u tom ga je poslu pretekao finski programer Linus Thorvalds sa svojim kernelom nazvanim Linux, koji se pokazao vrlo pogodnim za primjenu u GNU sustavu. Tako je do polovice devedesetih nastao operativni sustav GNU/Linux, prikladan za korištenje u većini poslovnih i osobnih primjena. Pošto je taj sustav slobodan, odnosno svima dostupan i “otvoren”, mnogi su pojedinci i skupine krenuli u razvoj vlastitih verzija (distribucija), pa tako imamo Debian GNU/Linux, Red Hat Linux, Fedora, Mandriva Linux, SuSe Linux, Slackware, Ubuntu, a tu je i prva hrvatska distribucija (HRID). Neke od njih postale su “komercijalne”, a neke, poput Debiana i Ubuntua (koji se po mnogočemu izdvajaju od ostalih) to nisu.

Tipična distribucija GNU/Linuxa, osim Linux kernela, uključuje grafičko sučelje (X Windows System), razne vrste radnih okruženje (desktop environment – GNOME, KDE, WMaker), standardne pomoćne programe (utilityje) i programske  alate, te mnoštvo softverskih paketa za različite svrhe, koji u distribucijama koje nisu “komercijalne” redovito spadaju u kategoriju slobodnog softvera. Može se reći da je popis slobodnog softvera koji nam stoji na raspolaganju nepregledan. Primjerice najnoviji Debian (Lenny) sadrži oko 23.000 softverskih paketa. Tu spadaju uredski alati, web browseri, e-mail klijenti, baze podataka tj. DBMS-ovi (database management system) i drugi serverski paketi kao web server, mail server, application server, terminal server, zatim razni razvojni alati, grafičke i multimedijske aplikacije i sl. Neki od najvažnijih softverskih paketa koji su danas u standardnoj upotrebi nastali su tako da je programski kod koji su razvile softverske kompanije proglašen slobodnim i stavljen pod GPL – primjeri za to su uredski paket StarOffice, danas OpenOffice, te popularna kombinacija web browsera i e-mail klijenta pod nazivom Mozilla Firefox odnosno Thunderbird (čiji je razvoj započeo nekada čuveni Netscape), dok su neki nastali kao rezultat inicijative raznih neprofitnih organizacija, neformalnih skupina ili pojedinaca. Tako je recimo X Consortium, odnosno X.org Foundation razvio spomenuto grafičko sučelje, Apache Group odnosno Apache Softvare Foundation razvila sveprisutni slobodni web server Apache koji daleko nadmašuje one komercijalne, dok je Michael Stonebraker, softverski stručnjak poznat po tome što je koji je još početkom sedamdesetih stvorio tada revolucionarnu relacijsku bazu podataka (točnije relacijski sustav upravljanja bazom podataka, RDBMS) pod nazivom INGRES, sredinom osamdesetih pokrenuo razvoj novog relacijskog sustava nazvanog Postgres, koji danas poznajemo kao PostgreSQL najbolji slobodni RDBMS koji ne zaostaje za razvikanim i sveprisutnim Oracleom, koji je vrlo skupo komercijalno rješenje.

Od još nekih imena značajnih za svijet slobodnog softvera ovdje možemo spomenuti Alana Coxa, koji je uz Linusa Thorvaldsa bio vodeći Linux kernel developer, zatim Iana Murdocka pokretača projekta Debian, te Marka Shuttlewortha koji je svojim projektom Ubuntu napokon uspio približiti GNU/Linux najširim masama softverskih korisnika stvorivši zajedno sa svojim suradnicima sustav jednostavan za instalaciju, korištenje i održavanje – treba primjetiti da se Linux ranije koristio uglavnom na serverskim računalima (a tu se koristio zato što je znatno stabilniji od komercijalnih (Microsoftovih) serverskih sustava), a da tek zadnjih nekoliko godina polako osvaja i desktope tj. računala “običnih korisnika”, na poslu, a i kod kuće. U ovoj je priči svakako neizostavan i već spomenuti Eben Moglen čovjek koji u sebi ujedinjuje softverskog i pravnog stručnjaka, pa je tako mogao učiniti dragocjen posao po pitanju pravnih aspekata postojanja slobodnog softvera – značajan je njegov rad na raznim verzijama GPL-a, kao i drugim “slobodnim” licencama poput FDL (Free Document Licence), angažman oko “slučaja SCO” i dr, bez čega bi vjerojatno projekt GNU i ideja slobodnog softvera već bili zbrisani sa softverske scene. Moglen je vrlo aktivan i u propagiranju ideja za koje se Pokret za slobodni softver i slobodne informacije zalaže, pa puno putuje, drži govore i piše, baš kao i sam Stallman (obojicu smo imali prilike vidjeti i u Zagrebu).

Napomenimo da osim GPL-a postoje i druge licence tj. propisani uvjeti korištenja softvera (one se propisuju kako smo rekli radi zaštite da se slobodni softver ne bi jednostavno bio “preuzet” i iskorišten u komercijalne svrhe) koje se odnose na slobodni softver (Free Software Licences). Postoje također i Open Source Licences, tako da se pojavljuju pojmovi slobodnog softvera (free software) i softvera otvorenog koda (open source software) koji nisu identični premda se puno ne razlikuju. Inače treba reći da u zajednici slobodnog softvera odnosno Pokretu za slobodni softver ima dosta nesuglasica posebno vezanih za pravna pitanja vezana za korištenje softvera ove vrste – spomenimo samo sukob između vodećih ljudi ove zajednice Stallmana i Thorvaldsa,  oko nove verzije GPL-a (verzija 3) usvojene 2007. (to je bio zapravo sukob između “free software” i “open source” koncepcije).

Dakako da u ovoj priči o slobodnom softveru nije sve bajno. Da je, onda se ne bismo morali zamarati pričama o “vlasničkom” softveru, svijetom bi vladao slobodni softver, a našu bi pažnju zaokupljale neke druge teme. Moglen je u svom govoru koji ćemo citirati na kraju ovoga teksta optimistički gleda i na sadašnjost i na budućnost, no današnja je realnost recimo da GNU/Linux zauzima između 10 i 15% udjela na području instaliranih operativnih sustava za desktop računala, dok Microsoftovi proizvodi pokrivaju preko 80%. Što se tiče serverskih instalacija odnos je 60% : 40% u korist GNU/Linuxa, no to je manji dio “kolača”. Realnost je i to da su u Hrvatskoj “linuksaši” relativno maobrojna i slabo utjecajna grupa koja ne može utjecati na odluke raznih državnih ureda i tijela koja se bave problemima informatizacije naše zemlje. Da nije tako, onda vjerojatno rješenja za elektroničko poslovanje sa institucijama državne uprave ne bi podržavala samo Widnows-klijente, niti bi dopušteni formati dokumenata koji se razmjenjuju s državnim institucijama (FINA, Porezna uprava) bili oni vlasnički (Microsoftovi). Sve u svemu, autor ovoga teksta može reći da je u vrijeme kad je prvi puta čuo za ideju slobodnog softvera i počeo se njime baviti, a bilo je to potkraj devedesetih, bio uvjeren da će do kraja prve decenije 21. stoljeća Microsoft i ostale softverske korporacije već biti prilično marginalizirane. Zašto GNU/Linux premda po svim svojim karakteristikama i prefomansama ravnopravan, a u nekima i superioran Windowsima – premda  treba priznati da postoje problemi, posebno s nekim novijim i specifičnim hardverom (driveri) no oni su daleko manji nego što su bili ranije – ne uspijeva ostvariti dominaciju? I zašto uopće ideja slobodnog softvera nailazi na tako slab odjek u javnosti?

Stvar je zasigurno u interesima “posjednika moći” koji manipuliraju tom javnošću i koji po svojoj volji upravljaju događanjima u svijetu “biznisa”. Propagandna podrška vlasničkim rješenjima je golema, dok je za slobodna nema uopće (treba samo vidjeti koliko se po “informatičkim časopisima piše o temama koje se tiču vlasničkog, a koliko o temama koje se tiču slobodnog softvera), otpori prema uvođenju slobodnih rješenja često su nesavladivi, premda cijena slobodnih rješenja, ako je uopće ima, obično uključuje samo troškove njihove “implementacije” i eventualno održavanja, što je redovito za koji red veličine manje od cijene vlasničkih rješenja (to su ti tržišnu apsurdi s kojima se susrećemo na svakom koraku, ali tko je tu njihovu tzv. “tržišnu utakmicu” ikada i shvaćao ozbiljno). Ovakva je situacija dakako i odraz korumpiranosti našeg društva, pogotovo javnog sektora, ali i dijela gospodarstva, koji jednostvno ne žele štedjeti tamo gdje bi se to moglo. Nije uostalom teško zamisliti koliki su pritisci raznih softverskih trgovaca, distributera, sistemskih integratora i drugih mešetara koji na prodaji vlasničkog softvera ostvaruju neuobičajeno visoke profite. Ovdje je dakako riječ u stanju u Hrvatskoj, no čini se ni drugdje situacija nije ništa bolja.

Inače o kakvom se biznisu, odnosno interesima ovdje radi, dovoljno govori i lista najbogatijih ljudi na svijetu koju možemo pronaći u Wikipediji. Prvi među njima već je desetak godina osnivač i najveći dioničar Microsofta Bill Gates sa svojih 40 milijardi dolara imovine (prije koju godinu imao je 60 – pitamo se kako je on to uspio izgubiti čak dvadeset milijardi dolara u tako kratkom roku). Među ljudima koji posjeduju više od 10 milijardi dolara još su dvojica iz Microsofta – Steven Ballmer i Paul Allen. Četvrti čovjek na svijetu po bogatstvu je glavešina Oraclea – Larry Ellison, a u istom su društvu i osnivači Googlea Sergei Brin i Larry Page. Profit koji se ostvaruje u “softverskoj industriji” daleko veći od onoga koji se ostvaruje u ostalim sektorima gospodarstva. Zašto je to tako, nije teško pogoditi i o tome će biti riječi u drugom dijelu ovoga teksta.

Ovdje treba istaknuti da informatičari odnosno programeri nisu oni koji u ovakvom sustavu dobivaju već oni koji gube. Možda ova tvrdnja zvuči neuvjerljivo, no to tvrde mnogi. Višegodišnje iskustvo autora ovog teksta u održavanju vlasničkih softverskih rješenja i njegova usporedba sa iskustvima u radu sa slobodnim softverom, to potvrđuje – mučno je i prisjetiti se svih problema i peripetija uzrokovanih nepoznavanjem načina na koji vlasnički softver funkcionira (a to nam je onemogućeno), čak i u slučajevima kad je “tehnička podrška” osigurana, jer se ona gotovo redovno ostvaruje uz znatne poteškoće, s obzirom da ide posredno, putem nekih tajnovitih “mreža” koje povezuju korporacijske hijerarhije (da sad ne govorimo o ograničenjima koja se postavljaju na pristup “izvorima informacija” ove vrste). Na području slobodnog softvera, gdje je sve otvoreno i normalno, pogotovo sve ono što se tiče međuljudskih odnosa i komunikacije, takvih problema gotovo da i nema – kompetentnog sugovornika s tko-zna-kojeg-kraja-svijeta, koji je vrlo dobro upućen u problematiku od našeg interesa, nije teško pronaći. Recimo samo da je u projekt Debian uključeno je više tisuća volontera (Debian maintainera) od kojih je svaki zadužen za svoj dio projekta, a svi su oni spremni svoje znanje podijeliti sa onima koji su za njega zainteresirani (uostalom ništa ih ne košta kad ga dijele osim nešto malo vlastitog vremena). Ukratko može se reći da principi na kojima počiva ideja slobodnog softvera stvaraju daleko povoljnije i humanije okruženje za odvijanje poslovnih aktivnosti svakoga od informatičara, a i za njegov život uopće, što je i logično.

 Nitko ne kaže da na području slobodnog softvera nema problema i da sve tu ide glatko, no stvar je u tome da bi se u slučaju da se njihov rad temelji na principima koje propagira Pokret za slobodni softver, a ne na principima “softverskog biznisa” informatičari oslobodili mnogih nepotrebnih briga i opterećenja, i da bi se napokon počeli baviti isključivo svojim poslom, onim “pravim stvarima”, onima što se tiču informatičke znanosti kao takve, odnosno matematičke ili neke druge, a ne odgonetavati zamisli nekih drugih ljudi kojima nije dopušteno da im u njihovom radu pomognu. Posao bi bio normalan, stvari bile jasnije, odmah bi se znalo što se može, a što ne, te kako i u kojem roku. Nema sumnje da bi takav posao svatko od njih obavljao s puno više zadovoljstva i elana. A ovaj sveprisutni sustav “softverskog biznisa” funkcionira zapravo na iscrpljivanju “odgovornih nesretnika” koji bi pod kontrolom trebali držati stvari koje su im učinjene nedostupnima i koje se uopće ni ne mogu kontrolirati što je krajnje neugodna situacija. Uostalom zar danas ljudi ne ostaju sve duže na poslu, zar nisu pod sve većim i većim stresom sve umorniji, nezadovoljniji, nesretniji. Umjesto da usporedo s tehnološkim napretkom ljudski rad postaje sve lakši odnosno prirodniji, primjereniji pravoj ljudskoj prirodi, on postaje sve teži, odvratniji, sve više iscrpljujući i zatupljujući.

A treba pogledati i što uopće ti ljudi rade, analizirati taj silni “biznis” koji se svodi na preljevanje nečega – novca, robe, ljudskih živaca, zdravlja, života iz šupljeg u prazno pri čemu neki vješti mešetari uspijevaju ušićariti i nešto za vlastiti džep, vidjeti kako za golemi profit od toga biznisa zapravo nema nikakve realne osnove, uočiti kakve su sve to ludosti na koje ljudi gube svoje vrijeme i oko kojih se vrte nezamislive količine novca, (dakako fiktivnog jer je sve u tom svijetu fiktivno), povezati konce i shvatiti o čemu se ovdje radi.

Zaista, kad malo bolje promotrimo cijeli je taj sustav, cijelu tu veličanstvenu kulu od karata “softverskog biznisa” koja se tako lako ruši i onda ponovno podiže, čovjeku se neizbježno nameće pitanje – Zar se ona ne temelji, kako je to  Stallman rekao, a mi već jednom citirali, samo na tome što ljudima nije dopušteno da pomažu jedni drugima? I nije to samo problem vlasničkog softvera ili problem njihovog bogatstva i našeg siromaštva, to je problem naše zajedničke duhovne bijede u kojoj smo dopustili da netko ima 60 ili ipak samo 40 milijardi dolara, a da netko drugi umre od gladi.

Zamislite – Čovjeku nije dopušteno da pomogne svom bližnjemu. Nije dopušteno premda bi on mogao i želio pomoći. Ne zvuči li to skandalozno? I ne bi li već jednom netko trebao priupitati sve te bezveznjake iz hramova visoke politike, te sitne prodane duše koje su sebi uzele za pravo da odlučuju o stvarima za koje ih nitko nije ovlastio, nitko drugi osim demona koji iz svojih paklenih dubina vuku sve konce upravljajući njihovim potezima upravo onako kako se u lutkarskom kazalištu upravlja marionetama, priupitati ih dakle – Kakva je to legislativa? Kakva je to ekonomija u kojoj se favorizira kršenje osnovnih etičkih normi? Sumnjam da bi itko od njih kao i od uvažene gospode profesora prava i ekonomije na to pitanje uspio odgovoriti iole suvislo. A evo u čemu je stvar.

Stvar je u tome što je osnovna svrha ekonomskog sustava kakav danas vlada u svijetu nije stvaranje novih dobara, “novih vrijednosti” kako bi to neki rekli, premda možda i većina toga što se stvara nije ni dobro ni vrijedno, nego stvaranje kaosa, u kojemu, kao u nekoj veličanstvenoj komediji zabune, dolazi do grotesknih zavrzlama i zamjena uloga – umjesto da sustav služi ljudima, ljudi služe njemu, umjesto da ljudi usmjeravaju njegov razvoj i iskorištavaju njegove rezultate, on iskorištava njih i odlučuje o njihovoj sudbini, pri čemu se svi skupa trudimo i radimo ne na svoju korist, nego na svoju štetu stvarajući robu od sebe samih, svojih talenata, sposobnosti, znanja, emocija, težnji, nadahnuća. Umjesto da najveći profit naše ekonomske prakse predstavlja naš napredak, uspjeh, naša zajednička sreća, najveći se profiti izvlače iz svega onoga što je suprotno ljudskosti i što ugrožava našu ljudskost. To dakako uopće nije slučajno. Na koncu, nismo li se već i iz ovoga što se pred našim očima događalo u zadnjih dvadesetak godina uvjerili da ovdje zapravo radi ne o nečemu ljudskom i ljudskom umu shvatljivom, već o nečemu demonskom, o jednoj infernalnoj  crnomagijskoj ekonomskoj doktrini u kojoj to nije rad kako obično kažu i svi se slažu, nego su strah, neznanje, nesigurnost, oskudica, bolest, smrt ukratko svekolika ljudska bijeda i nesreća, najvažniji sastojci iz kojih se u nekim podzemnim alkemijskim laboratorijama stvaraju novac, profit, bogatstvo, koje dakako nije društveno nego privatno, ali taj pojam “društvenog ovog ili onog” i tako spada u ropotarnicu mračne komunističke prošlosti. No nije ni to kraj, nije u tome kvaka, sve je to samo dimna zavjesa iza koje se odvija ono najvažnije. A to najvažnije, glavni biznis o kojemu se ovdje radi, sastoji u kupnji i prodaji ljudskih duša. Demone to jedino i zanima, drugo im uopće nije važno. A u tome kaosu koji su stvorili takva se kupoprodaja odvija na najlakši mogući način.

I zar se sada treba čuditi zbog toga što je ekosustav Planeta Zemlje na rubu sloma? Ili zato su ljudi na rubu sloma, točnije oni koji su još uvijek ostali ljudi, koji se nisu prodali na nekom seoskom sajmu i koji živeći svoje živote u ovom našem “društvu znanja” (još) nisu potpuno izgubili razum. Drugim riječima, nisu uspjeli shvatiti da su ljudska pohlepa i egoizam zapravo jako dobre i korisne stvari.

Primjer Richarda Stallmana, odnosno njegove životne odluke iz ove naše priče, kao i primjeri mnoštva drugih ljudi po svijetu koji se bore za svoje ideale, neovisno o tome radi li se o slobodnom softveru, slobodnim informacijama, zaštiti prirode, zaštiti ljudskog života, očuvanju vlastite tradicije i identiteta, ili nečemu desetom, dokazuju kako je ipak moguće napustiti ovaj “brod luđaka” u što se pretvorila “liberalna” i “demokratska” “civilizacija” “Zapada”, koji se već opasno približava Kraju Svijeta (jer i to postoji, makar je Zemlja okrugla), rubu ponora koji će ga progutati skupa s njegovim putnicima, njihovim djelima, zamislima, planovima, ambicijama i apetitima. Napustiti ga dakle, ukrcati sa na neku svoju barku i zaploviti prema Obećanoj Zemlji.

 

Vratimo se sada na početak. Otkriće gramofona i kinematografije u Edisonovim laboratorijama, kako smo rekli, otvorilo je perspektivu i predstavljalo začetak kulture vlasništva nad duhovnim tvorevinama čovječanstva. Glazba, koja je od pamtivijeka bila jedan od oblika socijalnog iskustva, odnosno komunikacije među ljudima pretvorila se (posredstvom nekog medija – gramofonska ploča, kazeta, CD) u robu, koja ima svoga vlasnika i koja stvara profit. Ta je roba, kao i svaka druga, redovito otuđena od onih koji su je stvarali. Kinematografija, čija pojava predstavlja novum (neki analogon iz kojega je nastala bilo bi kazalište) postala je i nešto više, posebno ako imamo u vidu televiziju koja se može smatrati njezinom “sljednicom” – instrument manipulacije javnim mnijenjem i stvaranja novih potreba, točnije platforma za razvoj jedne nove “duhovnosti” čiji je ova kultura (vlasništva nad duhovnim tvorevinama čovječanstva) sastavni dio. Ideja vlasništva o kojemu je ovdje riječ ima dakle tradiciju dužu od jednog stoljeća, njezina legitimnost neprekidno se “dokazuje” i “potvrđuje” medijskim intervencijama, pa možemo reći da nisu samo proizvođači softvera ti koji “have worked long and hard to convince people that there is only one way to look at the issue” – cijela je ta propagandna mašinerija koja je danas poprimila nezamislive razmjere, ta koja se bavi ovom rabotom.

S obzirom da duhovnih tvorevina ima raznih, kapital je, shvativši ove perspektive, krenuo u osvajanje novih prostora. Povijest ovoga osvajanja može se prispodobiti povijesti osvajanja Divljeg Zapada. A rezultati toga pohoda u kojem su do danas osvojena značajna područja “svijeta ideja” i koji i dalje traje, dobro su nam poznati. Jesu li oni dobri ili loši? 

Mislim da se za njih može reći da su neobični. Izrodilo se svašta, i ono potrebno i ono nepotrebno, stvorena je na koncu i atomska bomba, na indirektan način doduše, kapital je tu stajao po strani, nije neposredno sudjelovao u njezinom stvaranju, ali je osigurao sve pretpostavke i preduvjete za realizaciju projekta Manhattan. Uostalom razne tehnološke korporacije uključene su u vojna istraživanja i na ovom području još od toga vremena.

A kao nusproizvod ovakvog razvoja, a radi se prvenstveno o tehnološkom, odnosno znanstveno-tehnološkom razvoju čovječanstva tokom 20. stoljeća stvoren je zapravo i cijeli jedan teatar apsurda, jasno na životnoj pozornici naše civilizacije, koji je onda prenešen i “na daske”, u književnost i umjetnost uopće, premda tu transponiran na jedan pomalo neprimjeren način. Mogli bismo ovdje prepričati neke od scena toga teatra. Evo jedne bizarne priče iz vremena njegovih početaka u kojoj se ni kriv ni dužan našao i naš veliki pronalazač Nikola Tesla. To je bilo u vrijeme velikog sukoba Tesle i Edisona oko koncepcije na kojoj će se bazirati sustav proizvodnje i prijenosa električne energije. Edison je zagovarao koncepciju istosmjerne, a Tesla izmjenične struje. Teslina je koncepcija dakako pobijedila, ali ne tako lako kako bismo očekivali s obzirom na njezinu posve očitu superiornost – “Edison je lansirao agresivnu kampanju protiv izmjenične struje pokušavajući na sve načine spriječiti njezino širenje na tržištu. Kako bi pokazao opasnost od izmjenične struje, Edison je preko svojih poznanstava omogućio da se osuđenik na smrtnu kaznu ubije na električnoj stolici koja je koristila Teslin generator. 6.8.1890. osuđeni ubojica sjekirom William Kimmler umro je na velikim mukama, smrću mnogo strašnijom od vješanja.” Inače i sama Edisonova životna priča je zanimljiva epizoda ovog teatra, pa evo jednog njezinog detalja koji navodi Moglen – “The single most patented inventor in the history of the United States – the thing that in the American mind personifies the idea of the inventor, the genius, the unique innovative personality – the most patented inventor in the history of the United States is a collective known as Thomas Alva Edison. It wasn’t actually, you understand, Thomas Edison who invented the Edison inventions, it was the collective that worked at the Edison laboratories, they were employed engineers, the boss got all the patents in his name, and became the most patented inventor in the history of the United States.” Evo još jednog Moglenovog citata koji ilustrira stuaciju iz jednog nama bližeg vremena – “The grave problem at IBM in the 1970s – I saw it, I lived through it, those who were there too will also remember it – the grave problem of IBM in the palmiest days of the monopoly was how to avoid inventing hardware – a hardver im je osnovna djelatnost od osnivanja 1896. do danas  – that would eat the product line. I worked on experimental hardware at IBM in the late 1970s and early 1980s that was very good hardware. Stunningly fast, innovatively architected, capable of things that nothing less than the $12 million computer would do and capable of being produced for $10,000, which is why we knew, even as we wrote the software for it, that IBM wasn’t going to build and sell them. There was no point in eliminating $12 million machines with $10,000 machines if you were a hardware monopoly.” Još ćemo citirati dio članka o genetičkim istraživanjima objavljenog u Vjesniku, zanimljivu priču koja je također apsurdna, ali pobuđuje u prvom redu zgražanje (Marijan Jošt, Vjesnik, 3. 11.2000.) – “Sigurnost i bezopasnost prehrambenih proizvoda od GMO-a nije dovoljno ispitana jer se multinacionalne biotech-kompanije žure što prije vratiti velika financijska sredstva uložena u istraživanja. Tako se događa da nedovoljno ispitana hrana dolazi na tržižte, a kupci, ne svojom voljom, postaju pokusne životinje za njezino testiranje. Tu tvrdnju najbolje potvrđuje pokušaj prikrivanja alarmantnih rezultata hranidbenih pokusa na štakorima koje je u Škotskoj proveo dr. A. Pusztai (Gillard sur. 1999.). Sporni hranidbeni pokus proveden je sa GM-krumpirom u koji je unesen gen iz visibabe. Taj gen transgenoj biljci daje sposobnost proizvodnje tvari nazvane GNA-lektin, koji ima insekticidni učinak. Dosadašnje spoznaje o lektinu visibabe nisu uputile da je toksičan za sisavce, pa je zato i uključen u krumpir, rižu, uljenu repicu, kupus i druge biljne vrste. Pokusi su pokazali da je GM-krumpir s vlastitim lektinom u mladih štakora usporio rast, oštetio imunološki sustav te izazvao značajne promjene na vitalnim organima (mozgu, štitnjači, bubrezima, slezeni, želučanoj stijenci). Nasuprot tome lektin visibabe pomiješan s običnim krumpirom u istoj koncentraciji nije štetno djelovao. Kad su objavljeni rezultati tih istraživanja (kolovoz, 1998.), dr. Pusztai je prisilno umirovljen, a vjerodostojnost rezultata je zanijekana. Tek na zahtjev međunarodne znanstvene javnosti rezultati su ponovno razmotreni, prihvaćeni kao točni, a dr. Pusztai je rehabilitiran (veljača, 1999.).”

Sličnih primjera ima mnogo, sve su te priče tragične, ali su istovremeno i komične, zapravi tragikomične jer se takvima obično na kraju pokažu sve ljudske zablude i gluposti. I navode nas na pitanja na koja nitko ne želi ili ne smije odgovoriti. Možemo se recimo zapitati – Zašto farmaceutske kompanije izvlače ekstraprofite iz lijekova kojima bi se mogli spasiti još mnogi ljudski životi, ali se oni ne spašavaju jer su mnogim ljudima (zapravo većini ljudi) nedostupni? Zašto se iz prodaje ne povuku pesticidi, herbicidi i druga kemijska sredstva koja se koriste u poljoprivredi, ali i drugim djelatnostima, koji imaju štetan utjecaj na prirodni okoliš i ljudsko zdravlje? Ako svi imaju štetan učinak što se svi ne povuku? Zašto konačno, softverske kompanije ne omoguće ljudima da pomažu jedni drugima?

Što se tiče farmaceutskih kompanija i softverske industrije netko bi mogao postaviti kontrapitanje – A tko će financirati razvoj? Ideju u vezi s ovim pitanjem dat će nam Moglen u podužem citatu na kraju ovoga teksta. Što se pak tiče herbicida, mogao bi reći – Pa ako ti se ne sviđaju herbicidi uzmi motiku i idi u polje kopati kukuruz. Svatko tko je ikada kopao kukuruz ili neki drugi usjev  onako “za pravo”, po cijeli dan, zna kakav je to posao, i sretan je ako negdje može kupiti herbicid koji će uništiti korov, a kukuruz ostaviti da raste. No ako smo ustanovili da su efekti primjene herbicida štetni, pogotovo da su opasni po ljudsko zdravlje, onda je razumno upitati se – Može li se isti problem riješiti na neki drugi način? Zaista, kako to da nije pronađen neki (mehanički ili kakav drugi) sistem za eliminiranje korova u usjevima čija primjena ne bi imala negativne efekte po prirodni okoliš i ljudsko zdravlje? Ili bi ti efekti bili znatno manje izraženi nego u slučaju herbicida koji se koriste danas? A istovremeno, naša se robotizirana vozila polako kreću kroz bespuća planete Mars i šalju nam slike njezinih krajolika.

U vezi s ovim pitanjem ponovno ćemo citirati Moglena – In other words, the hardware engineers in the generation after the collapse of hardware monopoly (of IBM) did wonders. They changed, the scale of the performance of their products by orders of magnitude. We have rocket ships that run on air, that travel three quarters of speed of light without breaking a sweat. We have hardware we can hardly imagine, it’ s so good. And the software we put on that is not much better than the software we wrote in the 1970s, arguably – if you are using Microsoft software – substantially worse. It’s hard to explain the complete and total divergence of the quality course of hardware and software on the theory that the people who make hardware are really, really smart and the people who make software are really, really stupid. Because the people who make software are obviously not really, really stupid, there just aren’t many brains on the planet allowed to make the software most people use. Which results in a very untenable structure for the production of software, as a result of which quality is low. These are simple engineering propositions, but the economics of it wasn’t simple.

Zapravo, suvišno je bilo navoditi Moglena još jednom da bismo zaključili da je problem u monopolu, no treba primijetiti da se ovdje radi o monopolu posebne vrste, monopolu na “visoku” tehnologiju, koji sve više postaje ili je već postao monopol na znanstveno-tehnološki razvoj naše civilizacije, a taj monopol u svojim rukama drži nekolicina tehnoloških korporacija. Monopolistički položaj je neko krajnje stanje, stanje ravnoteže sustava u kojoj, ako se nešto i događa, onda se događa uvijek na isti način, po istom obrascu, i ne bi to bio toliki problem da se ne radi o čovječanstvu, njegovom općedruštvenom razvoju i smjeru toga razvoja, u stvari njegovoj sudbini koju je njegov znanstveno-tehnološki razvoj uvijek presudno određivao, a u situaciji u kojoj se nalazimo danas i pogotovo. Mislim da se slobodno može reći da su, gledajući u globalu, tehnološke korporacije prestale biti pokretač razvoja u najširem smislu, dapače, da su postale kočnicom i tehnološkom i tehničkom i znanstvenom, ali prije svega društvenom progresu civilizacije kojoj pripadamo. Ako nešto ipak pokreću onda je to globalna destrukcija, i prirode i društva pri čemu se život sviju nas  usmjerava u pravcu kojim se on nikako ne bi smio kretati.

A upravo su kompanije ove vrste najmoćniji “igrači” na globalnoj sceni, s obzirom da su  najveći dobitnici u tzv. “tržišnoj utakmici”. Nije to samo zbog monopola, monopol na svjetskom tržištu, svaka u svojoj branši, imaju i druge multinacionalne korporacije. Zašto onda baš ove kompanije ostvaruju tolike ekstraprofite? Zato što su njihovi proizvodi nešto najsloženije i najsofisticiranije? To jest jedan razlog ali ne i jedini. Možda je važniji razlog u tome što su njihovi proizvodi nešto posebno, nešto čega ranije, prije početka Druge industrijske revolucije nije bilo – oni su roba s nultom graničnom ili asimptotskom cijenom (null margnal cost). CD ili DVD s nekim programom može se presnimiti za koju kunu, koliko košta cijena medija. Sama materija posredstvom koje njihov proizvod postaje “realnim”, postaje robom koja dolazi na tržište, ne vrijedi gotovo ništa. Glavni udio u proizvodu, osim kojeg postotka, čini nešto što nije materija već duh, duhovna tvorevina čovjekovog uma, rezultat nekog znanja odnosno znanje samo. Troškovi same proizvodnje takve robe gotovo su zanemarivi. Pretežni dio troškova čine troškovi razvoja. Ali ni ti troškovi nisu veliki, jer nisu opterećeni potrebom za profitom nekih drugih “vlasnika”, to su jednostavno nadnice najamne radne snage. Koju, zajedno, u jednom slučaju možemo  nazvati Softverski Genij Bill Gates, a u drugom nekako drugačije. Odatle dakle toliki profiti. Najbogatiji čovjek na svijetu nije vlasnik kompanije koja je sagradila najveći ikada sagrađen brod, supertanker od 500.000 tona odnosno koliko već, ili one koja  podigla “hangar za rakete” u Cape Canaveralu, najveću zgradu ikada sagrađenu, nego kompanije koja prodaje CD-ove ili DVD-ove na koji je snimljen određeni softver, a koji bez problema stanu u džep.

Zamislimo da znanje na tom CD-u ne košta ništa. Onda te korporacije ne bi zaradile ništa. Od vodećih, najprofitabilnijih subjekata globalne ekonomije, postale bi ništa. Što bi onda bilo s tom ekonomijom?

Obično se kaže kako je konkurencija ili nekakva “zdrava” konkurencija magična riječ koja sve pokreće, kako ništa ne ide bez motiva, a motiv je dakako novac. I da je to tako svuda, pa i na području znanstveno-tehnološkog razvoja. Jer takva je ljudska priroda. Nevjerojatno. Zar netko može vjerovati da pohlepa i žudnja za materijalnim vrijednostima potiču naše stvaralaštvo, da je egoizam ono prvo iz čega se onda razvija čovjekova kreativnost i sposobnost za intelektualno stvaranje. Upravo je suprotno, autentično ljudsko stvaralaštvo jednostavno je inkompatibilno sustavu koji egoizam i pohlepu smatra svojim nosećim stupovima, zato što je njegova pretpostavka istinska duhovnost, osjećaj za stvari, prirodu u kojoj živimo i ljude oko nas, na koncu, ali ne posljednje nego prvo, osjećaj za pravdu, za etičke norme koje čovjek ne smije prestupiti ni pod koju cijenu.  U ovom našem svijetu u kojemu je sve moguće, moguće je izgleda i to, da se ljudsko stvaralaštvo i kreativnost temelje na pohlepi i egoizmu, odnosno na “zdravoj konkurenciji” (kao da to postoji), ali takvo stvaralaštvo i takva kreativnost stvaraju GM-biljke ili životnje sa daleko većim “prinosima” i boljim “nutririvnim svojstvima”, koje ne rješavaju problem gladi u svijetu, već njihova konzumacija dovodi do oštećenja vitalnih organa. Stvaraju nagli porast učestalosti magilnih oboljenja u razvijenim zemljama Zapada, a da istovremeno ne mogu stvoriti univerzalni lijek. Stvaraju smrt milijuna od gladi u Africi zbog dugotrajnih suša uzrokivanih klimatskim promjenama, ili smrt 25.000 ljudi zbog trovanja metil-izocijanatom u Bhopalu ili smrt sedmoro astronauta u katastrofi raketoplana Challenger.

Nitko ne kaže da Thomas A. Edison ili William H. Gates nisu učinili mnogo za naš znanstveno-tehnološki razvoj, oni jesu učinili mnogo, ali su učinili i nešto “that is antisocial, that it is unethical, that it is simply wrong”. Zato su postali multimilijunaši, odnosno multimilijarderi. To isto mogli su učiniti i Nikola Tesla ili Richard Stallman, Tesla je uostalom izumio bolji sustav proizvodnje i prijenosa električne energije od Edisona odnosno kolektiva koji se zvao Thomas A. Edison, kao što je Stallman odnosno njegova organizacija pod imenom GNU napisala bolji softver od onoga koji je napisao Gates odnosno kolektiv koji se naziva  William H. Gates ili Microsoft, no tu možda i nema neke razlike. Oni nisu postali multimilijunaši, odnosno multimilijarderi, može se reći da su živjeli odnosno da žive vrlo skromno, ali će barem ostati, ili bi trebali ostati u sjećanju čovječanstva kao ljudi koji se od prve dvojice razlikuju po nečemu što je važno, zapravo najvažnije.

Kapital se mora širiti da bi opstojao, to je dobro poznata činjenica ako ne raste, ako se ne uvećava on propada, nestaje. Povezivanje svijeta usljed razvoja prometnih i komunikacijskih sredstava, a to je ta famozna globalizacija, omogućila je da ga tijekom 20. stoljeća osvoji u potpunosti. Onda je počeo tražiti nove prostore za svoje širenje i pronašao ih na “području duha”. Ekonomisti vjerojatno bolje znaju u kojem je se trenutku kapital odnosno kapitalizam u toj svojoj potjeri “vinuo na nebo” gubeći pritom svaku svoju realnu osnovu, je li to bilo doba prvih gramofonskih ploča, doba prvih komercijalnih računskih strojeva ili  doba pojave interneta, no u tom je trenutku njegova osnova postala irealna, i sama se našla se u “svijetu duha”, postala je stvar naših normi, političkih, pravnih, ekonomskih ili kakvih drugih, konvencija, uvjerenja, sve u svemu postala je stvar naših zabluda, ravnodušnosti i cinizma naše tobože prosvijećene i zbog toga nesretne svijesti.

Danas su proizvodni procesi uglavnom automatizirani, roba se proizvodi u velikim serijama, (nažalost  obično negdje u Kini ili Indoneziji gdje je radnoj snazi na dan dovoljna šaka riže), cijene tekstila, namještaja, bijele tehnike, kućanskih aparata, elektronike su pale, sve su pogodnosti tu, ovdje kod nas u Hrvatskoj i ne živi se tako loše, ne moramo se mučiti, kopati kukuruz, korov su sredili Bayer ili Syngenta, BC ili Pioneer daju dobre prinose – a opet smo nezadovoljni i nije nam dobro. Vjerojatno zato što malo njih uspijeva do kraja razriješiti onu moralnu dvojbu o kojoj govori Stallman, a ona je stalno tu, oko nas u našem okruženju, na televiziji, radiju ili na internetu.

Sve ono što smo gore nabrojali učinila je znanost i tehnologija, zapravo ljudska kreativnost i to je dobro uglavnom, no moglo bi se učiniti i više, puno toga više, ali se to očito sprečava.  Znanost i tehnologija učinile su proizvode toliko jeftinim da se realni kapitalizam, temeljen na materijalnim vrijednostima više ne može održati, one mogu učiniti cijenu mnogih drugih roba “nultom graničnom cijenom”. Znanost i tehnologija mogu činiti čuda, osloboditi čovjeka ekonomskih prisila, odvesti čovječanstvo u carstvo slobode, ali dakako ne ona znanost i ona tehnologija koje se temelje na uskogrudnosti i osobnim ambicijama, nego na otvorenosti, duhovnosti, osjećaju za ljude i sva bića u svijetu oko nas. Ne znanost i tehnologija koju stvaraju tehnološke korporacije kojima je glavni cilj profit, nego ona znanost i ona tehnologija koju stvaraju ljudi koji su svoj rad i život posvetili cilju zajedničkog napretka, sreće i blagostanja cijele ljudske vrste. Točnije rečeno zajednica takvih ljudi.

Da bi se to omogućilo potrebno je poduzeti konkretne akcija. Među najvažnijima trebala bi biti ona na izmjeni zakonske regulative na području vlasničkih odnosa, onih koji se tiču intelektualnih tvorevina, jer oni kako smo rekli nisu u skladu s našim osjećajem za pravdu, i to što prije to bolje. Time bi se slomila moć monopola i otvorili nove perspektive našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, ali i novi prostori čovjekove slobode. Tu je i akcija na reformi reforma znanstvenog i obrazovnog sustava, koja bi kasnije uključila i cijeli gospodarski sustav, pri čemu bi brigu o znanstveno-tehnološkom razvoju čovječanstva preuzele otvorene javne institucije, sveučilišta i njima pridruženi znanstveno-tehnološki instituti svakome pristupačni, a na kojima bi svatko može razvijati svoje sposobnosti i talente po vlastitoj želji i potrebi. Imajući u vidu profite tehnoloških korporacija koji se danas ostvaruju, sasvim je jasno da bi ovakav sustav bio samoodrživ, čak što više, neki bi se višak vrijednosti zasigurno mogao izdvojiti i a općedruštvene svrhe. Uglavnom, ova akcija trebala bi predstavljati kraj koncepcija znanja koje se nalazi u privatnim rukama i vraćanje u ruke društva sviju nas. Dakako u takvom bi sustavu morao vladati princip solidarnosti svih područja odnosno grana znanstvenog rada i istraživanja, onih “profitabilnih” s onima “neprifitabilnima”. Uostalom jedan njegov smisao bi bio i u tome da potpomogne proces nestajanja i profita i kapitala kao i svega drugoga vezanog uz ovaj izopačeni ekonomski sustav, odnosno sustav vladanja koji se istrošio prije pedeset ili sto godina, a koji danas na životu održavaju jedino zalihe ljudske krvi, prolivene tokom tokom 20. stoljeća, a i tokom desetak godina ovog našeg, na ovoj našoj Planeti, a one su upravo neizmjerne.

Kapital vrlo dobro zna što se oko njega događa, on grčevito pokušava stvari zadržati pod kontrolom i zato su mu zahtjevi sve paradoksalniji i luđi. I ova priča sa reformom visokog školstva predstavlja još jedan njegov, zapravo vrlo razumljiv, atak na zdravi razum, jer je zdravi razum njemu najveći neprijatelj.

No to ne može trajati vječno. Ogromne perspektive i mogućnosti u borbi o kojoj je ovdje riječ pruža internet koji, kako Moglen naglašava kao slobodan medij kojega uglavnom pokreće slobodni softver i kojim će u doglednoj budućnosti vladati slobodne informacije predstavlja izvanredno efikasno sredstvo pomoću kojega se mogu prevladati barijere koje kapital postavlja na putu našeg napretka. Jedan takav slobodan medij predstavlja zapravo grešku u koncepciji globalnog kapitalizma, zbog koje kultura vlasništva nad duhovnim tvorevimama čovječanstva polako ali sigurno gubi svoj smisao. Uostalom, to da u u novom digitalnom i internetskom dobu pojam copyrighta, autorskog prava na određene intelektualne tvorevine, “autorska djela” više nema smisla, priznaju i vodeći dužnosnici svjetske politike. 

Vrlo je izvjesno da će Internet omogućiti krah cijelog sustava autorskih prava. Ishod procesa protiv mladog Norvežanina Jona Johansena, kojemu je tokom tri godine suđeno zato što je shvatio kako dekriptirati DVD-ove zasigurno predstavlja važno dostignuće na putu prema ovom cilju. To je korak kojim  je glazba, kao i film prestaje biti roba i ponovno postaju socijalno iskustvo i način komunikacije među ljudima.

U svom dotCommunist Manifestu iz 2003. godine Moglen je naveo još neke zahtjeve koje bi trebalo realizirati na putu borbe protiv intelektualnog vlasništva. Oni su slijedeći:

(1) Povlačenje svih isključivih dozvola, privilegija i prava na korištenje spektra elektromagnetskog zračenja.   i poništenje svih ugovora o trajnom vlasništvu nad elektromagnetskim frekvencijama.

(2) Razvoj elektroničke infrastrukture koja će svim ljudima omogućiti jednaka prava u procesu komunikacije.

(3) Otvorenost kompjuterskih programa i bilo koje druge vrste softvera shvaćenog u najširem smislu te riječi (što uključuje npr. i genetski kod) i njihovo tretiranje kao javnog dobra. Potpuno poštivanje slobode govora, uključujući sve vrste “tehničkog” govora.

(4) Zaštita integriteta kreativnog rada.

(5) Slobodan i ravnopravan pristup svim informacijama nastalim u javnom sustavu i svim obrazovnim materijalima koji se koriste u bilo kojoj grani javnog obrazovnog sustava.

Kapitalizam će, kao što je to već davno dokazano uništiti njegove vlastite zakonitosti. Pokret za slobodni softver i ono što je on stvorio (slobodni softver) predstavlja realizaciju nekih od tih zakonitosti koje su direktno suprotstavljene sustavu koji se na njima zasniva. Vidjeli smo da brojke nisu baš sjajne, ali trendovi su jasni. Pokret je stvorio i svoj sustav, svoju organizaciju, on ima jasne ciljeve, on ima viziju. Tu je viziju  možda na najbolji način opisao sam Moglen na kraju svoga govora na St. Joseph Collegeu u Bangaloreu, Indija u ljeto 2007. godine, a koji je poslužio kao poticaj za pisanje ovoga teksta. Ovaj dio njegovog govora ćemo ovdje citirati, a cijeli se tekst može pronaći i pročitati na Internetu.

 

We made the 21st century. We made it in the sense that we gave proof of its concepts and we produced running code that operates it. Here s the proof of concept. In the 21st century, it s not people who make things, it s not factories who make things, it s communities that makes things.

…

The fundamental unit of economic production in the 21st century is a community, consisting partly of what we call producers, and partly of what we call users, and partly of what we call students. That is to say, people who already make the thing, people who already use the thing, and people who would like to understand the thing better; those are the people who produce in the 21st century. Agility matters, modifiability matters, the ability to reduce costs by taking advantage of everybody else s improvements matters. At the end of the day, making a thing your users can t understand, can t fix, can t improve and therefore can t fall in love with is not a good way to to be a manufacturer of anything. People who make stuff as simple as underwear and socks now want to have community about it. They want you to come to their website, they want you to read their blog, they want you to feel part of their company. Because in the end it s community which produces value, not having the mills or the cotton or the workers, only.

So what we got, when we started to free the network, was proof of the concept that community is what makes, because we make by community and we produce the central raw material of the 21st century. So we gave the proof of concept community is what makes value. And we produced running code. That s to say, we produced an actual running example of how to generate more communities using our stuff. When I started working for Richard Stallman in 1993, there were probably 6 to 8 people in the United States and maybe 10 to 12 people in the world making a living out of free software. IBM s investment in free software manufacture, promotion and distribution last year was measurably in excess of $2 billion, HP s investment was measurably in excess of $700 million.

In other words, we re beginning to talk about the possibility that people now think that there s, you know, somewhere in the neighborhood of $80 billion or $100 billions a year around the world in an economy consisting of free software, a thing which had an economy embracing maybe 12 or 15 people a decade and a half ago. That s a story about the 21st century economy. Those who pay attention to it tend to find it rivetingly interesting, because 9 order of magnitude growth over short periods of time is an unusual event in economic history. In fact, it s an unusual event in the history of the universe.

This is an inflationary universe scenario in an odd kind, right? Wait a minute, what happened? A $100 billion came out of nowhere over the course of a decade and a half, without any substantial capital investments, based on the work of a few dozen people? Well that s running code. Right? That s the actual ability to produce results based on concept in verifiable fashion. Microsoft has gotten a little larger in the past 15 years too. But had Microsoft grown 9 orders of magnitude in the last 15 years it would extend past Pluto now and there would be no hope for the human race. We grew much faster than they did and the cosmos is damn lucky that it s true. That s what we proved with the running code. We also proved it s really hard to own or control bitstreams if the people who make and use computers don t want you to. We also proved that it s really difficult to tell 12-year-olds what to do, in the global economy, and the 12-year-olds can do stuff in the global economy all by themselves if you let them. Those two were valuable lessons which came to have an important role in subsequent cultural history.

Alright, so now I m ready to conclude. Here s what happens. Free software frees the executable layer of the network. With the executable layer of the network, it produces devices that are controlled primarily by their users and which their users use to create community. The One Laptop Per Child laptop is a pretty good example of a kind of device that a free software might produce. It s small, easy to operate, extremely rugged against the various ways in which human beings use machines, non-toxic, easy to take apart, simple enough for a child to take apart and understand, capable of being powered by nothing more than the pull of a string, human muscles, creating a communications network that can embrace a village or a continent. And what happens with that hardware? We begin to share pictures, music and video together. We begin to create the sense of being one. We create the sense that a child in Tierra del Fuego and a child in Norway and a child in Myanmar can be working simultaneously on something together. They can be shooting documentary film together. They can be making music together. They can be writing literature together. They can be making software together. We create a platform for community which replaces products with an actual sense of being together.

…

So, throughout the entire network, what happens at the opening of the 21st century is a system of staged collisions, like dominoes falling, in which, outwards from this executable zone of free software in the network, cultural ownership patterns fall. And cultural patterns of the resurrection of community through services provided in the network by software come to replace them. Google, Flickr, YouTube, Reddit, Slashdot, Digg. And we begin to constitute the new cultural landmarks of the 21st century. They are services provided by free software, whose goal it is to enable community which produces more content, more free software, more new ways of relating to one another through the network using the very same technologies.

In other words, the mill that ground salt in the 20th century, the structure that produced products, one after the other, is now running backwards. It is eating products and producing services that enable community.

This is good news. This is a happy event. This is nice for almost everybody, unless your middle name is capitalism , this is exactly what you have been hoping for, for the longest time. But there are a few incumbents left, right? There are a few disapproving souls. They consist of Microsoft and Disney and Verizon and Deutsche Telekom and even Rupert Murdoch or two, or three, or four. However many Rupert Murdochs there may be. In other words, the people who benefited from the structure that was the product and proprietary culture. Oh, and then there are some governments that benefit too from unfreedom of culture. They too manufacture products: consent, obedience, war, bombs. They get those products by the creation of anti-community, by the construction of difference, by the announcement of the extinction at the boundary between self and other. They are troubled deeply by the freedom that produces this wash across borders, that eliminates the lines among legislators, that moves from government to people the power to agree or disagree.

The end of proprietary culture is in sight. Free software is an engine that makes it happen. But free software is one aspect of the long struggle for human freedom. Not a very powerful aspect in the history of the struggle for freedom, because it only arose yesterday. When the long history of the struggle for freedom in our lifetimes is written, after we are gone, free software may seem a little bit important, as it was for a few crucial years at the end of the 20th century, when free software enabled the transformation of society that moved us into what became the 21st century’s crucial stage.

But we still have more to worry about. A great deal more. Because, after all, free software is just software trying to assist freedom. And freedom is still a contested subject. Freedom is still an issue, freedom is still a concern, freedom still has enemies. The triumph for free software I’ll give you very good odds, that’s nearly a certainty. The triumph for freedom? It’s still too soon to tell.

Slobodni softver i slobodna ekonomija , 3.7 out of 5 based on 3 ratings