Vlada i kapitalisti se boje samo jedne stvari – masovnog radničkog pokreta, generalnog štrajka, ulica ispunjenih masom nezadovoljnih, te preuzimanja tvornica. Drugog oblika dijaloga sa vladajućim skupinama ne može biti…

Problemi i zadaci postavljeni su pred radnike svih struka i sindikata u vrlo jednostavnom i oštrom obliku. Nedovoljna razina organiziranosti, prevelika razjedinjenost, te djelovanje sindikalne birokracije i svih onih koji su unutar sindikata prikriveni saveznici, te sluge vlasti i kapitala, omogućili su kapitalu i njegovim političkim predstavnicima da u svojoj ofenzivi na radnička prava pođu toliko daleko koliko žele. Novi prijedlozi izmjena Zakona o radu, Vladine ekonomske mjere, te porezna politika posljednji su manevar kojega HDZ, uz polu – prikriveno savezništvo SDP – a i ostalih parlamentarnih stranaka, provodi u tom smjeru.

Ovaj trenutak predstavlja odlučujuću točku radničke borbe – o njemu ovisi hoće li se dopusti kapitalu da uništi i osvoji još jednu od temeljnih radničkih utvrda. Očito je da u skladu s trenutnom situacijom neposredni koraci moraju biti odbijanje svakog razgovora o vraćanju sindikalnih predstavnika u Gospodarsko – socijalno vijeće, okupljanje svih sindikata, te rad na pokretanju generalnog štrajka u što kraćem vremenu. Samo tako je moguće pružiti otpor; samo tako je moguće zaštititi postojeću razinu radničkih prava i konačno iz pasivne obrane prijeći u otvoreni napad na Vladu i poslodavce. Svi oni koji unutar sindikata govore o ponovnom sudjelovanju u radu GSV-a, usporavaju organiziranje svesindikalnog kongresa, te direktno ili indirektno blokiraju rad na pokretanju generalnog štrajka predstavljaju „prodane duše“ i neprijatelje radničkih interesa. U ovim trenucima, kada su pitanja i rješenja sasvim jasno postavljena, takve je veoma lako razotkriti. Pozivamo sve radnike da otvorenim pritiscima, političkim sukobima i napadima, kao i što hitnijim pokretanjima smjenjivanja sa svih funkcija – u slučaju da se radi o sindikalnim rukovodiocima – odgovore na nove pokušaje nedopustivih izdaja. Onima koji sabotiraju sindikalni pokret nije mjesto u sindikatima. Više se ne može čekati, više se ne može popuštati, više se ne mogu tolerirati kompromiserstvo i oportunizam!

Uspješan generalni štrajk bi značio radikalnu prekretnicu u cijeloj situaciji, prvu značajniju pobjedu cijele radničke klase, te jasan poziv na otpor i uspravljanje glave svim potlačenima. On je u ovome trenutku neophodna nužnost – stvaranje snažnog radničkog pokreta vodi putem generalnog štrajka. No, ne putem formalnog generalnog štrajka koji bi bio organiziran slabo i kukavički, te koji bi predstavljao još jedno u nizu „upozorenja“ i trajao samo nekoliko sati; već snažnog višednevnog generalnog štrajka, koji bi trajao do ispunjenja zahtjeva, te bi bio praćen i preuzimanjem kontrole u poduzećima od strane radnika. Radnici za to imaju snage i sposobnosti, a u nezaposlenima, studentima i umirovljenicima imaju nepresušno vrelo pomoći i savezništva.

Gospodarsko – socijalno vijeće se u svom radu pokazalo na jedini način na koji se moglo pokazati – kao farsa. Uloga tog tijela koja se sastojala od predstavnika poduzetnika, njihovih političkih slugu, te šačice sindikalnih rukovodioca čija je funkcija svedena na pasivne maskote, bila je da pod sladunjavim omotom „socijalnog dijaloga“ pruži legitimitet politici vladajućih klasa i otupi radnički otpor. Pravi sadržaj tzv. „socijalnog dijaloga“ jest dijalog između gospodara i sluge, onoga tko vlada i onoga nad kime se vlada i kao takav je uvijek jednostran, odnosno znači nepostojanje pravog dijaloga.

Vlada i kapitalisti se boje samo jedne stvari – masovnog radničkog pokreta, generalnog štrajka, ulica ispunjenih masom nezadovoljnih, te preuzimanja tvornica. Drugog oblika dijaloga sa vladajućim skupinama ne može biti.

Organizirajmo otpor – zauzmimo ulice, pokrenimo generalne štrajkove,
preuzmimo tvornice!

Izvršni komitet Radničke borbe