Radnici 3. maja osmislili su „plan B“, kako ga sami nazivaju, plan za koji vjeruju da može spasiti brodogradilište u kojemu rade od propasti koja mu sve očitije prijeti uslijed dosadašnjeg neuspjeha privatizacije za jednu kunu i odsutstva investitora. Kao organizacija čiji je cilj preuzimanje sredstava za proizvodnju od strane radnika i ekonomija utemeljena na radničkom upravljanju tvornicama Radnička borba iskazuje podršku ovome planu B.  No, ujedno smo dužni i ukazati na neke njegove problematične crte, za koje nisu odgovorni direktno sami radnici, već njihovi predstavnici koji su plan u ovome obliku formulirali.

Radnici 3. maja osmislili su „plan B“, kako ga sami nazivaju, plan za koji vjeruju da može spasiti brodogradilište u kojemu rade od propasti koja mu sve očitije prijeti uslijed dosadašnjeg neuspjeha privatizacije za jednu kunu i odsutstva investitora. Plan B  predviđa prepuštanje brodogradilišta na upravljanje samim radnicima u roku od 5 godina, pod uvjetom da upravljanje dovede tvrtku na razinu uspješnosti europskih brodogradilišta, tj. da ono za Vladu bude ekonomski isplativo, a u suprotnom Vlada, koja bi nadzirala poslovanje, može raskinuti dogovor i raditi s brodogradilištem što želi – znači i riješiti ga se. Nakon tih pet godina u slučaju pozitivnog ishoda radnicima bi pripao većinski paket dionica, a u slučaju negativnog ishoda radnici se ne bi protivili niti jednoj odluci. “3. maj je izvrsna firma, ali tu svoju izvrsnost ne može pokazati, jer nam se stalno podmeće klipove pod noge“, kazao je predstavnik radnika brodogradilišta 3. maj, izražavajući uvjerenje radnika da će se upravo ovim planom uspjeti postaviti najsposobnije ljude na rukovodeće pozicije i zaustaviti daljnje propadanje ovoga brodogradilišta. O ovome planu, čiji su glavni tvorci Roland Sušanj – inženjer i radnički predstavnik u NO poduzeća  i Nikša Moreti, Vlada se još uvijek nije izjasnila.

U osnovi ovoga plana leži veoma važna ideja o radničkoj kontroli kao mehanizmu koji je u mogućnosti ponovno postaviti brodogradilište na noge, onemogućiti zakulisne igre i dovesti do uspješnog poslovanja. Do te ideje, o kojoj smo između ostaloga govorili i u četvrtom broju časopisa Radnička borba u tekstu Gospodarski kriminal sloboda medija i privatizacija, radnici su došli na temelju vlastitog iskustva – promatranjem kriminala, političkih igara, uništavanja brodogradilišta itd. Borba za ostvarivanje radničkog plana B već ima, a zasigurno će imati još i veći, utjecaj na jačanje samopouzdanja radnika i njihovu mobilizaciju.

Kao organizacija čiji je cilj preuzimanje sredstava za proizvodnju od strane radnika i ekonomija utemeljena na radničkom upravljanju tvornicama Radnička borba iskazuje podršku ovome planu B.  No, ujedno smo dužni i ukazati na neke njegove problematične crte, za koje nisu odgovorni direktno sami radnici, već njihovi predstavnici koji su plan u ovome obliku formulirali. Temeljni problem predstavlja činjenica što se radničko upravljanje promatra kao neka kratkotrajna epizoda nastala iz čistog očaja. “Da se razumijemo, nije ovo poruka kako ne želimo privatne vlasnike. Itekako bi bilo dobro da se na ovaj natječaj javi netko od ozbiljnih investitora s kapitalom koji će osigurati i nove poslove brodogradilištu. Mi samo Vladi želimo ponuditi i alternativni scenarij jer mislimo da može uspjeti” – ističe Roland Sušanj. U slučaju uspjeha petogodišnjeg upravljanja ne traži se trajno ostavljanje brodogradilišta pod vlašću i upravom radnika, što bi bilo u potpunosti smisleno i logično, već prodaja većinskog paketa dionica radnicima. Dakle, neka buduća privatizacija se ovdje implicitno, nimalo opravdano i nimalo argumentirano, smatra kao jedino dugoročno rješenje problema. Radničko dioničarstvo, pa čak i ako većinski dio dionica bude u rukama radnika, predstavlja samo privremene povlastice za stare radnike, ne štiteći one nove koji će tek doći, kao i uostalom budućnost cijele firme, a uz to često indirektno omogućuje povećanje stupnja eksploatacije radnika. Nasuprot tome, u interesu je radnika da brodogradilište prijeđe pod njihovu punu i stalnu kontrolu, pogotovo ako se pokazalo da ona može omogućiti zaustavljanje propadanja brodogradilišta i procvat poslovanja. Formulacija po kojoj bi država u bilo kojem trenutku mogla otkazati dogovor, te prema kojoj se radnici nakon petogodišnjeg perioda neće žaliti na bilo koju Vladinu odluku također je prilično problematična. U objektivnost Vlade, roba krupnog domaćeg i europskog kapitala, se ne može ni najmanje vjerovati. U slučaju da politička elita, u nedostatku svih drugih opcija i uslijed radničkih pritisaka, bude  prisiljena  privremeno dopustiti radničko upravljanje nad brodogradilištem ono će joj čitavo vrijeme predstavljati trn u oku kojega će se čim prije  htjeti riješiti – i to na sve moguće načine. Uspješno radničko upravljanje nad 3. majem bila bi jasna poruka svim radnicima u zemlji o potpunoj izvedivosti radničke kontrole i radničkog upravljanja, te bi potaknulo slične zahtjeve u nizu drugih tvornica, a ujedno ojačalo samopouzdanje radnika i ugrozilo pozicije privatnog kapitala. To je nešto što postojeća politička elita ne može dozvoliti. Niti najmanje ne sumnjamo u sposobnost radnika da kvalitetno i uspješno upravljaju brodogradilištem. Međutim, ne može se zanemariti činjenica da 3. maj nije neki izolirani otok, već je tisućama isprepletenih niti vezan uz druge industrijske grane – posebno one vezane uz proizvodnju sirovina, financijski sektor, makroekonomsku politiku  itd. U stanju u kojem je industrijska proizvodnja na koljenima, banke pod kontrolom stranog krupnog kapitala, a makroekonomska politika neoliberalna i zločinačka teško je vjerovati u dugoročnu održivost brodogradnje kao grane bez obaranja postojeće političke elite i radikalne promjene cjelokupne ekonomske strukture. Prilično je paradoksalno da se ovakvim dogovorom radnicima vežu ruke u sukobu s Vladom, koja predstavlja glavnog neprijatelja radničkog upravljanja i radničkih interesa, te koji će stoga biti potreban i neminovan. Ako se smatra da će se ovim popuštanjima lakše navesti Vladu da pristane na ovaj plan B, onda treba naglasiti da se  ciljevi neće ostvariti moljenjem i podilaženjem, već borbom i prisiljavanjem elite na njegovo prihvaćanje; te da je u potpunosti neopravdano davati ovako ogromne ustupke i prije samog početka te borbe. U svakom slučaju cijena koja se plaća gušenjem duha otpora, morala i borbenosti pokazuje se kao previsoka, tim više što se ona nastoji pružiti kao svojevrsni predujam i žrtva i to onda kada to još nitko nije zahtijevao. Stoga ovome prilikom poručujemo radnicima da ustraju u svojem planu ne obvezujući se pritom na bilo kakvu podložnost Vladi ili bilo kakvo prihvaćanje njezine volje.