Politička situacija u Grčkoj je sljedeća:

Stranka desnih liberala – Nova Demokracija (N.D) –  izgubila je od PA. SO. K. –a ( „Socijalističke“ partije) na izborima koji su se održali 4. rujna, čime je okončano razdoblje od pet godina teške neoliberalne politike desnog krila. Birači su masovno glasali protiv bivše vlade zbog niza mjera  koje su rezultirale – ili na to ciljale, jer vlada ih nije uspjela posve provesti u praksi – razaranjem sistema socijalnog osiguranja, ekspanzijom fleksibilnih radnih odnosa, zamrzavanjem plaća i mirovina, povećavanjem dobi potrebne za mirovinu, ukidanjem javnog i slobodnog sveučilišnog obrazovanja i stvaranjem autoritativnijeg sveučilišta više nego ikada ranije podređenog tržišnim zahtjevima, te formiranjem autarkične  policijske države, pri čemu je povećana uloga policije. Zbog toga  nije slučajno da je ND zabilježila svoj najniži izborni rezultat od trenutka u kojemu je formirana, što je rezultiralo najvećim internim kontroverzama ove stranke u njezinoj povijesti. PA.SO.K. je nakon svoje pobjede na Europskim izborima ponovno izabran zahvaljujući katastrofalnom porazu N.D.-a, a  ne zato jer su birače uvjerili u svoju programsku orijentaciju. Činjenica je da je PA. SO.K. imao potporu šefova koji su shvatili da je N.D. postao za njih nepouzdan partner. Svima su poznati učinci prošlih razdoblja vladanja PA.SO.K-a, posebno u periodu između 1996-2004, kada su provodili socijal-liberalnu politiku, prateći svjetski trend socijaldemokracije. Te činjenice ne ostavljaju mnogo iluzija u novu vladu. Nadalje, s obzirom na pitanja ekonomske krize jasno je da će njihova politička linija ostati takva kakva je i bila. Već su najavili zamrzavanje rasta plaća, povećanje poreza, te nastavljanje obrazovnih reformi, kao i provođenje policijske represije u središtu Atene; vidljive i u slučaju štrajka radnika u pirejskoj luci protiv njezine prodaje kineskim kompanijama, koji je proglašen ilegalnim.

Veliki pobjednik na izborima je bila  populistička ultra-desnica – LA.O.S. – koja je dobila visok postotak glasova : 7.3% na europskim i 5,6% na nacionalnim izborima. Uživajući poseban i povoljan medijski tretman povećali su svoje izglede da postanu kvazi – regulator političke scene i javnog mnijenja – posebno s obzirom na pitanje imigracije koje je centralno pitanje posljednjeg perioda. LA.O.S je uspio izvršiti pritisak s desnice na vladu, te javno promovirati stavove koji su rasistički. Međutim, u drugim pitanjima je ova stranka prilično nesposobna za igranje uloge opozicije, te odgovor  na pitanje hoće li ona zadržati svoje biračko tijelo tek treba dočekati.

Porast popularnosti krajnje desnice treba tražiti, jednako kao i u ostatku Europe, u teško podnošljivoj društvenoj stvarnosti. Značajna je i ponovna pojava nacističke organizacije „Chrisi Avgi“ (Zlatna zora) koja je primila 0.5% glasova na Europskim izborima, te iskoristila način na koji je problem imigranata nedavno postavljen u javnom mnijenju, stvarajući takozvane „odbore starosjedilaca“ u atenskim kvartovima gdje žive mnogi imigranti, te poduzimajući nasilne akcije.

Obje reformističke lijeve partije, K.K.E. ( Komunistička partija) i SY.RIZ.A. (Koalicija radikalne ljevice – suradnja nekoliko organizacija radikalne i revolucionarne ljevice sa reformističkom partijom Synapsismo) usprkos svojoj relativno stabilnoj glasačkoj podršci nisu uspjele održati korak sa razvojem političkih događaja. Dokazale su se kao nesposobne za povezivanje s velikim socijalnim borbama u ovom periodu, te vođenje pokreta i davanje adekvatne perspektive.

K.K.E. je izuzetno samo-referentna, te djeluje tako da dijeli radnički i studentski pokret, pristajući vjerno uz svoje staljinističke tradicije. SY.RIZ.A., s druge strane, teži pronalasku ravnoteže između radikalne retorike njenih sastavnih dijelova i kompromiserskog,  institucionalnog i reformističkog političkog diskursa Synapsisma čije vodstvo gotovo u potpunosti određuje centralnu političku aktivnost ove koalicije.

Na nivou socijalnih borbi najvažniji politički događaj prošle godine je pobuna mladih  u kojoj su sudjelovali uglavnom studenti i učenici, ali i radnici i imigranti. Ovu pobunu je prouzročilo ubojstvo petnaestogodišnjeg učenika od strane specijalne policije u centru Atene. Revoltirani su u svakom gradu u državi organizirali svakodnevne demonstracije koje su bile neviđene po svojoj masovnosti, te usvajali radikalne oblike borbe ( opkoljavanje policijskih stanica, okupacije škola i sveučilišta, molotovljevi kokteli itd.); napadajući državu i kapitalističke mete ( banke, ministarstva, itd.).  Po prvi puta nakon ustanka na Politehničkoj školi koji se dogodio 1973. sveučilišta smještena u centru Atene preoblikovana su u centre borbe i koordinacije pokreta. Zahtjevi postavljeni na dnevni red bili su usmjereni kako protiv represije države (razoružanje policije, raspuštanje specijalnih jedinica), tako i protiv ostalih aspekata vladine politike  (otkazivanje tekućih reformi u obrazovanju i radnim odnosima), dostižući vrhunac  sa zahtjevom – „ dolje s vladom!“

U ovakvim je prilikama sindikalno rukovodstvo igralo izdajničku ulogu. Glavna sindikalna konfederacija je opozvala štrajk zakazan za 10.12. pokazujući potpunu nesposobnost da obrani radničke interese. K.K.E. je objavila da su svi pobunjenici provokatori i agenti CIA-e, te nije prisustvovala u mobilizacijama; pokazujući tako svoju privrženost vladi i šefovima. SY.RI.ZA., je od strane nekih svojih dijelova, posebno omladine, podupirala pobunu, te sudjelovala u  mobilizacijama i generalnom štrajku. No, tada je odjednom promijenila svoje pozicije i došla do toga da zahtjeva „demokratizaciju policije“, time dokazujući koliko je dubok njezin reformistički karakter.

Glavne aktere pobune predstavljali su anarhisti i revolucionarna ljevica. Pokret je spontano prihvatio, kao što je slučaj kod svake izvorne pobune, anti – autoritativne oblike borbe. Međutim, obje političke struje nisu uspjele značajno voditi pokret i dati mu perspektivu. Tako npr., nismo uspjeli formirati pravu koordinaciju studentskih sindikata, unatoč velikom utjecaju krajnje ljevice u studentskom pokretu zakazali smo u organiziranju političke intervencije među učenicima itd. Većina je anarhista tvrdoglavo odbijala formulirati prijelazne zahtjeve i tako je razoružala politički pobunjenu omladinu. Osim toga, grupe povezane s anarhističkom tradicijom su nakon prosinca počele ulaziti u egzotično tjedno ponavljanje izoliranih nereda protiv policije, koji osim što su neučinkoviti i antisocijalni, tendiraju da degradiraju prosinačku pobunu i iscrpe njezinu dinamiku putem malenih izoliranih grupa samoprozvanih nositelja plamena pobune.

Tijekom pobune šefovi su zbog sindikalnog aktivizma pokušali ubiti bugarsku sindikalistkinju Konstantinu Kunevu. Ovaj je događaj potaknuo radikalizaciju, te je bio iskra za formiranje bazne sindikalne koordinacije koja je od tada organizirala pobjedničke borbe i štrajkove.  Pa ipak, porazi radničke klase, prije  svega u odnosu na borbu protiv neoliberalnih reformi u području socijalne zaštite, prouzročili su defetizam koji se širi na većinu radnika. U kontekstu rečenoga nikako ne možemo reći da su obični radnici uspjeli prevazići sputanost sindikalnim rukovodstvom, koje ostaje birokratsko i kompromisersko.

Što se tiče borbi u sferi obrazovanja, N.D. je pokušala provesti bolonjski proces. On je 2005. prošao skicu zakona za evaluaciju sveučilišta, dok je tijekom posljednje tri godine mandata N.D pokušala uvesti zakone koji će radikalno promijeniti krajolik fakultetskog obrazovanja u više autoritativnom, korporativnom i tehnokratskom pravcu.

Tijekom Maja-Juna 2006, dogodilo se oko 400 okupacija sveučilišta, putem kojih su se studenti suprotstavili uvođenju novih zakona. Ovi su zakoni podrazumijevali smanjenje broja upisanih studenata, uvođenje menadžera, prestanak korištenja besplatnih udžbenika i ublažavanje odredbi zakona o autonomiji sveučilišta (putem kojih se policiji zabranjuje da uđe na sveučilišta). Sedam mjeseci kasnije studenti sa stotine sveučilišta mobilizirani su protiv modifikacije Ustava koje bi dopustile uspostavljanje privatnih sveučilišta u Grčkoj. Pritisak koji vršen od strane studentskog pokreta natjerao je PA.SO.K da glasa protiv predložene modifikacije. Naposljetku je pokušaj ustavne modifikacije završen porazom; međutim, novi sveučilišni zakon je usvojen od strane parlamenta u ožujku 2007. Sljedećih godina vlada je uspjela provesti neke aspekte ovog zakona,   što u kombinaciji sa ostalim regulacijama, kao npr. Direktivom za fakultete, pokazuje u kolikoj je mjeri je bolonjski proces u toku. Međutim, snažan studentski pokret i svakodnevne aktivnosti studenata postigle su odgodu, a u nekim slučajevima i poništenje bologne. Veliki dobitak od tih studentskih mobilizacija, koje su provedene u savezništvu sa sveučilišnim profesorima, bio je što su dokazale kako su okupacije i demonstracije jedini put kojim se mogu ostvariti pobjede protiv vlade. Mi smo, također, bili sposobni formirati koordinacijski komitet studentskih sindikata u cijeloj državi koji je suštinski pridonio pojačanju mobilizacija. Glavnu ulogu u njemu imala je E.A.A.K. ( organizacija ujedinjenog nezavisnog lijevog pokreta), koalicija u kojoj sudjeluju  članovi anti- kapitalističke ljevice i neorganizirani aktivisti, te koja predstavlja jaku političku snagu među studentima.

Veliki korak naprijed u odnosu na događaje u prošlosti predstavlja činjenica da studenti počinju shvaćati kako borba protiv bolonjskog procesa ne uključuje samo jednu zemlju, već znači zajednički proces za sve zemlje Europe. Zbog toga je došlo do pojave novog internacionalizma među studentima, koji se mnogo pažnje prate sve što se događa na sveučilištima ostalih europskih (i svjetskih) zemalja, posebno u slučajevima okupacija u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, SAD-u i u vašoj zemlji. U ovoj tom smislu glavnu ulogu odigrao je Europski studentski forum, koji je održan 2007 u Ateni.

U kontekstu socijalnih borbi koje su se odigrale u našoj zemlji, već nakon prosinačke pobune većina političkih organizacija, uključujući i našu, bila je uključena u pokušaj antikapitalističkog regrupiranja. Plod tog pokušaja bilo je formiranje ANT.AR.SY.A.-e ( antikapitalističke lijeve suradnje za subverziju) u kojoj sudjeluje 11 antikapitalističkih i revolucionarno-lijevih organizacija, zajedno s aktivistima koji ne pripadaju niti jednoj organizaciji. Njezino osnivanje, koje je uslijedilo nakon antikapitalističkih okupljanja u cijeloj državi, predstavljalo je nešto nezapamćeno za grčku ljevicu. ANT.AR.SY.A. je sudjelovala i u izbornom natjecanju i dobila najviši postotak glasova koji je radikalna ljevica ikada dobila. Sa svoje strane, pridružili smo se inicijativi budući da smo je shvatili kao prvi korak prema regrupiranju na antikapitalističkoj ljevici. Problema je, naravno, još uvijek puno. Međutim, poduzimamo napore, koji već daju određene efekte, da uvjerimo naše drugove u potrebu artikulacije prijelaznih zahtjeva, u potrebu novog internacionalizma i umrežavanja sa ostalim antikapitalističkim i revolucionarnim partijama u Europi i šire, te u potrebu intervencije u svim pokretima. Vjerujemo da je ovo obećavajući korak prema stvaranju centralnog političkog entiteta koji će na političkom nivou biti sposoban izraziti velike socijalne borbe koje tek dolaze.

OKDE Spartakos, grčka sekcija Četvrte internacionale

Prijevod i prilagodba: Radnička borba

Stanje u Grčkoj, 5.0 out of 5 based on 5 ratings