Pobuna mornara u Boki Kotorskoj počela je u podne 1. veljače 1918. godine na brodovima Sankt Georg i Gea kada je oko šest tisuća mornara austrougarske ratne flote uzelo je komandu u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u zalijevu Boke Kotorske. To nije samo bio izraz antiratnog raspoloženja u Austrougarskoj monarhiji, već je, po izveštaju srpskog vojnog atašea u Padovi, pobuna mornara bila “rezultat lenjinističkih ideja koje su se toliko raširile u austrougarskoj mornarici da su znatno oslabile poznatu surovu disciplinu”.

“Ja ne žalim što sam učestvovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu“.  – Mate Brničević

Uvod

Već 1917. godine zabilježene su demonstracije mornara u ratnim lukama Austro-Ugarske. U Puli su se iskazali proturatni protesti a bilo je i dezerterstva. Veliki štrajk 11000 radnika arsenala koji su tražili primirje, veće plaće i bolju prehranu izbio je 1918. godine. Iz Kumbora je u Brindisi prebjegla posada hidroaviona K-307. Iz Šibenika je u Italiju prebjegla torpiljarka T-11. Mornari František Kautzky (Čeh) i Ljubomir Kraus (Hrvat) pokušali su bijeg iz Pule torpiljarkom T-80, ali su izdani te osuđeni na smrt i streljani. Podržavajući radničke nemire, mornari s ratnih brodova Erzherzog, Prinz Eugen i Aspern, otkazivali su poslušnost zapovjedništvu. Zbog neposluha su kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama 35 pripadnika Hidrobaze. Zbog besmislenih produljenja ratnih operacija, sve lošijih uvjet života, teškog položaja slavenskih narodnosti, te odjeka oktobarske revolucije, nemiri su se širili.

U početku 1918. godine u Boki Kotorskoj su se nalazili ovi austrougarski ratni brodovi: oklopnjača Monarch, oklopni krstaši Sankt Georg i Kaiser Karl VI, Krstarice Helgoland, Kaiser Franz Joseph I, Novara, i Saida, razarači Balaton, Orjen, Tatra, Csepel, Warasdiner, Dinara, Scharfschutze i Huszar. Osim toga bilo je još 18 torpiljarki,, 3 njemačke i nekoliko austrougarskih podmornica, zatim pomoćni brodovi: brod radiona Gee, stara oklopnjača Kronprinz Erzherzog Rudolf za obranu ulaza u zaljev, brod-vojarna Kaiser Max i Tivtu, brod radiona Cyclop i tegljač Buffel također u Tivtu. U Kumboru je bilo nekoliko izviđačkih aviona. U mornaričkom arsenalu u Tivtu je radilo oko 300 radnika. U Đenovićima se nalazila podmornička baza. U Boki Kotorskoj je bilo na početku 1918. godine oko 6000 pripadnika kopnene vojske. Flotom je zapovijedao kontraadmiral Aleksander Hansa sa oklopnog krstaša Sankt Georg, a bio je izravno potčinjen zapovjedništvu ratne mornarice u Puli.

Početak pobune

Pobuna mornara u Boki Kotorskoj počela je u podne 1. veljače 1918. godine na brodovima Sankt Georg i Gea kada je oko šest tisuća mornara austrougarske ratne flote uzelo je komandu u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u zalijevu Boke Kotorske. To nije samo bio izraz antiratnog raspoloženja u Austrougarskoj monarhiji, već je, po izveštaju srpskog vojnog atašea u Padovi, pobuna mornara bila “rezultat lenjinističkih ideja koje su se toliko raširile u austrougarskoj mornarici da su znatno oslabile poznatu surovu disciplinu”.

Mornari su preuzeli komandu a carske oficire na čelu sa kontraadmiralom Aleksanderom Hansom internirali u brodskim kabinama. Na čelu pobune su bili František Raš (izvan broda), Anton Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Gallet, svi sa komandnog broda Sankt Georg, dok je na čelu pobune broda Gea bio Mate Brničević. Topovskim je plotunom spriječeno isplovljivanje razarača Csepel, a red su održavale naoružane patrole koje su kružile čamcima oko zatečenih brodova i na kopnu. Međutim zbog niza propusta vodstva pobune uglavnom zbog toga što su komunikacije i dalje bile pod nadzorom službenih vlasti, i odlučnosti vlasti da i oružanom silom spriječe ustanike u ostvarenju nauma, makar i po cijenu potapljanja većine brodova, te lukavim vođenjem pregovora u cilju dobivanja u vremenu, ustanak je pomalo jenjavao. Jedna struja ustanika je zastupala ideju da zaposjednuti brodovi isplove i pridruže se silama Antante dok je druga tražila da brodovi ostanu u Boki. Zapovjedništvo je 2. veljače uputilo ultimatum pobunjenim mornarima, zapovjedilo evakuaciju civilnog pučanstva a njemačkim podmornicama naložilo potapljanje brodova Gea i Sankt Georg. Određeno je da se nepoverljive jedinice koje su uglavnom činili Hrvati, zamijene mađarskim i njemačkim jedinicama.

Gušenje pobune

Pobuna je ugušena već slijedeceg dana nakon dolaska grupe bojnih brodova iz Pule. Naime, ujutro 3. veljače, 1918. godine u Boku je uplovio ratni sastav od 3 bojna broda, 4 razarača i 8 torpiljarki, što je omogućilo da carski oficiri preuzmu vlast na zaposjednutim brodovima.

Pred redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i podoficira. Od toga je 48% bilo južnoslavenskog podrijetla, 20% talijanskog, 13% Čeha i Slovaka, 10% Nijemaca, te oko 8% Mađara, a ostalo su bili Poljaci, Rumunji i Ukrajinci. Iako je bilo uhićeno oko tisuću dvjesta mornara, pred prijeki sud izvedeno je samo njih devedeset osam. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u toku pobune poginulo ih je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na smrt streljanjem.

Svjedok izvršenja kazne don Niko Luković, svećenik iz Prčnja

Poznati cetinjski književnik i povijesničar Niko Simov Martinović zapisao je izjavu don Nike Lukovića koji je u vrijeme Prvog svjetskog rata bio svećenik. On je dobio naređenje u kome je stajalo da su František Raš, mornarički vodnik iz Češke, Anton Grabar, mornar iz Poreča u Istri, Jerko Šižgorić, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate Brničević, artiljerac iz Jesenica u Poljicama kraj Splita, odlukom prijekog vojnog suda u Kotoru osuđeni na kaznu smrti strijeljanjem, da će se kazna nad imenovanima izvršiti 11. veljače, 1918. godine u 7 sati ujutro u Škaljarima i da je njegova (don Nikina) dužnost da sutradan u 5 sati ujutro ne izlazi iz svoje sobe, a od 5 ujutro do 7 da bude sa osuđenicima i da ih vjerski pripremi za smrt.
Raskalašeni oficiri

“Od uznemirenosti nijesam spavao, govorio je don Niko. Točno u 5 sati ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom katu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudac) Milota, pročitao presudu. Na to je František Raš doviknuo: “Ta presuda je pucanje na pravdu!” Zatim su trojica mornara odvedeni u jednu zatvorsku ćeliju, a Mate Brničević u samicu. Predsjednik suda se obratio Lukoviću: “a sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost da osuđene pripravite na smrt i da im olakšate zadnje časove života”. Don Niku su najpre odveli u ćeliju gde su bili Raš, Šižgorić i Grabar.

“Šižgorić je od ljutine razderao bluzu, priča don Niko, i jedno dugme sa njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru. Raš je bio pribran. On mi je rekao: “Ja neću da ništa tajno ispovijedam. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalista borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu, mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši oficiri koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se desilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu'”. Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: “Tako je!”

Don Niko je počeo da tješi osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar.

Na to mu je Šižgorić odgovorio: “Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo da živimo na ovom svijetu i da radimo za narod”.

Pucate u pravdu!

“Anton Grabar je bio uznemiren. Žalio je napustiti drugove sa kojima se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega mislili. On je od njih trebao da napravi nove ljude, borce za novo društvo, a nije uspjeo ni da ih vidi.

Mate Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu “Gea”, kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana. “Ja ne žalim, rekao je Mate, što sam učestvovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu'”.

U sedam sati mornari su već bili izvedeni na streljalište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Svjedok, don Niko, priča:

“Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika Mađara, pod komandom jednog kapetana Mađara. Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im: “Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate”. Na to je jedan od vojnika, koji su trebali da pucaju, pao onesvješćen. Prva naredba nije izvršena dok se onesvješćeni nije zamenio drugim.

Komandant je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nijesu htjeli da pucaju. Komandant je dao treći put znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: ‘Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!’ Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po komandi, pripucala dva vojnika i dotukla ga”.

Padala je kiša, piše Niko Simov na kraju izjave don Nike Lukovića. Sumorno, jezivo jutro. Oblaci spušteni na planine. Na groblju u Škaljarima je bio mir. Zakopavali su iskrvavljena tijela crvenih mornara. Ali njihove riječi nijesu mogli zakopati. Njihovo djelo se čulo i van naših planina i našeg mora.

Priredio: Ugo Matulić

Izvori tekstova:

1. “MRTVA MORA” (TEHNIČKA I INDUSTRIJSKA MEĐUDJELOVANJA KONTINENTALNE SREDNJE EUROPE I MEDITERANA) – Voditelj projekta: Prof. dr. sc. Kalman Žiha, dipl. ing. Brodogradnje [Zagreb-Budimpešta, 2002.]

2. “STRELJANJE MORNARA U BOKI” – Miodrag Maksimović [Dnevni lista Politika, 26. svibnja, 2002.]

Izvori fotografija:

1. “Mate Brničević” –  iz knjige “Radnički pokret i socijalistička revolucija na području Omiša 1900-1950.” 1981. (Josip Stanić-Griša) – str. 67

2. “Monarch”/”Kaiser Karl VI” –  “The World War I Document Archive“

3. S.M.S. “Sankt Georg” (A. Kircher)

4. “Pomorski oficir Austro-Ugarske Monarhe

www.almissa.com