U trenutku u kojemu svjedočimo valu studentskog pokreta  koji se najotvorenije manifestira u blokadi preko sedamdeset fakulteta širom Europe, studentski plenumi u Puli, Zagrebu i Rijeci izglasali su nastavak blokade fakulteta. Započelo je novo poglavlje u borbi za besplatno i kvalitetno školstvo u kojoj možemo pobijediti samo hrabrošću, ustrajnošću, učenjem na dosadašnjim iskustvima i vlastitim pogreškama, te prije svega istinskom solidarnošću, ne samo između svih borbenih studenata, već prije svega između studentske populacije i radničke klase. Nema sumnje u to tko su neprijatelji studentskog pokreta koji će raditi na njegovom razbijanju : prije svega  politička elita i kapital , te svi oni birokrati koji su njihova produžena ruka  na razini razini uprave sveučilišta i pojedinih fakulteta, ali i u dijelu studentskih organizacija i aparatu formalnog studentskog „predstavništva“. Moramo biti pripremljeni za to da će ovoga puta, nakon što su se uvjerili u ozbiljnost naših namjera, svi oni protiv studentskog pokreta upotrijebiti mnogo prljavije i represivnije mjere. Već je sada uprava riječkog filozofskog fakulteta pod vodstvom v.d. dekana Branka Rafajca  protiv svojih studenata upotrijebila lokote i privatne zaštitare, kao i prijetnje i zastrašivanja.

Svoje stavove o studentskim blokadama i problemima u studentskom pokretu izrazili smo netom nakon prekida proljetnih blokada u tekstu pod nazivom Iskustva i pouke studentskih blokada, koji se može pročitati kako na našoj web-stranici, tako i u besplatnoj brošuri pod istim nazivom. Politička linija Radničke borbe u pogledu studentskog pokreta sastoji se od nekoliko ključnih točaka. Prije svega, smatramo da premda studentski pokret treba istupati složno i jedinstveno prema van u borbi za ostvarivanje svojih ciljeva, potrebno je biti svjestan velikih razlika koje postoje u okviru studentske populacije, te nastojati posebno organizirati one koji su najborbeniji  kako bi mogli raditi na pridobivanju većine studenata za najbeskompromisniju liniju djelovanja , te otvoreno politički istupati protiv onih koji stvar usporavaju ili vuku natrag, boreći se za većinu na plenumu po potrebi i organiziranjem  privremenih ili stalnih frakcija i saveza.

Stav je Radničke borbe da je studentski plenum jedino tijelo koje može na adekvatan način zastupati i izražavati studentske interese. Stoga se zalažemo za uspostavljanje plenuma kao jedinog oblika studentske vlasti na svim fakultetima, te ukidanje predstavničkog i birokratiziranog studentskog zbora koji je nastankom plenuma izgubio svaki smisao. Ono čemu po našem mišljenju u narednom periodu treba posvetiti posebnu pažnju je uspostavljanje čvrstih veza između plenumu u vidu izgradnje jedinstvene strukture, te rad na formiranju jedinstvene koordinacije plenuma na nacionalnoj razini („plenum svih plenuma“) koji bi bio u stanju da koordinira i zastupa interese čitave studentske populacije. Također, posebnu pozornost treba posvetiti što čvršćem povezivanju sa svim ostalim studentskim pokretima u Europi, posebno onima u regiji.

Borbu „protiv bolonjskog procesa u vidu zahtjeva za njegovim ukidanjem smatramo apsolutnim imperativom u sklopu studentskog pokreta. Potrebno je neprestano ukazivati na njegovu pravu narav i studente pridobivati za borbu protiv njega – sve dok ne uspijemo postići da rame uz rame zahtjevu za besplatnim školstvom stoji zahtjev za ukidanjem bolonjskog procesa i formiranjem obrazovnog sustava čija će svrha biti ne profit, već razvoj potpunih, razvijenih i kreativnih intelektualnih radnika.”

Također, svaku pojavu treba promatrati u njezinom društveno – ekonomskom kontekstu. Napad na studentski standard i studentska prava nipošto nije slučajnost. On je dio šireg procesa otvorenog napada kapitala na položaj potlačenih skupina u cilju daljnjeg povećanja profita, te u novije vrijeme i pokušaja izlaska iz recesije putem pojačanog potlačivanja radnika, studenata i nezaposlenih. Borba za besplatno školstvo stoga je poseban vid jedne šire socijalne borbe. Štoviše, zahtjev za ukidanjem diskriminacije po socijalnoj osnovi ne može do kraja ostvaren samo borbom u sferi obrazovanja budući da ta diskriminacija u prvom redu proizlazi iz postojećih životnih uvjeta. “Ta se borba u punom i pravom smislu riječi može voditi samo ujedinjenim naporima radnika i studenata za poboljšanjem položaja i uvjeta života najširih slojeva stanovništva. To znači borbu za besplatno zdravstvo, za povećanje plaća, za smanjenje radnog vremena, za veću zaposlenost, za stavljanje poslovanja banaka pod kontrolu  naroda, za ekstremno progresivni porez koji omogućuje poboljšanje života najsiromašnijima na temelju opterećivanja najbogatijih, za ukidanje nezakonito provedene privatizacije, konfiskaciju na taj način stečene imovine i njezino ulaganje u proizvodnju, te projekte od interesa za radničku klasu i siromašne, za drastično povećanje proizvodnje uz radničku kontrolu… Nije samo stvar u tome da studentska borba postaje mnogo snažnija uz savezništvo s radnicima, već se njezini ciljevi bez tog savezništva nikako ne mogu ostvariti. Radničko – studentski savez nije samo lijepa i korisna ideja, već apsolutni imperativ”.

Radnička borba stoga smatra da je posebno veliku pozornost potrebno posvetiti radu na izgradnji čvrstoga radničko – studentskog saveza. On ne znači samo suradnju na radnika i studenata na deklarativnoj razini, već prije svega u konkretnoj praksi i socijalnim borbama – prosvjedima, blokadama tvornica, ulica, fakulteta itd. , ali i stalnom konkretnom izražavanju međusobne solidarnosti i pomoći.

„ Studenti su sasvim jasno pokazali radnicima kojim putem treba ići da bi se izašlo iz krize – ujediniti se, okupirati tvornice, stvoriti štrajkačke odbore (koji funkcioniraju na istom principu kao i studentski plenum) i preuzeti proizvodnju na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou. „

Postalo je očito da “demokracija” kakvu imamo prilike vidjeti na primjeru hrvatskog sabora malo znači za sve one koji su obespravljeni. Potlačeni ne mogu računati na pomoć niti jedne parlamentarne političke stranke – sve se one nalaze u službi bogataša i zainteresirane su jedino za svoje mjesto u saboru i svoje povlastice. To znači da svi potlačeni moraju osnovati organizaciju radnika, studenata, nezaposlenih i umirovljenika koja će predstavljati samo njihove interese. Također, to znači i da moramo uspostaviti oblike demokracije koji će odgovarati ciljevima socijalnih borbi koje vodimo. Rješenje predstavlja neposredna demokracija koja se javlja iz samih socijalnih borbi, u okviru radnih mjesta ili fakulteta, te kod koje svi zainteresirani mogu sudjelovati u donošenju odluka. Tijekom studentske pobune imali smo prilike vidjeti na kojim je principima funkcionirao studentski plenum – na slobodnom sudjelovanju svih zainteresiranih, glasanju o svakoj odluci i stavu, te postojanju delegata koji su smjeli zastupati samo stavove koje je usvojila većina. Na istom principu mogu funkcionirati i skupovi radnika u tvornicama u štrajku. Takav način organiziranja nam jamči da svatko može sudjelovati u kreiranju odluka vezanih za pitanja koja su za njega od konkretnog interesa, te da nitko nije u stanju protiv volje ili znanja ostalih zastupati većinu, te popustiti i pristati na nedopustive kompromise uslijed prijetnji ili ucjena.

Stvaranjem snažnog radničko – studentskog pokreta i njegovim beskompromisnim istupanjem prema institucijama, kapitalu i državi, bit će postignuta prva bitna pobjeda u borbi za mijenjanje društva u korist radničke klase i njezinih saveznika.

Radnici – studenti, vrijeme je za otpor!

Okupirati tvornice, blokirati fakultete!