2. Ožujka 1921. labinski rudari su stupili u štrajk koji je doveo do preuzimanja kontrole nad svim rudnicima na području Labinštine, te formiranja organa radničke vlasti – rudarskog komiteta i „Crvene straže“ – radničke milicije. Pokret koji je u povijesti ostao zabilježen pod nazivom Labinska republika danas jasno pokazuje radnicima u Hrvatskoj put koji vodi prema njihovom oslobođenju – Labinska republika nije samo uzvišena uspomena na davna herojska vremena, već otvoreni borbeni poziv na novi radnički ustanak ne samo u Istri, već cijeloj Hrvatskoj, uz obaranje današnjih tlačitelja, te uspostavu radničke republike.

Nakon pobjede sila Antante u 1. svjetskom ratu, 26. travnja 1915. tajnim ugovorom u Londonu Italiji je obećano područje Venezije, Trsta, Istre, te dijela Dalmacije. Nakon Versajskog ugovora, Mussolini stvara Borbeni savez (Fasci di Combattimento), nakon čega slijedi osnivanje Nacionalne fašističke stranke (Partito nazionale fascista) koja je preuzela D’Annuncijeva nacionalistička obilježja, te je u godinama bijede, zahvaljujući između ostaloga i ozbiljnim propustima radničkog vodstva, dobivala sve veću podršku kao primitivna reakcija osiromašenih sitnoburžoaskih, lumpenproleterskih i militarističkih slojeva, usmjerena protiv socijalističke revolucije. Međutim, dana 2. ožujka 1921. izbija štrajk labinskih rudara nezadovoljnih politikom fašizma, polazeći od kojega radnici vođeni socijalističkim svjetonazorom i inspirirani Oktobarskom revolucijom osnivaju kratkotrajnu samoupravnu komunu koja će u povijest ući pod nazivom Labinske republike. Ustanak labinskih rudara smatra se prvom antifašističkom pobunom u svijetu.

U generalnom štrajku sudjelovalo je oko dvije tisuće rudara koji su u narednim tjednima zauzeli sve rudnike na području Labinštine, te uz povike „Kova je naša!“ (Rudnik je naš!) i isticanje crvene zastave, proglasili samoupravnu vlast i osnovali takozvanu „Crvenu stražu“ čiji je zadatak bio da štiti republiku od fašista; dok su sva politička i socijalna pitanja bila rješavana od strane rudarskog komiteta. U samom početku štrajka radnici su imali podršku iz Firence od strane Nacionalnog zadružnog konzorcija za proizvodnju ugljena i njegovih ekstrakta koji se obratio rudarima proglasom u kojem ih se pozivalo da preuzmu rudnike i otklone privatne vlasnike, kapitaliste i ostale izrabljivače radnika. Konzorcij je bila zadružna asocijacija radnika čije se članstvo sastojalo isključivo od radničke klase. Bez obzira na to što štrajk obično podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti, radnici su nastavili s proizvodnjom, te je čak isplovio jedan brod pun ugljena koji nažalost nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se odmah reagira i uguši štrajk, tamošnje vlasti nisu bile sklone takvom rješenju, te su očekivali da će štrajk biti kratkotrajan i neuspješan. Međutim postojala je objektivna opasnost od šire pobune u kojoj bi upravo Labinska republika poslužila kao model. Stoga su vlasti odlučile reagirati i na sve su moguće načine vršili pritisak pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Radnici su svojom hrabrošću i ustrajnošću odoljeli prijetnjama i štetnim pregovorima, te je prostor za mirne i sofisticirane intervencije od strane talijanske buržoazije bio sužen i preostalo je jedino nepopularno rješenje: 7. travnja izdana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U akciji je sudjelovalo oko tisuću dobro organiziranih vojnika koji su u munjevitom prodoru ugušili pobunu 8. travnja 1921. Rudari Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora pri tome su smrtno stradali. Bez obzira na što su se radnici izravno se sukobili s državnim represivnim aparatom posljedice nisu bile toliko tragične zbog činjenice što se nova, tek uspostavljena vlast, nije htjela sukobljavati s lokalnim narodom, zbog čega su većini rudara donesene oslobađajuće presude.

Labinska republika označila je bitan korak u borbi za radnička prava, te je prostor Labinštine postao žarištem boljševizma u Istri, gdje su kasnije u narednim štrajkovima rudari izborili 25% veće plaće. Posljedica tog štrajka dovela je do jačanja Komunističke Partije Italije koja je postala subjekt radničke klase u borbi protiv fašističke Italije i jačanja revolucionarnog pokreta. Iako se u Labinštini govorilo o Slobodnoj republici ona nije mogla biti država jer nije postojala realna vlast (diktatura proletarijata – tj. radnička klasa u potpunosti organizirana kao vladajuća klasa) i ekonomska povezanost s ostalom industrijom i privredom, nju možemo okarakterizirati kao vrlo moćan radnički pokret u jednoj industrijskoj djelatnosti koji je uz pomoć lokalnog stanovništva uspostavio sovjetsku vladavinu u rudarskoj industriji. Takvo određenje naravno ne umanjuje značaj tog pokreta, nego upravo suprotno – shvaća ga kao ključni moment u daljnjem prodoru radničkog pokreta čije se herojstvo sastojalo u tome da je u svojoj logici, usprkos veoma teškim uvjetima u okviru kojih se razvijao, jasno vodio prema konačnom cilju revolucionarnog preuzimanja vlasti i uspostave radničke demokracije. Labinsku republiku nikako ne možemo okarakterizirati kao unaprijed izgubljen i potpuno besmislen bunt – revolucionarni labinski radnici nisu bili jedan izolirani sustav koje je prepušten samom sebi, nego su bili ujedno i dio i daljnji pokretač šireg pokreta u Italiji i Europi u predrevolucionarnom periodu, koji se temeljio na pokušaju da se radnik oslobodi svojih ugnjetavača i uspostavi društvo u kojoj će čovjek doista biti biće zajednice – pokreta čiji se rezultati nipošto nisu mogli unaprijed predvidjeti. Time su labinski rudari cijelome svijetu jasno pokazali da se nalaze u prvim redovima borbe za povijesni napredak i uspostavu novoga društva, te da su dio avangardnih snaga jedne epohe. Djelo i hrabrost revolucionara iz Labina stoga nikada ne smijemo zaboraviti. Štoviše, u današnje vrijeme iskustvo Labinske republike jasno pokazuje radnicima u Hrvatskoj put koji vodi prema njihovom oslobođenju – Labinska republika nije samo uzvišena uspomena na davna herojska vremena, već otvoreni borbeni poziv na novi radnički ustanak ne samo u Istri, već cijeloj Hrvatskoj, uz obaranje današnjih tlačitelja, te uspostavu radničke republike.

. 

.

 .

 .

 .

. 

 .

…