U trenucima trajanja recesije, obilježene ubrzanim porastom nezaposlenosti i propadanjem poduzeća, Vlada, oporba, poznati „ekonomski analitičari“, kapitalisti i menadžeri itd. predlažu svoje modele za „oživljavanje gospodarstva“. Usprkos eventualnim razlikama između njihovih programa svi su oni u osnovi jednaki – njihov je temelj očuvanje profita bogatih vlasnika kapitala na štetu svih onih koji od svojega rada žive. Vjeruje se da će se problem recesije riješiti ako se npr. kapitalistima smanje porezi i olakša poslovanje, a radnike prepusti njihovoj sudbini koju diktira famozno „slobodno tržište“ – poskupljenjima, otkazima, novim porezima… Posljedice te politike koju gledamo proteklih 20 godina dovele su nas do situacije u kojoj smo sada. Nasuprot ovim mjerama rađenim u interesu vladajuće klase, Radnička borba postavlja neposredne zahtjeve koji su usmjereni isključivo prema poboljšanju života radnika. Ne želimo plaćati za ovu krizu – neka plate oni koji su nas je u nju uveli!
Kao neposredne i hitne mjere protiv krize zahtijevamo:
– Skraćivanje radnog tjedna bez smanjivanja plaća. U skladu s definiranom novom duljinom radnog tjedna težiti da se sav raspoloživ posao preraspodijeli na sve koji su radno sposobni. Na taj način se, uzimajući u obzir objektivne ekonomske uvjete u ovome trenutku, nezaposlenost može izrazito smanjiti, uz zadržavanje standarda radnika.
– Preuzimanje velikih propalih poduzeća od strane države uz uspostavu radničke kontrole. Tako se može zaštiti na tisuće radnih mjesta, poduzeća spasiti od propasti i rekonstruirati, te putem radničkog nadzora onemogućiti daljnje cvjetanje kriminala i zakulisnih igara.
– Osiguravanje da plaće ispod jasno određenog minimuma svojim rastom prate rast životnih troškova.
– Prevladavanje recesije omogućeno opterećivanjem samo najbogatijih pojedinaca koji ne žive od svojega rada, bez ikakvih dodatnih opterećivanja radne populacije. Radnici ovu krizu nisu izazvali i oni je ne smiju ni plaćati.
– Hitno povlačenje “kriznog poreza”, povećanja PDV-a, te svih proturadničkih mjera koje je donijela Vlada u sklopu “borbe protiv recesije“ uz povrat do sada prikupljenog novca. Krizni porez i povećanje PDV-a su diskriminirajući po socijalnoj osnovi jer najbogatije i najsiromašnije udaraju jednako, što ide najviše na štetu najsiromašnijima. Umjesto toga treba uvesti ekstremno progresivni porez kojime će se najviše opteretiti najbogatiji koji su, zajedno sa političkom elitom, najzaslužniji za postojeće stanje.
– Bez izuzetka ukinuti svaku privatizaciju kod koje su uočene nepravilnosti, te konfiscirati svu imovinu i zaradu stečenu na taj kriminalni način
– Na taj način stečeno financijsko i industrijsko bogatstvo preusmjeriti u pokretanje proizvodnje, te projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne
– Poslovanje banaka iz službe krupnoga stranog kapitala staviti u službu razvoja ekonomije – stavljanje poslovanja banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda
– Osiguravanje hitne isplate svih zaostalih plaća – oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme i prisiljavaju na prekovremeni rad
– Kapitalistima koji se pozivaju na težinu svoje situacije poručujemo da prestanu s patetičnim jadikovkama i radnicima pokažu svoje poslovne knjige. Tražimo formiranje organa radničke kontrole koji se neće sastojati od nekoliko sindikalnih birokrata, već će se temeljiti na sudjelovanju najširih radničkih slojeva, te vršiti nadzor nad poslovanjem svakog pojedinog poduzeća, te hrvatske ekonomije u cjelini. Samo na taj način će biti moguće ustanoviti pravo stanje ekonomije, profite koje u ovim teškim vremenima dok tisuće ljudi ostaje bez posla zgrću najbogatiji, kao i daljnje konkretne korake koje treba poduzeti.
Očito je da postojeća politička elita ne može i ne želi zaštititi radnička prava, te da nije zainteresirana za ispunjavanje niti jednog od navedenih zahtjeva, stoga zamijenimo njihovu vlast kapitala radničkom vlašću!
Izvršni komitet Radničke borbe
20 veljače, 2010 at 21:36
Sve su ove mjere dobre, samo sada kako omasoviti pokret za tako opsežne zahtjeve? To se ne može bez podrške sindikata, jer su oni jedini zakonski ovlašteni da pokreću pitanja riješavanja radničkih prava. Nažalost, jer su “naši sindikati”, mislim na njihove predstavnike više okrenuti vladi nego radnicima i previše blago reagiraju na teške nepravde koje se čine radnicima. Treba zagovarati radničke plenume, jer se njima neće moći suprostaviti ni kapitalista ni država.
Mene samo malo smeta u tim mjerama što se otvoreno ne govori o radničkom samoupravljanju, a ne samo o kontroli ili participaciji. Radnici treba da izbore da najneposrednije upravljaju onim što stvaraju, jer materijalana sredstva stvaraju radnici a ne kapitalisti i država.
21 veljače, 2010 at 11:10
Cilj bi, između ostaloga, trebao biti da se ovi zahtjevi ugrade u zahtjeve sindikata, pri ćemu se svakako treba sukobiti s sindikalnom birokracijom koja će tomu, zbog svojih interesa i čvrstih veza s državnim aparatom, predstavljati čvrstu prepreku….
Radničko samoupravljanje, odnosno preuzimanje cjelokupne proizvodnje od strane radničkih organa, je konačni cilj i jedino pravo rješenje problema. Međutim, uspostava samoupravljanja zahtijeva revoluciju, odnosno radikalnu drustvenu promjenu. Ovdje se radi naprosto o neposrednim i hitnim zahtjevima koji bi se mogli ispuniti u svakome trenutke, te koji prema tome sigurno vode.
1 ožujka, 2010 at 21:55
Neke od zahtijevanih mjera u najmanju su ruku djetinjaste. Recimo, ona s bankama. Pa, vi se, vjerujem, šalite: tražite od vlade da nad njima provede demokratsku kontrolu samog naroda. Smiješno i naivno. To je kao da od vlade tražite da svima izgradi stan, smanji radni dan na 5 sati ili uvede minimalac od 5 tisuća kunica. Jasno vam je da to ne ide. I da je takav zahtjev glupasto infantilan. Uostalom, kakva ste vi revolucionarna skupina koja od ove usrane vlade nešto traži. I odakle vam ideja da razgovarate sa sindikatima. Sindikati su kamuflirani svodnici koji nemaju baš nikakav interes da se radnička prava poboljšaju – kad se radnička prava riješe nestaje i potreba za sindikatima. Vaša je borba moguća isključivo izvaninstitucionalno i bez razgovora sa predstavnicima sustava. Svaki drugi način borbe izraz je davanja legitimiteta sustavu, a to vam, vjerujem, ne pada na pamet.
Sloboda ili smrt.
2 ožujka, 2010 at 00:09
Meni se kritika čini suviše brzopletom i neupucenom – čitaj: “Očito je da postojeća politička elita ne može i ne želi zaštititi radnička prava, te da nije zainteresirana za ispunjavanje niti jednog od navedenih zahtjeva, stoga zamijenimo njihovu vlast kapitala radničkom vlašću! ” Zahtjevi zapravo u prvom redu predstavljaju neposredni ekonomski program, ovdje se jasno kaže kako se ne vjeruje da je vlast spremna da bilo što učini.
Zahtjev za stavljanjem banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda zapravo je, prilično je očito, zahtjev za nacionalizacijom uz formiranje organa kontrole na principima direktne demokracije. To ti je glupavo infatilno ili čak nemoguće?! – Ako nisi znao, prijatelju, nacionalizaciju banaka provodi masa čak i kapitalističkih država, razlika je samo u tome što bi se ovdje ona provodila ne u interesu kapitala i državne elite, već u interesu radnika i uz njihovu neposrednu kontrolu.
Stav o sindikatima jest tipičan primjer sektaštva koje zanemaruju realne uvjete i stvarne borbe koje neprestano vode stotine tisuća radnika udružene u sindikate. Naša je organizacija zauzela stav po tom pitanju u dokumentu ” Dosta je sektašenja!” Ovakav način postavljanja pitanja, kao i krajnje pojednostavljeno “crno-bijelo” gledanje na stvari govori o potpunoj neupućenosti u radničke probleme i stanje stvari u realnom svijetu. Ne radi se ni o kakvom davanju legitimiteta sustavu, već borbi za njegovo ukidanje koja polazi od realnih ljudi i njihovih potreba i koje je stoga jedino ozbiljno.
2 ožujka, 2010 at 20:53
Mislim da bi uz političke akcije trebalo pokrenuti i aktivnosti
na stvaranju alternativne (slobodne) ekonomije – za početak recimo,
u suradnji sa sindikatima ili nekim drugim organizacijama koje posjeduju
potrebnu ‘infrastrukturu’ pokušati stvoriti alternativnu mrežu razmjene
dobara između grada i sela ili uzajamne pomoći socijalno ugrozenih
skupina preko nekakve “mreze razmjene proizvoda i usluga” i sl.
Mislim da bi internet i drugi ‘mediji’ mogli omoguciti funkcioniranje
ovakvih mreža. One bi mogle predstavljati ne samo realnu opasnost za
trgovačke monopoliste i slične društvene parazite, nego i dokaz zrelosti
radničke klase da sama preuzme preuzme odgovornost za funkcioniranje
gospodarskog sustava.
2 ožujka, 2010 at 22:24
Mislim da u svijetu sve više sazrijeva spoznaja da kapitalizam i profit, koji je mjerilo svega, predstavlja siguran put u svjetsku katastrofu i uništenje čovječanstva. To se i kod nas primjećuje u dosta istupa i pisanja mnogih ekonomskih, filozofskih i drugih stručnjaka. Samo, nažalost mnogi od njih nikako da izgovore riječ socijalizam. Već nešto “muljaju” o nekom društvu koje nema definicije. Uvijeti su sazreli za ozbiljnu i masovnu akciju radnika za njihovo oslobođenje. Samo koje su to snage koje ga sada u Hrvatskoj mogu povesti? Bojim se da ćempo propustiti šansu?
2 ožujka, 2010 at 22:28
Čemu pesimizam? Mislim da se stvari, doduše suviše polako, razvijaju u dobrom smjeru
2 ožujka, 2010 at 22:50
Milane, u svojemu proglasu vi zahtjevate niz mjera. Od koga? Od vlade za koju – što ti čak naglašavaš u svojemu odgovoru na moj post – na kraju teksta kažete “Očito je da postojeća politička elita ne može i ne želi zaštititi radnička prava, te da nije zainteresirana za ispunjavanje niti jednog od navedenih zahtjeva, stoga zamijenimo njihovu vlast kapitala radničkom vlašću!”?
Nije li to, Milane, ipak pomalo šizofreno: dakle, znate da vlada neće ispuniti vaše zahtjeve, ali vi ih svejedno upućujete. To je isto kao kad biste pisali lovačkom savezu i od njih tražili da prestanu s lovom jer to, primjerice, nije ekološki opravdano.
Nadalje, ako sam te dobro razumio, vi od hrvatske vlade tražite da nacionalizira banke “u interesu radnika i uz njihovu neposrednu kontrolu”. Pa, zaboga, nije li smješno i naivno da od jedne demokršćanske vlade, rigidnog nacionalističkog profila tražite da provodi radikalne mjere redistribucije vlasništva, i to krupnog zapadnoevropskog kapitala kojemu je ta vlada, u najmanju ruku, glatko klizeći supozitorij.
3 ožujka, 2010 at 11:54
Dosta me čudi ovakva argumentacija – prema njoj ne bi trebalo zahtijevati niti besplatno školstvo, a prije niti osmosatni radni dan ili pravo glasa ili nezavisnost za Sjevernu Irsku…
Uglavnom – gore izneseni zahtjevi predstavljaju ono što mi smatramo nužnim neposrednim mjerama i njihovo ispunjenje se zahtjeva od svake vlade – bila ona u budućnosti potencijalno i “lijeva” ili “pro-radnička”. Ukoliko ona ne moze udovoljiti navedenim zahtjevima – treba je srusiti. I nije li to jedno lijepo, jasno i objektivno mjerilo? Kazes da je sasvim izvjesno da ih ova vlada ne ce ispuniti? Slazem se – zato je treba srusiti. No, tada bi zaista svima trebalo postati jasno koji je njezin pravi karakter i kolika je stvarna potreba da je se srusi. Osim toga ovi zahtjevi predstavljaju i temelje naseg ekonomskog programa i mjere za čije ćemo se provođenje neprekidno zalagati, ti zahtjevi postaju dakle naš temelj za suradnju s drugim organizacijama…Osim toga cilj nam je da ih ugradimo u dokumente sindikata, te da ih usvoje svi radnici kao svoje.
Borba protiv Vlade i sistema je i više nego u sebi prazna ako ne sadržava ono konkretno što se želi ostvariti i za što se bori. Mi pozivamo da se za ove zahtjeve bori svim nužnim sredstvima – u prvom redu generalnim štrajkovima i blokadama – a ne upućujemo ih Vladi čekajući i moleći za njihovu realizaciju.
Nadam se da su se sada smanjili nesporazumi u vezi pitanja iz “teorije zahtjeva”.
3 ožujka, 2010 at 20:33
Milane,
hvala ti na pojašnjenju.
Žalim vam puno sreće.
6 ožujka, 2010 at 14:10
Hvala na poželjenoj sreći i drago mi je da smo uspjeli razriješiti nesporazume koji su postojali