Priča o hrabrom i solidarnom otporu radnika Petrokemije Kutina,  koja obuhvaća okupaciju tvornice, masovne demonstracije, te pokušaj proboja prosvjednika na autocestu, zasigurno predstavlja jedan od najsvjetlijih primjera uspješne radničke borbe u proteklih dvadeset godina. Temeljnu ulogu u ostvarenim uspjesima imao je organ radničke vlasti sastavljen od sindikalnih predstavnika različitih sindikata – Stožer za obranu Petrokemije – koji je rukovodio prosvjednim aktivnostima, te mobilizirao kako radnike, tako i veliku većinu građana Kutine.  Stožer se  nekoliko puta aktivirao u obranu radničkih prava, a zadnji puta se to dogodilo prije nekoliko mjeseci. Željko Klaus, predstavnik Stožera za obranu Petrokemije i glavni sindikalni povjerenik, održao je tokom nedavne blokade Filozofskog fakulteta tribinu o djelovanju Stožera za obranu Petrokemije na kojoj je podijelio dragocjena iskustva ove radničke borbe.                                                                                                     

Kako je Stožer obranio Petrokemiju?

 [transkript predavanja održanog 30. studenog 2009. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu]

Dobro veče svima, ja sam Željko Klaus, inače sam glavni sindikalni povjerenik Petrokemije Kutina. Sa mnom je Davor Rakić, koji je moj zamjenik. Iskreno ću vam reći da imam malu tremu. Ja definitivno nisam osoba koja je ikad mislila da će u životu stajati pred studentima i nešto im govoriti, tako da ćete mi oprostiti ono što ja malo zabrljam, ali ovaj je film zapravo dobar uvod u cijelu priču. [Prije predavanja je prikazan film o Tvornici duhana Zagreb, op.] Poprilično znam o stvarima koje su se ondje dešavale, ali isto tako sam vam danas došao ispričati jednu priču koja završava malo drugačije od ove, priču za koju vjerujem da se može ponoviti i negdje drugdje, pa isto tako duboko vjerujem da se može ponoviti i kod vas.

Predstavit ću se s nekoliko riječi, jer smatram da je bitno da znate tko vam govori. Dakle, rekao sam već: Željko Klaus, radnik po zanimanju, srednju školu jedva završio, da nije bilo veza i vezica, možda ne bih ni završio. I radnik sam Petrokemije od ’84. godine. Ono što je bitno u mom životu, to je da sam učesnik Domovinskog rata, od početka, od ’91. do ’95. godine. Dakle, postoji jedan period  u mom životu kada nisam bio u firmi, kada nisam znao što se u firmi dešava, odnosno, otišao sam iz firme iz socijalizma, idemo to tako nazvati, i vratio se ’96. godine kada je sve bilo drugačije, kada mi više ništa nije bilo jasno, kada više nisam ni znao kako ova lista za plaću izgleda i što ono sve skupa znači. U tih pet ratnih godina jedino što je bilo važno bilo je ratovati. Bilo je važno obraniti Hrvatsku i povratkom u firmu sam se počeo vrlo, vrlo čudno osjećati. Sasvim slučajno i spletom nesretnih okolnosti izabrali me ljudi i za sindikalnog povjerenika, ne zato što su znali da sam ja sindikalac, nego zato što je to tvrtka koja je dala preko 1000 branitelja i, kada smo se svi vratili u to nekakvo vrijeme mira, moja prethodnica je nažalost umrla i jednostavno su rekli: „’Ajde sad ti, Klaus, budi sindikalac, pa ti tu nešto pokušaj“.

Bilo je strašno teško u početku i već tada, te ’96. godine, počele su se dešavati stvari koje nimalo nisu išle na ruku radnicima. ’98. godine, i tu zapravo počinje priča koju vam želim  ispričati, u jeku one velike kuponske privatizacije, ne znam koliko se tko sjeća, ali tada je država rekla da će stradalnike rata obeštetiti kroz kuponsku privatizaciju, dakle, prikupit će se one silne milijarde pa će oni njima kroz te kupone to podijeliti i namiriti štetu koju su oni pretrpjeli u ratu. Dakle, radilo se o prognanicima i stradalnicima Domovinskog rata koji su ostali bez kuća, koji su ostali bez svega. Tada je za tu kuponsku privatizaciju trebalo 13 milijardi, u ono vrijeme kuna, i onda su oni jednostavno u ovoj zgradi preko puta [Fond za privatizaciju, op.], zapravo, tada još nije bila ta zgrada tu, bilo je Ministarstvo privatizacije u Gajevoj 30, zbrajali firme. Jednostavno su uzeli popis i krenuli zbrajati firme da dođu do ukupne vrijednosti od 13 milijardi kuna. Kako im je falilo još jedno dvije milijarde kuna, onda su se sjetili, našli su na popisu i Petrokemiju Kutina, vidjeli da ona otprilike toliko vrijedi i rekli: Sad ćemo i nju privatizirati pa ćemo namiriti naše prognanike i stradalnike.

Kuponska privatizacija, i općenito privatizacija, u Hrvatskoj je definitivno poslije rata jedno od najvećih zala koje nam se dogodilo. Vjerujte. U privatizaciji je zaista učinjena velika šteta ovoj državi i ja tvrdim da je ona barem ravna i onim štetama u ratu, ako ne i veća. Kada smo mi pročitali u novinama da bi Petrokemija trebala ići u stopostotnu kuponsku privatizaciju, u nama se probudilo nešto što je govorilo, ako to dozvolimo, ako se  to desi, da ćemo vjerojatno doživjeti samo dvije stvari: prvo, da će proizvodnja u Petrokemiji prije ili poslije nestati i prestati, i drugo, da ćemo naravno ostati bez svojih radnih mjesta.

Možda ste nailazili ovih godina na raznorazne stožere za obranu poduzeća pa se ja sad, evo, imam priliku i pohvaliti: prvi stožer osnovan u RH je Stožer za obranu Petrokemije. E, sad, zašto Stožer, zašto smo to tako nazvali? Kako je zapravo nastao Stožer? U Petrokemiji djeluju dvije sindikalne podružnice i djeluje Udruga branitelja iz Domovinskog rata. Spomenuo sam podatak da je 1 000 ljudi iz Petrokemije sudjelovalo u ratu i ti ljudi su napravili svoju udrugu. Hvala dragom bogu, nisu se učlanili u nekakve Merčepove, Dečakove, Budimirove, znate koliko ima ovih udruga u Hrvatskoj iz rata, nego su rekli: Mi ćemo biti udruga u Petrokemiji koja će se brinuti o braniteljima Petrokemije, da njima bude dobro u firmi. I ne zanima nas ništa dalje.

Vidjevši da moramo nešto uraditi protiv tog pokušaja privatizacije Petrokemije, ono prvo i ono najvažnije što smo napravili jest da su ove tri udruge sjele u jednu sobu. To je bio temelj, to je bilo najvažnije. To je bilo najbitnije. Dakle, kada smo sjeli u tu jednu sobu i kada smo vidjeli da ćemo zajednički djelovati, onda smo rekli, ne možemo se zvati štab jer štab više, je li, nije baš neka riječ, nego ćemo se zvati stožer. Dakle, vrlo je jednostavno do tog imena došlo i bez nekakvih posebnih nakana. Dakle, taj Stožer za obranu Petrokemije i dan-danas čine ove dvije sindikalne udruge i Udruga branitelja. Cilj je bio jedan, jasan do kraja, a to je spriječiti kuponsku privatizaciju Petrokemije, odnosno, natjerati Vladu RH ili, budimo pošteniji, natjerati Tuđmana – jer govorimo o ’98. godini – da odustane od projekta privatizacije Petrokemije. Cijela ta priča počinje negdje u petom mjesecu ’98. godine i ona se pretvorila u nešto što mi tada nismo znali što će točno biti, ali pretvorila se definitivno u najjaču radničku akciju u Hrvatskoj. Ja ću sada malo pretenciozno reći, najjaču u zadnjih 10 godina. Svaka čast svim ovim prosvjedima i tako dalje, no svi su oni počinjali onako malo napamet, nisu imali nekakvu snagu i, nažalost, završavali su dosta loše. Mi smo tada praktički Petrokemiju preuzeli i počeli upravljati Petrokemijom otprilike slično kako vi danas upravljate ovim fakultetom [predavanje se održalo za vrijeme druge studentske blokade Filozofskog fakulteta, op.]. 72 dana i noći mi smo u toj firmi bili doslovce 24 sata dnevno i jednostavno smo počeli taj naš zanos i taj naš otpor širiti na sve oko sebe.

Prvo što smo van Petrokemije uključili bila je lokalna politika, ali kako smo uključili lokalnu politiku? Ne da oni dolaze i da oni nama drže predavanja, ne da se oni koriste nama, nego smo mi bili toliko snažni i toliko jaki i, reći ću vam, toliko pametni, da su oni radili ono što smo mi tražili. Dakle, nisu oni mogli odlučivati što će raditi, nisu oni donosili nekakve odluke pa ih negdje prezentirali, nego su oni dolazili kod nas u stožer. Kad kažem stožer, to je jedna [pokazuje rukom, op.] ovakva prostorija, i mi smo im zapravo govorili što oni trebaju činiti.

Drugo što je bilo strašno važno i što nam je pomoglo do boga, to su bili mediji. Mi smo ’98. medije iskoristili do kraja, ali doslovce do kraja. Postoje i danas živi novinari, vrlo rado se sjete Kutine, koji po deset dana nisu doma odlazili. Spavali su kod nas. Deset dana doma nisu odlazili, i onda na kraju bi se desio,  naslov u Novom listu, ovakav [pokazuje rukom, op.], da je to novi Gdanjsk, da Kutina postaje novi Gdanjsk. Cijela ta priča je zapravo ’98. rezultirala jednim veličanstvenim prosvjedom u kojem je sudjelovalo preko 10 000 ljudi. Nemojte zaboraviti da je Kutina gradić od 15-ak tisuća ljudi. Dakle, u osmom mjesecu, na dan održavanja koncerta Rolling Stonesa tu negdje u Zagrebu, na prosvjedu u Kutini bilo je preko 10 000 ljudi. Zaista je prosvjed bio veleban, zaista je bio fenomenalan, a i prosvjed je trebao poslužiti samo jednom: pritisnuti vlast, pritisnuti Tuđmana da odustane od privatizacije, da sjednemo za stol i da i nas pitaju što bi mi otprilike htjeli.

Prosvjed je imao fenomenalan rezultat, a to je priča koja ima svoj naslov, to je dokument koji se zove Sporazum o načinu privatizacije Petrokemije, i to je zapravo prvi takav sporazum u RH, gdje su regulirana mnoga pitanja. Tamo je zagarantirano, što je bio naš temeljni cilj, da Petrokemija Kutina ostane u većinskom vlasništvu države. Zašto u većinskom vlasništvu države? Ne možemo mi bez države. Ne zato što država nas financira, ne zato što nam država daje pare, nego zato što mi radimo za hrvatsku poljoprivredu, zato što mi ovisimo o plinu koji se bez države ne može rješavati, nažalost, još uvijek, ili je to možda dobro. I zato što, jednostavno, da je jedna takva tvrtka s gotovo 3000 radnika u to vrijeme i u onim uvjetima došla u ruke PIF-ovaca, a glavni pregovarač u ime PIF-ovaca bio je Ostoja – možda ste čuli, onaj tip što je pohapao one hotele u Opatiji, lijevo-desno i tako dalje. Dakle, napravljen je Sporazum o načinu privatizacije Petrokemije koji je, između ostaloga, tada polučio još jedan rezultat koji još nitko nije dostigao u RH, ni jedna tvrtka, ni državna ni privatna, ni ovakva ni onakva, a to je da radnici Petrokemije imaju tri predstavnika u NO [nadzorni odbor, op.] tvrtke. Govorimo o ’98. godini, kada nije postojala ona zakonska obveza da jedan radnik, predstavnik radnika, ide ako ima više od 20 ljudi itd. (publika: ’96.) Molim? (publika: ’96.) ’98. je prosvjed (publika: ali ’96. je zakon.) Ne, ne, ne. Nije ni bitno. (Kadić: 2003.) Nevažno, 2003. Nevažno. Ali govorim vam: tri predstavnika. Tada smo se izborili da predstavnik jednog sindikata, predstavnik drugog sindikata i predstavnik Udruge branitelja sjede u NO. U Hrvatskoj tada nijedan radnik nije sjedio ni u jednom NO nijedne tvrtke. To je strašno važno. Zašto je to važno? Uvijek ovih drugih u NO ima više. Oni uvijek imaju ruku više. Ali, ljudi moji, biti na izvoru informacija u jednoj tvrtki najvažnija je stvar na svijetu. Kada sam ja ušao u NO Petrokemije, do tada bi se NO sastajao dva puta godišnje. Na početku godine da klimnu: Da, to je plan za iduću godinu, i na kraju godine, negdje na Plitvicama ili negdje na moru, da kažu: To je to i doviđenja. Na nadzornim odborima se donose odluke o restrukturiranju tvrtke, o izdvajanju, o prodaji, o zatvaranju. O svemu i svačemu. Dakle, našim ulaskom u NO riješili smo zaista jedan ogroman problem, a na kraju smo tu našu snagu pokazali i doveli do toga da danas, osim što sjedimo u NO, ja sam i zamjenik predsjednika NO. Nisu nam to poklonili. To smo s njima istrgovali jer smo rekli: Ako ne želite problem s nama, onda nam morate dati mjesto zamjenika predsjednika NO, tako da imamo totalan upliv u sve.

Ta 72 ili 73 dana  ’98. godine zaista je bilo nešto prelijepo. Zaista. Zašto je bilo prelijepo? Zato što priča više nije bila samo u Petrokemiji. Ljudi, cijeli grad je bio s nama. Nama su donosili klopu, nama su donosili cugu, nama su dolazili tamburaši i cure neke dolazile. Ma, prekrasno je bilo. Prema tome, uspjeli smo animirati cijeli jedan grad, cijelu jednu regiju, i postali smo toliko snažni da sam si ja mogao dozvoliti da tadašnjeg ministra privatizacije – netko ga se sjeća, netko i ne – našeg dragog Hercegovca Milana Kovača, otjeram i u pizdu materinu, kada je to trebalo. To vam ozbiljno kažem, postoje mnogi svjedoci koji su prisustvovali tim razgovorima, ali to nisam napravio zato što sam ja pametan, nego zato što smo imali strašnu, strašnu snagu iza sebe.

Nakon tog sporazuma ostalo je još nešto što je realizirano tek lani – dakle, deset godina ova priča traje – a to je da smo mi tim sporazumom regulirali i način kupovine dionica po posebnim uvjetima. Dakle, da radnici kupuju dionice svoje tvrtke, ali po posebnim uvjetima. A taj sporazum je regulirao još nešto što nitko nema u državi: jedino radnici Petrokemije imaju pravo štrajkati po dvije osnove. Prvoj, onoj klasičnoj: zakon o radu, nema plaće, ovo-ono, i drugoj, jer u sporazumu je potpisano da, ukoliko dođe do kršenja sporazuma, onda radnici Petrokemije imaju pravo štrajkati. Štrajk ne ide na njihov teret, snosit će ga poslodavac, država i svi ostali. Dakle, kad govorimo o zakonu, mi još uvijek, jedini u ovoj Hrvatskoj, imamo pravo na štrajk po dvije osnove, što nema apsolutno nitko.

Sljedećih godinu-dvije-tri Petrokemija je poslovala kako-tako. 2000. dolazi do promjene vlasti. Bit ću vam iskren, očekivali smo dosta od promjene vlasti kao tvrtka koja je u većinskom državnom vlasništvu. Međutim, desilo nam se nešto sasvim drugo. Desilo nam se da je prvo što je Slavko Linić htio napraviti kad je sjeo u fotelju potpredsjednika Vlade bilo da je naložio tada već Upravnom odboru ove zgrade preko, Fonda za privatizaciju, da ugovor, odnosno Sporazum o načinu privatizacije Petrokemije proglasi ništavnim. Da ga jednostavno podere, baci i da se pravimo kao da tog sporazuma nikad nije bilo. Naravno da smo mi vrlo brzo se oko toga skupili, da se Stožer ponovo aktivirao. Jer mi radimo na način da se Stožer aktivira onog trenutka kad postoji problem koji je bitan za cijelu tvrtku. Svaki sindikat fura svoje, Udruga branitelja fura svoje, ali kada dođe do ozbiljnih stvari, onda se aktivira Stožer za obranu Petrokemije i tada, 2002., po prvi puta se dešava ono s čim Petrokemija ima problema i dan-danas, a to je opskrba plinom.

Probat ću ne biti dosadan i u rečenici-dvije reći što znači plin za Petrokemiju. Ljudi, plin nama ne služi za grijanje, mi se ne grijemo na plin, grijali bi se na drva jer ima drva. Plin je osnovna sirovina za proizvodnju mineralnih gnojiva. On je sirovina. I reći ću vam samo jedan podatak: Petrokemija na sat troši plina otprilike koliko i cijeli grad Zagreb. Mi na sat trošimo nekakvih 83 000 kubika plina, toliko troši i Zagreb. Ili ću vam reći da Petrokemija troši više od četvrtine ukupno potrošenog plina u ovoj državi. Nažalost, ne radi se ono što treba a širi se potrošnja, grade se nove kuće, nova sela, pa svaki lokalni seoski političar najprije u svoje selo dovede plin pa je on glavni badža, jelde. Došli smo u poziciju da jednostavno plina nije bilo dovoljno i da krajem 2001. godine Petrokemija bude nasilno zaustavljena u proizvodnji. To je za nas smrt. Ne imati plina znači ne proizvoditi. Kretati kad dođe taj plin vam košta, i tu su gubici ogromni, tu su gubici oko 2 milijuna kuna po danu zato što nemamo plina.

Te 2001. Stožer je ponovo aktiviran, i ono što je zadivljujuće, ono što je i mene malo iznenadilo, da smo mi ponovo uspjeli alarmirati sve. Priča završava s prosvjedom prema autocesti u Kutini gdje nas (je dočekala) policija, a reći ću vam točnu brojku: 1284 policajca – ne ovih smiješnih, ovih mojih selskih što zaustavljaju, nego oni dečki s onim bovovima, pa oni specijalci itd. Bio je snijeg, bila je zima; dan ranije je u Kutinu došlo 1284 specijalaca da spriječe prodor radnika Petrokemije i građana Kutine prema autocesti.  Policajci k’o policajci, oni baš ne razumiju sve, pa nisu shvatili da nama nije važno doći na autocestu, nego da je nama važno da njih bude 1200. Pa taman mi ne otišli tri metra nikud. Zašto je to važno? Pa gledajte, kad su novinari čuli da tamo ima 1200 specijalaca koji okolo pužu po snijegu, koji nas opkoljavaju, mi smo tu bitku dobili. Gotovo. Bitka je bila dobivena, mi smo došli na kilometar do autoceste, ali više nije bilo ni važno da li ćemo dalje stići ili nećemo. Mi smo bili doslovce opkoljeni s najopremljenijom policijom koja je u tom trenutku bila na raspolaganju u Hrvatskoj. I na tom prosvjedu smo ponovo dobili sve političare, ali ne telegram, ne faks potpore. Oni su svi, fizički, od 12:00 kada smo izašli iz tvrtke do navečer, negdje do 22:30 kada smo završili pregovore u Vladi RH, bili zajedno s nama. Fizički. I žuti, i crveni, i plavi i, ne znam, i crni, i kakvih sve političara više nema. Dakle, ponovo smo ih uspjeli dobiti i tada, u poprilično teškim pregovorima na Markovom trgu, uspijevamo se izboriti za to da se plin prema Petrokemiji pusti. Da nastavimo proizvoditi, da nastavimo živjeti, da nastavimo zapravo raditi.

Cijelo to vrijeme je uprava Petrokemije – zašto spominjem Upravu Petrokemije: pa, probat ću je usporediti s vašim profesorima, vodstvom vašeg fakulteta itd. – cijelo se to vrijeme uprava Petrokemije držala vrlo mudro, ali ću vam reći ono što je najvažnije: nije nam smetala. Nije nam smetala, a i nemojte baš očekivati da će uprava Petrokemije ili uprava bilo koje tvrtke zajedno sa svojim radnicima pa naprijed, pa zastava, pa barjak, pa ne znam šta, da će ići u probijanje nekakvih policijskih kordona. Ono što je bitno jest da smo mi imali apsolutnu potporu naše uprave, ali svaku vrstu potpore, osim onoga da će oni zajedno s nama biti na toj nekakvoj barikadi. I to je normalno, zato što njih postavlja Vlada RH i zato što bi joj vjerojatno bilo najelegantnije iste sekunde ih smijeniti, i tada svi ulazimo u problem. Tada nam šalju nekakvu novu upravu koja nema pojma ni gdje je ni što je, i zapravo ulazimo u cijelu tu priču ispočetka.

Ogromne su bile poteškoće u poslovanju Petrokemije cijelo ovo vrijeme, i 2005. nam se ponovo dešava ista stvar, no međutim, sad je zanimljivo. 2005. više ne trebamo prosvjedovati, više se ne trebamo smrzavati, više nikom ne trebamo jebat’ mater. Dovoljno je napisati papir i poslati ga u Vladu RH – sva vrata otvorena. Znate zbog čega? Zbog straha, jer su nas se bojali. Jer su nas se definitivno bojali, jer postoje nekakve procjene, a kako sam ja bio pet godina u vojsci, onda i poznaješ neke ljude koji rade u nekim službama i koji vrlo pomno proučavaju, prate, procjenjuju i šalju informacije što bi to tko mogao napraviti i da li su ti kreteni u Kutini – ovo „kreteni u Kutini“, to nam je Linić inače zalijepio – da li ti divljaci iz Kutine mogu napraviti zlo. Prema tome, tada je nastupila faza kad su se oni nas bojali i kad je bilo dovoljno da se javimo i da te probleme isto, kao, riješimo. Ono što je važno, Stožer za obranu Petrokemije je zapravo pogurao i izgradnju magistralnog plinovoda Pula-Karlovac, što je Petrokemiji malo olakšalo situaciju jer, znate, mi u Jadranu imamo plina k’o u priči, samo nismo napravili plinovod pa ga dajemo Talijanima za bagatelu, a mi ga kupujemo od Rusa jako skupo, ali ne bih vas zaista htio tim stvarima zamarati.

2008. godine Stožer zaokružuje svoje djelovanje iz onog sporazuma iz ’98. godine.   2008. godine radnici Petrokemije, bivši radnici Petrokemije i umirovljenici kupuju dionice Petrokemije kao nitko nikada u državi. Kako? S popustima koje nikada nitko u državi nije ostvario. Vi vjerojatno to pratite pa čujete: tamo je netko dobio nekakav popust, lijevo-desno. Mi zaista ostvarujemo ogromne popuste na temelju tog sporazuma iz ’98. godine. I ono što je važno, cijeli grad kupuje dionice. Dakle, svi radnici, bivši radnici. Ljudi, mi imamo penzionera koji imaju preko 80 godina – imamo i valjda najstarijeg dioničara u državi: 101 godina – koji su rekli da ne žale ni kune za te dionice, makar i propale. Šta je? Stvorili smo to nekakvo jedinstvo grada i te tvrtke. Ljudi su zaista počeli to osjećati kao svoje i, jednostavno, preko 4 000 ljudi ide i kupuje te dionice. I tu su se dešavale nevjerojatne slike, da čovjek kupuje dionice i plače, jer je on radio 30 godina u Petrokemiji i u mirovini je, ali njemu je strašno drago što on ima  taj papir i on ih neće prodati. On će ih ostaviti unuku ili, na kraju krajeva, nemam pojma što će s njima napraviti, al’ to mu je zaista, zaista važno.

Taj sporazum o prodaji dionica je jedna posebna priča, on nije sklopljen u jednom danu, ali zaista smo uspjeli u svemu onome što smo planirali. Kad smo taman lani mislili da smo priču pomalo zavrtjeli, da smo priču doveli do kraja, kad sam se ja taman planirao otići povući negdje na nekakvo – mi vam imamo ona jezera jer nam treba puno vode, pa na tom jezeru mora biti netko tko sjedi i peca, pazi da jezero nikud ne ode, ima i takvih radnih mjesta, jelde – kad sam taman planirao otići na jedno takvo radno mjesto, evo ti vraga, evo ti problema, evo ti priče koja je vrlo, vrlo zajebana. Moram se vratiti na INA-u. INA je privatizirana tako kako je privatizirana. Ja nikad neću shvatiti i nikad neću razumjeti radnike INA-e koji su dozvolili da INA ode u strane ruke ovako [pucketa prstima, op.]. Bez riječi, bez retka, bez pobune. Bez sudjelovanja ljudi iz te INA-e. Problem je što je INA privatizirana i prodana mađarskom MOL-u, ne samo ono što je nad zemljom – znate, one zgrade, pa tornjevi, pa sve ono; nažalost, ljudi, mi smo prodali i ono što je pod zemljom, a to je plin. MOL je dobio koncesiju i na plin. Od ukupno potrošenog plina u RH, 65% je domaćeg, mi imamo svog plina. 65%. Samo 35% uvozimo, ali vjerujte, i danas kad se grijete doma na plin, plaćate rusku cijenu plina i plaćat ćete je za par mjeseci 30% više. Vjerujte mi, zato što se i ovaj domaći plin obračunava prema ruskoj formuli i prema svemu tome. Tako je država svojevremeno u privatizaciji INA-e obećala da će INA najprije registrirati jednu tvrtku koja će se baviti plinskim biznisom, pa će je onda država kupiti. Gle, zanimljivo, prvo su prodali INA-u, a onda će se u INA-i napraviti jedna tvrtka pa će je država kupiti. Nije baš logično, al’ eto, dešava se, jelde. Kako u međuvremenu Polančec i Sanader odoše, koji su bili zagovornici te priče, kako država nažalost nema para, onda je država rekla: ne, mi nećemo kupiti tu tvrtku pa vi, Mađari, prodajte plin u Hrvatskoj i zarađujte pare. Kad je Vlada odustala od kupovine te tvrtke, onda je INA našla zgodan način da ucjenjuje Vladu preko Petrokemije, pa je prije dva mjeseca rekla da otkazuje dugoročni ugovor za opskrbu plinom Petrokemiji, da traži 40% veće cijene i da, ako mi to ne platimo, zatvorit ćemo vam plin. Super, nama zatvore plin, mi za 15 dana, nas 2 500, možemo ići kući. Tako da se ove godine Stožer, nažalost ili nasreću, morao ponovo aktivirati, ponovo smo ponovili istu priču, vrlo precizno vođenu, i u ovom trenutku ja vam moram reći da sam zadovoljan jer smo ponovo ostvarili svoj cilj. Ovaj puta je naša meta bio Šuker, ne zato što je to Šuker, nego zato što je to potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, pa bez obzira na njegova 2 metra i 140 kg, uspjeli smo i njega slomiti, tako da u ovom trenutku Petrokemija ima plin, Petrokemija radi punim kapacitetom, a o elementima nekog novog ugovora će se razgovarati, ali ne može biti onako kako su to Mađari htjeli, i to je ono što je najvažnije.

Ja sam sad ovako malo 10-ak godina  jako skratio, ali kako sam rekao da mi je strašno drago što sam ovdje i da vam prenosim poruku ne samo jednog sindikata nego i drugog i Udruge branitelja, jer smatramo da su vaši ciljevi, ono za što se zalažete [borba za besplatno obrazovanje dostupno svima, op.], da su zaista ispravni, da su okej, a pomogli bi možda i meni, možda ni ja ne bih trebao plaćati fakultet za svoje dijete, pa smo i osobno zainteresirani. ..

Transkript su priredili članovi Plenuma Filzofskog fakulteta u Zagrebu

http://www.slobodnifilozofski.com/2009/12/skriptatv-zeljko-klaus-kako-je-stozer.html