Vrludanje sindikalnih rukovodioca je konačno završilo povratkom u GSV, makar nije došlo do nikakve suštinske promjene koja bi to opravdala. Zapravo, svako sindikalno sudjelovanje u sličnom tijelu bilo bi štetno po razvoj radničkog pokreta. To posebno vrijedi za postojeću situaciju u kojoj pozivanje na recesiju služi kao opravdanje za dodatna opterećivanja i izrabljivanja radne populacije, te u kojima je potrebno ubrzano organiziranje socijalnog otpora. Činjenica kako se u radu GSV odustalo od glasanja o pojedinim točkama, te kako će se težiti konsenzusu, a u slučaju njegovog neostvarivanja odvojenom prikazivanju stavova svake od strana, ne pruža bilo kakav ozbiljan razlog za sindikalni povratak u sudjelovanje u ovoj predstavi. Štoviše, takav princip rada samo ukazuje na svu besmislenost postojanja takvog tijela.

U nekoliko smo navrata ukazivali na očit karakter GSV-a : on je materijalno utjelovljenje kapitalističkog mita o socijalnom partnerstvu prema kojemu su kapitalisti, državna vlast na koju se oni oslanjaju i koju pomažu, te radničke organizacije – sindikati – naprosto partneri u uređivanju ekonomskih odnosa; partneri koji vođeni općim interesima u dogovoru uređuju sva sporna pitanja. Svakome je radniku, a posebno nezaposlenim radnicima i radnicima privatnog sektora, jasno da ova koncepcija predstavlja prilično neuvjerljiv mit. Kapitalisti imaju bogatstvo, mogućnost da radnike koji se boje ostajanja bez posla gotovo neograničeno izrabljuju i prisiljavaju na rad u neljudskim uvjetima, radijske i televizijske postaje, tjedne i dnevne novine, utjecaje u političkim krugovima, cijele političke stranke, pa i sudstvo i državne institucije pod svojom izravnom ili neizravnom kontrolom. Između onoga tko ima sve i onoga tko nema gotovo ništa ne može postojati partnerski odnos, već odnos upravljanja i služenja – odnos između gospodara i sluge. On se, u više ili manje prikrivenom obliku, mora pojaviti i u odnosima predstavnika kapitala i sindikata. Očito je da stoga niti GSV ne može biti više od neukusne farse – on predstavlja jedva nešto više od cirkusa u kojemu kapitalisti i Vlada pristaju na igranje točke „dijaloga“ sa šačicom izabranih, često i samoizabranih i nametnutih, sindikalnih predstavnika. Time se nastoji umiriti sindikalno članstvo kao i radnike, pokazujući kako socijalno partnerstvo ipak postoji u i kako vlast i kapitalisti nisu naši neprijatelji, već suradnici u građenju sretne zajedničke budućnosti. Njegova zadaća je prvenstveno otupljivanje radničkog otpora. Naravno, „dijalog između socijalnih partnera“ nikada ne smije dovesti u pitanje pozicije kapitala i HDZ – ove državne vlasti, ili postojeću protu-radničku i protu – socijalnu ekonomsku politiku. Kada bi GSV i funkcionirao savršeno i kada bi odnosi u njemu bili „korektni“, on bi tada predstavljao samo bezvrijedni estetski dodatak na od njega sasvim drugačiju svakidašnjicu u kojoj nesmetano caruje kapital.

Međutim, od samoga početka se pokazalo da GSV nije samo farsa, već ujedno loša i krajnje neuvjerljiva farsa. Sindikalna strana je konstantno bivala marginalizirana, zapostavljana, diskreditirana i preglasavana zajedničkim naporima Vlade i kapitalista. Sindikalno sudjelovanje u ovome vijeću je bila očigledna pogreška koja je omogućavala stvaranje privida o legitimitetu ovoga tijela, te u očima mnogih zbog kolebljivog i popustljivog držanja sindikalnih rukovodioca diskreditirala sindikate . Sindikalno rukovodstvo se i nakon izlaska iz GSV držalo veoma kolebljivo, bez spremnosti i želje za organiziranjem otpora, čas pristajući na sastanke s Jadrankom Kosor, čas ih otkazujući; prijeteći generalnim štrajkom, no ne poduzimajući nikakve ozbiljne napore usmjerene prema njegovom realiziranju i rabeći ga naprosto kao prijetnju. No, generalni štrajk je jedini adekvatan i realan odgovor na postojeću situaciju, te je stoga njegovo organiziranje apsolutni imperativ – zbog čega je držanje sindikalnih rukovodioca apsolutno nedopustivo. Vrludanje sindikalnih rukovodioca je konačno završilo povratkom u GSV, makar nije došlo do nikakve suštinske promjene koja bi to opravdala. Zapravo, svako sindikalno sudjelovanje u sličnom tijelu bilo bi zbog ranije navedenih razloga štetno po razvoj radničkog pokreta. To posebno vrijedi za postojeću situaciju u kojoj pozivanje na recesiju služi kao opravdanje za dodatna opterećivanja i izrabljivanja radne populacije, te u kojima je potrebno ubrzano organiziranje socijalnog otpora. Činjenica kako se u radu GSV odustalo od glasanja o pojedinim točkama, te kako će se težiti konsenzusu, a u slučaju njegovog neostvarivanja odvojenom prikazivanju stavova svake od strana, ne pruža bilo kakav ozbiljan razlog za sindikalni povratak u sudjelovanje u ovoj predstavi. Štoviše, takav princip rada samo ukazuje na svu besmislenost postojanja takvog tijela.

U posljednjim događajima potvrdilo se ono o čemu smo mogli već svjedočiti mnoštvo puta ranije: u sindikatima se formirao birokratski sloj – prvenstveno iz redova rukovodioca i plaćenog osoblja – koji se sasvim otuđio od samih radnika i njihovih potreba, povezao s krugovima vlasti i poduzetništva, te uslijed svoje materijalne zaštićenosti niti ne pokazuje ozbiljan interes za istinsko zastupanje radničkih interesa; pritom koncentrirajući pravo na donošenje odluka od važnosti za cijeli sindikat u svojim rukama (uočimo npr. da su i ovaj put odluke o izlasku i povratku u GSV donesene na veoma nedemokratski način, od strane veoma uskog sloja ljudi). Taj birokratski sloj teži zadržavanju svojih privilegija, panično se plašeći svega što može poremetiti sadašnje stanje stvari i u birokratsku monotonost unijeti izazove i opasnosti. Sindikalna birokracija stoga pod svaku cijenu nastoji izbjeći organiziranje generalnog štrajka, kao i bilo kakav ozbiljan i trajan sukob s Vladom i poslodavcima. Jedna od ozbiljnih šteta koju ona čini radničkom pokretu uključuje i kompromitiranje cijelih sindikata i narušavanje povjerenja u njih od strane običnih radnika, prvenstveno zbog oportunizma i kompromiserstva birokracije. Međutim, bilo bi u potpunosti besmisleno okrenuti leđa masovnim radničkim organizacijama i najsnažnijem oružju koje u ovome trenutku posjedujemo za sukob s kapitalom – sindikatima. Jednako bi tako bilo besmisleno poistovjetiti čitave sindikate sa jednim njegovim dijelom – birokracijom. Prijeko potreban snažan radnički otpor neostvariv je bez sindikata, no neostvariv je i sa diktaturom birokracije u sindikatima. Borba protiv svemoći kapitala i vladavine njegove produžene ruke i pete kolone u sindikatima dio su istog zadatka.

Radnička borba