Milijuni umornih “malenih ljudi”, na koje refomisti nikada nisu ni pomislili, počet će ustrajno kucati na vrata radničkih organizacija. Nezaposleni će se pridružiti pokretu. Poljoprivredni radnici, seljaci koji su bankrotirali i polubankrotirali, potlačeni iz grada, radnice, kućanice, proletarizirani slojevi intelektualaca – svi će oni tražiti jedinstvo i vodstvo. Kako se mogu uskladiti različiti zahtjevi i forme borbe, pa čak i na razini jednoga grada? Povijest je već odgovorila na ovo pitanje: putem sovjeta.

Vlada radnika i seljaka

Formula vlade radnika i seljaka prvi puta se pojavila u boljševičkoj agitaciji 1917. i definitivno je prihvaćena nakon Oktobarske revolucije. U krajnjoj liniji ona ne predstavlja ništa više od narodnog naziva za već uspostavljenu diktaturu proletarijata.[1] Važnost ovog naziva proizlazi iz toga što naglašava ideju savezništva između proletarijata i seljaštva, na kojemu počiva sovjetska vlast. Kada je Kominterna epigona pokušala oživjeti formulu, pokopanu od strane povijesti, o “demokratskoj diktaturi radnika i seljaštva”[2], formuli “radničke i seljačke vlade” dala je potpuno drugačiji, čisto “demokratski”, odnosno buržoaski sadržaj, suprotstavljajući je diktaturi proletarijata. Boljševici – lenjinisti u potpunosti odbacuju slogan “vlade radnika i seljaka” u njegovoj buržoasko – demokratskoj verziji. Oni su tvrdili i tvrde da se u slučaju kada partija radničke klase odbija izaći izvan buržoasko-demokratskih okvira njezino savezništvo sa seljaštvom jednostavno pretvara u potporu kapitalu; kao što je bio slučaj s menjševicima i socijal-revolucionarima 1917., s Kineskom komunističkom partijom 1925. – 1927., te kao što se sada događa s “Narodnim frontom” u Španjolskoj, Francuskoj i drugim zemljama. Od Aprila do Septembra 1917. boljševici su zahtijevali da socijal-revolucionari i menjševici raskinu s liberalnom buržoazijom, te preuzmu vlast u svoje vlastite ruke. Pod ovim uvjetima boljševička partija je obećala menjševicima i socijal-revolucionarima, kao i sitnoburžoaskim predstavnicima radnika i seljaka, revolucionarnu pomoć protiv buržoazije; istovremeno kategorički odbijajući bilo ući u vladu menjševika i socijal-revolucionara, bilo preuzeti političku odgovornost za nju. Da su menjševici i socijal-revolucionari zaista raskinuli s kadetima (liberalima) i stranim imperijalizmom tada bi “vlada radnika i seljaka”, stvorena od strane njih, mogla  samo ubrzati i olakšati uspostavu diktature proletarijata. No, upravo je radi ovoga vodstvo sitnoburžoaske demokracije svom mogućom snagom oklijevalo da uspostavi svoju vlastitu vladu. Iskustvo Rusije pokazuje, a iskustvo Španjolske i Francuske ponovno potvrđuje, da su čak i pod vrlo povoljnim uvjetima partije sitnoburžoaske demokracije (socijal-revolucionari, socijaldemokrati, staljinisti, anarhisti) nesposobne formirati vladu radnika i seljaka, odnosno vladu nezavisnu od kapitalista. Međutim, boljševički zahtjev usmjeren prema menjševicima i socijal-revolucionarima : “raskinite s buržoazijom, uzmite vlast u svoje ruke!” za mase je imao ogromnu edukacijsku važnost. Fanatično odbijanje menjševika i socijalrevolucionara da preuzmu vlast, koje se tako dramatično razotkrilo tokom Julskih dana[3] potpuno ih je osudilo u javnom mnijenju, te pripremilo pobjedu boljševika.

Temeljna zadaća Četvrte internacionale sastoji se u oslobađanju radništva od starog rukovodstva, čiji je konzervativizam u potpunoj kontradikciji s katastrofalnim erupcijama raspadajućeg kapitalizma, te predstavlja glavnu prepreku historijskom progresu. Glavna optužba koju Četvrta internacionala usmjerava protiv tradicionalnih organizacija radništva jest činjenica da se ne žele otrgnuti od političkog polu-leša buržoazije. Pod ovim uvjetima zahtjev: “Raskinite s buržoazijom, preuzmite vlast!”, sistematski upućen starom vodstvu, predstavlja veoma moćno oružje za razotkrivanje izdajničkog karaktera partija i organizacija Druge, Treće i Amsterdamske internacionale. Parola radničke i seljačke vlade nam je stoga prihvatljiva samo na onaj način na koji je to bila i boljševicima 1917., odnosno samo kao anti-buržoaska i anti-kapitalistička parola. No, ni u kojem slučaju u onom “demokratskom” smislu koji su mu kasnije pridali epigoni , pretvarajući je iz mosta prema socijalističkoj revoluciji u glavnu zapreku na putu prema njoj. Od svih stranaka koje se oslanjaju na radnike i seljake i koje govore u njihovo ime zahtijevamo da politički raskinu s buržoazijom i krenu putem borbe za vladu radnika i seljaka. Obećavamo im punu podršku protiv kapitalističke reakcije na ovome putu. U isto vrijeme neumorno razvijamo agitaciju oko onih prijelaznih zahtjeva koji bi po našem mišljenju trebali činiti program radničke i seljačke vlade. Da li je formiranje takve vlade od strane tradicionalnih radničkih organizacija moguće? Prošla iskustva pokazuju, kao što smo već rekli, da je ovo u najmanju ruku vrlo malo vjerojatno. Međutim, ne možemo unaprijed kategorički zanijekati teoretsku mogućnost da pod utjecajem potpuno izvanrednih okolnosti (rat, poraz, financijski slom, masovni revolucionarni pritisak) sitnoburžoaske partije, uključujući staljiniste, mogu poći dalje nego što to žele na putu raskida s buržoazijom. U svakom slučaju u jednu se stvar ne može sumnjati: čak i da ova vrlo nevjerojatna varijanta negdje i nekada postane stvarnost i “radnička i seljačka vlada” u gore navedenom smislu bude uspostavljena u realnosti, ona bi predstavljala samo kratku epizodu na putu prema pravoj diktaturi proletarijata. Međutim, nema potrebe za gubljenjem u igri pogađanja. Agitacija oko slogana radničko-seljačke vlade zadržava pod svim uvjetima izvanrednu edukacijsku važnost. To nipošto nije slučajno. Ovaj se poopćeni slogan nalazi u potpunosti na liniji političkog razvoja naše epohe (bankrot i raspad starih buržoaskih partija, propast demokracije, rast fašizma, ubrzano usmjeravanje radnika prema aktivnijoj i agresivnijoj politici). Svaki od prijelaznih zahtjeva bi stoga trebao voditi prema jedinstvenom političkom zaključku: radnici trebaju raskinuti sa svim tradicionalnim partijama buržoazije kako bi, zajedno sa seljacima, uspostavili svoju vlastitu vlast. Nemoguće je unaprijed predvidjeti koji će biti konkretni stupnjevi revolucionarne mobilizacije masa. Sekcije Četvrte internacionale trebale bi se kritički orijentirati na svakom novom stupnju i predstavljati takve slogane koji će pomoći težnjama radnika za samostalnom politikom, produbiti klasnu borbu te politike, uništiti reformističke i pacifističke iluzije, učvrstiti vezu avangarde s masama, te pripremiti revolucionarno preuzimanje vlasti.

Sovjeti

Kao što je ranije navedeno, tvornički su odbori elementi dvovlašća unutar tvornice. U skladu s time njihovo je postojanje moguće samo pod uvjetima rastućeg pritiska masa. Ovo na sličan način vrijedi i za posebna grupiranja masa u svrhu borbe protiv rata, odbora za cijene, te svih ostalih središta pokreta čije postojanje već svjedoči o činjenici da se klasna borba razvila preko granica tradicionalnih radničkih organizacija. Međutim, ovi novi organi i centri će uskoro početi osjećati nedostatak kohezije i svoju neučinkovitost. Niti jedan od tranzicijskih zahtjeva ne može biti u potpunosti ispunjen pod uvjetima očuvanja kapitalističkog poretka. U isto vrijeme pooštravanje socijalne krize će povećati ne samo patnju masa, već i njihovu nestrpljivost, ustrajnost i pritisak. Uvijek novi slojevi potlačenih podići će svoje glave i istupiti sa svojim zahtjevima. Milijuni umornih “malenih ljudi”, na koje refomisti nikada nisu ni pomislili, počet će ustrajno kucati na vrata radničkih organizacija. Nezaposleni će se pridružiti pokretu. Poljoprivredni radnici, seljaci koji su bankrotirali i polubankrotirali, potlačeni iz grada, radnice, kućanice, proletarizirani slojevi intelektualaca – svi će oni tražiti jedinstvo i vodstvo. Kako se mogu uskladiti različiti zahtjevi i forme borbe, pa čak i na razini jednoga grada? Povijest je već odgovorila na ovo pitanje: putem sovjeta. Oni će ujediniti predstavnike svih borbenih grupa. Za ovu svrhu još nitko nije predložio drugačiji oblik organizacije. Zapravo, bilo bi teško moguće izmisliti bolji. Sovjeti nisu ograničeni apriornim programom partije. Oni širom otvaraju svoja vrata svim potlačenima. Kroz ova vrata prolaze predstavnici svih slojeva, uvučenih u opću struju borbe. Organizacija koja se širi zajedno s pokretom, neprestano se u svojoj utrobi iznova izgrađuje. Sve političke struje radništva mogu se boriti za vodstvo sovjeta na temelju najšire demokracije. Stoga slogan sovjeta predstavlja krunu programa prijelaznih zahtjeva. Sovjeti mogu nastati samo u trenutku u kojem masovni pokret ulazi u otvoreno revolucionarnu fazu. Od prvoga trenutka svojeg nastanka sovjeti, djelujući kao stožer oko kojega se ujedinjuju milijuni radnika u borbi protiv eksploatatora, postaju konkurencija i suparnici lokalnih vlasti, a kasnije i središnje vlasti. Ako tvornički odbori stvaraju dvovlašće u tvornici, tada sovjeti započinju period dvovlašća u zemlji. Dvovlašće je točka kulminacije prijelaznog perioda. Dva poretka, buržoaski i radnički, nepomirljivo su suprotstavljena jedan drugome. Njihov je sukob neizbježan. Sudbina društva ovisi o njegovom ishodu. Ako revolucija bude poražena nastupit će fašistička ili buržoaska diktatura. U slučaju pobjede pojavit će se vlast sovjeta, odnosno diktatura proletarijata i socijalistička izgradnja društva.

---

[1] Čitaoca nedovoljno upućenog u marksističku teoriju moglo bi zbuniti afirmativno spominjanje “diktature”, te kritičko spominjanje buržoaske demokracije. Pod diktaturom proletarijata podrazumijeva se naprosto proletarijat organiziran kao vladajuća društvena klasa. Taj oblik vlasti je diktatura u smislu u kojem svaki oblik vladavine jedne klase nad drugom predstavlja vid diktature (neposredna demokracija također predstavlja diktaturu većine). Njezin naziv izražava Marxovu težnju da se prava suština društvenih odnosa ne zamagljuje patetičnim frazama. S druge strane, pod parolama “demokracije” kapitalističkog društva krije se diktatura kapitalističke klase. Očito je da diktatura proletarijata za razliku od diktature kapitala predstavlja demokratsku diktaturu s obzirom da znači vlast većine (radnika i njihovih saveznika) nad manjinom – kapitalistima. (nap.prev.)

[2] Lenjinova rana koncepcija „demokratske diktature proletarijata i seljaštva“ predstavlja zapravo radnu tezu o vlasti koja bi trebala nastati revolucionarnim rušenjem carizma – teoriju koja ističe nužnost suradnje ove dvije klase nasuprot koaliciji s liberalnom buržoazijom,  pri čemu se ističe velika politička nezavisnost za koju se smatralo da će je seljaštvo imati, te nemogućnost prelaska revolucije protiv carizma u socijalističku fazu. Lenjin je kasnije odbacio ovu teoriju, te prešao na pozicije teorije permanentne revolucije. To je omogućilo postepenu orijentaciju partije na preuzimanje vlasti od strane radničke klase koje je i izvršeno u toku Oktobarske revolucije.

[3] Pod Julskim danima podrazumijevaju se događaji između 3. i 7. Jula 1917. u kojima su nastupile spontane demonstracije radnika i seljaka protiv vlade,  na što je odgovoreno vojnim napadom na mirne demonstrante i uvođenjem represije protiv Boljševičke partije. (nap.prev.)

Lav Trocki : Tranzicijski program - četvrti dio, 5.0 out of 5 based on 5 ratings