Sovjetski savez je nastao iz Oktobarske revolucije kao radnička država. Državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, a ono je nužan preduvjet socijalističkog razvoja, otvorilo je mogućnost ubrzanog rasta proizvodnih snaga. No, u isto je vrijeme aparat radničke države prošao kroz potpunu degeneraciju – iz oružja radničke klase pretvorio se u oružje birokratskog nasilja protiv radničke klase, te sve više u oružje za sabotažu ekonomije zemlje.
SSSR i problemi prijelaznog perioda
Sovjetski savez je nastao iz Oktobarske revolucije kao radnička država. Državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, a ono je nužan preduvjet socijalističkog razvoja, otvorilo je mogućnost ubrzanog rasta proizvodnih snaga. No, u isto je vrijeme aparat radničke države prošao kroz potpunu degeneraciju – iz oružja radničke klase pretvorio se u oružje birokratskog nasilja protiv radničke klase, te sve više u oružje za sabotažu ekonomije zemlje. Birokratizacija zaostale i izolirane radničke države, kao i preobrazba birokracije u svemoćnu privilegiranu kastu predstavljaju najuvjerljivije opovrgnuće – i to ne samo teorijsko, već ovoga puta i praktično – teorije socijalizma u jednoj zemlji. Stoga SSSR u sebi utjelovljuje užasne proturječnosti. No, on i dalje ostaje degenerirana radnička država. Takva je socijalna dijagnoza. Politička prognoza ima drugačiji karakter: ili će birokracija, postajući još više organ svjetske buržoazije u radničkoj državi, ukinuti nove oblike vlasništva i gurnuti zemlju nazad u kapitalizam; ili će radnička klasa razbiti birokraciju i otvoriti put prema socijalizmu. Za sekcije Četvrte internacionale Moskovski procesi se ne pojavljuju kao iznenađenje, a niti kao rezultat osobnog ludila kremljinskog diktatora, već kao legitiman rezultat termidora. Oni su izrasli na neodrživim sukobima unutar same sovjetske birokracije, te odražavaju proturječnosti između birokracije i naroda, kao i produbljujuće antagonizme među samim “narodom”. Krvavo – “fantastična” priroda suđenja daje mjeru intenziteta proturječnosti, te putem istog indikatora predviđa približavanje raspleta. Javni govori bivših vanjskih predstavnika Kremljina koji su se odbili vratiti u Moskvu na svoj način neopovrgljivo potvrđuju da se među birokracijom mogu pronaći sve nijanse političke misli: od istinskog boljševizma (Ignace Reiss), do potpunog fašizma (F. Butenko). Revolucionarni elementi unutar birokracije koji čine samo malenu manjinu odražavaju, istina pasivno, socijalistički interes radništva. Fašistički, kontrarevolucionarni elementi koji nesmetano rastu izražavaju s nikada većom konzistentnošću interese svjetskog imperijalizma. Ovi kandidati za ulogu kompradora smatraju, ne bez razloga, da novi vladajući sloj može osigurati svoje privilegirane pozicije samo kroz odbacivanje nacionalizacije, kolektivizacije i monopola na vanjsku trgovinu u ime prihvaćanja “zapadne civilizacije”, odnosno kapitalizma.[1] Između ova dva pola postoje prijelazne, razvodnjene menjševičko – socijal-revolucionarno – liberalne tendencije koje gravitiraju prema buržoaskoj demokraciji. Unutar redova takozvanog “besklasnog društva” nesumnjivo postoje grupiranja točno jednaka onima u birokraciji, samo manje oštro izražena i u obrnutim razmjerima: svjesne kapitalističke tendencije nalaze se uglavnom kod bogatijih slojeva kolektivnih farmi (kolhozi), te su karakteristične samo za malenu manjinu populacije. No, ovi se slojevi opskrbljuju širokom bazom za sitnoburžoaske tendencije akumulacije osobnog bogatstva na račun općeg siromaštva, te su stalno ohrabrivani od strane birokracije.
Na vrhu ovoga sustava rastućih antagonizama termidorska se oligarhija, koja je danas svedena uglavnom na Staljinovu bonapartističku kliku, održava terorističkim metodama, ranjavajući socijalnu ravnotežu više nego ikada ranije. Namjera posljednjih sudskih namještaljki bila je udar na ljevicu. To je također istinito i za likvidacije vođa Desne opozicije, budući da je desna grupa stare boljševičke partije gledano iz ugla interesa i tendencija birokracije predstavljala lijevu opasnost.
Činjenica da je bonapartistička klika, jednako u strahu od svojih vlastitih desnih saveznika kao što je Butenko, prisiljena u interesu samoočuvanja likvidirati generaciju starih boljševika gotovo do zadnjeg čovjeka, pruža nesumnjivo svjedočanstvo vitalnosti revolucionarnih tradicija među masama jednako kao i njihovo rastuće nezadovoljstvo. Zapadni sitnoburžoaski demokrati, koji su još do jučer proanalizirali Moskovske procese kao čisto zlato, danas neprekidno ponavljaju da ne postoje “niti trockizam, niti trockisti u SSSR-u”. Međutim, ne uspijevaju objasniti zašto se sve čistke provode pod zastavom borbe protiv točno ove opasnosti. Ako nastojimo proučiti “trockizam” u smislu završenog programa ili čak, još izravnije – organizacije, tada je neupitno da je “trockizam” izuzetno slab u SSSR-u. Međutim, njegova neuništiva snaga izranja iz činjenice da izražava ne samo revolucionarnu tradiciju, već i današnju stvarnu opoziciju ruske radničke klase. Socijalna mržnja protiv birokracije pohranjena u radnicima – ovo je točno ono što gledano iz ugla kremljinske klike sačinjava “trockizam”. Ona se smrtnim i potpuno realno utemeljenim strahom plaši veze između duboke, no neartikulirane indignacije radnika i organiziranja Četvrte internacionale. Istrebljenje generacije starih boljševika i revolucionarnih predstavnika srednjih i mladih generacija djelovalo je tako da je poremetilo političku ravnotežu još više u korist desnice, buržoaskog krila birokracije i njezinih saveznika širom zemlje. Od njih, odnosno od desnice, možemo očekivati još odlučnije korake prema reviziji socijalističkog karaktera SSSR-a i njegovog približavanja obrascu “zapadne civilizacije” u fašističkoj formi. Iz ove je perspektive pitanju “obrane SSSR-a” pružena jasnoća. Ako sutra buržoasko – fašistička grupacija, nazovimo je “Butenkova frakcija”, pokuša zauzeti vlast, “Reissova frakcija” će neumitno zauzeti drugu stranu barikade. Iako bi se privremeno našla u ulozi saveznika Staljina, ona bez obzira na to ne bi branila bonapartističku kliku, već socijalnu bazu SSSR-a, odnosno vlasništvo oduzeto kapitalistima i pretvoreno u državno vlasništvo. Ako će se pokazati da je “Butenkova frakcija” u savezništvu s Hitlerom, tada će “Reissova frakcija” braniti SSSR od vojne intervencije unutar zemlje, kao i na svjetskoj pozornici. Svaki drugi pristup predstavljao bi izdaju. Iako je stoga u okviru strogo definiranih okolnosti nedopustivo unaprijed poricati mogućnost “ujedinjenog fronta” s termidorskom sekcijom birokracije protiv otvorenog napada od strane kapitalističke kontrarevolucije, glavna politička zadaća u SSSR-u ostaje zbacivanje te iste termidorske birokracije. Svaki dan koji je dodan njezinoj dominaciji pomaže truljenju temelja socijalističkih elemenata ekonomije, te povećava šanse za kapitalističku restauraciju. Točno se u tom smjeru kreće Kominterna koja je agent i pomagač staljinističke klike u gušenju Španjolske revolucije i demoraliziranju svjetskog proletarijata. Kao i u fašističkim zemljama glavna snaga birokracije ne leži u njoj samoj, već u demoraliziranosti masa u njihovom nedostatku novih perspektiva. Kao i u fašističkim zemljama, od kojih se Staljinova politička aparatura koja je još više osigurana neograničenim divljaštvom ne razlikuje, danas je u SSSR-u moguć samo pripremni propagandni rad. Kao i u fašističkim zemljama poticaj sovjetskom radničkom revolucionarnom ustanku vjerojatno će biti pružen događajima izvan zemlje. Borba protiv Kominterne na svjetskoj razini danas je najvažniji dio borbe protiv staljinističke diktature. Mnogi znakovi ukazuju na to da će Kominternin pad, budući da Kominterna nema direktnu bazu u GPU-u, nagovijestiti pad bonapartističke klike i termidorske birokracije u cjelini.
Svježi val revolucije u SSSR-u će nesumnjivo započeti pod zastavom borbe protiv socijalnih nejednakosti i političke represije. Dolje s privilegijama birokracije! Dolje sa stahanovizmom![2] Dolje sa sovjetskom aristokracijom i njezinim pozicijama i zapovijedima! Veća jednakost plaća za sve oblike rada!
Borba za slobodu u sindikatima i tvorničkim odborima, za pravo okupljanja i slobodu tiska, izrast će u borbi za regeneraciju i razvoj sovjetske demokracije. Birokracija je zamijenila sovjete kao klasne organe s fikcijom univerzalnog glasačkog prava u stilu Hitler – Goebbels. Potrebno je vratiti sovjetima ne samo njihovu demokratsku formu, već i njihov klasni sadržaj. Kao što jednom buržoaziji i kulacima nije bilo dozvoljeno da uđu u sovjete, sada je potrebno izbaciti birokraciju i novu aristokraciju iz sovjeta. U sovjetima ima mjesta samo za predstavnike radnika, običnih poljoprivrednika na kolektivnim imanjima, seljaka, te članova Crvene armije. Demokratizacija sovjeta nemoguća je bez legalizacije sovjetskih partija. Radnici i seljaci sami će svojim slobodnim glasom naznačiti koje partije priznaju kao sovjetske partije.
Revizija planske ekonomije od vrha do dna u interesu proizvođača i potrošača! Tvorničkim odborima trebaju biti vraćena prava na kontrolu proizvodnje. Demokratski organizirani potrošački kolektivi trebaju kontrolirati kvalitetu i cijenu proizvoda.
Reorganizacija kolektivnih farmi u skladu s voljom i interesom uključenih radnika!
Reakcionarna internacionalna politika birokracije mora biti zamijenjena politikom proleterskog internacionalizma. Objaviti kompletnu diplomatsku korespondenciju Kremlja. Dolje s tajnom diplomacijom!
Svi politički procesi, namješteni od strane termidorske birokracije, trebaju biti revidirani u svjetlu potpune dostupnosti javnosti i pune otvorenosti, te integriteta. Samo pobjedonosni revolucionarni ustanak potlačenih masa može oživjeti sovjetski režim i garantirati njegov daljnji napredak prema socijalizmu. Postoji samo jedna partija sposobna za vođenje sovjetskih masa u pobunu – partija Četvrte internacionale.
Dolje s birokratskom bandom Kaina – Staljina!
Živjela sovjetska demokracija!
Živjela internacionalna socijalistička revolucija!
[1]Primijetiti potpunu istovjetnost navedene retorike s onom raširenom na početku devedesetih u Hrvatskoj. (nap. prev.)
[2] Stahanovizam je ime pokreta za veću produktivnost rada, obaranje norme itd. – u realnosti za snažniju i učinkovitiju eksploataciju radnika, nastalog u SSSR-u 1935.godine (nap. prev.)
Lav Trocki : Tranzicijski program - šesti dio,
