Štrajkovi u formi okupacije radnih mjesta predstavljaju ozbiljno upozorenje od strane masa ne samo kapitalistima, već i radničkim organizacijama, uključujući i Četvrtu internacionalu. Tokom 1919-1920 talijanski radnici su samoinicijativno preuzeli tvornice, na taj način svojim “vođama” prenoseći vijesti o dolasku socijalne revolucije. “Vođe” nisu obratile pozornost na te znakove. Rezultat je bio pobjeda fašizma. Štrajkovi u formi okupacije još ne znače preuzimanje tvornica na talijanski način, ali predstavljaju presudan korak prema tome. Postojeća kriza može učiniti klasnu borbu oštrom do ekstremnog stupnja, te ubrzati razvoj stvari. No, to ne znači da do revolucionarne situacije dolazi iznenada…
Blokade, obrambene straže/radnička milicija i naoružavanje proletarijata
Štrajkovi u formi okupacije radnih mjesta predstavljaju ozbiljno upozorenje od strane masa ne samo kapitalistima, već i radničkim organizacijama, uključujući i Četvrtu internacionalu. Tokom 1919-1920 talijanski radnici su samoinicijativno preuzeli tvornice, na taj način svojim “vođama” prenoseći vijesti o dolasku socijalne revolucije. “Vođe” nisu obratile pozornost na te znakove. Rezultat je bio pobjeda fašizma. Štrajkovi u formi okupacije još ne znače preuzimanje tvornica na talijanski način, ali predstavljaju presudan korak prema tome. Postojeća kriza može učiniti klasnu borbu oštrom do ekstremnog stupnja, te ubrzati razvoj stvari. No, to ne znači da do revolucionarne situacije dolazi iznenada. Zapravo, njezino je približavanje naviješteno neprekidnim nizom grčeva. Jedan od njih je val štrajkova u formi blokada. Zadatak sekcija Četvrte internacionale jest pomoći avangardi radništva da shvati opći karakter i tempo naše epohe, te da na vrijeme obogati borbu masa sa nikada odlučnijim i organiziranijim mjerama. Zaoštravanje radničke borbe znači zaoštravanje metoda koje u svojemu protunapadu koristi kapital. Novi valovi štrajkova u formi okupacija mogu i zasigurno hoće izazvati odlučne protumjere od strane kapitalista. Pripremne radnje se već počinju obavljati od strane povjerljivog osoblja trustova. Teško revolucionarnim organizacijama, teško radništvu ako ga još jednom uhvate nespremnog!
Kapitalisti nisu igdje zadovoljni sa službenom policijom i vojskom. U SAD-u, čak i za vrijeme razdoblja “mira”, kapitalisti zadržavaju naoružane odrede štrajkolomaca i privatno naoružane razbojnike u tvornicama. Sada tome treba dodati još i razne grupe američkih nacista. Francuski kapitalisti prilikom približavanja opasnosti mobiliziraju polulegalne i ilegalne fašističke odrede, uključujući i one koji se nalaze u vojsci. Čim pritisak engleskih radnika postane jači odmah se fašističke bande udvostručuju, utrostručuju, povećavaju deseterostruko kako bi nastupile u krvavom jurišu protiv radnika. Kapitalisti su najtočnije obaviješteni o činjenici da se u trenutnoj epohi klasna borba nezadrživo nastoji preobraziti u građanski rat. Primjeri Italije, Njemačke, Austrije, Španjolske, te ostalih zemalja naučili su magnate i lakaje kapitala znatno više nego službeno vodstvo radničke klase. Političari Druge i Treće internacionale, jednako kao i sindikalni birokrati, svjesno zatvaraju oči pred kapitalističkim privatnim vojskama; inače ne bi mogli sačuvati svoje savezništvo s njima ni 24 sata. Reformisti sistematski usađuju u glave radnika ideju da je svetost demokracije najbolje zaštićena kada je buržoazija naoružana do zuba, a radnici nenaoružani.[1] Zadaća Četvrte internacionale je zaustaviti takvu ropsku politiku jednom zauvijek. Sitnoburžoaski demokrati – uključujući socijaldemokrate, staljiniste i anarhiste – to jače viču o borbi protiv fašizma što kukavičkije pred njime kapituliraju u realnosti. Samo naoružani radnički odredi koji iza sebe osjećaju potporu desetaka milijuna radnika mogu uspješno svladati fašističke bande. Borba protiv fašizma ne započinje u uredu liberalne redakcije nego u tvornici, a završava na ulici. Štrajkolomci i privatni revolveraši u tvorničkim postrojenjima predstavljaju temeljnu jezgru fašističke vojske. Kordoni radnika prilikom blokade predstavljaju temeljnu jezgru proleterske vojske. To je točka s koje počinjemo. U okviru svakog štrajka i ulične demonstracije potrebno je propagirati nužnost stvaranja radničkih grupa za samoobranu. Ovaj je slogan nužno napisati u programu revolucionarnog krila sindikata. Potrebno je, kada god je to moguće, počevši od omladinskih grupa, organizirati grupe za samoobranu, te ih izvježbati i uputiti u upotrebu oružja. Novi uspon masovnog pokreta ne bi trebao služiti samo povećanju broja ovih jedinica, nego također i njihovom ujedinjavanju s obzirom na kvartove, gradove i regije. Potrebno je dati organiziran izraz opravdanoj mržnji radnika prema štrajkolomcima, te gangsterskim i fašističkim bandama. Potrebno je zagovarati slogan radničke milicije kao jedinog sigurnog jamstva nepovredivosti radničkih organizacija, sastanaka i štampe. Samo uz pomoć sistematičnog, ustrajnog, neumornog i hrabrog agitacijskog i organizacijskog rada uvijek zasnovanog na osnovi iskustva samih masa moguće je izbaciti iz njihove svijesti tradiciju podložnosti i pasivnosti; izvježbati odrede herojskih boraca sposobnih da pruže primjer svim radnicima; zadati niz taktičkih poraza naoružanim bandama kontrarevolucije; podići samopouzdanje eksploatiranih i potlačenih; kompromitirati fašizam u očima sitne buržoazije i otvoriti put preuzimanju vlasti od strane radničke klase. Engels je definirao državu kao “organ naoružanih ljudi”. Naoružavanje proletarijata je nužan element koji prati njegovu borbu za oslobođenje. Kada radništvo to želi, pronaći će put i sredstva za naoružavanje. Na ovom polju, također, vodstvo prirodno pada na sekcije Četvrte internacionale.
Savez radnika i seljaka
Poljoprivredni težak na selu brat je po oružju i dvojnik radnika. Oni su dva dijela jedne te iste klase. Njihovi su interesi nerazdvojivi. Program tranzicijskih zahtjeva industrijskih radnika, uz sitnije izmjene, sličan je programu poljoprivrednog proletarijata. Seljaštvo predstavlja drugu klasu: ono je seoska sitna buržoazija. Sitna buržoazija se sastoji od različitih slojeva, od polu-proleterskih do eksploatatorskih elemenata. U skladu s time, politička zadaća industrijskog proletarijata jest prenijeti klasnu borbu na selo. Samo će tako moći povući granicu između svojih saveznika i neprijatelja. Specifičnosti nacionalnog razvoja svake zemlje nalaze svoj najneobičniji izraz u položaju seljaka, te do nekog stupnja i urbane sitne buržoazije (obrtnika i sitnih trgovaca). Ove su klase, bez obzira na to koliko mogu biti numerički snažne, u suštini preživjeli primjerci pretkapitalističkih oblika proizvodnje. Sekcije Četvrte internacionale trebale bi s najvećom mogućom preciznošću razraditi program prijelaznih zahtjeva povezanih sa seljaštvom i urbanom sitnom buržoazijom, u skladu s uvjetima u svakoj zemlji. Napredni radnici trebaju naučiti dati jasne i konkretne odgovore na pitanja postavljena od njihovih budućih saveznika. Premda seljak predstavlja “nezavisnog” sitnog proizvođača on je u isto vrijeme ovisan o povoljnim kreditima, poljoprivrednim strojevima i gnojivima čija je cijena previsoka; povoljnim uvjetima transporta, te savjesnoj organizaciji tržišta za svoje poljoprivredne proizvode. No, banke, trustovi i trgovci pljačkaju seljaka sa svake strane. Samo sami seljaci uz pomoć radnika mogu ukinuti ovu pljačku. Odbori izabrani od strane sitnih seljaka trebaju se pojaviti na nacionalnoj sceni, te zajednički s radničkim odborima i odborima bankovnih zaposlenika preuzeti u svoje ruke kontrolu transporta, kredita, te trgovačkih operacija povezanih s poljoprivredom. Pogrešno navodeći “neumjerene” radničke zahtjeve krupni kapitalisti vješto pretvaraju pitanje cijene roba u klin kojim razdvajaju radnike od seljaka i radnike od sitne buržoazije u gradovima. Seljaštvo, zanatlije, te sitni trgovci, za razliku od industrijskih radnika, te zaposlenika u uredima i javnim službama, ne mogu zahtijevati povećanje plaća u skladu s povećanjem cijena. Službeni sukob vlade s visokim cijenama samo je obmanjivanje masa. No, seljaštvo, zanatlije i trgovci mogu, u svojstvu potrošača, ući u borbu za zamrzavanje rasta cijena rame uz rame s radnicima. Na kapitalističke jadikovke o troškovima proizvodnje, transporta ili trgovine, potrošači odgovaraju : “pokažite nam svoje knjige; zahtijevamo kontrolu nad određivanjem cijena”. Organi ove kontrole trebali bi biti odbori za cijene sastavljeni od delegata iz tvornica, sindikata, kooperanata, seljačkih organizacija, “malenih ljudi” iz gradova, kućanica itd. Na ovaj način radnici će biti u mogućnosti da seljaštvu pokažu kako pravi razlog visokih cijena nisu visoke plaće, već neumjereni profit kapitalista, te vrtoglavi troškovi kapitalističke anarhije. Program nacionalizacije zemlje i kolektivizacije poljoprivrede trebao bi biti tako zacrtan da iz same svoje osnove isključuje mogućnost eksproprijacije sitnog seljaštva i njihovu prisilnu kolektivizaciju. Seljak će ostati vlasnik svojega komada zemlje dokle god vjeruje da je to potrebno ili nužno. Kako bi se rehabilitirao socijalistički program u očima seljaka potrebno je bez milosti razotkriti staljinističke metode kolektivizacije, koje nisu određene interesom seljaka ili radnika, već interesom birokracije. Slično tome, eksproprijacija eksproprijatora ne znači prisilnu konfiskaciju vlasništva zanatlija i trgovaca. Naprotiv, radnička kontrola banaka i trustova – a još više nacionalizacija ovih koncerna – može za gradsku sitnu buržoaziju stvoriti nemjerljivo poželjnije uvjete za uzimanje kredita i prodaju, nego što je moguće pod nekontroliranom dominacijom monopola. Ovisnost o privatnom kapitalu bit će zamijenjena ovisnošću o državi, koja će biti to obazrivija prema potrebama njezinih sitnih suradnika i agenata što je čvršće sami radnici uzmu u svoje vlastite ruke. Praktično sudjelovanje eksploatiranih seljaka u kontroli različitih područja ekonomije omogućit će im da odlučuju za sebe same hoće li im ili neće biti profitabilno prijeći na kolektivno obrađivanje zemlje – i to u kojem roku i u kojem stupnju. Industrijski radnici trebali bi se smatrati vezani obavezom da seljaštvu pokažu spremnost na svaki oblik suradnje prilikom putovanja u ovome smjeru; putem sindikata, tvorničkih odbora, te prije svega, kroz radničku i seljačku vladu. Savezništvo koje predlaže proletarijat, ne svim pripadnicima srednje klase, već eksploatiranim slojevima gradske i seoske sitne buržoazije, protiv svih eksploatatora, uključujući i one iz “srednje klase”; ne može se bazirati na prinudi, već na dobrovoljnom pristanku koji bi trebao biti učvršćen posebnim “ugovorom”. Ovaj “ugovor” je program prijelaznih zahtjeva dobrovoljno prihvaćen od obje strane.
Borba protiv imperijalizma i rata
Izgled cijeloga svijeta, a u skladu s time i unutarnjeg političkog života pojedinih zemalja, prekriven je sjenom prijetnje svjetskog rata. Već sada opasne katastrofe šalju divlje trzajeve straha kroz najšire slojeve čovječanstva. Druga internacionala nastavlja svoju sramotnu politiku iz 1914. s još većom sigurnošću, budući da danas Kominterna svira prvu violinu šovinizma. U istome trenutku u kojemu opasnost rata poprima konkretne obrise, staljinisti, daleko nadmašujući buržoaske i sitnoburžoaske pacifiste, postaju bučni zagovornici takozvane “narodne obrane”. Revolucionarna borba protiv rata pada stoga u potpunosti na ramena Četvrte internacionale. Boljševičko – lenjinistička politika prema ovome pitanju, formulirana u tezama Internacionalnog sekretarijata (Rat i Četvrta internacionala, 1934) zadržava svu svoju važnost i danas. U narednom periodu uspjeh revolucionarne partije ovisit će prvenstveno o njezinom pristupu pitanju rata. Ispravna politika sastoji se od dva elementa: beskompromisnog odnosa prema imperijalizmu i njegovim ratovima, te sposobnosti izgradnje programa na iskustvu samih masa. Kapitalisti i njihovi agenti upotrebljavaju pitanje rata, više nego ijedno drugo, za zavaravanje masa putem apstrakcija, općenitih formula, uboge frazeologije poput: “neutralnosti”, “kolektivne obrane”, “naoružavanja za zaštitu mira”, “borbe protiv fašizma”, itd. Sve ovakve formule u konačnici se svode na činjenicu da je pitanje rata, odnosno sudbine ljudi, ostavljeno u rukama imperijalista, njihovog vladajućeg osoblja, njihove diplomacije, njihovih generala; sa svim njihovim intrigama i zavjerama protiv naroda. Četvrta internacionala s gnušanjem odbacuje sve takve apstrakcije koje u demokratskom taboru igraju istu ulogu koju u fašističkom igraju ”čast”, “krv”, “rasa”. No gnušanje nije dovoljno. Nužno je pomoći masama da provjerom kriterija, slogana i zahtjeva konkretno uoče suštinu prevarantskih apstrakcija.
“Razoružanje?” – No, čitavo se pitanje svodi na to tko će koga razoružati. Jedino razoružavanje koje može omogućiti kraj rata jest razoružavanje kapitalista od strane radnika. No, da bi razoružali kapitaliste radnici prvo moraju naoružati sebe.
“Neutralnost?” – Ali proletarijat ne može biti neutralan u ratu između Japana i Kine ili između Njemačke i SSSR-a. “To znači da se traži obrana Kine i SSSR-a?” Naravno! Ali ne od strane imperijalista koji će udaviti i SSSR i Kinu.
“Obrana domovine?” – No, pod ovom apstrakcijom buržoazija podrazumijeva obranu svojih profita i pljačke. Spremni smo braniti domovinu od stranih kapitalista, ako najprije vežemo ruke i noge našim kapitalistima i spriječimo ih da napadaju tuđe domovine; ako radnici i seljaci u našoj zemlji postanu njezini pravi gospodari, ako bogatstvo zemlje bude prebačeno iz ruku sićušne manjine u ruke naroda, ako vojska postane oružje eksploatiranih umjesto eksploatatora.
Potrebno je interpretirati ove temeljne ideje tako da ih se razbije u više konkretnih i parcijalnih, u ovisnosti o smjeru razvoja događaja i orijentaciji razmišljanja masa. Kao dodatak, potrebno je oštro razgraničiti pacifizam diplomata, profesora i novinara od pacifizma drvodjelje, poljoprivrednog radnika i nadničarke. U jednom slučaju pacifizam je plašt za imperijalizam; u drugom slučaju on je zbrkani izraz nepovjerenja u imperijalizam. Kada sitni seljak ili radnik govore o obrani domovine oni misle na obranu svojega doma, svojih obitelji ili drugih sličnih obitelji, od invazije, bombi i otrovnih plinova. Kapitalist i njegov novinar pod obranom domovine podrazumijevaju zauzimanje kolonija i tržišta, te grabežljivo povećanje “nacionalnog” udjela u svjetskoj zaradi. Buržoaski pacifizam i patriotizam su lansirani s lukavstvom. U pacifizmu, pa čak i patriotizmu potlačenih, postoje elementi koji odražavaju s jedne strane mržnju prema destruktivnom ratu, a s druge privijanje uz ono što smatraju svojim vlastitim dobrom. Moramo znati kako zavladati tim elementima kako bismo mogli izvući potrebne zaključke.
Polazeći od ovih zaključaka Četvrta internacionala podupire svaki zahtjev, pa čak i onaj nedovoljan, koji do određenog stupnja može uvući mase u aktivnu politiku; probuditi njihovu kritičnost i pojačati njihovu kontrolu nad spletkama kapitalista. Sagledavajući stvar iz te perspektive naša američka sekcija npr. u potpunosti podržava prijedlog za održavanjem referenduma po pitanju objavljivanja rata. Razumljivo je da nijedna demokratska reforma ne može sama po sebi spriječiti vladare da izazovu rat kada to žele. Potrebno je iskreno upozoriti na ovo. Ali ne i odbacivati iluzije masa u odnosu na predloženi referendum – njihova potpora referendumu izražava nepovjerenje koje radnici i seljaci osjećaju prema kapitalističkoj vladi i Kongresu. Bez podupiranja i bez širenja iluzija potrebno je svom raspoloživom snagom poduprijeti progresivno nepovjerenje eksploatiranih prema eksploatatorima. Što pokret za referendum bude rasprostranjeniji skorije će se buržoaski pacifisti odvojiti od njega; izdajnici Kominterne biti potpunije kompromitirani, a nepovjerenje prema imperijalistima će postajati akutnije. Polazeći od ovoga nužno je postaviti zahtjev: biračka prava za sve muškarce i žene s navršenih 18 godina. Oni koji će sutra biti pozvani da umru za domovinu moraju imati glasačka prava danas. Borba protiv rata mora prije svega početi s revolucionarnom mobilizacijom omladine. Na problem rata treba baciti svjetlo iz svih uglova, namještajući svjetlo na stranu s koje će se u danom trenutku sučeliti s masama. Rat je ogromno poslovno poduzeće i to posebno što se tiče ratne industrije. “60 obitelji” stoga predstavljaju prvorazredne patriote i izazivače rata. Radnička kontrola ratne industrije je prvi korak u borbi protiv ratnih “proizvođača”. Reformističkom sloganu poreza na ratni profit suprotstavljamo slogan konfiskacije ratnoga profita i eksproprijacije profitera u ratnoj industriji. Tamo gdje je ratna industrija, kao u Francuskoj, nacionalizirana, slogan radničke kontrole zadržava svoju punu snagu. Radnici imaju jednako malo povjerenja u vladu buržoazije kao i u individualnog kapitalista.
Ne damo niti jednog čovjeka i niti jednog novčića buržoaskoj vladi!
Ne programu naoružavanja, da programu korisnih javnih radova!
Potpuna neovisnost radničkih organizacija od vojno-policijske kontrole!
Moramo jednom zauvijek pohlepnoj i nemilosrdnoj imperijalističkoj kliki, koja spletkari iza leđa naroda, iz ruku istrgnuti mogućnost upravljanja sudbinom ljudi. U skladu s ovime zahtijevamo:
– potpuno napuštanje tajne diplomacije
– dostupnost svih rasprava i ugovora svim radnicima i seljacima
– oružanu obuku i naoružavanje radnika i seljaka pod direktnom kontrolom radničkih i seljačkih odbora
– stvaranje vojnih škola namijenjenih obuci zapovjednika među trudbenicima, odabranih od strane radničkih organizacija
– zamjenu stajaće vojske narodnom milicijom, nerazdvojivo povezanom s tvornicama, rudnicima, farmama itd.
Imperijalistički rat je nastavak i zaoštravanje grabežljive politike kapitalista. Borba radnika protiv rata je nastavak i zaoštravanje njihove klasne borbe. Početak rata mijenja situaciju, te djelomično mijenja i sredstva borbe između klasa, ali ne i cilj i generalni smjer. Imperijalistička buržoazija dominira svijetom. Po svojem osnovnom karakteru temeljna karakteristika nadolazećeg rata biti će njegov imperijalistički karakter. Temeljni koncept politike internacionalnog radništva biti će u skladu s time borba protiv imperijalizma i njegovog rata. U ovoj je borbi temeljni princip: “glavni neprijatelj je u tvojoj vlastitoj zemlji” ili “poraz tvoje vlastite (imperijalističke) vlade je manje zlo.” No, nisu sve zemlje na svijetu imperijalističke. Naprotiv, većina njih su žrtve imperijalizma. Neke od kolonijalnih i polukolonijalnih zemalja će nesumnjivo pokušati iskoristiti rat u svrhu zbacivanja jarma ropstva. Njihov rat neće biti imperijalistički, već oslobodilački. Dužnost internacionalnog radništva bit će pomoći potlačenim zemljama u njihovom ratu protiv tlačitelja. Jednaka dužnost vrijedi i u odnosu na pomoć SSSR-u ili bilo kojoj drugoj radničkoj vladi do koje može doći prije rata ili tokom rata. Poraz svake imperijalističke vlade u sukobu s radničkom državom ili kolonijalnom zemljom je manje zlo. Međutim, radnici imperijalističkih zemalja ne mogu pomoći anti-imperijalističkim zemljama putem njihovih vlastitih vlada, bez obzira na to kakvi mogu biti diplomatski i vojni odnosi između dviju zemalja u datom trenutku. Ako se vlade nađu u privremenom, te u skladu sa temeljnom logikom stvari, nepouzdanom savezništvu, radnici imperijalističkih zemalja nastavljaju biti u klasnoj opoziciji prema svojoj vlastitoj vladi i podupiru neimperijalističkog “saveznika” svojim vlastitim metodama, odnosno metodama internacionalne klasne borbe (agitacija ne samo protiv svojih perfidnih saveznika, već također i za radničku državu u kolonijalnoj zemlji, bojkoti, štrajkovi itd.u jednom slučaju, odbijanje bojkota i štrajkova u drugom itd.) U podupiranju kolonijalne zemlje ili SSSR-a u ratu, radnici se ni u najmanjoj mjeri ne solidariziraju bilo s kapitalističkom vladom kolonijalne zemlje, bilo s termidorskom birokracijom SSSR-a.[2] Naprotiv, zadržavaju punu političku nezavisnost i od jednih i od drugih. Dajući pomoć u pravednom i progresivnom ratu revolucionarni proletarijat dobiva simpatije radnika u kolonijama i SSSR-u, pojačavajući tamo autoritet i utjecaj Četvrte internacionale, te povećavajući njezinu sposobnost da pomogne zbaciti kapitalističku vladu kolonijalne zemlje ili reakcionarnu birokraciju u SSSR-u. Na početku rata sekcije Četvrte internacionale će se neizbježno osjećati izolirane: svaki rat nesvjesno preuzima narodne mase i tjera ih na stranu vladinog aparata. Internacionalisti će morati plivati protiv struje. Međutim, uništavanje i bijeda koju donosi novi rat, koji će u prvim mjesecima daleko nadmašiti krvave strahote 1914-1918, uskoro će djelovati otrežnjujuće. Nezadovoljstvo masa i njihov revolt rasti će u plimama i osekama. Sekcije Četvrte internacionale naći će se na vrhu revolucionarnog talasa. Program tranzicijskih zahtjeva steći će vatrenu aktualnost. Problem preuzimanja vlasti od strane radnika pojavit će se u svojoj punoj visini. Prije iscrpljivanja ili utapanja čovječanstva u krvi kapitalizam truje svjetsku atmosferu otrovnim parama nacionalne i rasne mržnje. Antisemitizam današnjice je jedna od najzloćudnijih trzavica smrtne agonije kapitalizma. Beskompromisno razotkrivanje korijena rasnih predrasuda u svim formama i nijansama nacionalne arogancije i šovinizma, posebno antisemitizma, treba postati dio svakodnevnih aktivnosti svih sekcija Četvrte internacionale kao najvažniji dio borbe protiv imperijalizma i rata. Naš temeljni slogan ostaje: Radnici svih zemalja, ujedinite se!
[1] Iako se dobar dio ovdje rečenoga može na prvi pogled učiniti dosta nepovezanim sa sadašnjim stanjem stvari u našoj zemlji, ne treba izgubiti iz vida vojske zaštitara koje unajmljuju pojedini kapitalisti, te koje su ne tako davno pred radnicima prilikom jedne blokade “preventivno” pucale u zrak. Za vjerovati je da će se takva praksa proširiti jačanjem radničkog otpora. (nap. prev.)
[2] Termidor je drugi ljetni mjesec republikanskog kalendara u doba Francuske revolucije i sinonim za obaranje revolucionarne jakobinske diktature koje se zbilo na početku mjeseca – u širem smislu riječi označuje politički kontrarevolucionarni prevrat. (nap. prev.)
Lav Trocki : Tranzicijski program - treći dio,
