U drugom dijelu Tranzicijskog programa kojega objavljujemo detaljnije su obrađene neke važne teme kao što su tvornički odbori, radnička kontrola industrije, eksproprijacija pojedinih grupa kapitalista, te eksproprijacija privatnih banaka.
Tvornički odbori
Tijekom prijelaznog perioda radnički pokret nema sistematski i dobro uravnotežen, već grozničav i eksplozivan karakter. Slogani i forme organiziranja trebaju biti podređeni pokazateljima razvoja pokreta. U svrhu zaštite od rutinskog pristupa situaciji i nasilnog nametanja rukovodstvo treba reagirati s osjećajem za inicijativu masa.
Štrajkovi u formi blokade radnog mjesta pokazuju najnoviji izraz ovakve inicijative i prelaze okvire “normalnog” kapitalističkog stanja stvari. Nezavisno od zahtjeva štrajkača, privremeno preuzimanje tvornica uzrokuje propadanje idola kapitalističkog vlasništva. Svaki takav štrajk na praktičan način postavlja pitanje: tko upravlja tvornicom – kapitalist ili radnici? Ako kažemo da štrajkovi u formi blokade postavljaju to pitanje usputno, onda moramo konstatirati da tvornički odbor daje tom pitanju organizirani izraz. Izabran od strane svih radnika u tvornici, tvornički odbor neposredno stvara protutežu snazi administracije. Reformističkoj kritici šefova, koja napada takozvane “ekonomske rojaliste”[1] tipa Forda za razliku od “dobrih” i “demokratskih” eksploatatora, suprotstavljamo parolu štrajkačkih odbora kao sredstva borbe protiv jednih i drugih. Općenito je pravilo da će se sindikalni birokrati opirati stvaranju tvorničkih odbora, jednako kao što se opiru i svakom smjelom koraku koji vodi prema mobilizaciji masa. Međutim, što je veći zamah pokreta lakše će biti razbiti ovaj otpor. Tamo gdje je već u “mirnom razdoblju” uspostavljena praksa da je preduvjet zaposlenja članstvo u sindikatu, odbor će se formalno poklapati sa uobičajenim organom sindikata, no uz to će promijeniti svoje osoblje i proširiti svoje funkcije. Međutim, primarna važnost odbora leži u činjenici da on postaje borbena poluga za one slojeve radništva koje sindikat nije obično u stanju staviti u pokret. Upravo će iz ovih potlačenijih slojeva dolaziti najpožrtvovniji revolucionarni odredi. Od trenutka pojavljivanja odbora u tvornici je uspostavljeno realno dvovlašće. Ono samom svojom suštinom predstavlja prijelazno stanje, budući da u sebi uključuje dva nepomirljiva režima: kapitalistički i radnički. Fundamentalna važnost tvorničkih odbora nalazi se upravo u činjenici što oni otvaraju vrata, ako ne direktno revolucionarnom, onda barem predrevolucionarnom periodu, periodu između buržoaskog i proleterskog poretka. Valovi štrajkova u vidu blokada koji su se proširili na nekoliko zemalja obilno potvrđuju činjenicu da širenje ideje tvorničkih odbora nije preuranjeno i izvještačeno. Novi valovi ovoga tipa bit će neizbježni u neposrednoj budućnosti. Nužno je započeti kampanju za tvorničke odbore na vrijeme kako ne bismo bili zatečeni nespremni.
“Poslovne tajne” i radnička kontrola industrije
Liberalni kapitalizam koji se temeljio na konkurenciji i slobodnoj trgovini u potpunosti je postao prošlost. Njegov nasljednik, monopolistički kapitalizam, ne samo da ne ublažava anarhiju tržišta, već joj, naprotiv, daje posebno grčevit karakter. Potreba “kontrole” nad ekonomijom, uvođenja državnog “upravljanja” industrijom, te “planiranja”, danas je, barem u riječima, priznata od strane svih postojećih buržoaskih i sitnoburžoaskih tendencija – od fašista do socijaldemokrata. Što se tiče fašista kod njih se uglavnom radi o pitanju “planiranog” pljačkanja naroda u ratne svrhe. Socijaldemokrati planiraju ispuniti ocean anarhije sa nekoliko žličica birokratskog “planiranja”. Inženjeri i profesori pišu članke o “tehnokraciji”. U svojim plašljivim pokušajima “regulacije” demokratske vlade se sudaraju s nepobjedivim sabotažama krupnog kapitala. Pravi odnos koji postoji između eksploatatora i demokratskih zagovornika “kontrole” najbolje je okarakteriziran činjenicom da gospoda “reformatori” u pobožnom drhtanju zastaju pred pragom trustova i njihovih “poslovnih tajni”. Tamo dominira princip “nemiješanja” u poslovni sektor. Računi između pojedinih kapitalista i društva ostaju tajna kapitalista – oni nisu briga društva. Razlog kojim se tobože opravdava princip “poslovnih tajni” jest, kao i u periodu liberalnog kapitalizma, slobodna konkurencija. U stvarnosti trustovi jedni od drugih ne skrivaju tajne. Poslovne tajne postojećeg perioda su dio ustrajne urote monopolističkog kapitalizma protiv interesa društva. Projekti kojima je cilj ograničavanje autokracije “ekonomskih rojalista” ostati će patetična farsa toliko dugo dok privatni vlasnici društvenih sredstava za proizvodnju mogu od proizvođača i kupaca skrivati spletke eksploatacije, krađe i prevare. Ukidanje “poslovnih tajni” predstavlja prvi korak prema stvarnoj kontroli industrije. Radnici nemaju manje prava od kapitalista znati “tajne” tvornice, trusta, cijele industrijske grane, te nacionalne ekonomije u cjelini. Kao prvo i osnovno, banke, teška industrija, te temeljni transport trebaju biti stavljeni pod povećalo. Neposredna zadaća radničke kontrole treba biti objasniti dugove i kredite društva, počevši s pojedinačnim poslovnim poduzećima; utvrditi stvarni udio nacionalnog dohotka prisvojen od strane individualnih kapitalista i eksploatatora u cjelini; razotkriti zakulisne dogovore i prevare banaka i trustova; konačno, razotkriti svim članovima društva nerazumno rasipanje ljudskog rada koje nastaje kao posljedica kapitalističke anarhije i gole gladi za profitom. Ne postoji javni dužnosnik buržoaske države koji bi bio u stanju provesti ovaj posao, bez obzira na to koliko bi mu veliki autoritet netko želio pridijeliti. Cijeli je svijet bio svjedokom nemoći predsjednika Roosevelta i premijera Bluma protiv urote “60” ili “200” obitelji[2] protiv njihovog naroda. Da bi se razbio otpor eksploatatora potreban je masovan pritisak radništva. Samo tvornički odbori mogu dovesti do stvarne kontrole nad proizvodnjom, pozivajući na suradnju kao savjetnike, a ne kao “tehnokrate” specijaliste iskreno odane narodu : računovođe, statističare, inženjere, znanstvenike itd.
Borba protiv nezaposlenosti ne smije biti razmotrena bez poziva na široko i snažno organiziranje javnih radova. No, javni radovi mogu imati neprekidan i progresivan značaj za društvo, kao i za nezaposlene, samo ako postanu dio generalnog plana izrađenog tako da pokrije značajniji broj godina. Unutar okvira ovog plana radnici bi kao javno dobro tražili povratak na posao u privatnim kompanijama zatvorenima uslijed krize. Radnička kontrola bi u tom slučaju bila nadomještena direktnim radničkim upravljanjem. Izrada čak i najelementarnijeg ekonomskog plana, gledano iz perspektive eksploatiranih, a ne eksploatatora, nemoguća je bez radničke kontrole, odnosno, bez prodiranja radničkog pogleda u sve otvorene i skrivene poluge kapitalističke ekonomije. Odbori koji predstavljaju pojedina poduzeća trebali bi se sastati na skupštini kako bi izabrali odbore odgovarajućih trustova, cijelih industrijskih grana, ekonomskih regija, te konačno nacionalne industrije u cjelini. Dakle, radnička kontrola postaje škola planske ekonomije. Na osnovi iskustva stečenog kontrolom radništvo će se pripremiti za direktno upravljanje nacionaliziranom industrijom kada za to dođe vrijeme. Onim kapitalistima, uglavnom nižeg i srednjeg sloja, koji ponekad samoinicijativno predlažu otvaranje svojih knjiga radnicima, uglavnom kako bi demonstrirali nužnost smanjivanja plaća, radnici odgovaraju da nisu zainteresirani za računovodstva pojedinih bankrotiranih ili polubankrotiranih poduzeća, već za glavne poslovne knjige svih eksploatatora kao cjeline. Radnici ne mogu i ne žele prilagoditi svoj životni standard uvjetima nevolje individualnih kapitalista koji su žrtva svojega vlastitog režima. Zadaća se sastoji u reorganizaciji cijelog sistema proizvodnje i raspodjele na dostojanstvenijoj i efektivnijoj bazi. Ako je napuštanje poslovnih tajni nužan uvjet radničke kontrole, ta je kontrola prvi korak na putu prema socijalističkom upravljanju ekonomijom.
Eksproprijacija pojedinih grupa kapitalista
Socijalistički program eksproprijacije, odnosno političkog zbacivanja buržoazije s vlasti i ukidanja njezine ekonomske dominacije, ne bi nas ni u kojem slučaju tijekom postojećeg prijelaznog perioda trebao spriječiti u zagovaranju eksproprijacije nekoliko ključnih industrijskih grana bitnih za nacionalne interese ili eksproprijacije najparazitskijih slojeva kapitalista, kada za to postoje uvjeti. Dakle, kao dogovor na patetične litanije gospode demokrata u vezi diktature “60 obitelji” u SAD-u ili “200” obitelji u Francuskoj, postavljamo zahtjev za eksproprijacijom tih 60 ili 200 feudalnih kapitalističkih vrhovnih vladara. Na točno isti način zahtijevamo eksproprijaciju korporacijskih holdinga, monopola u ratnoj industriji, željeznice, najvažnijih izvora sirovina itd. Razlika između ovih zahtjeva i glupavih reformističkih slogana za “nacionalizacijom” leži u sljedećem : (1) mi odbacujemo kompenzaciju; (2) upozoravamo mase na demagogiju Narodnog fronta koji je samo na riječima privržen nacionalizaciji, a u stvarnosti ostaje agent kapitala; (3) pozivamo mase da se pouzdaju samo u svoju vlastitu revolucionarnu snagu; (4) povezujemo pitanje eksproprijacije s pitanjem preuzimanjem vlasti od strane radnika i seljaka.
Nužnost isticanja slogana eksproprijacije u okvirima svakodnevne agitacije u djelomičnoj formi, i to ne samo u složenijim oblicima propagande, određena je činjenicom da se različite industrijske grane nalaze na različitim stupnjevima razvoja, zauzimaju različit položaj u društvu, te prolaze kroz različite faze klasne borbe. Samo opći revolucionarni ustanak radništva može ostvariti nužnu potpunu eksproprijaciju kapitalista. Zadaća prijelaznih zahtjeva je pripremanje radništva za rješenje ovog problema.
Eksproprijacija privatnih banaka i podržavljenje kreditnog sistema
Imperijalizam znači dominaciju financijskog kapitala. Ruku pod ruku s trustovima i kapitalističkim udruženjima, te često izdižući se iznad njih, banke koncentriraju u svojim rukama stvarnu vlast nad ekonomijom. U svojoj strukturi banke u koncentriranoj formi izražavaju cjelokupnu strukturu modernog kapitala, kombinirajući tendencije monopola s tendencijama anarhije. One organiziraju čuda tehnologije, divovska poduzeća, moćne trustove; a uz to također i visoke cijene, krize i nezaposlenost. Nemoguće je poduzeti ozbiljan korak u borbi protiv monopolističkog despotizma i kapitalističke anarhije, koji nadopunjuju jedno drugo u svojem destruktivnom djelovanju, ako se zapovjedništvo nad bankama ostavi u rukama grabežljivih kapitalista. Kako bi se stvorio unificirani sustav investicija i kredita, u skladu s racionalnim planom koji odgovara interesima svih ljudi, nužno je spojiti sve banke u jedinstvenu nacionalnu instituciju. Samo eksproprijacija privatnih banaka i koncentracija cjelokupnog kreditnog sustava u rukama države pružit će istoj neophodne stvarne, odnosno materijalne, resurse za ekonomsko planiranje, a ne samo papir i birokratske resurse. Eksproprijacija banaka ni u kojem slučaju ne znači eksproprijaciju depozita banaka. Naprotiv, jedinstvena državna banka bit će u mogućnosti stvoriti puno povoljnije uvjete za manje ulagače, od onih koje bi mogle pružiti privatne banke. Na isti način samo državna banka može uspostaviti uvjete za poželjne, odnosno jeftine, kredite za seljake, trgovce i sitne prodavače. Međutim, još je značajnija činjenica da će cjelokupna ekonomija, prije svega krupna industrija i transport, biti usmjeravani od strane iste financijske uprave, te služiti vitalnim interesima radnika i svih ostalih trudbenika. No, podržavljenje banaka može omogućiti ove poželjne rezultate samo ako sama državna moć u potpunosti prijeđe iz ruku eksploatatora u ruke trudbenika.
[1] Izraz koji je upotrijebio američki predsjednik Roosevelt 1936. tijekom jednog od svojih govora, napadajući predstavnike monopola i krupnog kapitala koji su se protivili centraliziranju vlasti zbog gubitka vlastite moći. (nap. prev.)
[2] Zanimljivo je da se ista brojka često spominje i u vezi sadašnjih hrvatskih prilika. Također, danas, kao i u vrijeme kada su ove riječi pisane, priča o 200 obitelji služi uglavnom kao isprazna jadikovka liberala i tzv. socijaldemokrata koja u praksi ne dovodi do bilo kakvih konkretnih koraka u pravcu ograničavanja, a kamoli ukidanja njihovog upravljanja društvom. (nap. prev.)
Lav Trocki : Tranzicijski program - drugio dio,
