Objavljujemo drugi dio transkripta predavanja o radničkoj borbi za obranu Petrokemije koje je održano na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Ja ću probati, nećete me krivo shvatiti, malo nabrojiti par sličnosti i par razlika između Stožera za obranu Petrokemije i vaše nezavisne studentske inicijative pa ću si onda dozvoliti da vam podijelim jedno dva-tri savjeta koja su vrlo dobronamjerna – nije nam cilj da vas učimo pameti, ne daj bože, pa svi imate već sad dvaput više škole od mene, bez obzira koliko imate.

Ono što je sličnost između Stožera i vas jest da mi branimo pravo na rad, plaće i život od vlastitog rada, a vi tražite pravo na besplatno školovanje. Meni se sve čini – vidio sam tamo na ulazu [transparent, op.] „Studenti uz radnike“ – meni se sve čini da jedini u ovoj državi koji moraju sve platiti su radnici, seljaci i studenti. Mi baš sve moramo platiti, nama koji radimo uveli su harač, smanjili nam plaće pa nekima ne isplaćuju plaće itd. Vi morate plaćati ovako skupo školovanje, seljaci isto, nažalost, moraju plaćati sve promašaje svih hrvatskih vlada do sada, i tu mislim da smo dosta slični. Mislim da i jedni i drugi dovodimo u pitanje održivost neoliberalnog kapitalističkog sustava, jer ovo je katastrofa. Ovo je katastrofa, meni je žao što ljudi u Hrvatskoj, pa i među vašom populacijom, pogotovo među radničkom populacijom, da li to ne prepoznaju, da li to ne žele prepoznati, ili je problem što radnici imaju puno sindikalnih lidera, a kod vas je to možda nešto drugo, vi vjerojatno znate bolje. Ono što nam je slično, i to je jedan od mojih savjeta, na tome apsolutno izdržite, a to je: budite neovisni od politike. Bilo koje. Politiku koristite, ali onako kako sam rekao na početku: nemojte da politika koristi vas, nego vi koristite politiku. To je strašno važno. U Hrvatskoj su političari, vjerojatno su svagdje, ali što su u Hrvatskoj pokvareni, pa to nema nigdje. Nemojte sad nasjesti na štoseve, predizborna je kampanja. Možda će vam se tu htjeti netko pojaviti, ja skidam kapu svima njima, al’ znate šta, ako vam nisu bili tu u proljeće, a što će vam sad? Uz dužno poštovanje, svatko od vas ima svog nekakvog kandidata, favorita, lijevo-desno, ali čini mi se da vam u proljeće nisu dolazili ili se ja možda varam. Mogli bi poletit’, mogli bi poželit’, nemojte im radit’ promidžbu, nemojte im radit’ promidžbu jer definitivno – oni to ne misle iskreno. I ono što je još slično, da niti ste vi niti smo mi registrirani kao udruga. Znači, mi neformalno djelujemo, i Stožer djeluje neformalno i vi djelujete neformalno, i to naravno ima svojih i prednosti i mana.

Ono po čemu se razlikujemo, to je da kod nas u Stožeru, a to je valjda zato što se tako zovemo, postoji jasan hijerarhijski ustroj. Ne u smislu da netko nekom zapovijeda. Kad kažem jasan hijerarhijski ustroj, to ne znači da ja donosim odluke ili da Kićo donosi odluke, one se isto donose na tijelima. Sve odluke se donose na sjednicama Stožera. Tu smo možda slični, vi ste širi, naravno, i to je ok. Ono što mi imamo a vi nemate, tu ću vam ja sad dati, tako, kritiku, zato što ja mislim da bi možda to bilo bolje. Mi imamo glasnogovornika: u ime Stožera uvijek istupam ja i nitko drugi. Ne zato što su drugi glupi, ne zato što ne bi znali… Dakle nema teorije da u ime Stožera istupa bilo tko drugi osim mene. Opet kažem i još jedanput ponavljam, ne zato što sam ja tamo najpametniji, nego zato što smo se tako dogovorili, zato što time novinare kanaliziramo. Znate, oni to vole: pa malo tebi mikrofon, pa malo tebi, pa to nešto smućkaj, pa na kraju naprave što hoće. Naravno, ja ne mislim da vi tako trebate, ali čini mi se da vam fali malo prepoznatljivosti, možda ne samo zbog toga. To je moje mišljenje kao građanina ove države koji ovu vašu priču prati kroz medije. Drugačije ju ne mogu pratiti i drugačije, naravno, ne mogu niti razumjeti.

Ono u čemu smo se razlikovali, to je da smo mi za naš cilj išli pridobiti što više raznoraznih skupina. Ne samo radnike Petrokemije, oni su bili neupitni nakon 20 dana dobre pripreme, nakon odlaska u pogone. Ja sam ovo ispričao, pa to je izgledalo dosta jednostavno: 30 dana i 30 noći hodaš po pogonima. Mi radimo 24 sata dnevno. Pa ljudima objašnjavaš, pričaš, pa sam vam onda rekao, mi tražimo izvanrednu sjednicu Gradskog vijeća. OK, to je u Kutini lakše, mi smo provincija. Onda smo okupili predstavnike svih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, onda smo okupili predstavnike seljačkih udruga. Ali mi smo cijelo vrijeme vodili, mi smo dirigirali, mi smo inzistirali, i radili su ono što smo mi htjeli. Nisu oni mogli okolo hodati, lupetati priču o Petrokemiji, ali svi su bili tu i ja mislim da i vi vjerojatno trebate proširiti tu priču. U organizaciji velikih javnih okupljanja, tu je nama bilo lakše, premda ja mislim da nije, da bi vama trebalo biti lakše, no dobro, pustimo to. Mi smo zaista na okupljanja išli ne onda kad smo mislili da se treba samo prošetati. Sada, ove godine, danas je koji datum? Sutra je trebao biti prosvjed. Kad smo mi postigli svoj cilj, mi smo od njega odustali. Ja vam kažem, Stožer nikada neće izvesti na ulicu 500 ljudi. Stožer će izvesti na ulicu 15 000, govorim o Kutini, relacije samo povucite: 15 000 ili 20 000. Dakle, nemojte se trošiti, to je samo moj savjet koji može biti skroz pogrešan. Nemojte se trošiti na pojedinačne [akcije, op.], vas 10 se nešto skupi, mislim, i to može biti dio priče, ali ako ćete ići na nešto, dajte si truda. Ima vas jako puno pa onda probajte organizirati nešto drugo.

Ono što vi imate a što mi nemamo, to su ovi vaši plenumi o kojima sam ja puno slušao i to je super. Meni je žao što nikad ni na jednom nisam bio. To je ta nekakva izravna demokracija. To bih, eto, ako toga bude, jednom vrlo rado vidio (publika: Večeras! I to dobar.). Imate i ovu apsolutnu jednakost u odlučivanju i nastupu prema javnosti bez isticanja pojedinaca, to je ono što sam govorio. Ja ne znam, novinari su zlo. Bez njih ne možeš. Kad kažem zlo, onda to stavljam u (pokazuje) navodnike, ne možeš bez njih ništa, ali ljudi su vrlo pametni, vrlo brzo kuže pa onda još neki rade za neke gazde. Mislim, pa nemojmo se šaliti. Kad mi počnu pričati o nezavisnom novinarstvu, dalo bi se i o tome pričati. Ali bez njih ne možete. Ne znam imate li ovdje nekakav centar, postoji li grupa ljudi koja bi s njima svakodnevno. Ja imam osjećaj da vas – veliku stvar radite – premalo vas ima u medijima. Premalo, zaista premalo, jer je stvar toliko ozbiljna, a da vas je toliko malo u medijima. Meni to malo ne štima, možda vi tako hoćete pa je onda to ok, ali ako tako nećete, možda bi trebali sjesti, možda bi na tom plenumu jedna od tema trebala biti: idemo oformiti jedno tijelo, dva, tri, pet, deset, idemo nekakav, lupetam, press centar napraviti, idemo negdje gdje će se sve kanalizirati, gdje će se sve dešavati. Ali, kažem, to je samo moje mišljenje i nadam se da ga nećete krivo shvatiti.

Evo, ja vam se zahvaljujem na pažnji, naravno, ukoliko ne bude bilo kakvih pitanja, ali ono što mi je drago, ono što ćete uvijek dobiti od nas, to je potpora za vaše ciljeve jer mislim da su pošteni jer, na kraju krajeva, 400-tinjak milijuna kuna koliko otprilike ta priča košta [za ukidanje svih fakultetskih školarina, op.] je smiješna cifra u ovoj državi. Vjerujte mi, smiješna. Totalno smiješna i meni je nevjerojatno. Na kraju krajeva, zašto bi država sebi školovala policajce zabadava, zašto bi država sebi zabadava školovala vojsku. A na kraju krajeva, oni će opet samo trošiti pare koje mi u industriji zarađujemo. Pa prema tome, mislim da se i vi trebate školovati badava.

Hvala vam na pažnji i izvol’te.

Pitanja:

Student:  Najbolje predavanje u sklopu ove naše alternativne nastave, a i inače u životu. Stvarno, ja mislim da radnici imaju sreću što imaju vas kao predstavnika, iako se ne slažem s ovom vašom tezom da i mi trebamo imati predstavnike. Ja mislim da je naša snaga to što ih nemamo. Pitanje se tiče jedne razlike koju vi niste spomenuli između vaše i naše inicijative, a radi se o tome da ste vi imali 1 000 branitelja u udruzi koji su, pretpostavljam, ovo što vas je Linić nazvao luđacima, da je tu bilo istine u tome, odnosno, da ste vi stvarno kod kuće imali oružje i da ste bili barem u teoriji spremni oružjem uzvratiti. Pa me zanima koliko je taj faktor bio bitan.

ŽK: Ovako, kada govorimo o 1 000 branitelja Petrokemije, ono čime se ja najviše ponosim, to je zapravo dokaz da jedna tvrtka koja opstane, koja zapošljava ljude, koja zapošljava branitelje, miče branitelje s ulice, miče branitelje iz crnih kronika itd. Svi branitelji Petrokemije su se iz rata vratili u svoju tvrtku, nastavili su raditi, socijalizirali su se. I reći ću vam, kad govorite o oružju i svemu ostalom, nikad to nije bio uopće predmet razgovora. Reći ću vam što je snaga branitelja Petrokemije: upravo u tome što se oni ne zamaraju ni Gotovinom ni Haagom ni visokom politikom. Oni su se pretvorili u branitelje svojih radnih mjesta. Samo u jednom razgovoru, prije jednog prosvjeda, samo je jedan načelnik policijske uprave htio biti duhovit pa je otprilike rekao: Znaš, Klaus, mi smo nabavili sad ovih gumenih metaka puno, jelda, ako ćete vi radit’ sranja. Tada je moj odgovor bio: Gledaj, načelniče, nije pošteno, vi imate gumene, mi imamo samo prave. I to je bila mala sličica. Ni jedan branitelj ni na jednom prosvjedu nije obukao odoru, ali snaga jesu. Ali snaga ljudi koji okolo ne hodaju, ne prijete, ne ubijaju se. Mi nemamo ni jedno samoubojstvo branitelja. Mi nemamo, mi ih imamo vrlo malo koji su otišli u mirovinu. Zašto? Zato što rade, zato što su se vratili na svoja radna mjesta. Prema tome, nije nam to bila snaga, to nam je bila snaga onako, ali ne daj bože da je itko pomislio prijetiti takvim stvarima. Ali da je trebalo, naravno da bi priprijetili i takvim stvarima. Ne oružanom pobunom, ali time da je 1 000 branitelja spremno na nekakve žešće i radikalnije akcije nego možda netko drugi. Znate koji sam problem imao u prosvjedima? Najviše sa ženama. Zato što su žene nakon deset sati pred autocestom rekle: Klaus, dosta, idemo im jebat’ mater, idemo se tuć’ s njima. Razumijete, mislim, branitelji su služili cijelo to vrijeme za držanje reda, za organizaciju: mi smo dovozili one poljske kuhinje, to se kuvalo, peklo. Pazite, 11 sati na -11. Dakle, nikada nismo branitelje koristili u tom kontekstu. Ali naravno da nije svejedno kad čujete da postoji 1 000 branitelja u toj tvrtki koji su spremni braniti tu svoju firmu, odnosno svoje radno mjesto.

Te ’98. godine, kažem, kad su išli komentari da je to novi Gdanjsk, onda znate da je postojala stvar da to nije bila u pitanju samo Kutina. Recimo, tada su dečki iz HŽ-a rekli: Kad vi kažete, mi stajemo. I u mnogim drugim tvrtkama. S druge strane, danas u Kutini mi smo ovim svojim nekakvim sindikalnim radom okupili pa su u našem sindikatu i tete iz dječjeg vrtića i ljudi zaposleni u komunalnim tvrtkama u Kutini i oni grobari koji zakopavaju mrtve, javna vatrogasna postrojba. Dakle, mi imamo tu bazu i izvan Petrokemije i te firme. A imamo ih dosta, fala bogu, u našoj regiji, u Sisačko-moslavačkoj županiji. Mnoge tvrtke na naš znak staju. Ali to je sve ono što sam pričao, trebalo je vremena da se do toga dođe i ljudi su trebali shvatiti da ih ne lažemo, da ih ne muljamo. Znate šta, ja sam sindikalac, za pola stanja u ovoj državi kad su u pitanju radnici, radni odnosi i radno pravo… za pola su krive vlade, poslodavci, vlasnici. Znate tko je za drugu polovinu kriv? Sindikati, i mi sami. Da se ne lažemo. Zato mene baš ne vole previše ni u sindikalnim krugovima. Ljudi moji, što smo mi spremni učiniti, vjerojatno ovih dana gledate radnike Peveca. Mene je Pevec prije pet godina izbacio iz Jankomira, iz onog centra, kad sam došao ljudima ponuditi da se sindikalno organiziraju. Mene su njegovi zaštitari izbacili, radnici su se smijali: Vidi budale, šta će nam sindikat!? Razumijete, za pola smo sami krivi. Kao što ćete vjerojatno i vi, ako ovo uspijete, biti zaslužni ili, ako ne uspijete, biti možda i sami krivi. Ja nemam pojma kako je u Zadru, Rijeci, Osijeku, Splitu. Ja bih to htio vidjeti kao građanin, da osjetim da svi studenti u ovoj državi – svi, ne mogu nikad svi, ni u svatove svi ne dođu, ali da se osjeti ta snaga, da se to proširi, da se poveća. Ja ovime ne pozivam niti na bunt niti na revoluciju niti na ne znam što, ali da trebate biti žešći, da možda trebate više komunicirati, da se trebate više viđati i da probate to proširiti. Mi smo i sad za ovaj prosvjed prvog imali pitanja: Recite kad. I iz drugih tvrtki, pazite, i onih koje jesu u sindikatu, ali bogami, i onih koje nisu u sindikatu. Mi smo i u srednjoj školi u Kutini. Klinci, ja ću ih tako nazvati, klinci su rekli: Kad treba, idemo. Provedeno je jedno istraživanje, inače negdje dvije tisuće i ne znam koje godine, koliko učenici prepoznaju sindikat. Znate šta, jedini pravi rezultat je u Kutini. Prepoznaju sindikat u Petrokemiji, ne znaju oni ni kako se zove, ali poznaju sindikat u Petrokemiji. Prema tome, to je to. I vjerujem da bi imali potporu mnogih, samo mi imamo jednu stvar u koju se nikad nismo dali uvući. Dakle, mi smo odredili tko nam je neprijatelj i cilj koji želimo postići. Onog trenutka kad je cilj bio postignut, mi smo stali. Mnogi su od nas tražili, pa nudili, pa dajte ovo. Ne, ne, mi se ne želimo igrati nikakvog ne znam čega u ovoj državi. Mi samo želimo za one ljude koje mi predstavljamo, kao i vi koji predstavljate svoje ljude, postići određeni cilj. I tu mi stajemo. Mi kad postignemo cilj, kad riješimo problem, mi stajemo.

Studentica:  Studenti, premda to zvuči homogeno samo po imenu, su jedna međusobno užasno različita skupina, užasno dinamična skupina čije se članstvo na neki način konstantno i konstantno mijenja. I utoliko je možda teže organizirati se na nekakav način na koji se inače organiziraju radnici, zato što ono što pogađa studente, u pravilu ih pogađa u nekakvom kraćem vremenskom periodu, dok problemi koji pogađaju radnike pogađaju njih i njihove obitelji na nekakav duži vremenski period. To je jedna stvar, a druga stvar vezana za studente je to što se mi de facto ovdje ne borimo za sebe i za svoje guzice, nego se zapravo borimo za one koji tek dolaze. Jer situacija, koliko god se činila lošom za nas, još je gora za one koji tek dolaze, i zbog toga mi se čini da je možda radnicima lakše kad se skupi nekakav stožer koji je spreman ići radikalno u borbu za radnička prava, da je možda lakše pokrenuti radnike nego što je pokrenuti studente. Zato što, zapravo, glavni motiv za pokretanje studenata uvijek mora biti nekakva solidarizacija s nečim, barem u pitanju socijalnih prava. To je bio komentar, a pitanje bi bilo: Kad pristupate, kad širite sindikat na druge izvan Petrokemije, kako im točno pristupate i, naprimjer, kako pristupate srednjoškolcima i tako nešto. Znači, srednjoškolci. Što oni sami prepoznaju sindikat kroz svoje roditelje koji su članovi ili su i srednjoškolci već organizirani na nekakve (načine)?

ŽK:  Ne, oni nisu organizirani, ali nama je tu prednost provincije. Mala sredina, to je prednost, totalna. Dakle, u Kutini su dvije srednje škole, tu smo svi doma. I ovako, svi se poznajemo i to je stvarno prednost. Dakle, oni nisu organizirani, ali oni su vrlo jasno poručili: ako treba, nema nastave, nema ničeg. Onda mi fino odemo malo i do ravnatelja škole pa kažemo: Stari, ako to krene, nemoj se zajebavat’. Ali ponavljam, to je prednost male sredine. To je vrlo teško provesti ovako negdje. A ovaj komentar što si spomenula, to je točno, ja se slažem da je teže, no s druge strane, tu vrijedi samo jedna stvar, samo biti uporan. Mnoge su firme propale u kojima su radnici živjeli, a nisu „a“ rekli. Dakle, imamo primjera i ovakvih i onakvih.

Vi ne smijete izgubiti vjeru. Ne smijete izgubiti. Ja znam da je strašno teško. Tu smo pričali prije nego što smo se našli. Teško je ljude držati: deset, petnaest, dvadeset. Pazite, možda druga strana ide na umaranje – samo vi to tu nešto trafljajte. Pa malo svatko svog novinara: Gle, stari, nemoj baš sad ić’ kod njih. Budimo realni, budimo pošteni prema tome…ovoga, vi jednostavno morate izdržati. S druge strane, upornost; morate, morate, nema izlaza. Nema drugog recepta osim upornosti i ustrajnosti. Pazite, ni mi nismo dobili 10 000 ljudi na cestu u roku tri dana. Mi smo prije toga tri mjeseca radili. Ono što se nije vidjelo: od čovjeka do čovjeka, od pogona do pogona. Pa sve objasniš, pa ti Pero kaže: Ma nabijem ja tebe, tko zna zašto ti to radiš. Možete tek zamisliti radničku strukturu gdje ima ljudi, gdje imamo 600-700 ljudi s osnovnom školom. Takva je firma. Pa imaš 200-250 ljudi visoko obrazovanih koji su šefovi pa ne znaju bi li s nama, ne bi s nama. Dakle, tri mjeseca smo mi radili da to nitko nije znao, odnosno, nije išlo lagano da ih dovedemo u stanje. Onda, nakon tri mjeseca se išlo po skupovima. Po malim, po tvornici. Mali skupovi, male sredine, pa sve veći, sve veći, i onda je sve kulminiralo skupom radnika gdje je došlo – od kuće su ljudi dolazili – 2 500 radnika na skup, al’ to je bilo nakon tri-tri i pol mjeseca. Da smo prvi dan napisali papir: Dođite tu, mi ćemo to srušiti, tu privatizaciju, ma došlo bi ih 20. Dakle, treba strašno puno raditi i strašno puno upornosti i naletit ćete milijun puta na ljude, postoje jednostavno ljudi koji neće nikad shvatiti. Postoje ljudi koji ne mogu shvatiti. To te lako pogodi pa te malo baci unazad, ali jednostavno, to je sad stvar vaše odluke. Vi ste dosta daleko otišli, vi ćete sada najgore napraviti ako odustanete i ako se razvodnite. Nikad više nitko, ili će trebati sad godine da netko nešto slično ponovi. Prema tome, na vama je odgovornost, i to je strašno težak posao. Strašno težak posao, ali ja mislim da ima šanse.

Student: Izlaganje je bilo… Drago mi je da sam došao i čuo. Jest da sam bio dosta mlad onda, ali se sjećam tako otprilike medija kako su vas… i onih slika s nekim transparentima: Petrokemija mora biti naša – mi smo je gradili, mi smo je obranili, tako nešto. To mi je ostalo u sjećanju. Uglavnom, da, imam jedno pitanje: Evo, blizu vama, možemo reći, susjedi su Željezara u Sisku. Mislim, znate sve, ne moram vam ništa pričati što je bilo prije rata, prije privatizacije, što je sad. Pa u čemu vi vidite najveću razliku u strukturi i sindikata i radnika i možda nedostatka motivacije koji su oni imali da bi se doveli od 13-14 tisuća zaposlenika na 1 500 koji rade ispod minimalca, dok ste vi jedan vrlo svijetao primjer uspješne obrane, samoinicijativne obrane radničkih prava.

ŽK: Razlika je u nečem vrlo bitna, a to je da je početkom rata 90-ih godina iz Željezare otišao ogroman broj ljudi. Struktura je bila takva da se 20-30% radnika srpske nacionalnosti jednostavno priklonilo onoj drugoj strani, pa je tu naglo palo. Drugo, oni su imali direktna ratna razaranja, direktna. Petrokemija je raketirana dva ili tri puta tijekom rata, ali je fala dragom bogu bilo sitno. Dakle, Željezara je tu direktno stradala i onda je iza toga počeo isto tako problem. Ja ću biti vrlo iskren: mislim da je tamo sindikat ozbiljno zakazao. Nego, kad je voda došla do tu, onda su oni išli nešto na brzinu sklepat’, a evo, ja ću se pohvaliti da je i onaj most itd. naša režija, mi smo im posudili uslugu, o’šli pa ih naučili kako da to naprave. Jednostavno, to je ono što je netko rekao, što ste vi rekli: ljudi neće. Mnoge firme su propale, ljudi nisu reagirali. I onda vi imate problem, strašno je teško u ovoj državi naći 20 ljudi da se dogovore, da naprave pravi posao. U svemu, hoćete u sportu, politici, pojma nemam šta. Mislim, strašno smo razjedinjeni, strašno smo, ono, svatko svoju brigu nekakvu brine. Tamo u Željezari su djelovala dva sindikata, pa to je katastrofa, oni su se svađali dva mjeseca. Dva predsjednika su se dva mjeseca svađala. Sami su si za jedan dio krivi, ali su ipak uspjeli zadržati barem nešto. I to kad su se ozbiljno dogovorili, sjećate se onog njihovog prosvjeda, onog sukoba na mostu s policijom itd., od tada su oni zaustavili pad, preživljavali su teška vremena, strašno teška. Jedanput Rusi, drugi put Rusi, ali su uspjeli preživjeti, eto, bar sad tih 1 500 ljudi, barem to. Objektivno, mislim da njih više od tri-četiri tisuće u najboljoj varijanti i ne bi moglo raditi, jer tamo se nije ulagalo, kralo se iz te Željezare. Pazite, Željezara je u ratu, ‘oćemo o Đuri Brodarcu, nogometu i bla bla bla, jelde. Ali, ovoga, uspjeli su barem stati tu negdje. Ali ja opet kažem, dosta su si sami krivi, dosta. Vi danas imate problem, pa vidite koliko imamo sindikalnih središnjica. Pa kad ste vidjeli zadnji put da ti sindikalci imaju, kvragu, o jednoj stvari isto mišljenje? Evo, reći ću vam kad su ga imali, jednu subotu prije dva tjedna kad je Stožer – i to vam je sad ono: mi smo svi u tim nekim središnjicama, i ovaj sindikat i moj sindikat itd. – kad je Stožer pozvao sindikalne čelnike u Kutinu i rekao im: Slušajte, mi ćemo raditi to, to, to i to. Od vas očekujemo da radite to, to, to i to. Nema novinara, nema konferencije za tisak, nećete srat’ po televiziji, nego morate to i to napraviti, a mi to možemo. Mi imamo tu snagu, drugi uglavnom nemaju. E sad, ako nekom sindikalcu, recimo, vi ste mene ovdje zvali, ja ne moram pitati svog sindikalnog predsjednika hoću ja doć’ tu ili neću doć’ tu. 90% mora pitati, čuj, da ja idem tamo kod tih studenata? Ja ne moram. Kićo i ja ćemo odlučiti jel’ to želimo ili ne želimo, jel’mislimo da je to ispravno ili nije. I tu je problem. I vi tih šest složit’ ne možete da si kruh, a gdje nešto, nešto… Neki dan prosvjed za Zakon o radu. Nemojte me zajebavat’, 200 ljudi ide na Markov trg! Na Markov trg će se ići znate kad? Kad bude 100 000 ljudi, onda im džabe zabrana, onda nema zabrane. Ne možeš ić’ s 200 ljudi na Markov trg, onda propuste četvero čelnika, onda oni odu kod Luke Bebića, pa malo popiju s njim kavu. To je tak’.

Prvo, nije trebalo biti naročito pametan i vidjeti da to sve ide kvragu. ’98. godine privatizacija, firme su nestajale peko noći. Dakle, tu je bilo sve jasno. Drugo, kad smo vidjeli koji tipovi ulaze u priču, onda je tek bilo jasno.

Koliko ljudi čini uži krug? 18-20 povjerenika jednog sindikata, 10-ak povjerenika drugog sindikata i 15-ak predstavnika Udruge branitelja. Probajte to zbrojiti, meni matematika baš ne ide, oko 50-ak ljudi je najuži dio Stožera. Pazite, to je onaj koji operativno radi, ali naravno, Stožer ima prošireni dio, gdje nas se skupi sto. Stožer ide na skupove radnika po cjelinama, pa na centralni skup, evo, mi smo imali prije dva-tri tjedna u Kutini ponovo skup radnika s 2 000 radnika. Ali 50-ak ljudi čini taj operativni dio Stožera, dakle, taj koji kreira, predlaže, vodi priču i tako dalje. S tim što, znalo se desiti da u jednom danu idu po tri-četiri priopćenja, što medijima, što našim ljudima – tvornici. Dakle, ne znam, Stožer ide sutra kod Šukera i tražit će to, to, to i to. To procjenjujemo dal’ trebaju znati mediji, ovisno o pregovorima, pregovaračkoj taktici, ali to se štampa u 2 000 primjeraka i ide među radnike. Radnici su stalno informirani. Oni stalno znaju što se dešava, a operativni dio čini, kažem, 50-ak ljudi. Ili se desi, ako 10 noći zaredom, kao što smo sad, sjedimo u firmi pa postoje neke tehničke stvari koje trebamo odraditi – ne znam, treba tražiti dozvolu za održavanje prosvjeda, pa suglasnost od ovih, od onih, onda postoji 10-ak ljudi, onaj najuži [krug, op.], taj radi te tehničke stvari, on ne donosi odluke. A temeljne odluke, potvrdu za sve odluke donosimo s 2 500 ljudi. Mi smo ’98. imali čak proveden referendum, gdje se radnik potpisivao imenom, prezimenom i JMBG-om da podržava sve akcije Stožera, čak i one koje su protuzakonite. Čak i te. Neki pametniji su rekli da se oni slažu, al’ da ne mogu podržat’ i nezakonite, al’ mi smo dobili 90 i nešto posto potpisa da su ljudi spremni podržati, sudjelovati i u nezakonitim akcijama Stožera.

Dakle, postoji to uže tijelo i postoji to… E, sad, šta je, šta je naša prednost? Kad mi večeras na Stožeru, nas 30-ak, nešto dogovorimo, to su zapravo sve radnici Petrokemije. Oni su ujutro na svom radnom mjestu i onda svojim kolegama pričaju, dakle, nema sad tu da ljudi ne znaju. I tako, tih 30 ljudi kad se ujutro razmili po tvornici, jer je imamo pokrivenu po sektorima – ne znam: proizvodnja, skladište, iz svih tih sredina su ljudi delegirani, tako da je to dvostruko: em što im se obraćamo pisano, em što on dolazi u svoju sredinu i veli: Sinoć smo na Stožeru govorili to, to, to i to. Dakle, nama je lako, na hrpi smo, s tim što – nemojte zaboraviti – nama 50% ljudi radi u smjenama, dakle, mi 50% ljudi nemamo po danu. Oni rade noćne, subote, nedjelje i tako, ali opet, prednost male sredine je ogromna. Gledajte, lokalni mediji su na našoj strani 300%, mislim, mi možemo doć’ na Kvirinus na radio kad hoćemo, kad poželimo. Oni prekidaju program da bi mi tamo bili. To je prednost, apsolutno je prednost, a s druge strane, mi znamo bit’ malo i bezobrazni i neugodni pa ponekad i na frku i galamu neke stvari dobijemo. Ali 50-ak ljudi je ta jezgra koja raspravlja, donosi odluke i tako. E sad, tu mi malo kraće raspravljamo od vas, to ja priznajem. Ali jebiga, nisam ja džaba bio pomoćnik zapovjednika brigade pet godina… Kraće raspravljamo od vas, ali su i drugačije stvari, i ja ne mislim da je loše to što vi raspravljate, naprotiv, jednostavno je to druga priča. Kod nas je to čista akcija, čisto ono trenutno, imamo vrlo jasan cilj…

Transkript su priredili članovi Plenuma Filzofskog fakulteta u Zagrebu

http://www.slobodnifilozofski.com/2009/12/skriptatv-zeljko-klaus-kako-je-stozer.html

/strong