Od 7. do 18. prosinca ove godine održava se poznati Kopenhaški summit (COP15). Na tom summitu sudjeluju svjetski lideri i eksperti koji tobože pokušavaju pronaći rješenje globalnog zatopljenja i aktualnih klimatskih promjena. Kongres je organiziran od strane Ujedinjenih Naroda koji pokušavaju produbiti i elaborirati Protokol u Kyotu koji po nije davao zadovoljavajuće rezultate. Protokol u Kyotu je međunarodni sporazum koji bi trebao regulirati emisiju CO2, metana i ostalih plinova koji uzrokuju efekt staklenika. Konferencija u Kopenhagenu je zamišljena i da kontrolira emisiju plinova zemalja u razvoju kao što su Kina i Indija, što je besmisleno jer njihova emisija je inferiorna u odnosu na razvijene industrijalizirane zemlje, dok  SAD nije nikad ratificirao Sporazum u Kyotu. Međutim, problem globalnog zatopljenja, jednako kao i narušavanja ekološke ravnoteže, ne može biti riješen nekim manjim promjenama i nizom neobavezujućih sporazuma – postepeno ali sigurno stanje se razvija u smjeru katastrofe.

Sveprisutno uništavanje ekosistema, koje se manifestira i u globalnom zatopljavanju, u svojoj suštini nije posljedica niza slučajnih nesreća, prevelike gramzivosti nekih pojedinaca i nedovoljne razine ekološke svijesti kod većine ljudi i svjetskih lidera, već prije svega prevaziđenog društveno – ekonomskog sistema, nesposobnog da pruži odgovor na probleme čovječanstva. Kapitalistički princip stvaranja profita eksploatacijom radnika, na kojemu počiva cjelokupna građevina društva u kojemu živimo, te koji u prirodi vidi samo mogućnost daljnje proizvodnje profita, u potpunosti je suprotstavljen principima razvoja uz održavanje prirodne ravnoteže. Sve što ne pomaže proizvodnju profita za kapital predstavlja samo smetnju ili problem koji treba biti uklonjen. Skromna zakonska ograničenja u potpunosti su nemoćna da zauzdaju vladajuću tendenciju logike kapitala koja u svoju službu stavlja političare i sve institucije države. Sav ekološki aktivizam koji ne dolazi do svijesti o potrebi radikalne kritike postojećeg društva ne predstavlja više od jalovog vapaja. Samo obaranje diktature kapitala praćeno uspostavom istinski demokratske vlasti radnika putem radničkih savjeta, koje će anarhiju kapitalističke proizvodnje zamijeniti demokratski – planskim gospodarstvom koje će kretati od potreba ljudi i principa zaštite prirode, može značiti pravo rješenje problema.