Kolonijalne i polu-kolonijalne zemlje su po svojoj suštini nerazvijene zemlje. No nerazvijene zemlje predstavljaju dio svijeta pod dominacijom imperijalizma. Njihov razvoj stoga ima mješoviti karakter: najprimitivniji ekonomski oblici su pomiješani s najnovijim dostignućima u kapitalističkoj tehnici i kulturi. Na sličan su način definirane političke težnje radništva u nerazvijenim zemljama: borba za najelementarnija postignuća nacionalne nezavisnosti i buržoaske demokracije pomiješana je sa socijalističkom borbom protiv svjetskog imperijalizma. Demokratski slogani, prijelazni zahtjevi i problemi socijalističke revolucije nisu podijeljeni u različite povijesne epohe u ovoj borbi, već se razvijaju jedni iz drugih.
Nerazvijene zemlje i program prijelaznih zahtjeva
Kolonijalne i polu-kolonijalne zemlje su po svojoj suštini nerazvijene zemlje. No nerazvijene zemlje predstavljaju dio svijeta pod dominacijom imperijalizma. Njihov razvoj stoga ima mješoviti karakter: najprimitivniji ekonomski oblici su pomiješani s najnovijim dostignućima u kapitalističkoj tehnici i kulturi. Na sličan su način definirane političke težnje radništva u nerazvijenim zemljama: borba za najelementarnija postignuća nacionalne nezavisnosti i buržoaske demokracije pomiješana je sa socijalističkom borbom protiv svjetskog imperijalizma. Demokratski slogani, prijelazni zahtjevi i problemi socijalističke revolucije nisu podijeljeni u različite povijesne epohe u ovoj borbi, već se razvijaju jedni iz drugih. Kinesko radništvo jedva da je počelo organizirati sindikate prije nego što je moralo formirati sovjete.
U tom smislu postojeći program je u potpunosti primjenjiv na kolonijalne i polu-kolonijalne zemlje, odnosno barem na one gdje je radništvo sposobno provoditi nezavisnu politiku. Središnja zadaća u kolonijalnim i polu-kolonijalnim zemljama jest agrarna revolucija, odnosno likvidacija feudalnog naslijeđa; te nacionalna nezavisnost, odnosno zbacivanje imperijalističkog jarma. Obje zadaće su međusobno usko povezane. Nemoguće je naprosto odbaciti demokratski program; nužno je da ga mase prerastu u borbi. Zahtjev za Narodnom (ili Ustavotvornom) skupštinom zadržava svoju punu snagu za zemlje kao što su Kina ili Indija. Ovaj slogan mora biti neraskidivo povezan s problemom nacionalnog oslobođenja i agrarne reforme. Kao prvi korak, radnici trebaju biti naoružani ovim demokratskim programom. Samo će oni biti u stanju da okupe i ujedine seljake. Na bazi revolucionarnog demokratskog programa nužno je suprotstaviti radnike “nacionalnim” kapitalistima. Tada, na izvjesnoj fazi mobilizacije masa pod sloganom revolucionarne demokracije, sovjeti se mogu i moraju pojaviti. Njihova historijska uloga u svakom danom trenutku, posebno njihov odnos prema Narodnoj skupštini, bit će određena političkom razinom radništva, vezom između njih i seljaštva, te karakterom politike proleterske partije. Prije ili kasnije sovjeti trebaju zbaciti buržoasku demokraciju. Samo su oni sposobni dovesti demokratsku revoluciju do kraja, te u skladu s time otvoriti period socijalističke revolucije. Relativna važnost pojedinih demokratskih i prijelaznih zahtjeva u borbi proletarijata, njihove uzajamne veze i red njihovog predstavljanja, određen je specifičnostima i posebnim uvjetima svake nerazvijene zemlje, te u znatnom stupnju i razinom njezine zaostalosti. Međutim, opći trend revolucionarnog razvoja u svim nerazvijenim zemljama može se odrediti s pomoću formule permanentne revolucije u smislu koji su joj potpuno udijelile tri revolucije u Rusiji (1905, Februar 1917, Oktobar 1917.).
Kominterna je nerazvijenim zemljama pružila klasičan primjer toga kako je moguće uništiti snažnu i obećavajuću revoluciju. Tijekom olujnih masovnih ustanaka u Kini 1925. – 1927. Kominterna je propustila zagovarati zahtjev za Narodnom skupštinom, te u isto vrijeme spriječila stvaranje sovjeta. (Buržoaska partija Kuomintag trebala je, u skladu sa Staljinovim planom, nadomjestiti kako Narodnu skupštinu, tako i sovjete). Nakon što je Kuomintag razbio mase, Kominterna je organizirala karikaturu sovjeta u Kantonu. Nakon neminovnog sloma ustanka u Kantonu Kominterna je odlučila krenuti putem gerilskog rata posredstvom seljačkih sovjeta, uz potpunu pasivnost od strane industrijskog proletarijata. Ulazeći tako u slijepu ulicu Kominterna je iskoristila Sino – japanski rat kako bi likvidirala “Sovjetsku Kinu” jednim potezom pera, podčinjavajući ne samo seosku “Crvenu armiju”, već i takozvanu “Komunističku” partiju tom istom Kuomintagu, odnosno buržoaziji. Izdavši internacionalnu radničku revoluciju u svrhu prijateljstva s “demokratskim” gospodarima robova, Kominterna si nije mogla pomoći, a da istovremeno ne izvrši izdaju borbe za oslobođenje kolonijalnih masa, sa i većim cinizmom nego što je to ranije učinila Druga internacionala. Jedna od zadaća Narodnog fronta i politike “nacionalne obrane” jest pretvoriti stotine milijuna pripadnika kolonija u topovsko meso za “demokratski” imperijalizam. Zastava na kojoj je utkana borba za oslobođenje kolonijalnih i polu-kolonijalnih naroda, odnosno polovice čovječanstva, definitivno je prešla u ruke Četvrte internacionale.
Program prijelaznih zahtjeva u fašističkim zemljama
Danas smo veoma daleko od vremena kada su stratezi Kominterne najavljivali kako je pobjeda Hitlera samo korak prema pobjedi Thaelmanna[1]. Thaelmann je sada u Hitlerovim zatvorima već više od pet godina. Mussolini drži Italiju okovanu fašizmom više od šesnaest godina. Tijekom ovog vremenskog perioda partije Druge i Treće internacionale bile su nemoćne ne samo da povedu masovni pokret, već i da stvore ozbiljnu ilegalnu organizaciju barem do nekog stupnja usporedivu s ruskim revolucionarnim partijama tijekom perioda carizma. Ne postoji niti najmanji razlog za objašnjavanje ovih neuspjeha pozivanjem na snagu fašističke ideologije. (Gledano u suštini Mussolini nije ikada zagovarao bilo kakav oblik ideologije.) Hitlerova “ideologija” nije ikada ozbiljno inficirala radnike. Oni slojevi populacije koji su jedno vrijeme bili zatrovani fašizmom, a to su uglavnom bili srednji slojevi, imali su dovoljno vremena da se otrijezne. Činjenica da je donekle primjetna opozicija ograničena na krugove Protestantske i Katoličke crkve nije objašnjena snagom polu-luđačkih i polu-šarlatanskih teorija “rase” i “krvi”, već strahovitim kolapsom ideologija demokrata, socijaldemokracije i Kominterne.
Poslije masakra Pariške komune crna je reakcija vladala skoro osam godina. Poslije poraza Ruske revolucije 1905. radne su se mase nalazile u ukočenosti tokom gotovo jednako dugog perioda. No, u oba slučaja fenomen se sastojao samo u fizičkom porazu, uvjetovanim odnosom snaga. U Rusiji se, povrh toga, ticao gotovo djevičanskog radništva. Boljševička frakcija u to vrijeme nije slavila ni svoj treći rođendan. Posve je drugačije stanje stvari bilo u Njemačkoj, gdje je vodstvo proizašlo iz moćnih partija od kojih je jedna postojala sedamdeset godina, a druga gotovo petnaest. Obje partije, koje su iza sebe imale milijune birača, bile su moralno paralizirane prije bitke, te su kapitulirale bez bitke. Povijest nije zabilježila katastrofu usporedivu s ovom. Njemačko radništvo nije bilo smrskano u bitci. Bilo je smrskano kukavičlukom, pokvarenošću i perfidnošću svojih vlastitih partija. Nije čudno da je ono tada izgubilo vjeru u sve u što je naviklo vjerovati tokom gotovo tri generacije. S druge strane, Hitlerova je pobjeda učvrstila Mussolinija. Produženi neuspjeh revolucionarnih aktivnosti u Španjolskoj ili Njemačkoj predstavlja nagradu za kriminalnu politiku socijaldemokrata i Kominterne. Ilegalne aktivnosti trebaju ne samo simpatiju masa, već i svjesni entuzijazam njezinih najnaprednijih slojeva. No, može li se uopće očekivati entuzijazam za povijesno bankrotirale organizacije? Većina onih koji nastupaju kao vođe u emigraciji su ili agenti Kremljina i GPU-a demoralizirani do srži ili bivši socijaldemokratski ministri koji sanjaju o tome kako će ih radnici nekom vrstom čuda vratiti na njihove izgubljene pozicije. Zar je moguće i na minutu zamisliti ovu gospodu u ulozi budućih vođa “antifašističke” revolucije?
Niti događaji na svjetskoj pozornici – razbijanje austrijskih radnika, poraz španjolske revolucije, degeneracija sovjetske države – ne mogu pružiti pomoć revolucionarnim ustancima u Italiji i Njemačkoj. Budući da njemački i talijanski radnici u odnosu na političke informacije u velikoj mjeri ovise o radiju, moguće je s velikom sigurnošću reći da je moskovska radio stanica, kombinirajući termidorske laži s glupošću i drskošću, postala najmoćniji faktor u demoraliziranju radnika u totalitarističkim državama. U tom smislu kao i u ostalima Staljin djeluje naprosto kao Goebbelsov pomoćnik. U isto vrijeme klasni antagonizmi koji su doveli do pobjede fašizma, svoj posao također nastavljaju i pod fašizmom, postepeno ga potkopavajući. Mase su nezadovoljnije nego ikada. Stotine i tisuće samopožrtvovnih radnika unatoč svemu nastavljaju provoditi revolucionarni krtičarski posao. Nova generacija koja nije direktno doživjela uništenje starih tradicija i velikih nada, krenula je u napad. Pripreme za radničku revoluciju na mikroskopskoj razini nezadrživo se odvijaju ispod teškog totalitarnog nadgrobnog spomenika. Ali da bi se prikrivena energija razbuktala u otvoreni revolt, potrebno je da avangarda proletarijata pronađe nove perspektive, novi program i novu neokaljanu zastavu. U tome leži glavni nedostatak. Za radnike u fašističkim zemljama ekstremno je teško izabrati novi program. Program provjerava iskustvo. Upravo je iskustvo u masovnim pokretima ono što nedostaje u zemljama totalitarnog despotizma. Vrlo je vjerojatno da će istinski radničkih uspjeh u jednoj od “demokratskih” zemalja biti nužan za davanje potiska revolucionarnom pokretu na fašističkom teritoriju. Sličan učinak moguć je uslijed financijske ili vojne katastrofe. U sadašnjosti je nužno da primarno bude proveden propagandni pripremni rad koji će dati rezultate na velikoj skali samo u budućnosti. No jedna stvar može biti izrečena sa sigurnošću čak i na ovoj točki: u trenutku u kojem se probije, revolucionarni val u fašističkim zemljama odmah će predstavljati grandiozan zamah i ni u kojem slučaju se neće zaustaviti na eksperimentu oživljavanja neke vrste vajmarskog leša. Na ovoj točki počinje beskompromisno razilaženje između Četvrte internacionale i starih partija koje su nadživjele svoj bankrot. Emigrantski “Narodni front” je najštetniji i najperfidniji vid svih mogućih Narodnih frontova. Suštinski, on naglašava besplodnu čežnju za koalicijom s nepostojećom liberalnom buržoazijom. U slučaju da je ona dočekana s uspjehom to bi naprosto pripremilo seriju novih poraza radnika španjolskog tipa. Nemilosrdno razotkrivanje teorije i prakse “Narodnog fronta” je stoga prvi uvjet revolucionarne borbe protiv fašizma. To naravno ne znači da Četvrta internacionala odbacuje demokratske slogane kao sredstva mobilizacije masa protiv fašizma. Naprotiv, takvi slogani mogu u određenim trenucima igrati ozbiljnu ulogu. Ali demokratske formule (sloboda tiska, pravo na sindikalno organiziranje) za nas znače samo slučajne ili epizodne slogane u nezavisnom pokretu radništva, a ne demokratski čvor zavezan za vrat radništva od strane kapitalističkih agenata (Španjolska!). Čim pokret poprimi nešto od masovnog karaktera demokratski slogani će biti povezani s prijelaznim; možemo pretpostaviti da će se tvornički odbori pojaviti prije nego što stari rutineri pojure iz svojih kancelarija da organiziraju sindikate; sovjeti će prekriti Njemačku prije nego što se nova Ustavotvorna skupština okupi u Weimaru. Isto vrijedi i za Italiju, te ostale totalitarne i polu-totalitarne zemlje. Fašizam je ove zemlje bacio u barbarstvo. No, nije promijenio njihovu društvenu strukturu. Fašizam je oruđe u rukama financijskog kapitala, a ne feudalnih zemljovlasnika. Revolucionarni program treba se zasnivati na dijalektici klasne borbe nužnoj i za fašističke zemlje, a ne na psihologiji ustrašenih bankrotera. Četvrta internacionala s gađenjem odbacuje vid političke maskarade poticane od strane staljinista, bivših heroja “Trećeg perioda”, u kojem se po redu pojavljuju iza maski katolika, protestanata, Židova, njemačkih nacionalista, liberala – samo kako bi prikrili svoje vlastito neprivlačno lice. Četvrta internacionala se uvijek i svugdje pojavljuje pod vlastitom zastavom. Otvoreno predlaže vlastiti program radništvu u fašističkim zemljama. Napredni radnici cijeloga svijeta već su sada čvrsto uvjereni da će do zbacivanja Mussolinija, Hitlera i njihovih agenata i imitatora doći samo pod vodstvom Četvrte internacionale.
[1] Ernst Thaelmann bio je vođa KP Njemačke (nap. prev.) Lav Trocki - Tranzicijski program - peti dio ,
