Svim radnicima, siromašnim studentima i svjesnim ljudima od samoga je početka bio jasan karakter i smisao kriznog poreza. On predstavlja prezira vrijedan pokušaj umanjivanja težine recesije putem dodatnog oporezivanja radne populacije koje najviše pogađa one siromašnije.  Upravo je  politička elita svojom zločinačkom neoliberalnom politikom, kojom je uništena gotovo cjelokupna proizvodnja, omogućila izbijanje ove krize, a njezin jedini odgovor na nju je osim ovakvih besmislenih i neinventivnih mjera daljnje nastavljanje sasvim iste politike. Vlada je ne samo grupica kriminalaca i slugu krupnoga kapitala, već i u velikoj mjeri brod luđaka koji nije svjestan sudbine prema kojoj plovi.  U svjetlu svega što smo toliko puta govorili (nedavno u članku pod nazivom „ Sprega Vlade i poslodavaca uvijek je na štetu radnika“) bilo je sasvim iluzorno za očekivati da se čak i ova stvar može povoljno riješiti za nas na ovaj način. Za svoja se prava ne ćemo izboriti na sudovima, razgovorima ili u uredima, već socijalnom akcijom u tvornicama, fakultetima i na ulicama!

U skladu sa liberalnim političkim koncepcijama ustroja društva,  sudstvo predstavlja jedan od autonomnih stupova vlasti, koji neokaljan ikakvim interesima i nezavisan od volje drugih vidova vlasti i moći,  lebdi u svojemu savršenom eteru, nepristrano posredujući među drugim vidovima društva (koje se sastoji od niza ravnopravnih građana) na načelima univerzalne pravde i donosi zakone koji ravnaju čitavim društvenim životom. Jedna od očitih manjkavosti ovoga modela jest ta da on nema veze s realnim svijetom u kojemu živimo. On zanemaruje sferu proizvodnje, suštinsku nejednakost i sukob koji se odvija između kapitalista i radnika, te utjecaj ovoga na cjelokupni život, odnosno način na koji se kapital pretvara u političku moć i tako omogućuje da se pod krinkom parlamentarne demokracije održava njegova vlastita diktatura uz pomoć uskog sloja političke elite koja mu služi. Kapitalistička klasa ima vlast nad proizvodnjom, a u skladu s time i  nad bogatstvom, politikom, policijom, sudstvom, medijima i čitavom državom. Na taj način ove koncepcije iz teorije liberalizma zapravo predstavljaju patetičnu masku koja prekriva pravo lice društva. U stvarnosti, kao što smo naveli, sudstvo je sve samo ne nezavisno – ono je zapravo u krajnjoj liniji servis u službi kapitala i političke elite. Zbog toga nas ova odluka Ustavnoga suda ni najmanje ne začuđuje. Ne čudi nas ni „inteligentno“ obrazloženje ove odluke koje počiva na argumentaciji kako u ovome zakonu nema diskriminacije budući da su svi njime jednako zahvaćeni (i radnik koji prima 3500 kn i Kerum). Naravno, zakon i inače pokazuje isti vid veličanstvenog odsustva diskriminacije, pa tako i bogatima, jednako kao i siromašnima, zabranjuje da prose i spavaju na ulicama. No, ima nešto što umanjuje krivnju  sudaca, a to je ispraznost temeljenja argumentacije protiv bilo čega na tome što je to nešto protu-ustavno. Naime, Ustav je dokument koji prema stvarnosti stoji u jednakom odnosu kao i liberalna politička (a i ekonomska) teorija uopće. Njegove temeljne odredbe ne samo da se neprestano krše, nego im je stvarnost upravo suprotna. Jer, gdje je tu pravo na rad ako postoji nezaposlenost i samovolja tržišta i kapitala; gdje je tu jednakost ako postoje bogati i siromašni koji nemaju jednaka prava? Štoviše, privatizacija zdravstva i školstva idu za time da dodatno povećaju nejednakosti i u krajnjoj liniji stvore društvo gdje će se liječiti i studirati samo bogati. Stoga je svaki Ustav u kapitalizmu samo bezvrijedan komad papira čiji sadržaj mora biti to više sladunjav što je stvarnost više odvratna.

Radnička borba nije za ovaj vid odsustva diskriminacije koji nam sugerira Ustavni sud, njegova sestra Vlada i njihov brat Kapital , već kao prvi korak prema svome cilju vidi uvođenje ekstremno-progresivnog oporezivanja za bogate i sve one koji stječu profit zahvaljujući tuđem radu, ukidanje kriznog poreza i vraćanje do sada prikupljenog novca , oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme i prisiljavaju na prekovremeni rad, drastično povećanje radničkih plaća, zaustavljanje svake privatizacije (posebno privatizacije zdravstva i školstva) , te ukidanje svake privatizacije u kojoj su utvrđene nepravilnosti uz odgovarajući konfiskaciju imovine i zarade, te usmjeravanje na taj način stečenog bogatstva u povećanje proizvodnje i projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne.

Borbu za ostvarivanje ovih neposrednih ciljeva shvaćamo kao put koji povezuje sadašnje stanje socijalnog pokreta s borbom za ostvarenje temeljnog cilja Radničke borbe, a to je : „ ukidanje kapitalizma kao ekonomsko-političkog sistema nespojivog s prevladavanjem najakutnijih problema suvremenog svijeta, poput siromaštva, rata, i sistematskog uništavanja prirode, te uspostava demokratskog socijalističkog društva. Socijalistička demokracija zasniva se na poštivanju najširih demokratskih prava i demokratskih sloboda, te neposrednoj participaciji širokih slojeva u odlučivanju o ekonomskim, političkim i društvenim procesima (uz pomoć delegata i stručnjaka)”.