Sve metode koje podižu klasnu svijest radnika, njihovo povjerenje u vlastite snage, te spremnost na samopožrtvovnost u borbi, su dobre. Nedopustive metode su one koje uvode strah i podložnost u potlačenima pred tlačiteljima, koje slamaju duh otpora i gnjev prema nepravdi ili zamjenjuju volju masa voljom vođa; predanost prisilom, a analizu stvarnosti demagogijom i namještaljkama. Zbog toga su socijaldemokracija, koja prostituira marksizam, te staljinizam, koji je antiteza boljševizma, smrtni neprijatelji proleterske revolucije i njezinog morala.

Protiv oportunizma i neprincipijelnog revizionizma

Politika partije Leona Bluma u Francuskoj iznova pokazuje da reformisti nisu sposobni išta naučiti čak niti iz najtragičnijih lekcija. Francuska socijaldemokracija robovski oponaša politiku njemačke socijaldemokracije i kreće se prema istom kraju. Unutar nekoliko desetljeća Druga internacionala se ispreplela s buržoaskim poretkom, zapravo postavši njegov dio, te sada zajedno s njime trune. Treća internacionala je krenula putem reformizma u trenucima kada kriza kapitalizma definitivno postavlja radničku revoluciju kao pitanje dana. Kominternina politika u Španjolskoj, te danas Kini – politika ropske poslušnosti pred “demokratskom” i “nacionalnom” buržoazijom – pokazuje da je Kominterna jednako nesposobna bilo dalje učiti iz bilo čega, bilo promijeniti se. Birokracija, koja je postala reakcionarna snaga u SSSR-u, ne može igrati revolucionarnu ulogu na svjetskoj pozornici. Anarhosindikalizam je općenito govoreći prošao isti tip evolucije. U Francuskoj je sindikalna birokracija Leona Jouhauxa već prije dugo vremena postala buržoaska agencija u radničkoj klasi. U Španjolskoj se anarhosindikalizam otresao svoje tobožnje revolucionarnosti, te postao peti kotač u kočiji buržoaske demokracije.  Prijelazne centrističke organizacije okupljene oko Londonskog biroa predstavljaju samo “lijeve” privjeske socijaldemokracije ili Kominterne. Pokazale su potpunu nesposobnost da pronađu glavu i rep političke situacije i iz nje izvuku revolucionarne zaključke. Njihovu najvišu točku predstavljao je španjolski POUM koji se u revolucionarnim uvjetima dokazao potpuno nesposobnim da slijedi revolucionarnu liniju. Tragični porazi koje je svjetsko radništvo pretrpjelo tokom dugog perioda godina osudili su oficijelne organizacije na još veći konzervativizam, te paralelno s time poslali sitnoburžoaske “revolucionare” izgubljenih iluzija u potjere za “novim putevima”. Kao i uvijek tokom epoha reakcije i odumiranja sa svih se strana pojavljuju nadri-liječnici i šarlatani koji teže revidirati cijelo kretanje revolucionarne misli. Umjesto da uče od prošlosti, oni je “odbacuju”. Neki otkrivaju nekonzistentnosti marksizma, drugi objavljuju propast boljševizma. Neki revolucionarnu doktrinu krive za pogreške i zločine onih koji su je izdali; drugi proklinju medicinu zato što ne jamči trenutni i čudesni oporavak. Oni smjeliji obećavaju da će otkriti lijek za sve bolesti, te anticipirajući otkriće zahtijevaju sakaćenje klasne borbe. Mnoštvo proroka “novoga morala”  priprema se da regenerira radnički pokret uz pomoć etičke homeopatije. Većina ovih apostola je uspjela u tome da sami postanu moralni invalidi prije dolaska na bojno polje. Pod imenom “novih puteva” radništvu se nude stari recepti, davno pokopani u arhivima pred-marksističkog socijalizma.

Četvrta internacionala objavljuje beskompromisni rat birokracijama Druge, Treće, Amsterdamske i Anarho-sindikalističke internacionale, jednako kao i njihovim centrističkim satelitima, reformizmu bez reformi, demokraciji u savezništvu s GPU – om, pacifizmu bez mira, anarhizmu u službi buržoazije, “revolucionarima” koji žive u smrtnom strahu od revolucije. Sve ove organizacije nisu obećanja za budućnost, već raspadnuti zaostaci prošlosti. Epoha ratova i revolucija sravnati će ih sa zemljom.

Četvrta internacionala ne traži i ne otkriva lijek za sve bolesti. Ona svoje mjesto u potpunosti traži uz marksizam kao jedinu revolucionarnu doktrinu koja nam omogućava da razumijemo stvarnost, razotkrijemo uzroke koji stoje iza poraza, te da se svjesno pripremimo za pobjedu. Četvrta internacionala nastavlja tradiciju boljševizma koji je prvi radništvu pokazao kako zauzeti vlast. Četvrta internacionala odbacuje nadri – liječnike, šarlatane i nepozvane učitelje morala. U društvu utemeljenom na eksploataciji najviši moral je onaj socijalne revolucije. Sve metode koje podižu klasnu svijest radnika, njihovo povjerenje u vlastite snage, te spremnost na samopožrtvovnost u borbi, su dobre. Nedopustive metode su one koje uvode strah i podložnost u potlačenima pred tlačiteljima, koje slamaju duh otpora i gnjev prema nepravdi ili zamjenjuju volju masa voljom vođa; predanost prisilom, a analizu stvarnosti demagogijom i namještaljkama. Zbog toga su socijaldemokracija, koja prostituira marksizam, te staljinizam, koji je antiteza boljševizma, smrtni neprijatelji proleterske revolucije i njezinog morala.

Suočiti se sa stvarnošću iskreno, ne tražiti liniju najmanjeg otpora, nazivati stvari njihovim pravim imenom, govoriti istinu masama bez obzira na to koliko ona gorka bila, ne bojati se zapreka, biti iskren u malim i u velikim stvarima, zasnivati program na logici klasne borbe, biti hrabar kada dođe čas za akciju – to su pravila Četvrte internacionale. Ona je pokazala da može plivati protiv struje. Nadolazeći historijski val podići će je na svome brijegu.

Protiv sektaštva

Pod utjecajem izdaje povijesnih organizacija proletarijata na periferiji Četvrte internacionale pojavljuju se ili oživljuju  različita sektaška raspoloženja i grupacije različitog tipa. U njihovoj osnovi leži odbijanje borbe za djelomične i prijelazne zahtjeve, odnosno za elementarne interese i potrebe radnih masa, onakvih kakve su one danas. Pripremanje za revoluciju sektašima znači uvjeravanje samih sebe u superiornost socijalizma. Oni predlažu okretanje svojih leđa “starim” sindikatima, odnosno desecima milijuna organiziranih radnika – kao da bi mase nekako mogle živjeti izvan uvjeta stvarne klasne borbe! Ostaju indiferentni na borbu unutar reformističkih organizacija – kao da je moguće pridobiti mase bez upliva u njihove svakodnevne borbe! Odbijaju povući razliku između buržoaske demokracije i fašizma – kao da bi mase mogle a da ne osjećaju razliku na svim stranama! Sektaši mogu razlikovati samo dvije boje : crvenu i crnu. Zbog toga pojednostavljuju stvarnost, kako se ne bi dovodili u iskušenje. Odbijaju povući razliku između sukobljenih strana u Španjolskoj iz razloga što obje strane imaju buržoaski karakter. Iz istog razloga smatraju nužnim sačuvati “neutralnost” u ratu između Japana i Kine. Negiraju principijelnu razliku između SSSR-a i imperijalističkih zemalja, te zbog reakcionarne politike sovjetske birokracije odbacuju obranu novih oblika vlasništva, stvorenih Oktobarskom revolucijom, od imperijalističkih napada. Nesposobni da nađu pristup masama, oduševljeno optužuju mase za nesposobnost podizanja na razinu revolucionarnih ideja. Ovi sterilni političari općenito nemaju potrebu za mostom u obliku prijelaznih zahtjeva, budući da niti ne namjeravaju prijeći na drugu obalu. Oni jednostavno besposličare na jednom mjestu, zadovoljavajući se ponavljanjem istih mršavih apstrakcija. Politički događaji su za njih prilika za komentar, no ne i za akciju. Budući da sektaši, kao i uopće svi tipovi šeprtlja i čudotvoraca, na svakom koraku udaraju u stvarnost, oni žive u stanju besprekidne isprovociranosti; žaleći se na “poredak” i “metode”, te se neprekidno kupaju u sitnim intrigama. U svojim vlastitim krugovima oni obično provode despotski režim. Politička slabost sektaštva, ne otkrivajući revolucionarne puteve, služi kao sjenovita dopuna slabosti oportunizma. U praktičnoj politici sektaši se u borbi protiv marksizma uvijek udružuju s oportunistima, posebno s centristima. Većina sektaških grupa i klika, hranjenih slučajnim mrvicama sa stola Četvrte internacionale vodi “nezavisan” organizacijski život, s velikim pretenzijama, no bez ikakve šanse za uspjeh. Boljševici – lenjinisti bez gubitka vremena smireno prepuštaju ove grupe njihovoj vlastitoj sudbini. Međutim, sektaške tendencije se mogu naći i u našim vlastitim redovima, te pokazuju uništavajući učinak po rad pojedinih sekcija. S njima nije moguće postići ikakav daljnji kompromis čak niti za jedan dan. Ispravna politika u odnosu prema sindikatima je temeljni uvjet za pripadanje Četvrtoj internacionali. Onaj tko ne traži i ne pronalazi put prema masama nije borac, već teški teret partiji. Program nije formuliran za uredništva ili za vođe klubova za diskusiju, već za revolucionarnu akciju milijuna. Čišćenje redova Četvrte internacionale od sektaštva i neizlječivih sektaša je primarni uvjet revolucionarnog uspjeha.

Otvoriti put radnicama! Otvoriti put omladini!

Poraz Španjolske revolucije dizajniran od strane njezinih “vođa”, sramotni bankrot Narodnog fronta u Francuskoj, te razotkrivanje moskovskih pravnih prijevara – sve ove stvari ukupno predstavljaju nepopravljivi udar na Kominternu, te ujedno i smrtne rane svim njezinim saveznicima – socijaldemokratima i anarhosindikalistima. To naravno ne znači da će članovi ovih organizacija smjesta pristupiti Četvrtoj internacionali. Starija generacija, koja je pretrpjela užasne poraze, u velikom će broju napuštati pokret. Također, Četvrta internacionala se sigurno ne bori da postane azil za revolucionarne invalide, te birokrate i karijeriste lišene iluzija. Naprotiv, potrebne su stroge preventivne mjere protiv mogućeg pritjecanja sitnoburžoaskih elemenata koji sada caruju u aparaturi starih organizacija u našu partiju – dugačak probni period za one kandidate koji nisu radnici – posebno za partijske birokrate, onemogućivanje zauzimanje odgovornih pozicija tokom prve tri godine itd. Za karijerizam, čir starih internacionala, nema i neće biti mjesta u Četvrtoj internacionali. Samo oni koji žele živjeti za pokret, a ne o trošku pokreta naći će pristup nama. Revolucionarni radnici moraju se osjećati kao gospodari. Vrata naših organizacija za njih su širom otvorena.  Naravno, čak i među radnicima koji su se u jednom trenutku izdigli do prvih redova nema ih malo koji su umorni i koji su izgubili iluzije. Oni će, barem u narednom periodu, ostati promatrači. Kada program ili organizacija istroši generaciju koja ga je nosila na ramenima on se također istroši. Pokret se oživljuje omladinom koja je slobodna od odgovornosti za prošlost. Četvrta internacionala posebnu pozornost poklanja mladoj generaciji proletarijata. Sva njezina politika nastoji inspirirati omladinu vjerom  u njezinu vlastitu snagu i u budućnost. Samo svježi entuzijazam i agresivni duh omladine može garantirati prethodni uspjeh u borbi; samo uspjeh može vratiti najbolje elemente starije generacije na put revolucije. Tako je bilo i tako će biti.

Oportunističke organizacije po svojoj prirodi usmjeravaju glavnu pozornost na najviše slojeve radničke klase, te stoga ignoriraju omladinu i radnice. Međutim, raspad kapitalizma najjače udara ženu kao radnicu i domaćicu. Sekcije Četvrte internacionale trebaju tražiti bazu za podršku među najeksploatiranijim slojevima radničke klase; u skladu s time među radnicama. Tu će pronaći neiscrpne zalihe odanosti, nesebičnosti i spremnosti na žrtvu.

Dolje s birokracijom i karijerizmom!

Otvoriti put omladini!

Otvoriti put radnicama!

Ovi su slogani utkani u zastavu Četvrte internacionale.

Pod zastavom Četvrte internacionale!

Skeptici pitaju: zar je već došao trenutak za osnivanje Četvrte internacionale? Nemoguće je, kažu, “umjetno” stvoriti Internacionalu; ona može izrasti samo iz velikih događaja itd., itd. Sva ova opažanja jedino pokazuju da skeptici nisu upotrebljivi za izgradnju nove internacionale. Oni su dobri gotovo za ništa. Četvrta internacionala je već izrasla iz velikih događaja: najvećih poraza proletarijata u povijesti. Uzroci ovih poraza trebaju se potražiti u degeneraciji i izdaji starog vodstva. Klasna borba ne dozvoljava prekide. Treća je internacionala, slijedeći Drugu, mrtva za ciljeve revolucije. Živjela Četvrta internacionala! No, je li već došlo vrijeme za proklamiranje njezinog stvaranja?…Skeptici se nisu utišali. Četvrta internacionala, odgovaramo, nema potrebu da bude “proklamirana”. Ona postoji i ona se bori. Je li slaba? Jest, njezini redovi nisu brojni budući da je još uvijek mlada. Oni su još uvijek uglavnom kadrovi. No kadrovi su jamstvo za budućnost. Van tih kadrova ne postoji niti jedna revolucionarna struja na ovome planetu koja uistinu zaslužuje to ime. Ako je naša internacionala još uvijek brojčano slaba, ona je jaka u doktrini, programu, tradiciji, te u nemjerljivom temperamentu svojih kadrova. Neka onaj tko to ne doživljava danas u međuvremenu stoji po strani. Sutra će to postati očitije.

Četvrta internacionala već je danas zasluženo predmet mržnje staljinista, socijaldemokrata, buržoaskih liberala i fašista. Za nju nema i ne može biti mjesta niti u jednom Narodnom frontu. Ona beskompromisno najavljuje borbu svim političkim grupacijama potpuno vezanim voljom buržoazije. Njezina zadaća – ukidanje kapitalističke dominacije. Njezin cilj – socijalizam. Njezina metoda – proleterska revolucija.

Bez unutrašnje demokracije nema revolucionarnog obrazovanja. Bez discipline nema revolucionarne akcije. Unutrašnja struktura Četvrte internacionale zasniva se na principima demokratskog centralizma: potpuna sloboda diskusije, maksimalno jedinstvo djelovanja.

Postojeća kriza ljudske kulture kriza je radničkog vodstva. Napredni radnici, ujedinjeni u Četvrtoj internacionali, pokazuju svojoj klasi izlaz iz krize. Oni nude program zasnovan na internacionalnom iskustvu u radničkoj borbi, te borbi svih potlačenih na svijetu za oslobođenjem. Oni nude neokaljanu zastavu.

Radnici – muškarci i žene svih zemalja, svrstajte se pod zastavu Četvrte internacionale. To je zastava vaše nadolazeće pobjede!

Lav Trocki, 1938.

Prijevod i prilagodba: Radnička borba