Ovih dana pojavila se informacija da je zaključno sa siječnjem ove godine broj nezaposlenih narastao na šokantnih  309.000 . Tijekom prošlog mjeseca bez posla je ostajalo petstotinjak radnika dnevno, pa je na burzi trenutno oko 60.000 ljudi više nego prije godinu dana. Hrvatski zavod za zapošljavanje će tek za nekoliko dana objaviti službenu statistiku o rastu nezaposlenosti, ali je informacija o probijanju 300.000 nezaposlenih došla do Vlade. Prema procjenama pojedinih analitičara, već u veljači bi se broj nezaposlenih mogao povećati na 320.000, a prvi pad može se očekivati tek u travnju ili svibnju s početkom sezonskog zapošljavanja u turizmu. Posljednjih je mjeseci najviše otkaza u prerađivačkoj industriji, trgovini, građevinarstvu te djelatnostima pripreme i posluživanja hrane i pružanja smještaja.

Ovdje se može upozoriti na nekoliko velikih problema. Dok su se redali otkazi u realnom sektoru samo  je neznatan broj zaposlenih u javnoj upravi dobio otkaz – najviše 5 % od ukupnog broja nedavno nezaposlenih, što znači manje od tri tisuće. To je samo jedna od očiglednih indikacija krajnje neravnopravnog položaja između onih koji rade u državnim službama i radnika zaposlenih kod privatnika. Ove razlike najočitije dolaze do izražaja u odnosu državne birokracije, čija je egzistencija osigurana, te industrijske radničke klase – čija egzistencija direktno ovisi o kretanjima profita kapitalista. U zadnjih dvadeset godina birokracija u RH se množi poput gljiva nakon kiše i prima plaću koju prosječni manualni radnik može samo sanjati. Što više, radnici stvaraju novu vrijednost, a birokrati stvaraju rupu u proračunu  jer se njihove plaće  upravo isplaćuju iz poreza koji baš radnici plaćaju.

Sljedeći problem je sam pojam nezaposlenosti u RH. Najveći dio nezaposlenih je posljedica, kako to nazivaju ‘moderne insitucije’, „nekonkurentnosti“. Velik dio nezaposlenih čine ljudi koji imaju više od 40 godina i koji imaju slabe mogućnosti zaposlenja. Zatim su tu i nezaposleni koji se sastoje od osoba direktno prispjelih iz srednjih škola i fakulteta, koji također imaju veoma malene mogućnosti zaposlenja. Budući da je statistika varljiva ( puno otkriva, a bitno sakriva) spomenut ćemo dvije stvari vezane uz tu problematiku. Zaposlenost se računa tako da se broj zaposlenih podijeli sa ukupnim radno sposobnim stanovništvom, dok se nezaposlenost računa tako da se broj nezaposlenih podijeli sa radno aktivnim stanovništvom ( zbroj zaposlenih i nezaposlenih). Dakle, kada se kaže da je u RH 15% ili 16 % nezaposlenih to ne znači da je 85% ili 84% zaposlenih. Ove napomene su bile važne jer tako možemo upozoriti na još jedan problem. Omjer umirovljenika i zaposlenog je pao ispod 1 : 1.3  i kad tome dodamo da spadamo među zemlje sa najstarijim stanovništvom situacija je alarmantna. Tko će uplaćivati za umirovljenike? Ionako su im i sada mirovina mizerne. Treba napomenuti da u radno aktivno ne ulaze, ali zato u radno sposobno  stanovništvo ulaze i mnogi koji su umirovljeni tijekom devedesetih, kao i oni koji su izgubili vjeru da će ikada pronaći posao i nisu prijavljeni na burzi, pa ni ne ulaze u evidenciju. Ako sada tome dodajmo ovih 309.000 evidentno nezaposlenih dobit ćemo  santu leda čiji vrh predstavljaju radnici koji su nedavno izbačeni na ulicu.  Ekonomska politika koju provodi ova politička elita je neizdrživ,a ništa bolji nisu niti kapitalisti koji se žale na razne poreze i namete od strane države. Izjavili su da su očekivali ovaj porast nezaposlenosti i da su upozoravali državu.  Oni tobože žele radniku svako dobro ali „kad je država takva kakva je i još je k tome kriza“ ( kao da ovdje nema krize zadnjih dvadeset godina), nemaju izbora nego otpustiti radnike. Radnici moraju shvatiti da se krizama još više izoštrava oštra podjela na bogate i siromašne, te da je sve više siromašnijih dok su bogati sve bogatiji. Radnici nisu prouzročili ovu krizu i radnici ovu krizu ne smiju plaćati – niti svojim radnim mjestima, niti svojim plaćama,  niti bilo kako drugačije. Bitno je shvatiti da se u kapitalističkom sustavu krize ciklički ponavljaju i da te krize nisu slučajnosti koje su se dogodile zbog nečije neopreznosti. Glad za profitom je glavni motiv koji pokreće kapitaliste i jedini izlaz je duboka društvena promjena.