Stranka demokratskog društva najavila je da će njeni poslanici bojkotirati rad parlamenta nakon odluke Ustavnog suda da raspusti tu najveću prokurdsku stranku u Turskoj na  prijedlog javnog tužitelja. U obrazloženju odluke suda navodi se da je SDD postala žarište aktivnosti protiv državnog jedinstva, te da je povezana sa teroristima. Misli se na PKK, tj  Kurdsku radničku partiju, budući da se ona  od  strane zločinačkog turskog režima, te imperijalističkih EU i SAD-a  smatra terorističkom organizacijom. Kako bi shvatili nužnost i opravdanost postojanja te radničke partije koja se između ostaloga bori i za  nezavisnost, kao i opravdanost kurdske oružane borbe, moramo navesti neke činjenice koje ne idu na ruku vlasti u Turskoj. Kurdi su u Turskoj najbrojniji od svih zemalja u kojima žive, tako da ih je u Turskoj danas oko 12 milijuna, što znači oko 17 % stanovništva.  Do 1991.godine upotreba bilo kakve oznake kurdske kulture i jezika bila je zabranjena. Danas se edukacija na kurdskom može dobiti isključivo privatno. Godine 1994. Leyla Zana je postala prva Kurdkinja u turskom parlamentu, no nakon izjava na kurdskom, te zalaganja za jednakost i ljudska prava dobila je 15 godina zatvora ( iako joj je prvo prijetila smrtna kazna, no ona je zbog međunarodnog pritiska  poništena). Zbog ovakvog stanja stvari, na objektivnoj i subjektivnoj razini, koje vlada Turskom bilo je pitanje vremena kada će se potlačeni organizirati  i pobuniti. Početkom 70-ih godina PKK je organizirana kao marksističko-lenjinistička partija. Desetak godina kasnije ušla je u rat sa turskom vojskom koji je s vremena na vrijeme bio ponavljan. Partija teži samoodređenju Kurda i uspostavi nezavisne zemlje koja bi sadržavala jugoistočnu Tursku, sjeverni Irak i Siriju te sjeverozapadni Iran.  Kako se to suprotstavlja sa ciljem turske vlasti koja želi očuvanje svoje dominacije i negiranje Kurda, sukobi su bili neizbježni. U tim sukobim turska vojska je  nasilno zapalila mnoga kurdska sela, tako da je 3.000 kurdskih sela nestalo s karte; sela koja su bili domovi za oko 370.000 Kurda. Stranka demokratskog društva traži davanje određene autonomije Kurdima na jugoistoku zemlje i amnestiju za aktiviste. Kada imamo u vidu neke od ovih činjenica možemo konstatirati da je ovaj potez turskih vlasti još jedan i nizu kojim pokušavaju politički izbrisati Kurde iz društvenog života. Kurdi kao nezavisan narod imaju budućnost jedino u drugačijem sustavu koji počiva na međusobnoj toleranciji, jednakosti, te samoupravljanju i radničkoj vlasti (kao čistoj suprotnosti kapitalističkoj “demokraciji” zapravo diktaturi kapitala i potlačivanju jednih naroda od strane drugih), kako političkoj tako i ekonomskoj.

Kao što je izraženo u Programskim osnovama Radničke borbe :

Temeljni princip od kojega Radnička borba polazi u bavljenju nacionalnim pitanjem, te analizi odnosa među narodima je princip prava naroda na samoodređenje. Taj princip u sebi sadrži sijedeće: pravo na odcjepljenje od države u kojoj se trenutno nalazi, pravo na uspostavu nezavisne države na teritoriju kojega nastanjuje, pravo na punu suverenost nad prirodnim i društvenim resursima novonastale države, te pravo na slobodan razvoj, ograničeno jedino istovjetnim pravom svih ostalih naroda, a pod uvjetom da je na tom teritoriju narod uvjerljivo većinski, da je to volja većine stanovništva koje tamo živi i da time ne ugrožava prava drugih naroda na tom teritoriju, na teritoriju države od koje se odcjepljuje, kao i izvan tih teritorija, t.j. u susjednim i svim ostalim zemljama, te da ista prava praktično priznaje i primjenjuje ih na sve druge narode.

Nacionalno potlačivanje je jasna, prirodna i nužna posljedica imperijalizma, stoga borba za nacionalno oslobođenje mora nužno uključivati borbu protiv imperijalizma. Imperijalistički odnosi nikako nisu slučajni i sporadični fenomeni, već proizlaze iz same logike razvoja kapitalizma, odnosno iz specifičnosti faze razvoja u kojoj se kapitalizam trenutno nalazi. Imperijalizam je u konačnici samo proizvod težnje za normalnim odvijanjem procesa kapitalističke akumulacije. Stoga je jasno da oslobođenje naroda od imperijalističke vladavine ne može nikako do kraja biti izboreno u kapitalizmu. Ekonomska borba radničke klase i borba za oslobođenje proletarijata od despotizma kapitala s jedne, te borba naroda za nacionalno oslobođenje s druge strane nisu procesi koji teku jedan iza drugoga, već paralelno, neprestano se međusobno nadopunjavajući.