U trenucima obilježenim propadanjem velikih poduzeća i rastom nezaposlenosti, neisplaćivanjem plaća velikom broju radnika, iščekivanjima stečaja, te porastom troškova života, izazvanim slijepim provođenjem neoliberalne politike,  predsjednik SDP-a i predsjednica Vlade prilično su zadovoljno komentirali svoj dugonajavljivani prošlotjedni susret. Jadranka Kosor je kasnije konstatirala kako su ugodno razgovarali o nizu različitih pitanja pri čemu joj se najviše svidio dio razgovora posvećen gospodarskim pitanjima.

Naravno da taj dio razgovora ni u najmanjoj mjeri nije doticao problematiku zaštite radničkih interesa i zaštite većine građana od razornih posljedica krize. Milanović je kasnije ustvrdio kako nije realno očekivati povlačenje harača, te kako prije svega treba hitno smanjiti javnu potrošnju – a to zapravo znači i smanjenje izdvajanja za mjere socijalne zaštite. Dakle, prava tema tog dijela razgovora, u kojemu su oboje uživali, bila je kako dodatnim opterećivanjima radne populacije sačuvati profite kapitala. Ako uzmemo u obzir i neke nedavne Milanovićeve izjave o tome kako oni „ne žele na silu rušiti Vladu“ postaje sasvim očitim da je SDP sve manje zainteresiran za to da čak i glumi bilo kakvu vrstu oporbe. Kako rastjerao svaku sumnju u navedeno Milanović je dodao kako premijerka ima podršku SDP-a za one razumne mjere štednje koje su u krizi potrebne, te konstatirao : „Ove mjere koje su usvojene to pozdravljamo, ali to je u ovom trenutku nedovoljno. Velika je nelikvidnost.” Naravno, kao i uvijek niti riječi o socijalnim i radničkim pitanjima.

Radnička borba nikada nije gajila ni najmanje iluzije pogledu u politike SDP-a i njegovog pravog karaktera. Za nas je SDP oduvijek predstavljao stranku predstavnika interesa krupnog domaćeg i europskog kapitala, nesposobnu da čak i u najmanjoj mogućoj mjeri odigra ulogu alternative ili oporbe svojemu ni po čemu različitom savezniku HDZ-u. Identičnost ove dvije stranke ne proizlazi samo iz istovjetnosti njihove protu-radničke politike, te slaganja u svim bitnim političkim pitanjima – kao što su pristupanje imperijalističkoj NATO vojsci, pomaganje američkih okupacija, afirmativan odnos prema EU putem čijih se institucija provodi neograničena vlast krupnih kapitalista, već i iz načina na koji su obje nastale. Politička i privredna birokracija koja je za vrijeme Jugoslavije bila vladajuća skupina koja je u svojim rukama koncentrirala ogromnu vlast, gušila ekonomske i političke slobode radništva, te čvrsto održavala jednopartijski sustav, koristeći nacionalistički populizam i šovinizam transformirala se u novu kapitalističku klasu i novu političku elitu. Iz birokracije Saveza komunista Hrvatske nastala su rukovodstva novih, sada neoliberalnih, stranaka – HZD-a i SDP-a. Tako je SDP, za razliku od zapadnoeuropskih socijaldemokratskih partija – koje su prvotno predstavljale radničke organizacije, da bi se kasnije  postepeno integrirale s buržoaskim sistemom, izdale  borbu za transformaciju društva i konačno usvojile razvodnjenu verziju neoliberalizma – od samoga početka bio lišen bilo kakve radničke tradicije i organizirane radničke baze, te u skladu s time i bilo kakve socijalne dimenzije. SDP je svoj karakter najbolje pokazao tijekom perioda kada je bio na vlasti koji je obilježen ogromnim udarom na radnička prava i valom privatizacija. Sadašnja politika SDP-a samo je posljedica njegove prirodne i nužne evolucije.

Milanović je pred novinarima odbacio ideju o velikoj koaliciji. No za nas je sasvim nebitno hoće li ili neće doći do otvorene velike koalicije. Ove dvije protu-radničke stranke su u prikrivenoj velikoj koaliciji još od 1990. Kosor je, pak, sa svoje strane poručila kako ona i Milanović nisu neprijatelji. U to vjerujemo. No oboje su zato otvoreni neprijatelji radnika, studenata, nezaposlenih i umirovljenika. Iz navedenog razloga i Radnička borba će zauvijek biti otvoreni neprijatelj i Kosorici i Milanoviću i HDZ-u i SDP-u, sve do njihovog konačnog poraza i potpunog brisanja s političke pozornice.

Niti HDZ, niti SDP, već RADNIČKA VLAST!

Radnička borba