Washington ne poznaje veću herezu u Trećem svijetu od nezavisnosti. U slučaju Salvadora Allendea nezavisnost je došla u posebno provokativnom kostimu- marksist koji je ustavno izabran nastavio je poštivati ustav. To nije išlo. Uzdrmalo je same temelje na kojima je anti-komunistički toranj izgrađen: doktrina, pomno uzgajana desetljećima, da”komunisti” mogu doći na vlast samo putem snage i obmane, da oni mogu povratiti tu moć samo kroz teroriziranje i ispiranje mozgova narodu. Samo je jedna stvar gora od marksista na vlasti, a to je marksist na vlasti koji je došao do nje putem izbora.

Čile 1964-1973

Srp i čekić utisnuti na čelu vašeg djeteta

ulomak iz knjige

Ubijanje nade (Killing Hope)

Williama Bluma

Kada je predani marksist Salvador Allende došao na tri posto od pobjede na čileanskim predsjedničkim izborima 1958, Sjedinjene Države su odlučile da se sljedeći izbori 1964. ne mogu prepustiti sudbini ili demokraciji.

Washington je to shvatio vrlo ozbiljno. Na početku rada administracije predsjednika Kennedya 1961, ustanovljeno je izborno povjerenstvo, sastavljeno od najviših dužnosnika Ministarstva vanjskih poslova, CIA-e i Bijele kuće. U Santiagu je uspostavljeno paralelno povjerenstvo sastavljeno od ljudi iz ambasade i CIA-e.

“Intervencija vlade SAD-a u Čileu 1964. je bila napadna i gotovo besramna,” rekao je jedan obavještajni časnik strateški postavljen u to vrijeme. “Slali smo ljude na sve strane, većinom iz Ministarstva vanjskih poslova, ali također i CIA-e,  i to pod svakakvim krinkama.” Sveukupno, do 100 američkih tajnih agenata bilo je posvećeno operaciji.

Počeli su postavljati temelje za godinama udaljene izbore, otkrilo je istražno povjerenstvo Senata, “uspostavljanjem operativnih odnosa sa ključnim političkim strankama i stvaranjem propagandnih i organizacijskih mehanizama sposobnih za utjecanje na ključne dijelove stanovništva.” Poduzimani su projekti “za pomoć obučavanju i organiziranju ‘anti-komunista’ ” među seljacima, stanovnicima slumova, sindikalno organiziranim radnicima, studentima, medijima, itd.

Nakon usmjeravanja sredstava prema nekolicini ne-ljevičarskih stranaka, izborni tim se naposljetku odlučio za čovjeka centra, Eduarda Freia, kandidata Kršćanske demokratske stranke, kao najizglednijeg da spriječi dolazak Allendea na vlast. CIA je financirala više od pola ukupnih troškova kampanje stranke, što je jedan od razloga zašto je Agencijina cjelokupna izborna operacija prema procjenama oštetila američku državnu riznicu za 20 milijuna $ – mnogo više po biraču nego kampanje Johnsona i Goldwatera zajedno te iste godine u Sjedinjenim Državama. Većina potrošnje je bila usmjerena na propagandu.

*****

Operacija je uspjela. Uspjela je iznad očekivanja. Frei je dobio 56 posto glasova naprema Allendeovih 39 posto. CIA je smatrala “kampanju anti-komunističkog zastrašivanja najučinkovitijom akcijom”, zabilježilo je povjerenstvo Senata. To je bila taktika usmjerena prvenstveno prema Čileankama. Stvari su se odvile tako da je Allende pobijedio Freia za 67,000 glasova kod muškaraca (u Čileu muškarci i žene glasaju odvojeno), ali je kod žena Frei ostvario prednost od 469,000 glasova… dokazujući, još jednom, s kakvom izuzetnom lakoćom se može manipulirati mišljenjem masa, u svim društvima.

Što je to u vezi Salvadora Allendea zahtijevalo svu tu grozničavu aktivnost? Kakvu prijetnju je predstavljao ovaj čovjek protiv koga su primijenjeni veliki tehnički i ekonomski resursi najjače svjetske nacije? Allende je bio čovjek čiji je politički program, kako ga opisuje izvještaj povjerenstva Senata, bio “preraspodjela dohotka [dva posto populacije je dobivalo 46 posto dohotka] i preoblikovanje čileanske ekonomije, počevši s nacionalizacijom glavnih industrija, posebno kompanija bakra; značajno proširenje agrarne reforme; i poboljšanje odnosa s socijalističkim i komunističkim zemljama.”

Kreatori američke politike su mogli od čovjeka predana takvom programu očekivati da će povesti svoju zemlju na put neovisan od prioriteta vanjske politike SAD-a i multinacionalnih kompanija. (Kao što je njegov kasniji predsjednički mandat potvrdio, isto tako je bio neovisan i od bilo koje druge zemlje.)

*****

“Ne vidim zašto trebamo stajati sa strane i gledati kako zemlja postaje komunistička zbog neodgovornosti vlastitog naroda.”

Tako je govorio Henry Kissinger, glavni savjetnik predsjednika SAD-a za pitanja nacionalne sigurnosti. Bilo je to 27. lipnja 1970, na sastanku Odbora  Vijeća za nacionalnu sigurnost (odbor za tajne operacije – nap. prev). Narod koji je Kissinger sumnjičio za skorašnju neodgovornost bili su Čileanci za koje se bojao da bi konačno mogli izabrati Salvadora Allendea za svog predsjednika.

Sjedinjene Države nisu stajale prekriženih ruku. Na ovom sastanku je dan pristanak za povećanje sredstava za anti-Allende operaciju “kvarenja”, koja je već bila u tijeku, u iznosu od 300.000 $.  CIA je uvježbavala svoju dezinformacijsku tešku artiljeriju na čileanskom izbornom tijelu, ispaljujući projektile na kojima je bilo ispisano : “Pobjeda Allendea znači nasilje i staljinističku represiju.” Crna propaganda je bila primijenjena kako bi oslabila Allendeovu koaliciju i potporu – šireći razdor između Komunističke partije i Socijalističke partije, glavnih članova koalicije, te između Komunističke partije i [dominantno komunističke] CUTCh.

Ipak, 4. rujna Allende je osvojio većinu glasova. 24. listopada, čileanski Kongres se trebao sastati kako bi izabrao između njega i drugoplasiranog, Jorgea Alessandria iz Konzervativne nacionalne stranke. Po tradiciji, bilo je sigurno da će Allende postati predsjednik.

Sjedinjene Države su imale sedam tjedana da spriječe njegovo stupanje na dužnost. 15. rujna predsjednik Nixon se sastao s Kissingerom, ravnateljem CIA-e Richardom Helmsom i držanim tužiteljem Johnom Mitchellom. Helmsove vlastoručne zabilješke sa sastanka su postale slavne: ” 10 posto šansi, možda, ali spasimo Čile! … bez zabrinutosti za povezane rizike … raspoloživo 10,000,000 $, i više ako bude potrebno… neka gospodarstvo vrišti.’’

Odbor 40  je odobrio sredstva za podmićivanje članova čileanskog Kongresa kako bi glasali za Alessandria, no od toga se uskoro odustalo zbog neizvedivosti. Pod snažnim pritiskom Richarda Nixona, američki napori su usmjereni na poticanje čileanske vojske da izvrši državni udar i otkaže glasovanje u Kongresu.’ U isto vrijeme, Nixon i Kissinger su CIA-i jasno dali do znanja da atentat na Allendea  ne bi bio nepoželjan. Jedan  dokument Bijele Kuće je raspravljao o raznim načinima kako bi to moglo biti izvedeno.

*****

U međuvremenu, Agencija je bila u aktivnim konzultacijama sa više čileanskih  vojnih časnika kojima je prijedlog državnog udara bio prihvatljiv. (Teškoću pronalaženja takvih časnika CIA je opisivala kao problem savladavanja “apolitične, ustavno orijentirane inercije čileanske vojske’’.) Zajamčena im je puna podrška Sjedinjenih Država, osim izravne vojne intervencije. Neposredna zapreka s kojom su se časnici suočili je bilo odlučno protivljenje vrhovnog zapovjednika vojske, Renea Schneidera, koji je zahtijevao da se poštuje ustavni proces. Morao je biti “uklonjen”.

U rano jutro 22. listopada CIA je dala “sterilizirane” strojnice i streljivo pojedinim urotnicima. (Ranije su dali suzavac.) Tog istog dana Schneider je smrtno ranjen u pokušaju otmice (ili “otmice”) na putu na posao. Baza CIA-e u Santiagu je brzojavila u središnjicu da je general ustrijeljen istom vrstom oružja koju je dostavila vojnim urotnicima, iako je Agencija kasnije pred Senatom tvrdila da stvarni atentatori nisu bili oni isti kojima je dala oružje.

Atentat nije pomogao namjeri urotnika. Samo je poslužio okupljanju vojske oko ideje ustavnosti; a vrijeme je istjecalo. Dva dana kasnije čileanski Kongres je potvrdio Salvadora Allendea. 3. studenog je stupio na dužnost predsjednika.

Sve je bilo spremno za sukob dvaju eksperimenata. Jedan je bio Allendeov “socijalistički” eksperiment usmjeren na podizanje Čilea iz gliba nerazvijenosti i ovisnosti te bijede zbog oskudice. Drugi je bio, kako ga je ravnatelj CIA-e William Colby kasnije označio, “prototip ili laboratorijski eksperiment za isprobavanje tehnika velikih financijskih ulaganja u nastojanju da se diskreditira i sruši vlada.”

Iako je bilo nekoliko značajki ovog eksperimenta koje su bile specifične za CIA-u, u cijelosti je to bila možda i najraznovrsnija intervencija koju su Sjedinjene Države ikada poduzele. Usput je uvela novu riječ u jezik: destabilizacija.

“Niti matica, niti vijak neće stići do Čilea pod Allendeom”, upozoravao je američki veleposlanik Edward Korry prije potvrde. Čileansko gospodarstvo, izvanredno ovisno o Sjedinjenim Državama,  bilo je slaba točke zemlje na koju je bilo lako udarati. Tijekom sljedeće 3 godine novi programi vlade SAD-a za pomoć Čileu su se vrlo brzo  iznenadno smanjili i gotovo nestali; slično se dogodilo i sa zajmovima Izvozno-uvozne banke SAD-a i Međuameričke razvojne banke, u kojoj su SAD praktički imale pravo veta; Svjetska banka nije uopće odobravala nove zajmove Čileu u razdoblju 1971-73. Financijske potpore i jamstva vlade SAD-a za američka privatna ulaganja u Čileu su naglo smanjeni i američka poduzeća su obaviještena kako trebaju stegnuti ekonomsku omču.

Ono u što se ovaj bojkot pretvorio bile su stvari poput mnoštva autobusa i taksija u Čileu izvan upotrebe zbog nedostatka rezervnih dijelova; kao i slične teškoće u industrijama bakra, čelika, električne energije i nafte. Američki dobavljači su odbijali prodati potrebne dijelove unatoč ponudi Čilea da unaprijed plati u gotovini.

Multinacionalna kompanija ITT, kojoj nije trebalo reći što da čini, navodi u memorandumu iz 1970. : “Realističnija nada za one koji žele opstruirati Allendea je da će brzo pogoršanje gospodarstva potaknuti val nasilja koji će dovesti do vojnog puča.”

Usred skorog nestanka ekonomske pomoći, i suprotno vlastitom upozorenju, Sjedinjene Države su povećale svoju vojnu pomoć Čileu tijekom 1972. i 1973. kao i obučavanje čileanskog vojnog osoblja u Sjedinjenim Državama i Panami.  Allendeova vlada, uhvaćena između dva zla, je bila nesklona odbiti ovu “pomoć” iz straha od izazivanja nezadovoljstva kod svojih vojnih vođa.

Vjerojatno ništa nije prouzročilo više nezadovoljstva među stanovništvom od nestašica, malih dnevnih neprilika kad čovjek nije mogao dobiti omiljenu hranu, ili brašno ili ulje za kuhanje, ili toaletni papir, plahte ili sapun, ili jedini dio potreban za pokretanje auta ili TV-a; ili, najgore od svega, kada nikotinski ovisnik nije mogao dobiti cigaretu. Dio nestašica je proizlazio iz toga što je Čile bio društvo u tranziciji: razne pretvorbe u državno vlasništvo, eksperimenti s radničkom kontrolom, itd. No, to je bilo neznatno u usporedbi s učinkom smanjenja pomoći i postupanjem sveprisutnih američkih korporacija. Jednako efektni su bili dugotrajni štrajkovi u Čileu, koji su se uvelike oslanjali na financijsku potporu CIA-e za njihovo produžavanje.

U listopadu 1972, na primjer, udruga privatnih vlasnika kamiona je započela obustavu rada usmjerenu na prekidanje toka hrane i drugih važnih roba, uključujući u svoj embargo čak i novine koje su podržavale vladu (suptilnost nije bila uobičajena u ovoj ultra-polariziranoj zemlji). Na krilima navedenoga došlo je do zatvaranja trgovina, bezbrojnih sitnoburžoaskih doprinosa pogoršanju situacije u smislu javnog nezadovoljstva – kada su trgovine bile otvorene mnogi su kupovali određene robe, npr. cigarete, kako bi ih kasnije mogli prodati na crnom tržištu onima koji su si mogli priuštiti više cijene. Tada je većina privatnih autobusnih poduzeća prestala voziti, te su kao dodatak tome, mnogi profesionalni radnici i bijeli ovratnici, većinom neskloni vladi, napustili poslove, sa ili bez CIA-ine pomoći.

Cilj velikog dijela ove kampanje bio je iscrpljivanje strpljenja javnosti uvjeravajući je da “socijalizam ne može funkcionirati u Čileu”. Bilo je i gorih nestašica za većinu populacije prije vlade Allendea- npr. nestašica hrane, stanova, zdravstvene njege i obrazovanja. Najmanje polovica populacije je trpjela od pothranjenosti. Allende, koji je bio doktor medicine, objasnio je svoj program besplatnog mlijeka naglašavajući da “ Danas u Čileu postoji više od 600,000 djece koja su mentalno bolesna jer nisu bila adekvatno hranjena za vrijeme prvih osam mjeseci svog života, budući da nisu primala dovoljno potrebnih proteina”. Financijska pomoć nije bila jedini CIA-in doprinos štrajkačkoj sceni. Više od 100 članova čileanskih profesionalnih asocijacija i cehova zaposlenika bili su diplomanti škole koja je vođena od strane Američkog instituta za slobodni razvoj rada u Front Royalu, Virginia —  “ Mala anti-crvena školska zgrada”. AIFLD, CIA-ina glavna organizacija rada u Latinskoj Americi, također je asistirala u oblikovanju nove profesionalne asocijacije u svibnju 1971 – Konfederacije čileanskih profesionalaca. Specijalisti za rad iz AIFLD imali su više od desetogodišnjeg iskustva u poticanju ekonomskih nemira (ili držanja radnika mirnima kad su to zahtijevale prilike). CIA-ini stručnjaci za propagandu imali su odlučujuću ulogu u izazivanju nereda i nestašica, koje su pogoršane zbog poticanja na histerično kupovanje. Sva tehnika, sva medijska zasićenost, raspoložive organizacije stvorene za različite prilike, tako efikasno uposlene 1964. i 1970.,  uživale su neograničenu potporu od strane medija :  naslovnice i priče koje su širile glasine o svemu – od nacionalizacija do lošeg mesa i nepitke vode…”Ekonomski kaos! Čile na rubu propasti!” –  najčešće se moglo očekivati u novinama…podizanje duha građanskog rata, kada se zapravo ne priželjkuje taj rat… doslovno alarmantne priče, koje bi svugdje u svijetu bile označene kao ustaničke…u usporedbi sa ovim čileanskim tabloidima najgori od londonskih dnevnih tabloida ili National Enquirer iz SAD-a po ozbiljnosti su bili na razini časopisa za stomatologiju.

***

Vladini planovi za nepredviđene situacije vjerojatno su bili dostupni CIA-u kroz njezinu infiltraciju u razne stranke koje su tvorile Allendeovu Ujedinjenu Narodnu koaliciju (UP). CIA-ini agenti na višim položajima Allendeove Socijalističke partije su bili “plaćeni da prave pogreške u svojim poslovima”.  Za Washington, provala je bila taktički potez agencije da se domogne dokumenata. Papiri su uzeti iz domova nekoliko zaposlenika čileanske ambasade;  sama ambasada, koja je neko vrijeme bila ozvučena,  opljačkana je u svibnju 1972. od strane nekoliko osoba koje su sljedećim mjesecima bile umiješane u aferu Watergate.

U ožujku 1973, Ujedinjena narodna koalicija je pobijedila sa oko 44 posto glasova na kongresnim izborima u usporedbi sa 36 posto tri godine ranije. Bio je to najveći rast koji je ta partija ostvarila ikad u Čileu nakon što je bila na vlasti više od dvije godine. Opozicijske stranke su ranije javno izrazile svoj optimizam u vezi s ostvarenjem dvije trećine kongresnih mjesta jer su tako bile u mogućnosti opozvati s dužnosti Allendea. Sada su suočene sa još tri godine njegove vlasti uz nepostojanje perspektive, unatoč njihovim najvećim i potajnim naporima, da spriječe porast popularnosti.

Tijekom proljeća i ljeta destabilizacijski proces je eskalirao. Zbio se čitav niz štrajkova i demonstracija, s jednim dužim – onim od strane vozača kamiona. Magazin Time je prenosio: “ Dok je većina zemlje preživljavala na kratkim obrocima, vozači kamiona su, izgleda, dobro opremljeni za dulji period. “ Reporter je upitao grupu vozača kamiona koja je kampirala i večerala  “obilno zajedničko jelo od mesnih odrezaka, povrća, vina i empanada” odakle im novac. “Od CIA-e”, odgovorili su kroz smijeh.

Bilo je također i dnevnih sabotaža i nasilja, uključujući atentate. U lipnju, neuspjeli napad na predsjedničku palaču izveden je od strane vojske i organizacije Patria y Libertad. U rujnu je vojska pobijedila. “Čisto je”, rekao je Senatov istražni odbor, “CIA je primila istražna izvješća planovima grupe koja je izvela uspješni napad 11. rujna kroz mjesec lipanj, kolovoz i rujan 1973.”

Američka uloga tog kobnog dana bila je ključna i u sjeni. Udar je počeo na pacifičkoj obali  u luci Valparaiso sa slanjem čileanskih mornaričkih trupa u Santiago, dok su brodovi američke mornarice bili prisutni u podmorju, tobože da sudjeluju u zajedničkim manevrima sa čileanskom mornaricom. Američki brodovi bili su izvan čileanskih voda, ali su bili spremni na znak. Američki WB-575 avion- zračni komunikacijski sustav kontrole-upravljan od strane američkih časnika zračnih snaga, kružio je zrakom. U isto vrijeme, američki izvidnički i borbeni zrakoplovi spustili su se u američku bazu u Mendozi, u Argentini, nedaleko od čileanske granice.

Washington ne poznaje veću herezu u Trećem svijetu od nezavisnosti. U slučaju Salvadora Allendea nezavisnost je došla u posebno provokativnom kostimu- marksist koji je ustavno izabran nastavio je poštivati ustav. To nije išlo. Uzdrmalo je same temelje na kojima je anti-komunistički toranj izgrađen: doktrina, pomno uzgajana desetljećima, da”komunisti” mogu doći na vlast samo putem snage i obmane, da oni mogu povratiti tu moć samo kroz teroriziranje i ispiranje mozgova narodu. Samo je jedna stvar gora od marksista na vlasti, a to je marksist na vlasti koji je došao do nje putem izbora.

Prijevod i prilagodba : Radnička borba