RB: Počnimo s najaktualnijim pitanjima: svjedočili smo neslavno propalom prvom krugu natječaja za privatizaciju brodogradilišta. Kako sada stoje stvari i što se namjerava poduzeti?

Bruno Bulić: Pitanje brodogradnje nije samo pitanje Hrvatske, već i Europe. Njega treba gledati u kontekstu svega onoga što se zbivalo od 1982. na ovamo. To što se zbivalo je sljedeće: sva sofisticirana tehnologija, procesi i menadžment vezani uz brodogradnju, kao i tehnologija proizvodnje i izrade konstrukcije strojeva, od tih godina  krenuli su putem Dalekog istoka. Kompletan kapital koji se odnosi na brodogradnju iz Europe je krenuo putem Koreje. No, tko je vlasnik toga?  Europa je vlasnik. Tko je ugasio svoja brodogradilišta ? Europa ih je ugasila. Zapravo, premda to ne žele reći niti će to ikada reći, oni nas gledaju kao moguću konkurenciju sutra i žele nas uništiti kao što su i Poljake. U kontekstu toga treba gledati što se to dešava s hrvatskom brodogradnjom, a uz to paralelno i u kontekstu nečega što su do sada napravile sve vlade. To je bio zločin nad hrvatskim narodom, jer su uništile svoje financijske  institucije i prodale ih, ja bih rekao poklonile, drugim državama. Hrvatske banke nisu privatizirane one su poklonjene drugim državama koje upravljaju svojim bankama. Naravno da te banke neće financirati ono što njihova politika ne želi, odnosno što njihovo gospodarstvo ne želi. Jer u Europi su svi igrači drugorazredni osim njih sedam veličanstvenih koji su je formirali. Svi drugi građani i svi drugi radnici su građani i radnici drugog reda. I bit će zauvijek drugog reda. Ako netko misli da ćemo mi biti dio EU s istim pravima i obvezama kao i ovih sedam onda se vara i obmanjuje!

Postavlja se suštinsko pitanje- što uopće napraviti. Ta pitanja rješava, nažalost, revolucija. To je normalna stvar. Zašto? Zato jer bogati, oni koji su pokrali narod, imaju u svojoj funkciji politiku. Ti bogati su financirali političare koji im to vraćaju kroz zakonodavstvo; imaju represivni aparat koji štiti zakone i teško je tu nešto napraviti, a da to bude u skladu sa zakonom. Zato sam rekao onu tešku riječ – revolucija. Nisam to učinio bez razloga, jer to je jako teška riječ. Međutim, povijest ide svojim putem i to neće biti tako lako zaustaviti.  Desit će se ono što se u povijesti već desilo. Recimo, Mussolini u Italiji do 1941, odnosno do rata, nije kršio zakone. Ali ti su zakoni bili nepravedni i nepošteni, te u korist pojedinaca i na štetu naroda. Nije ni čudno što sada njihovi unuci govore da su njihovi djedovi imali nepravedno suđenje. Nisu ni mogli imati pošteno, jer im je po onim zakonima bilo nemoguće suditi! Povijest se ponavlja u drugim okvirima. Vratimo to na brodogradnju…Kada gledamo brodogradnju trebamo je gledati u kontekstu transporta, neovisno o tome radi li se o teretu ili ljudima. Preko 98% svih transporta u svijetu se vrši morskim putem. To znači da je sinusoida prodaje i narudžbe brodova danas dolje, a sutra će biti gore. To je neminovno, to svi znaju. Zato žele čim prije uništiti hrvatsku brodogradnju jer ona još nije legla, ona je samo kleknula. Njima je cilj da ju se uništi, čim prije – to bolje. Jer ta će sinusoida početi rasti. Zašto? Sinusoida ima svoj period, ali isto ga ima i ljudska starost, a također i starost broda. Ljudska starost je 70 god, a starost broda je 10 godina. Nakon 10 godina on ne  može ići u preko 80% luka svijeta – on ide u rezalište.  Ta će sinusoida tada krenuti gore – onaj tko opstane, odnosno ne nestane, taj će se uzdignuti. To se sada zna. Cilj Europe je  kroz pritisak prema našoj vlasti, koji nije uopće težak, onemogućiti da se brodogradnja ponovno uzdigne. Naši ljudi koji  idu na sastanke lažu kada kažu da su pregovarači – oni su slušači. Osoba koja je u potpunosti ekonomski ovisna nema ni političku slobodu, niti bilo kakvu drugu slobodu. Moć je kod onoga tko ima novac. Tu se sada nalazimo i to je suština problema te brze privatizacije. Mi smo kao sindikati upozoravali da ta privatizacija nema veze s ničim i da je to zapravo gašenje brodogradilišta. Ljudi koji odlučuju o brodogradnji ništa ne znaju o brodovima, ništa ne znaju o moru, ništa ne znaju o plivanju!  Oni ništa o tome ne znaju niti ih to interesira. Oni su samo produžena ruka kapitala koja je dobila određeni zadatak koji mora izvršiti. Zbog toga je i dobila novac da bude na vlasti.

Što napraviti u ovoj situaciji ne znam. Teško je to reći zbog jednog problema, a to je da radnici, građani, umirovljenici itd. još uvijek nisu upotrijebili svoj mozak. Oni i dalje koriste samo dio svog mozga koji je napumpan elektronskim medijima prije svega HRT-om i ostalim televizijama i medijima kao Večernji, Jutarnji itd. Time ponižavaju svoju inteligenciju jer pitanje inteligencije nije pitanje stručne spreme. S druge strane, studenti još nisu prepoznali problemi ili ga ne žele prepoznati ili je pak malena količina njih koja je to prepoznala, a ta malena količina još uvije ne može stvoriti kritičnu masu. Oni se još igraju kao mala djeca ali morat će na sebe preuzeti odgovornost, zajedno s mladim radnicima.  Radnička i studentska svijest još uvijek nije ni razini kritične mase koja bi sprovela promjene, pa ako treba i na silu. Ako ne bude milom to će se morati riješiti silom! Nema kruha tu! Granica je veoma blizu. Mogu oni mene zvati ljevičarom, marksistom, komunistom, što god hoće! To je matematika s jednom nepoznanicom iz osnovne škole. Onog trenutka kada se djeci više nema što dati za jesti počinje pucati film. Zakoni tu ništa ne vrijede…Samo će  neki nakon 30 – 40 godina opet govoriti kako njihovi djedovi nisu imali pošteno suđenje. Nažalost, nisu ga mogli imati jer to pravosuđe bilo nepravedno i nepošteno. I nije ni čudno što je najveći kriminal i najveći zločin pravosuđe i sve ono što ima veze s njime! To je leglo zla – od državnog odvjetništva, od pravosuđa, od policije, od sudstva itd. To je katastrofa! Na sudu ću izgubiti ako onaj drugi ima novaca – ja sam gotov pojest će me. I zato nastupa prisila naroda – i doći će brzo.

RB: Neki puta je dobro vratiti se samim temeljima problema. Što mislite, da li je privatizacija brodogradilišta uopće nužna?

Bruno Bulić: Apsolutno sam protiv privatizacije i oduvijek sam bio. Privatizacija uopće nije nužna. Hrvatska je imala u sklopu Jugolinije izuzetno jaku flotu koja je imala ogroman broj brodova koji su svi ostali hrvatski. Sve su rasprodali – to je činjenica. Uz svaku privatizaciju osim možda 5-10% vežu se bogati ljudi koje da to želite možete već sada bez ikakvih teškoća strpati u zatvor. Međutim, to su temelji kapitalizma koji su se morali izgraditi na nečemu, a ne mogu se stvoriti na novcu kojega nema. Zbog toga se moraju sagraditi na krađi.

RB: Tko će po Vašem mišljenju od privatizacije najviše profitirati i kome ona zapravo ide u korist?

Bruno Bulić: U pravilu ide u korist krupnom kapitalu Europe. To je potpuno jasno i tu nema spora. Hrvatska od te privatizacije neće imati ništa osim velikog broja nezaposlenih, socijalnih nemira, bijede i siromaštva…I nikada nećemo biti ravnopravni s ostalim dijelom Europe. Normalnom čovjeku je put od stražnjice do glave dug kojih 50-60 cm, a nekima je 6 metara tako da im nikada ne stigne iz stražnjice u glavu. Nažalost takvi ljudi danas vode našu državu. To su ljudi koji ne razumiju elementarne stvari. Sve ovo što se radi radi se za drugog. Neće se tu nitko iz Hrvatske obogatiti. Osim naravno onih koji su emisari…Pitanje brodogradnje je dalekosežno pitanje. Tri velika brodogradilišta kao Uljanik, Treći Maj i Brodosplit su brodogradilišta s kojima se može ponositi svaka država. To je strašno sofisticirana i propulzivna grana. Koeficijent obrtaja novca je 2.9. Prema tome bih sve što se radi bez trunke ustezanja usporedio s ratnim zločinom prema vlastitom narodu. Privatizacija brodogradnje je skoro jednaka ratnom zločinu. Narod će to jednog dana osuditi. Zbog toga sam rekao svojim kolegama sindikalcima : „ Maknimo se od tih budala i radimo ono što narod od nas očekuje! Koliko god to moglo biti ružno ili možda neuspješno. Ali tako ćemo jednoga dana moći uzdignute glave ići po Rijeci, Puli i Splitu i nećemo trebati sagibati glavu dolje zato jer smo bili saučesnici pljačke nad vlastitim narodom. „

RB: Čini se da jedan dio javnosti ima sasvim iskrivljenu sliku o brodogradnji, njezinoj ulozi u društvu, te potencijalima ove, za nas jedne od temeljnih, industrijskih grana. U kojoj mjeri je to proizvod medijskih pritisaka?

Bruno Bulić: Ovo što radi HRT je u suštini kuhinja zla. To je kuhinja zla već od početka devedesetih na ovamo. Ta kuhinja nije nikada ni imala dobrog kuhara, pa je i zbog toga toliko zla. Njihov je cilj bio stvaranje fame o tome da netko stalno financira brodogradnju, a da ona samo uzima i troši novac. Ja bih volio znati koliko je i kome novca Vlada isplatila na temelju jamstva koje je imala, a krediti nisu vraćeni. To je ključ problema. Da vidimo! Onda da vidimo koji su sjedili u tim Nadzornim odborima, koji Vukelići itd. i koja je njihova odgovornost. Matematika je ovdje veoma jasna. Tada će se vidjeti da stvari nisu baš takve. Nikada brodogradnja i turizam u normalnom tržišnom privređivanju ne mogu biti visoko profitabilne djelatnosti. One su u suštini na rubu pozitivnog poslovanja, ali imaju strahovit faktor obrtaja kapitala, tj. vežu na sebe veliku industriju. 40 000 ljudi i 2000 gospodarskih subjekata je vezano za ova brodogradilišta, a 816 poduzeća je direktno uključeno u samu izradu broda. Oni ne znaju što govore kada govore o toj brodogradnji. Umjesto da je maksimalno sačuvaju, da stvore neke financijske institucije koje će pokrenuti gospodarski razvoj, da razmisle kako će strpati u zatvor one koji su pokrali brodogradilišta  i osnovati neku dobru brodarsku kompaniju, oni bi to sve najradije rasprodali. Španjolska direktno iz svojega državnog proračuna financira svoja dva brodogradilišta, a nama govore da mi ne smijemo. U Italiji je pak država vlasnik brodogradilišta. Vraćamo se na početak – ako u svojoj kući niste financijski gospodar onda niste nikakav gospodar. To sve nije nimalo slučajno. Npr. HUS je imao prosvjede i ja sam morao fizički istjerati novinara i kamermana s pozornice u Zagrebu. Izletio je dolje kao metak! Onda su naravno govorili kako sam bezobrazan. Dobili su zadatak, kao što je bio i slučaj u Osijeku, da pola sata prije snimaju trg dok nema ljudi i da onda govore kako je propao prosvjed. Kada je HDZ napravio skup na Starčevićemom trgu? Nikada! Ni za vrijeme Tuđmana. Želim pokazati kako mediji rade jednu zločestu stvar koji su napravili i u vezi brodogradnje. Veoma se lako iskrivi istina i dobije pogrešna medijska slika. To je strašno! No i ti novinari koji svjesno obmanjuju javnost će doći pred lice pravde i onda će netko i njima napraviti nešto ružno, prije ili kasnije. Oni sada ružne stvari rade drugima. Biti novinar nije zanimanje, već poziv. Novinar mora prikazivati istinu bilo da dobiva plaću ili ne.

RB: Postoje kritike na račun sindikalnih rukovodstava (i to manje – više svih konfederacija) da previše popuštaju Vladi i poslodavcima, da su nedovoljno angažirani u zaštiti radničkih prava, te da su birokratizirana. Gledajući globalno što Vi mislite o tome? Postoje li takve tendencije, kao i opasnost od njihovog jačanja?

Bruno Bulić: Da. Postoji ta opasnost. Kao prvo Hrvatskoj nije potrebno pet sindikalnih središnjica. Drugo, svaki sindikalni vođa svake sindikalne središnjica mora razumjeti ono što sada neki ne razumiju, a to je da je temelj društva (mirovinski sustav, socijala, školstvo…) na realnom sektoru gospodarstva. Ako oni ne razumiju da je realni sektor onaj koji stvara svaku novu vrijednost i onaj na kojemu počivaju druge djelatnosti onda je suvišno o bilo čemu razgovarati. Danas imamo sindikalne vođe koji to ne razumiju. Meni je to teško reći, ali na stotine tisuća ljudi iz realnog sektora je ostalo bez posla, a da nitko nije mrdnuo prstom. No, sada kada se postavlja pitanje radnika iz državne birokracije, državne i općinske, svi skaču na noge. To je prva stepenica toga gdje stvari ne idu kako treba. Druga stvar je taština. Treća stvar je to koliko je tko ulovljen u mrežu bogatih i biznisa. Vidite da pojedine središnjice nikada ne diraju neke moćne biznismene.

Ja sam više puta predlagao Ani Knežević, a ona je to dosta prihvatila, da se mi kao HUS i SSSH možemo udružiti jer i jedni i drugi pokrivamo isti sektor. Ali također sam joj rekao: „ Ana, ne možemo se udružiti dok vi ne promijenite svoj statut. Jer vaš statut govori da ćete vi kao sindikat usisati ostale, a vi ste se s tim statutom pokazali potpuno neefikasni i zapravo se raspadate. Ona meni kaže: „ Bruno, što bi trebalo?“. Treba se vratiti na Savez sindikata Hrvatske gdje ti samostalni sindikati neće odlučivati samo o novcu, već i o radu, a sve što rade će biti financirano iz središnjice kako treba. Tada neće biti problema i sigurno ćemo se okrupniti.

RB: Koliki je utjecaj kapitala na politiku, kapitala na medije, te konačno u kojoj mjeri kapital vlada čitavom državom?

Odgovor je da. Kapital vlada apsolutno svime. No, kao što sam rekao na početku sve ima svoje granice i to će mu se obiti u glavu. Situacija kada će sve početi pucati po šavovima doći će onda kada se obitelji više neće moći prehraniti.

Trenutno kapital vlada i medijima u cijelosti. Vi danas nemate neki medij za koji bi mogli reći da je to slobodan medij u kojem će se napisati ono što ću reći. Osim, naravno, vašeg časopisa ili našeg sindikalnog glasnika. No, u  Jutarnjem, Večernjem, Glasu Istre, Novoj tv, HTV-u, Slobodnoj Dalmaciji itd. vi ne možete nešto reći ako se to ne sviđa uredniku, a urednik izvršava želje bogatih. Lažu kada kažu da je novinarski posao stresan kao takav, on je stresan zbog toga što se ne objavljuje ono što urednik ne dozvoli.

Kada govorimo o politici ja se ne ljutim na HDZ – oni su liberali i provode svoj neoliberalni program. IDS? To su liberali. To što mali Kain glumi partizana u Saboru nema veze.  Kada gledate SDP, tog Jurčića, a prije Linića – to je čisti kapitalizam. Kada su banke „otišle ča“? 2001 su banke „otišle ča“. O čemu oni to govore?  Zamislite koje to stanje vlada u društvu kada se između stranaka koje vladaju političkim prostorom građanin odlučuje da glasa za Kerume! Onda zamislite kakve su te stranke dno.

RB: Jeste li upoznati s kampanjom Jutarnjeg lista putem koje se želi pokazati kako su hrvatski radnici lijeni, kako su socijalna izdvajanja države prevelika itd. Što biste poručili uredniku koji stoji iza ovoga?

Bruno Bulić: Pa, nisam upoznat s time, no ako je to točno ja mu preporučam da pod hitno obavi jedan liječnički pregled. Ne mora ići kod pulmologa i ne mora ići kod kirurga. Ta dva pregleda može odmah preskočiti. Možda ima i određenih poteškoća, pa ne bih želio komentirati.

RB: Tijekom govora za vrijeme HUS-ovog prosvjeda u Rijeci izjavili ste kako moramo težiti prema socijalizmu. Pri tome ste jasno razdvojili izvorno humanističko i socijalno značenje ove riječi  od njezinog pervertiranog značenja kakvo joj je dao staljinizam, odnosno birokratske jednopartijske diktature…

Bruno Bulić: Točno!

RB: …to je nešto što nemamo prilike često čuti, pogotovo ne na javnim skupovima. Je li bilo nekih nerazumijevanja i negativnih reakcija kasnije?

Bruno Bulić: Nije nikada bilo. Svako društvo mora težiti socijalizmu. Svaki čovjek mora težiti socijalizmu. Što znači socijalizam? Pravedna raspodjela dobara i nove vrijednosti. Kada kažem pravedna  to znači uređena po na čelu pravednosti i pravičnosti za sve građane. To mora biti vječna težnja, kao što je vječna težnja kapitalista da se obogati, te izrabljuje druge. Težnja radnika, težnja normalnih građana koji žive od svojega rada, mora biti socijalizam. Ja tu nisam spomenuo ni Brežnjeva, ni Mao Zedonga itd! Pitanje financijske krize nije naprosto financijsko pitanje, to je pitanje jednog pogrešnog sistema – neoliberalnog kapitalizma i odgovarajućeg modela globalizacije u kojemu kada im je god to  potrebno SAD interveniraju vojno.

RB: Možete li nam za kraj reći nešto više o Sindikatu Istre i Kvarnera – koliko trenutno ima članova, koje su najzastupljenije struke, koje aktivnosti provodi u zadnje vrijeme?

SIK je nastao zbog cirkusa koje je stvorio SSSH u svojoj organizaciji. Prije smo bili samo Sindikat Istre, no kasnije smo se proširili prema Liburniji i danas praktički djelujemo od Umaga do Raba. Imamo oko 10 000 članova prisutnih u 130 poduzeća. Imamo urede u Rijeci, Umagu, Pazinu, Labinu, Puli  i Poreču. SIK definitivno ima, s obzirom na svoju veličinu, najsnažniju logistiku u Hrvatskoj. Međutim, to nije dovoljno. Mi smo čitavoj hrvatskoj javnosti pokazali jedan model kako može funkcionirati sindikat. Pretežita djelatnost je brodogradnja (u Trećem maju i Uljaniku smo većinski), ali pokrivamo i gotovo sve druge djelatnosti. Međutim, gledajući dalje to nije dovoljno. Bilo bi nam drago kada bi to prihvatili i drugi sindikati i tada ne bi imali nikakvih poteškoća.  Razmišljamo o daljnjem širenju, ne možemo se ovdje zaustaviti i nama je taj prostor počeo biti previše malen. Na ovome nećemo stati. Imamo dosta mladih kadrova koji će nastaviti rad i nakon što se stariji sindikalisti povuku.