Tridesetog listopada prošle godine objavili smo na našoj web stranici članak o zagrebačkoj tekstilnoj tvornici ‘Kamensko’ u kojem smo upozorili na probleme sa kojim su se radnice suočavale : mizerne plaće koje k tome i kasne po nekoliko mjeseci, zatim neodgovorno ponašanje uprave, nikakvi uvjeti na radnom mjestu i skrivena namjera da se firmu dovede na koljena zbog atraktivnog zemljišta – poduzeće se naime nalazi u samom središtu grada i veličine je oko 26 000 m2, a vrijednost mu se procjenjuje na 13 milijuna eura.  Nakon devet i pol mjeseci problem ‘Kamensko’  eksplodirao je zahtjevom za stečaj koji je došao od strane radnika . Od ukupno 574 radnika njih 353 se izjasnilo za stečaj. Razlozi koji se navode su sljedeći: dugovanja za plaće od svibnja do srpnja ove godine te za prijevoz od travnja prema radnicima iznose 7,5 milijuna kuna, zatim 25 milijuna kuna koje tvrtka duguje Poreznoj upravi za dvije godine neplaćanja poreza i doprinosa. Prošla je godina poslovanja  tako završila s 25 milijuna gubitka.

Iz ovoga se vidi da se situacija s kraja listopada prošle godine ponovila. Naime ni tada radnicima plaće nisu bile isplaćene po nekoliko mjeseci. Kako se to odrazilo na radnice vidi se iz okolnosti u kojima žive, pri čemu radnice ne mogu kupiti knjige djeci za školu niti imaju za prijevoz,  a nerijetko nemaju ni za struju.  Plaće su između 2500 i 3500 kuna, a ni njih, naravno, ne dobivaju redovito.  U isto vrijeme ministar gospodarstva poručuje da će žene ubuduće raditi do 65 godine.  U međuvremenu je osnovana tvrtka kćer ‘Kamensko trgovina d.o.o.’ i od radnika se traži da prijeđu u tu tvrtku, no tada bi izgubili sva sadašnja prava koja imaju. U suprotnom neće dobiti ništa, te je zbog toga pod valom ucjena šezdesetak radnica prešlo i dobilo predujam od oko 2000 kuna. Može se zaključiti kako je cilj  uprave što više unijeti razdor među radnike, a to nije nimalo teško pošto se zna u kakvim uvjetima te žene žive i koliko im je teško. Program restrukturiranja od strane uprave kojim se 176 radnica baca na ulicu je odbačen. Stečaj im je, tako vjeruju, zadnji spas da dobiju ono što im se duguje, pa makar i uz opasnost da će ubuduće biti nezaposlene.

Međutim kao što smo naglasili u prvom članku o ovoj tvornici, radnicama nije zadnji spas stečaj, već  zauzimanje tvornice. Ako su radnice upravljale tvornicama prije, mogu i danas. Ne treba im uprava koja se sastoji od nekih sumnjivih tipova koji nemaju problema neisplate plaća, kao niti siromašnu djecu u mračnom stanu bez struje. Ne treba im uprava koja radi protivno njihovom interesu, bilo da im snizuje plaće radi konkurentnosti ili da im ne isplaćuje plaće i namjerno uništava tvrtku zbog  nekih svojih „viših interesa“ (prodaja zemljišta). Same radnice se trebaju organizirati i među sobom izabrati one koji će rukovoditi, ali ne naređivati ili biti glavne. Ovako su doživjele sudbinu da ih se baca na ulicu (jedina utjeha je da će dobiti zaostale plaće) s radnog mjesta na kojem su provele većinu radnog vijeka i na kojem su dobivale plaće (iako ni blizu dovoljne, a niti česte). A upravo su zagarantirano radno mjesto i prilika da se živi od svog rada, realan i neophodan temelj dostojanstvenog života i ženskih prava.